Nacional donosi ulomak iz memoara ‘Špijuni i domovina’ u kojem je nedavno preminuli hrvatski političar Josip Manolić opisao dramatične i javnosti nepoznate detalje uoči, pokazat će se, povijesnog Prvog sabora HDZ-a u veljači 1990. godine

Uoči Prvoga sabora HDZ-a u stranci je vladalo uzajamno povjerenje i entuzijazam, ali bili smo svjesni da naš posao može jednog trenutka biti nasilno prekinut. Nismo naivno vjerovali da su formalna registracija stranke i prvi osnivački sastanak označili našu pobjedu na putu hrvatskog osamostaljenja. Formiranje stranke s izrazito nacionalnim programom, grafička ikonografija koju je dizajnirao Rene Hollos i verbalni nastupi stranačkih utemeljitelja sukobljavali su se s proklamiranim gledištima SKH koji je bio na vlasti. Smjestili smo se u relativno skroman prostor baraka u zagrebačkoj Savskoj ulici, ali bio je dovoljan za veći dio aktivnosti.

U stranačkoj je hijerarhiji dr. Tuđman imao i auru „generala u stranci“. Naime, bez obzira na to što mu je čin bio svojedobno oduzet i nikad vraćen, ipak su mu se neki članovi stranke obraćali s „gospodine generale“. Generalsko nas je tituliranje nekoliko mjeseci prije preuzimanja vlasti počelo kuloarski zanimati. Kakav status ima osoba koja je i stekla i izgubila čin generala u SFRJ, u državi koja nestaje? Može li se to pravo zadržati, iako je čin oduzet i poništen? Hrvatska će raskinuti državno-pravne veze s Jugoslavijom, odbaciti zakone te države pa time i njezine počasti i priznanja u vidu vojnih činova. Logika je nekima nalagala zaključak kako Tuđman ne može nositi generalski čin i istodobno ne priznavati državno-pravni poredak Jugoslavije. Nitko na stranačkim tijelima nije povlačio to pitanje ali tračevi su dolazili do Tuđmanovih ušiju.

U takvu ozračju dogodio se incident oko 5. broja „Glasnika HDZ-a“. Kao urednik bio je potpisan Milovan Šibl, a glavni novinari Mate Bašić i Srećko Jurdana. Svi članovi obitelji Tuđman sudjelovali su u stvaranju lista, a Tuđman je za njegovo izdavanje ponekad davao vlastiti novac. Svaki se broj prije tiskanja nosio Tuđmanu da dade imprimatur. Sadržaj je toga broja bio posvećen predstojećemu Prvom općem saboru HDZ-a zakazanu za 25. veljače 1990. u dvorani „Vatroslav Lisinski“, i trebao je naglasiti važnost najavljena političkoga događaja. Prelistavajući primjerak „Glasnika“ koji je upravo izašao iz tiska, uočio sam da, suprotno svim našim dogovorima kako nećemo trpjeti ustaške simbole, 5. broj sadržava gomilu čestitki za prvu stranačku konvenciju HDZ-a poslanih od znanih i neznanih ustaških organizacija iz inozemstva, da to nije zabuna nego dobro osmišljena obavještajna operacija. Stoga sam, protivno svojim običajima, ušao u Tuđmanovu radnu sobu kako bih reagirao. Na njegovu je stolu bio primjerak „Glasnika“.

Josip Manolić (22. ožujka 1920. – 15. travnja 2024.) bio je drugi predsjednik Vlade Republike Hrvatske. FOTO: Privatna arhiva

„Jesi li vidio ‘Glasnik’? Vidiš li kako nas Udba uvlači u stupicu? Netko ovdje ozbiljno radi na tome da te uhite… ili si ti osobno odstupio od našeg dogovora“, kazao sam Tuđmanu. Bio je iznenađen mojoj kritikom i pogođen spominjanjem uhićenja. Lice mu se zgrčilo, zanijemio je. Dobio sam dojam da mu treba malo vremena da razmisli ali nisam mu ga dao nego sam ga nastavio upozoravati kako je takav „Glasnik“ možda priprema za sudski progon. Prosvjedovao sam zbog nepoštivanja našeg dogovora da ustaške organizacije ne mogu biti naši podupiratelji i financijeri. U tih nekoliko minuta zaista sam bio spreman napustiti naš politički projekt. Međutim, Tuđman nije branio „propust“.

Suprotno mojim očekivanjima imenovao je krivca, izbjegavajući daljnja objašnjenja. „Za takve stvari kriv je glavni urednik“, rekao je. „Dobro, ako je Šibl kriv, inzistiram da se Šibla sankcionira, da se ukloni s te pozicije. Ne mogu dopustiti da koketiranje s ustaštvom dovede naš projekt do propasti. To možeš ti sam riješiti da ne pravimo aferu, ali, dobro, prihvaćam da održimo sastanak.“ Rasprava je imala žešći ton i trajala je mnogo dulje nego je moguće zabilježiti u ovih nekoliko rečenica. Još u radnoj sobi Tuđman je svojim ponašanjem pokazao da se problem ne može jednostavno raspetljati osudom redakcije i urednika. Sljedeći je dan održan sastanak o toj temi. Iako sam bio predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a, po službenoj dužnosti mjerodavan za „Glasnik“, na sastanak nisam bio pozvan. No, prema zaključcima, odgovornost nije snosio glavni urednik, kako je Tuđman meni rekao u četiri oka, već novinar Srećko Jurdana koji je stoga morao otići ni kriv ni dužan.

Ni danas ne znam je li ikada saznao pravu istinu zašto je morao napustiti redakciju „Glasnika“. Pozadina tog sukoba mnogo je važnija od, nažalost, pogrešnih zaključaka. Po uredima HDZ-a motala se nekolicina aktivista koji su još surađivali s Udbom i KOS-om. Zato su mnoge naše ideje, pa i ovaj konkretni slučaj petoga broja „Glasnika“, prolazile „recikliranje“ tajnih službi prije nego smo ih realizirali.

U prvoj knjizi svojih memoara dao sam na uvid jedan od izvještaja Službe državne sigurnosti koji je pisao čovjek iz najužeg HDZ-ova Srećko Jurdana (1950. – 2015.), rođen u Zagrebu gdje je završio gimnaziju i Akademiju dramskih umjetnosti (1977.). Za studija je debitirao s kratkim igranim filmom Sporazumijevanje, za koji je dobio Nagradu sedam sekretara SKOJ-a (1976.). Poslije je snimio filmove Gospodar tijela, Kugla glumište, Maršovci, Mladi književnici, dugometražni igrani fim Slučajna suputnica te Nova godina kod građanke Ljubice. Za tiskane i elektroničke medije piše od 1969. Pisao je filmske kritike za „Radio Zagreb“, „Omladinski tjednik“, „Studentski list“, „Start“, „Studio“ i druge. U tjedniku „Nacional“ objavljuje političke kolumne od njegova prvog broja (1995.), najprije pod egidom „Stupovi društva“, a potom „Surova politika“. Objavio je knjigu Stupovi društva i Surova politika.

Prijatelj Krajačić neće dočekati uspostavu suverene Hrvatske vodstva. Poslije će jedan od visokih dužnosnika KOS-a potvrditi da su nakon ispada s ustaškim čestitkama postojale inicijative za naše eventualno uhićenje. Posebna je priča zašto nije imenovan i sankcioniran pravi krivac – Milovan Šibl, sin mnogo poznatijeg partizanskoga generala Ivana Šibla, koji je u mnogo čemu osobno zadužio Franju Tuđmana, pa njegov sin nije mogao biti žrtva ustaške „podvale“.

Ivan Šibl, partizanski je general, bez obzira na to što je zbog hrvatskog nacionalizma maknut s funkcije predsjednika SUBNOR-a Hrvatske, nikada nije odobravao koketiranje s ustaškom ideologijom. Zato pripisati mladom Šiblu toleranciju prema ustaškim organizacijama, osobno mislim, Tuđman ne bi politički preživio.

Kasnije, u kolovozu 2015., Neva Šibl, supruga Ivana Šibla, u medijima iznosi kako je sredinom 1986. osobno išla na sastanak s Jakšom Kušanom u London, kamo ju je uputio suprug, izlažući je ozbiljnu riziku. Tada je, naime, Ivan Šibl (1917. – 1989.), rođen u Virovitici; nakon I. razreda gimnazije seli u Zagreb gdje završava dva razreda učiteljske škole. Školovanje nastavlja u Čakovcu i Vršcu. Poslije okupacije i stvaranja NDH, kao član udarne grupe, sudjeluje u ljeto i jesen 1941. u nizu oružanih akcija na zagrebačkim ulicama. U rujnu 1941. primljen je u KP. Koncem 1941. ustaška je policija otkrila njegovu aktivnost i zato u siječnju 1942. napušta Zagreb i odlazi u Banijski partizanski odred. Krajem 1943. postavljen za vršitelja dužnosti političkoga komesara Druge operativne zone, a u siječnju 1944. postaje politički komesar X. korpusa. Na toj je funkciji do oslobođenja. Poslije oslobođenja izabran je na dužnost tajnika Gradskoga narodnog odbora u Zagrebu, što obavlja do kraja 1945., kada ponovno prelazi u službu u JA. U JA je na dužnosti zamjenika komesara, zatim i komesara Armije, načelnika Kadrovske uprave u glavnoj političkoj upravi Ministarstva narodne obrane u Beogradu i političkoa komesara Zagrebačke vojne oblasti; 1953. preveden je u rezervu, u činu general-potpukovnika. Kratko radi kao glavni urednik „Borbe“ u Beogradu, a 1954. – 1963. na dužnosti je generalnog direktora RTV Zagreb; 1963. – 1967. bio je predsjednik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SRH, a 1967. – 1969. zastupnik u Vijeću naroda Savezne skupštine. Od 1946. Šibl je nekoliko puta biran za zastupnika u Saboru NRH; od 1949. bio kandidat za člana CK KPH, a od 1953. postaje njegovim članom; 1969. izabran je na dužnost predsjednika Glavnog odbora SUBNOR-a RH. U prosincu 1971. daje ostavku na sve svoje dužnosti; 1972. isključen iz Saveza komunista i umirovljen. Bio je vrlo aktivan u publicističkoj djelatnosti. Objavio je: Zagrebačka oblast u narodnooslobodilačkoj borbi, Iz ilegalnog Zagreba 1941., Partizanski razgovori, Ratni dnevnik, brošuru Prve političke akcije komunista u okupiranom gradu i monografiju Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve.

Prema Ratnom dnevniku snimljena su dva filma: Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor, a sam je napisao scenarij za film Naši se putovi razilaze i tv seriju u devet epizoda Sumorna jesen. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja. Narodnim herojem proglašen je 20. prosinca 1951. Jakša Kušan(1931. – 2019.), rođen je u Zagrebu gdje je završava gimnaziju, a studira u Zagrebu i Beogradu na Pravnom fakultetu; u razdoblju 1953. – 1955. radi na osnivanju tajne organizacije Hrvatski pokret otpora u Hrvatskoj; emigrira 1955. Nastavlja studij na London School of Economics. Piše za emigrantski tisak pod pseudonimom Jakov Mlady, a 1957. dobiva stipendiju Free Europe University.

„Hrvatski bilten“ pokreće 1958., a 1959. preimenuje ga u list „Nova Hrvatska“. U Hrvatsku se vraća 1991. dok je Neva Šibl radila u sudstvu. General Šibl angažirao je, dakle, suprugu kao kurira i glasonošu, poslavši je emigrantu Kušanu koji je tada pod operativnom obradom Udbe jer ga drže suradnikom engleskih obavještajnih agencija. „Nije mi bilo svejedno. Nisam htjela imati posla s emigracijom, ali sam ipak pristala naći se s tim čovjekom. Znala sam da je intelektualac“, kazala je. Susret su dogovorili u jednom luksuznom londonskom restoranu, uvjereni da u njemu neće sresti nikoga iz Jugoslavije.

Kušan je Nevi Šibl objasnio kako se bori za neovisnu i demokratsku Hrvatsku i da mu treba netko u zemlji da pomogne u toj borbi. „Ja sam mu rekla“, nastavlja Neva Šibl, „da to može učiniti samo Franjo Tuđman.“ Emigrant Jakša Kušan začuđeno ju je pogledao i napustio restoran, očito, smatrajući svoju sugovornicu neozbiljnom.

Svjedočenje Neve Šibl iznimno je važno za hrvatsku povijest, govori o jednoj od enigmi uoči raspada Jugoslavije za što nema mnogo dokaza. Priča gospođe Šibl pokazuje da su svjetski centri moći (možda i KOS ili SSDS) operativno bili uključeni u traženje lidera suverene i samostalne Hrvatske dok je SFRJ na izdisaju. Nakon brojnih iznenađenja u pogledu toga „tko je tko u Hrvatskoj“, mišljenja sam da je taj centar moći ipak bio u Beogradu, a do Neve Šibl doputovao preko Londona. Jakša Kušan bio je operativno uključen u Tuđmanovo putovanje 1987. u Kanadu. Njegovo ime nalazi se na popisu koji sam dobio od Ernesta Bauera.

Jakša Kušan bio je predmetom jedne sigurnosne provjere devedesetih po Tuđmanovu nalogu: „Vidi, molim te, tko je taj Jakša Kušan, pogledaj naše spiskove da nije među osuđenim zločincima.“ Zbunio me. Znao sam da sve zna o Jakši Kušanu bez mojega posredovanja i da je čitao njegov dosje, a sada u njega sumnja. Znao sam da postoje snimke telefonskih razgovora Kušana i Tuđmana iz Graza, kao i da je Kušana zvao iz Kanade i Njemačke, ali se nakon svega očito pripremao alibi za njegovo micanje iz našega ‘dvorišta’. Tijekom incidenta oko „Glasnika“ nisam znao da se jedan od Šiblovih sinova – najvjerojatnije Milovan, ali ne isključujem ni suprugu Nevu – pobrinuo da 1986. Tuđman dozna za Kušanove reakcije na londonskom sastanku, ne baš tipične za uglađenoga „Engleza“. Što je Kušan želio poručiti i kome je slao poruku? Je li ona stigla i do Šiblovih prijatelja, Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala?

Sa Stjepanom Mesićem Manolić 1994. odlazi iz HDZ-a te osnivaju stranku Hrvatski nezavisni demokrati (HND). FOTO: Privatna arhiva

Uspostavom HDZ-ove vlasti 1990. provodili smo detaljne sigurnosne provjere nekih emigranata. Najvjerojatnije pod pritiskom nekog „centra moći“ na predsjednika Hrvatske (možda Branka Salaja), trebali smo Jakši Kušanu. Prijatelj Krajačić neće dočekati uspostavu suverene Hrvatske, dati odgovarajući položaj u državnoj vlasti i materijalno ga zbrinuti. Imenovali smo ga ravnateljem Hrvatske matice iseljenika, dodijelili mu stan. Nakon provjere, predsjednik Tuđman je tu „potporu“ Jakši Kušanu nevoljko odobrio. Jakša Kušan je živio u Hrvatskoj, nešto je manje bio aktivan u domaćem javnom životu nego što je bio u emigraciji.

No taj detalj o traženju pogodna kandidata za budućeg predsjednika hrvatske države nikada nije spomenuo. Ali još uvijek to može učiniti. Hrvatska ima pravo znati u čije je ime Jakša Kušan govorio osamdesetih godina, koje (tko) su bile političke poveznice pokojnoga prvoga hrvatskog predsjednika. Emigranti koje je ova država zadužila ne smiju skrivati istine, bez obzira na to kakve one bile. Želio sam gospodina Kušana podsjetiti na činjenicu da je prvi u emigraciji znao da će dr. Tuđman dobiti putovnicu, da je zvao gospodina Zlatka Čaldarevića u Kanadi da kao domaćin bude na raspolaganju Franji Tuđmanu te da mu osigura nužna jamstva za dolazak u ljeto 1987.

Upozoravao sam također da postoje desetci izvještaja i depeša SID-a koji govore da je u djelovanju emigrantskih organizacija prije 1990. imao glavnu ulogu. Bilo kako bilo, nakon izlaska 5. broja „Glasnika HDZ-a“ neće nastradati urednik Milovan Šibl nego Srećko Jurdana, kojega je Šibl doveo u redakciju. Nakon što je proglašen krivcem za ustaške sadržaje, napisao je desetak pisama članovima stranačkoga Predsjedništva, dokazujući da je nevin, ali mu nije palo na pamet da je tome kumovao njegov prijatelj Milovan Šibl s kojim se družio desetak godina.

Vrsni novinar napustio je redakciju razočaran i ljutit, odlučan da zaboravi HDZ. Srećka Jurdanu kontaktirao sam dok je ležao u bolesničkoj postelji. Namjeravao je pismom objasniti tko je Milovan Šibl, njegov kućni prijatelj kojemu je pomagao dok je boravio u Njemačkoj, i iznijeti sočne detalje o početcima stvaranja HDZ-a.

Jakša Kušan bio je predmetom jedne sigurnosne provjere devedesetih po Tuđmanovu nalogu: ‘Vidi tko je taj Jakša Kušan, pogledaj naše spiskove da nije među osuđenim zločincima’

No njegova je smrt prekinula našu komunikaciju. HDZ-ovim je dolaskom na vlast Stjepan Tuđman, jedan od Predsjednikovih sinova, i Milovan Šibl, tada „alfa i omega“ hrvatskoga novinarstva, svojski će se zalagati da na svakom koraku Jurdani onemoguće novinarski angažman. Zahvaljujući privatnim medijima, Jurdana se pokazao kao pravi novinarski profesionalac. Javnost pamti njegove britke kolumne, kritička promišljanja o hrvatskom društvu u tranziciji, o ulozi hrvatskih političkih, gospodarskih i kulturnih elita. Nerijetko se bavio stilom i posljedicama vladanja Franje Tuđmana. Ali kako vrag nikada ne spava, netko je vojnoj obavještajnoj službi SIS dao nalog da se Srećko Jurdana, civil i novinar, podvrgne obradi. Kao razlog navedeno je da je Jurdana suradnik strane obavještajne službe. Sumnja i sitno nepovjerenje nadvit će se nad moje odnose s Tuđmanom i neće nestati do našega formalnog i javnoga rastanka. Naime, nakon incidenta s ustaškim čestitkama, sumnje će postajati sve dublje, čemu je pripomogao njegov govor na Prvom saboru HDZ-a, relativizirajući ustaštvo.

Kamo stremi HDZ pod Tuđmanom, definitivno ću postati svjestan nakon prvih višestranačkih izbora. Izrijekom će mi objasniti: „HDZ je dobio povjerenje milijun i dvjesto tisuća glasača, a Račan milijun. To znači, Joža, da u hrvatskom nacionalnom biću prevladavaju desne ideologije. Valja imati na pameti da je većina Srba svoje glasove dala Račanu. Činjenica da smo dobili izbore na desničarskom valu nas ubuduće obavezuje.“

Nisu mi poznati svi motivi američke politike da Jugoslaviji izruči ratnog zločinca Andriju Artukovića. Ali njegovo je izručenje revitaliziralo temu NDH i ustaša, ne samo u novinskim feljtonima i znanstvenim raspravama nego i u zagrebačkoj sudnici pred svjetskim auditorijem. Suđenje je 1986. pratilo mnoštvo stranih novinara, diplomata i obavještajaca. U navali zainteresiranih, iz tehničkih se razloga mnogima nije moglo udovoljiti da sjede u sudskoj dvorani. U ešalonu posjetitelja iz inozemstva tih se dana u Hrvatskoj pojavljuje fra Tomislav Pavao Duka. Hrvatske službe imale su otvorenu operativnu obradu nad fra Dukom sve do proljeća 1987. On je u Hrvatskoj jedan od tisuća emigranata o čijem se djelovanju u emigraciji prikupljaju standardni podaci pa se u Udbu kontinuirano slijevaju izvještaji o njegovim ekstremnim istupima na javnim skupovima diljem Njemačke. Procjenjuju ga kao trag prema potencijalnu žarištu terorističke aktivnosti u Jugoslaviji. Zato se fra Dukin dolazak u Zagreb iskoristio za informativni razgovor o njegovu djelovanju u Njemačkoj. Kao mjera opreza oduzima mu se putovnica. Budući da je, prema vlastitim objašnjenjima, došao na oporavak i liječenje u Varaždinske Toplice, „pokrivaju“ ga varaždinski operativci. Već sutradan tadašnji je šef hrvatske Udbe Josip Perković uletio u sobu operativca koji je Duki oduzeo putnu ispravu, nervozno prosvjedujući: „Što to, pobogu, radiš s Dukom! Tko ti je dao suglasnost da Duki oduzmeš pasoš?“ Braneći se od napada, operativac je svojemu šefu objasnio da je postupak prema Duki dogovoren s rukovoditeljem Srećkom Šimurinom. Na to je Perković iz svojega fascikla izvadio originalnu depešu SID-a Saveznog ministarstva vanjskih poslova, gurajući je operativcu pod nos.

Moji sukobi zbog birokratskoga, unitarnog i nacionalnog – na vidiku politički sukobi u SR Hrvatskoj Izborom za zastupnika u Sabor SR Hrvatske 1965., nakon petnaestak godina rada u represivnu sustavu koji je provodio ciljeve Vlade, Sabora i Federacije, ostvario se moj dugogodišnji san. Uloga zastupnika ili kako se u narodu govorilo „poslanika“ bila je čast, ne samo obveza. Uvijek sam težio sudjelovati u kreiranju politike. Prihvatio sam se nezahvalne upravne reforme koja me dočekala u Saboru – ukidanje kotareva. Postojanje kotareva u administrativnoj podjeli Hrvatske imalo je dugu tradiciju, još iz stare Jugoslavije; bio je to svojevrsni oblik usklađivanja interesa i očuvanja identiteta jedne regije. Odluka o reformi upravnoga sustava službeno se temeljila, prije svega, na štednji, da se eliminiraju troškovi kotarske birokracije u korist općina koje su imale premalo ovlasti. Njihovo jačanje trebalo je potaknuti izravnije sudjelovanje građana u upravljanju svojom društveno-političkom zajednicom.

Rekao bih da se u reformu ulazilo pomalo „partizanski“, bez dubljih analiza, jer je mnogima zapravo bilo važnije da se u lokalnim strukturama nalaze „neki naši ljudi“, da su sinekure za stanovit broj „zaslužnih drugova“. Osim mene, najgrlatiji u Saboru bio je Karlo Žanić iz Vinkovaca kojega su podržavali općinski funkcionari. Dakako da je iza reforme stajao predsjednik Sabora Stevo Krajačić i partijsko rukovodstvo. Nije to bila moja ideja, ali sam ozbiljno shvatio da ju moram realizirati preko odbora kojim predsjedam. U jeku tih rasprava dogodio se Brijunski plenum.

Sa Svetislavom Stefanovićem sukobio sam se 1942. kao organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Kao tadašnji povjerenik CK SKJ za Dalmaciju nije dozvolio da se dalmatinski Oblasni komitet SKOJ-a podvrgne nadležnosti hrvatskoga SKOJ-a, već je težio da se veže za SKOJ Jugoslavije. Brijunski plenum 1966. donio je važne promjene, jednako kadrovske kao i organizacijske. Udba je preimenovana pa je njezin službeni naziv postao Služba državne sigurnosti. Ipak, dotadašnji će naziv Udba zauvijek ostati u društvenoj upotrebi. Smjenom Rankovića i Stefanovića, na nove funkcije u federaciji dolaze Mijalko Todorović te Koča Popović koji postaje novi potpredsjednik SFRJ; napreduju i Milentije Popović i Jovan Veselinov. Svim se sudionicima Brijunskoga plenuma, njih 141, trajno urezala u pamćenje šokantna erupcija Titove radosti što je „posao obavljen tako dobro“. U zanosu je čak zahvalio „drugu Marku“ na njegovu „dobrom držanju“, očekujući njegovu „pomoć“ u budućnosti.

Ranković taj cinizam nije mogao izdržati. Iste je večeri doživio infarkt. S Brijuna su ga zrakoplovom prebacili u Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu (službena verzija). Poslije IV. plenuma mediji mnogo pišu o „deformacijama“ u državno-sigurnosnoj službi, dakako, po tezama koje nadzire Partija. No neki budući disidenti, a među njima i Bruno Bušić, sagledavaju posljedice iz druge perspektive. Svoj je tekst Bušić posvetio odnosu Uprave državne bezbednosti (sigurnosti), kako je glasio puni naziv te službe, prema Hrvatima. Ustvrdio je kako brojni mladi Hrvati ulijeću u zamku Udbe, postajući žrtve njezinih progona zbog navodnog nacionalizma. Bušić je posebno prokomentirao stvaranje prvih nacionalističkih „kružoka“, tajnih organizacija koje su, usput rečeno, do danas ostale skrivene od javnosti. Jedna od njih ticala se studenta Milana Artukovića, brata Andrije Artukovića, koji je s grupom kolega studenata poslužio kao mamac za okupljanje nacionalnih naivčina.

„Da cinizam bude Josipa Broza Tita. Nakon Drugoga svjetskog rata bio je čelni čovjek obavještajne zajednice u Jugoslaviji (Ozna, Udba-od 1967. SDS). Na IV. plenumu CK SKJ na Brijunima smijenjen je s dužnosti potpredsjednika Jugoslavije, sekretara CK SKJ, neformalnog šefa SDB-a Jugoslavije i isključen iz Partije. 2 Svetislav Stefanović Ćeća (1910. – 1980.), aktivan u PK SKOJ-a Srbije, u Moskvi 1933. završio Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada. U Zagrebu kao instruktor KPJ djeluje od 1934.; uhićen je i osuđen na četiri godine robije. Od 1942. djeluje u Pokrajinskom komitetu KPJ za Dalmaciju. Formiranjem Ozne 1944. postaje zamjenik načelnika. Obavlja brojne dužnosti na saveznoj razini – ministar je unutarnjih poslova, član SIV-a. 69 Vrijeme buđenja – od zagovornika federacije do njezina rušitelja potpun, UDB-a koristi pomoć Milana Artukovića, brata ustaškog ministra Andrije Artukovića i još nekolicine drugih studenata, koji za uzvrat dobivaju stipendije.“3 Bušić pogrešno zaključuje: Milan nije brat Andrije Artukovića. Milan Arturković dobio je državnu stipendiju za studij ekonomije, a visoko će se popeti i na društvenoj ljestvici komunističke Jugoslavije – postat će direktor tvornice Badel, zatim Francka, a 1990-ih će biti jedan od glavnih logističara Herceg Bosne te glavni kreator privatizacije Francka i njegov dioničar