Warren Beatty je najveća zvijezda koju sam u Hollywoodu sreo. Upoznao sam ja i Dustina Hoffmana i Al Pacina i Jane Fondu. Prijatelj sam najbolji s Vanessom Redgrave, Liamom Neesonom i Ralphom Fiennesom. Snimao sam filmove s Tomom Cruiseom, Bradom Pittom, Angelinom Jolie, Clintom Eastwoodom, Charlize Teron, Glenn Close, Nicole Kidman, Michaelom Caineom, Johnom Turturrom, Beniciom del Torom, Valom Kilmerom i s još mnogo njih koji se mogu nazvati zvijezdama, ali nitko od njih ne može se mjeriti s Warrenom Beattyjem. On je vjerojatno posljednja velika zvijezda američkog filma, kakvi su bili Marlon Brando, Marilyn Monroe, Ava Gardner, pa i njegova sestra Shirley MacLaine. To je bilo vrijeme slavnoga Hollywooda, u kojem su filmske zvijezde bile gotovo božanstva. Nisu ni izdaleka zarađivali takve milijune kakve danas zarađuju najveća holivudska filmska imena, ali su na neki način bili važniji i gotovo državno zaštićeni kao ikone američkoga društva.

Warren Beatty je veoma jednostavan čovjek. Svjestan je značaja svoga imena i pojave, ali i dovoljno pametan, obrazovan i mudar da to svede na oblik koji njemu najviše odgovara. Ne želi se odreći svoga privatnoga života i na neki način izbjegava javnost koliko je god moguće. Kao da mu slava koja mu pripada ne znači odviše i, dapače, kao da je se želi zauvijek osloboditi. Vjerojatno je to i zbog toga što njegovo obrazovanje visoko nadmašuje uobičajeno obrazovanje holivudskih filmskih velikana. Zato je i jedan od rijetkih glumaca koji se uspješno okušao u filmskoj režiji. Filmovi koje je režirao svojom tematikom pripadaju u intelektualne autorske filmove američkih redatelja koji žele kritički progovoriti o zemlji i o svijetu u kojem živimo.

Upoznao sam ga preko njegove žene Annette Bening koja je igrala Medeju u predstavi što ju je na UCLA-ju režirala moja Lenka. Bila je briljantna Medeja. I čini se da je ta nevjerojatna žena briljantna u svemu što čini. Četiri puta je nominirana za Oskara i još ga nije dobila. To je samo jedna od nepravdi ovoga okrutnog i svirepoga života u Hollywoodu. U beskrupuloznoj trci za tim malim smiješnim kipićem, kojega sanjaju ama baš svi koji se na bilo koji način uključe u filmski biznis u Americi i imaju svake godine spremne govore koje će uputiti u trenutku primanja toga pozlaćenog malenoga lutka, u kojima se zahvaljuju svima i svakome, obavezno spominjući svoje roditelje, djecu i bračne partnere, ima naravno mnogo sreće, ali ima i opasne i prljave politike koju provode velike producentske filmske kuće i moćni pojedinci koji vladaju filmskim biznisom u Americi. Annette Bening ne pripada tome svijetu. Elegantna, pametna i lijepa, živi svoj život na svoj način. Još uvijek je kao djevojčica zaljubljena u kazalište i gleda sve važne predstave na svijetu. Snima velike i značajne filmove i čuva i brani svoju obitelj.

Annette je postala bliska prijateljica moje Lenke. Bila je već nekoliko puta kod nas na Brijunima. Obožava taj čarobni otok, kako ga voli zvati, i stopi se s kazališnim svijetom. Postane dio Ulysses teatra. Šeta se otokom, dolazi na naše probe i predstave i uživa u svojoj privatnosti. Nitko u Hrvatskoj i ne zna da je ona trenutno jedna od najvećih filmskih zvijezda. Takva je. Skromna, čedna, elegantna, zagonetna. Ali i nevjerojatno snažna i energična žena, svjesna svoje ljepote i svoga talenta.

Bila je savršena Medeja u produkciji UCLA teatra. To je jedino pravo kazalište u Los Angelesu, kojega je kao umjetnički direktor kreirao Škot David Sefton, koje je uglavnom dovodilo velike svjetske uspješne projekte – od Roberta J. Wilsona do Petera Brooka i čuvenoga teatra Complicite Simona McBurneyja. U Royce Hallu, kako se zvala jedna od scena toga sjajnoga kazališnog događanja početkom 2000-tih, gledali smo i čudesnog Čehovljevog Ivanova u režiji Dimitera Gotcheffa, sjajnoga bugarskoga režisera koji je stekao veliku slavu radeći u Njemačkoj. U toj savršenoj predstavi briljirao je i jedan mladi Bugarin, Samuel Finzi, koji je i mene i Lenku fascinirao svojim nevjerojatnim talentom. Zanimljivo je i to da je Sancho u roku samo par godina, kao izbjeglica iz Bugarske koji je došao u Berlin da se bavi kazalištem i koji u to vrijeme nije poznavao gotovo ni riječ njemačkog jezika, toliko svladao taj teški jezik da je postao jedan od najvećih njemačkih suvremenih kazališnih glumaca. Često pomislim zašto to meni nije uspjelo s engleskim i rastužim se nad tom činjenicom. Zbog toga sam ja, eto, u Americi osuđen da uglavnom igram strance. Doduše, nerviram se, ali to javno ne pokazujem, kad me u mojoj zemlji filmski kritičari ili neki moji kolege glumci olako nazivaju glumcem koji igra ruske negativce, preskačući neke uistinu velike i zapažene uloge koje sam napravio u stranim filmovima.

PALANAČKA ZAVIST

Ali to je dio našega mentaliteta. Ako uspiješ u svijetu, bolje ti je da tamo i ostaneš jer ako se vratiš većina će reći: A što se vratio? I odmah posumnjati u vjerodostojnost nečijeg uspjeha. Pa recimo da se to može i razumjeti ako se radi o pojedincima iz područja kulture i umjetnosti, osobito filma i kazališta, koji su uspjeli nešto u svijetu napraviti, jer naši palanački dušobrižnici ne vole gledati glave koje se izdižu iz mora prosječnosti i pronaći će mnogo razloga da se nečiji objektivni internacionalni uspjesi dovedu u sumnju. Ali ni neki priznati svjetski znanstvenici, čiji su uspjesi evidentni i koji se bave egzaktnim znanostima, gdje se, recimo, njihovi znanstveni pronalasci adekvatno priznaju i zapisuju i bivaju zabilježeni u svjetska dostignuća koja unapređuju istraživanja iz područja medicine, biologije, mehanike i drugih znanstvenih kategorija, nisu pošteđeni naše palanačke zavisti.

Kao primjer navodim slučaj istaknutog hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića, koji je svojim pronalascima u području medicine i biologije postao jedan od najcjenjenijih znanstvenika u Europi. Samo zato što se, kao internacionalni sveučilišni profesor i član svjetskih akademija znanosti, usudio oglasiti, komentirati slučaj i tražiti smjenu hrvatskog ministra prosvjete, koji je bio javno prozvan zbog plagijata u jednoj od svojih knjiga, na koji su upozoravali i domaći i strani stručnjaci, prof. dr. Ivan Đikić javno je napadnut od strane desničarskih intelektualaca i simpatizera vladajuće partije. Čak se ni premijer Vlade Republike Hrvatske, koji se u samim počecima svoga mandata predstavio kao jedan ozbiljan demokratski europski političar, gospodin Plenković, kojem je dr. Đikić i osobno uputio javno pismo tražeći da se shodno međunarodnim pravilima po kojima se ravnaju europska i svjetska sveučilišta, dotičnom ministru zbog dokazanog plagijata od stručne komisije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, oduzme mandat i na taj način izvrši jedan neumitan i potreban demokratski čin, nije dovoljno potrudio da ga obrani i na neki način zaštiti njegov demokratski pokušaj uspostavljanja pravilnog dijaloga u suvremenom društvu, već je izjavio da mu je jako žao zbog dr. Đikića i da beskrajno cijeni njegov znanstveni rad i benevolentno ga podržao u njegovoj odluci da, ukoliko se doktor Đikić ne slaže sa stavovima većinskog dijela Hrvatskog sabora i Vlade, koja je stala u zaštitu dotičnog ministra prosvjete, slobodno napusti Hrvatsku kad je već tako odlučio.

Žao mi je gospodina Plenkovića i njegove pozicije u političkoj areni Republike Hrvatske u kojoj se nije lako snalaziti. Unutar svoje stranke iz koje dolazi, svemoćnoga HDZa koji opstaje unatoč neviđenim skandalima i moralnim posrtajima svojih lidera, raspolovljen je između blažega, liberalnog krila i onog veoma opasnog i ostrašćenog dijela krajnje desnice, kojoj ništa nije sveto.

Kad sam ga prije godinu dana sreo na proslavi Dana državnosti u Banskim dvorima, gdje sam bio prvi put pozvan, bio je krajnje prisan i gotovo uzbuđen što smo se sreli. Sam mi je prišao kad me ugledao kako stojim tamo po strani s nekim svojim poznanicima iz Rijeke i stisnuvši mi srdačno ruku čestitao mi je na mojim internacionalnim uspjesima kojima se, kaže, svi u Hrvatskoj ponose. Još mi je rekao da koristi ovu priliku i da mi se osobno zahvali što sam ga prije gotovo trideset godina, kao dječaka, vozio zajedno s mojim sinom Danilom, s kojim je bio školski prijatelj, dva puta tjedno na košarkaške treninge i uvijek mu plaćao sok prije i poslije treninga.

Drago mi je bilo što srećem jednoga srdačnog i civiliziranog čovjeka i hvalio sam tih dana njegove izjave i ponašanja, kojima je, uostalom, uvjerljivo na izborima pobijedio Zorana Milanovića.

Utoliko mi je više žao što naš premijer nije uzeo u zaštitu doktora Đikića, nego je igrao igru kojom se nikome ne želi zamjeriti.

Doktor Đikić, jedan od najvećih znanstvenika na području medicine i biologije u Europi i u svjetskim razmjerima, napustio je kolegij na hrvatskom sveučilištu kojeg je uspješno pokrenuo i vodio, ispričao se svojim suradnicima, studentima i cijeloj hrvatskoj javnosti, to jest onome dijelu koji je davao podršku njegovim liberalnim i demokratskim stavovima, i napustio Hrvatsku. Otišao je ponovo u inozemstvo, tamo gdje je cijenjen i štovan i gdje će dalje razvijati svoja znanstvena istraživanja. Ostat će u njemu, kao i u mnogima drugima koji su napustili svoju zemlju, čežnja za Hrvatskom, za prijateljima i za Jadranskim morem.

Iako znam i duboko osjećam da nisam toliko važan za ovu svoju domovinu Hrvatsku kao dr. Ivan Đikić, ipak se usuđujem dodati i neko svoje, lično razočarenje stanjem u ovoj zemlji. Politika, ni lijeva ni desna, ne valja. Nisu vjerodostojni. Nisu ljudi od povjerenja. Zoran Milanović, taj infant terrible Socijaldemokratske partije Hrvatske, pokazao se, unatoč svome očiglednom političarskom talentu, nedorastao situaciji i slabašan lider. Razočarao je sve socijaliste i one politički neopredijeljene građane, pa čak i svoje najbliže sljedbenike. Krivom taktikom izgubio je gotovo dobivene izbore i propustio šansu da se u Hrvatskoj izgradi suvremeni demokratski sistem u kojem će prevladavati socijalističke ideje, po uzoru na uspješne skandinavske zemlje Švedsku, Norvešku i Dansku, u kojima je socijalna pravda bliža jednom pravednijem i sretnijem društvu.

PARALELNA STVARNOST

Kuća Warrrena Beattyja i Annette Bening nalazi se na Mulholland Drive, iznad Sunset bulevara, na vrhu brda s kojega se pruža pogled na Los Angeles, to jest na čuveni Beverly Hills i Santa Monicu. Kad je vedro, vidi se i ocean u daljini. To je jedan od najluksuznijih dijelova zvjezdanoga grada i mnogi uspješni i poslovni ljudi imaju svoje vile baš tu, gdje su nekako izdvojeni i izdignuti nad običnim smrtnicima. I uistinu to holivudsko brdo izgleda poput Olimpa gdje bogovi stanuju.

Warren je sam projektirao svoju kuću. Drukčija je od ostalih građevina, koje su uglavnom od drveta i laganih građevnih materijala. Njegova kuća je velika, čvrsta, izgrađena od kamena i cigle. Djeluje kao pravi mali dvorac. Dugo ju je gradio jer je želio da baš svaki detalj bude savršen. Drvenarija je unikatna i svaki prozor i vrata imaju naročit izgled i boju. Naročito su mi se svidjela jedna uska zelena vrata, izgrađena od masivne hrastovine. Unutrašnjost kuće je uređena više u engleskom nego u američkom stilu. Kamini su pravi i u njima gori prava vatra, što je prava rijetkost u Americi jer uglavnom tinjaju u falšim kaminima plinski plamenovi.

Odmah do te velebne Warrenove građevine, na jedno stotinjak metara udaljenosti, nalazi se njihova gostinska kuća. Ona ima svoj vlastiti ulaz i potpuno je odijeljena od glavne kuće. Izgrađena je sva od plemenitog drveta i ima golemu drvenu terasu od tridesetak metara, unutar koje je ugrađen maleni bazen s jacuzzijem. Voda se u bazenu može ugrijati na koju god hoćeš temperaturu i ja sam je, naravno, odvrnuo na najjače tako da se ujutro, dok još sunce nije obasjalo terasu, voda isparava na svježem jutarnjem zraku.

Kad god dolazi u Los Angeles, Lenka odsjeda u toj kući, a i ja kao njezin muž uživam taj poseban privilegij. Ovoga puta smo zarobili i našu najstariju kćer Ninu, koja je, nakon što je završila koledž na Swarthmore sveučilištu u Philadelphiji, odlučila doći u Los Angeles, gdje je godinu dana radila agenciji Innovative Artists i razmišljala što bi dalje studirala i radila u životu.

Ponovo je između nas u velikom krevetu i Lenka i ja se otimamo o nju, grleći je i uzvikujući kao nekad, kad je bila malena djevojčica: moje… moje… moje…, a ona bi onda smijući se i vrišteći uzviknula: zajedničko… i oboje nas čvrsto zagrlila oko vrata.

Ujutro se rano dižem i dok Lenka i Nina još spavaju, ja im polako spremam doručak. Nina obožava kajganu na moj način. Zapravo nije nikakva posebna tajna. Najprije na lagano ugrijanom maslinovom ulju prepečem isjeckane komadiće pršuta ili domaće šunke. Zatim dodam isjeckane crvene kapule i to dinstam na laganoj vatri. Dodam onda peršina i bibera. Sol ne stavljam, ne zbog svoga povišenog tlaka, nego i zbog zdravih članova svoje obitelji. Sol jednostavno treba izbjegavati ili uzimati u minimalnim količinama. Zatim prospem jaja u tavu i ostavim ih tako neko vrijeme dok se bjelanjak ne ispeče. Onda sve to hitro pomiješam i odmah ugasim vatru, tako da žumanjak ostane gotovo neispečen. Tako cijeli taj moj specijalni hemendeks zadrži svježinu. Taj recept sam naučio od naše nekadašnje bedinerice, koja je čuvala Danila i Luciju dok su bili mali. Gospođa Anita, kako se zvala, bila je nekada, u Austro-Ugarskoj monarhiji, poznata mlada dama iz dobrostojeće hrvatske obitelji koja je u sebi imala i španjolskih korijena. Govorila je tečno španjolski i zadržala je sve gospodske manire iz svoje mladosti, kad je bila udana za nekoga grofa i posjećivala kraljevske balove u Beču i Pešti. Bila je prijateljica Habsburgovaca. Sredinom sedamdesetih, kad je kod nas radila kao bedinerica, stanovala je u podrumu jedne od svojih bivših velebnih kuća negdje između Podsuseda i Samobora i uglavnom sav novac, koji je zarađivala radeći po tuđim kućama, trošila na advokate da povrati dio kuće koja joj je nekada pripadala. Mještani su je i dalje zvali grofica Anita. Ubrzo se razboljela i više nije mogla raditi. Danilo i Lucija su zaboravili španjolske riječi koje ih je učila, ali smo je povremeno znali posjetiti u njezinom podrumu i odnijeti joj na poklon voća, sokova i stare stripove uvezane u debele korice, iz 1920. godine, štampane na njemačkom jeziku. Dobio sam ih na poklon od mamine prijateljice iz Vinkovaca, teta Zlate, Mađarice, koja je imala punu kuću sačuvanih relikvija iz toga vremena. Uz čuveni hemendeks po receptu grofice Anite, pripremio bih i avokado i grčki jogurt i iscijeđeni sok od naranče za Ninu, a sok od nara za Lenku. Ja samo popijem svoj čaj od mente, s limunom i medom, i uvijek dodam samo malo rakijice, kako me moja majka Stana učila.

Zatim odvezem, Warrenovim čuvenim starim BMW kabrioletom, Ninu na posao u Santa Monicu i treba nam točno trideset pet minuta ako krenemo prije devet ujutro. Spuštamo se sa Mulholland Drive na Sunset bulevar i onda San Vincent avenijom, preko Wilshire i Santa Monica bulevara, dolazimo na ugao desete ulice i Broadwaya, gdje Nina već godinu dana radi u agenciji Innovative Artists, kao asistentica jednoga agenta. Ja se odmah istim putem vraćam na naš Olimp, gdje me Lenka čeka da joj kuham kavu i uživa da se nećka dok je nagovaram da se obuče u sportsku opremu i da idemo gore iznad naše kuće na teniski teren igrati tenis. Postala je već uistinu jako dobra i moram sada igrati ozbiljno s njom ako želim pobijediti, jer ona ne želi da joj popuštam.

Zatim se poslije tenisa bacim u topli bazen i plivam leđno kako su me moji fizioterapeuti učili. Lenka voli sjesti na rub drvene terase i kao kakva naša Sarajka, pijucka svoju kafu i uvijek nešto čita. Ja pijem svoj omiljeni Knob Creek burbon i Coca-Colu s ledom i ne mislim ništa. I tako je sve ono naše daleko od mene. I ne znam ni što se događa tamo u Hrvatskoj i Srbiji i u Bosni i na Kosovu i u Makedoniji, i što sam se koga vraga vraćao tamo gdje sam već jednom bio postao stranac i taman sam navikao i sebe i njih na sebe takvoga i pomirili smo se i oni i ja s time da je tako najbolje. I neka tako i ostane.

Eh, da samo nije čežnje za izgubljenim zavičajem koji se nikada ne može zaboraviti. Duboko su u meni svi ti moji krajolici i mirisi trave, šuma i polja. I te moje rijeke. Lijeni, kao udav, Bosut koji ne teče i Sava, žuta, zagonetna, opasna, divlja, uz čije sam vrbike vodio zabranjene ljubavi. I Dunav kod Vukovara na čijim sam pješčanim plažama dočekivao zore uz pijanu harmoniku.

I sav ovaj svjetski raskoš kojega sam imao prilike upoznati i iskusiti, najsvjetliji gradovi, najluksuzniji restorani i hoteli, pa čak i ovaj Warrenov Olimp na Mulholland Drive i čitav Holywood sa svojim glamurom, filmskim kamerama i crvenim tepisima, ne može se usporediti s mojim gradovima i selima, Jadranskim morem i otocima, Velebitom, Plješivicom i opustjelim poljima od Korenice do Udbine i Laudonova gaja.

Lenka je odlučila da napravimo oproštajni party u guest house. Pozvali smo Warrena i Annette i još neke naše ame-ričke prijatelje. Petera Medaka kojega smo upoznali preko Vanesse u Londonu i razvili pravo prijateljstvo s njim kad smo se doselili u Los Angeles, Amandu Plummer s kojom se družimo godinama i koja je igrala u Lenkinom projektu Play Beckett na Golom otoku, Phila Robinsona, sjajnog filmskog režisera s kojim nikada nisam snimio film Age of Aquarius u kojem je napisao ulogu za mene, ali zbog nesporazuma s Harrisonom Fordom, film je zaustavljen i nikada se nije snimio. I njegovu nećakinju, mladu književnicu. Pozvali smo i našeg prijatelja Miroslava Tadića i njegovu djevojku, koju smo te večeri prvi put sreli i koja savršeno svira violinu.

Ja sam bio zadužen da spremim večeru. Kupio sam u mom omiljenom Santa Monica Sea Foodu svježu ribu i napravio carsku večeru. Bilo je tu i škampa na buzaru, i scallopsa i tune, pa čak i lobstera. Za Amandu sam, jer ona ne jede ribu, donio svježe pljeskavice od svoga prijatelja Adema iz Arome, koje su bile toliko dobre da su ih svi htjeli kušati.

Annette nas je upozorila da je Warren nepredvidiv i da može vrlo brzo napustiti večeru iako nam je vrlo sklon. No, uistinu je uživao u hrani i probao sve moje specijalitete, pa čak i makedonski ajvar kojega sam iz Arome nabavio.

Nakon večere smo sjedili u velikome salonu i ja sam zamolio Miroslava Tadića i njegovu violinisticu da nam nešto odsviraju. Bila je to savršena muzika kakvu može samo Miroslav Tadić kreirati. A te večeri je nadmašio samoga sebe jer je svirao sretan i ludo zaljubljen u djevojku koja tako sjajno svira uz njega na violini. Svi su ostali očarani tim savršenim muzičkim duetom, kojem smo se, na Annettino inzistiranje, priključili i Nina i ja, otpjevavši Eleno, kerko Eleno. Nina je, na moj prijedlog, otpjevala Svilen konac i Phil Robinson je bio očaran njezinim glasom. Warrena je očarala violinistica. Otkrio nam je da je odrastao uz zvuke violine jer mu je otac bio profesionalni violinist.

Bila je to uistinu savršena večer. Već je bila prošla ponoć, a Warren je još uvijek bio tu, zagrljen od svoje Annette, uživajući sa svima ostalima u Miroslavovoj virtuoznosti. Onda sam ja u jednom trenutku došao do stola za kojim obično sjedim noću i pišem, i govorio sam o paralelnoj stvarnosti koju živimo. O tome kako sam baš ovako kako večeras stojim i gledam kroz ove velike staklene zidove osvijetljeni Los Angeles dolje daleko pod nama, stajao u restoranu „Osmice“ na brdu poviše Sarajeva 1992., i gledao svjetla toga grada. Odjednom su počele rakete padati po osvijetljenom gradu i svjetla su se kao umiruće zvijezde počela gasiti. I padale su tako te užarene bombe četiri godine na Sarajevo parajući nebo nad gradom i ostavljajući na nebu iza sebe užarene tragove. Paralelna stvarnost, rekao sam, postoji. I nije teško zamisliti kako i nad ovim idiličnim svjetlima koja žmirkaju kao dobre zvijezde nad nama, mogu odjednom iznenada rakete proparati nebo. Phil Robinson me čvrsto zagrlio. On razumije pojam paralelne stvarnosti jer je i sam bio jedan od rijetkih odvažnih ljudi u svijetu, koji je usred rata u Bosni došao kao mirotvorac da svjedoči o ratnim strahotama svojom dokumentarnom kamerom.