Nacional donosi ulomak iz ‘Knjige opraštanja’ dobitnika Nobelove nagrade za mir, južnoafričkog nadbiskupa Desmonda Tutua i njegove kćeri Mpho koji govori o načinima suočavanja s najstrašnijim zločinima u zemljama pogođenima građanskim sukobima i opresijom, kako bi se izbavile iz prošlosti i nastavile živjeti u miru
Karoo, to veliko prostranstvo polupustinje usred Južne Afrike, za dana je prava pećnica. Čim smo otvorili prozore automobila, zapuhnuo nas je zrak kao iz sušila za kosu koje je upaljeno na najjače. Očajnički se nadajući bar malom osvježenju, otvorili smo automobilske prozore. Lijepili smo se od znoja. Bili smo umorni. Djeca na stražnjem sjedalu počela su se prepirati, a sve od umora i vrućine. Vozili smo se već satima, otkad smo prije zore napustili svoj dom u Aliceu u Istočnom Capeu. Cijela obitelj – četvero male djece, Leah i ja – utrpali smo se u naš karavan zaputivši se prema Swazilandu.
U šezdesetima je Južna Afrika bila zahvaćena najžešćim udarcem aparthejda. To je bio razlog našeg putovanja. Kada je vlast uvela diskriminirajući obrazovni sustav Bantu za crnu djecu, Leah i ja smo, u znak protesta, napustili učiteljska mjesta. Zavjetovali smo se da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo bili sigurni da naša djeca neće biti izložena ispiranju mozga na što se, zapravo, svodilo obrazovanje u Južnoj Africi. Umjesto toga, upisali smo djecu u škole u susjednom Swazilandu. Još kao krhka šestogodišnjakinja Naomi je pošla u internatsku školu. Zbog našega privremenog boravka u Engleskoj, dok sam studirao teologiju, Trevor i Thandi su već bili stariji kad su došli u internat. Šest puta svake godine prevaljivali smo tri tisuće milja od Alicea u Istočnom Capeu do kuće mojih roditelja u Krugersdorpu. Nakon što bismo kod njih prenoćili, vozili bismo pet sati do Swazilanda, ostavili ili pokupili djecu iz njihovih škola i vozili natrag u Krugersdorp, kako bismo se odmorili prije duge vožnje kući. Nije bilo hotela ili prenoćišta koji bi primili crne goste ni za kakvu cijenu…
Komentari