Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Catch a Fire’, biografije Boba Marleyja (1945. – 1981.) koju je napisao Timothy White, u kojem piše o djetinjstvu i smrti kralja reggae scene o čijem je životu snimljen aktualni blockbuster ‘One Love’

Tijekom primarnih i dubinskih intervjua, ljude se neprestano pitalo što su se sjećali ili što su čuli od glavnih aktera o njihovim izraženim dojmovima, mišljenjima, mentalnim stanjima i razmišljanjima o prošlim događajima. Primjerice, scena u kojoj Omeriah Malcolm gleda na selo Nine Miles s verande Yayine kuće djelomično je proizašla iz sjećanja seljana kad su me dvojica njih odvela do Velike kuće i u njoj zatražila dozvolu da mi dopuste stupiti na trijem dok su opisivali Omeriaha, njegove obiteljske maksime i osobne navike.

Mnogi mještani smatrali su da je djed Boba Marleya s majčine strane bio opušten, ali njegov sin David Malcolm kasnije je primijetio da je imao „kratak fitilj“. Neki kažu da je volio rum, dok drugi napominju da je domaći džin bio njegovo alkoholno piće broj jedan. Ali nitko se nije razilazio u mišljenju o Omeriahovoj moći u njegovoj dvostrukoj ulozi čuvara običaja i travara. Ulazna vrata i prozori Cedelline male kolibe, obično zaključani i zatvoreni, bili su otvoreni za moj posjet kako bih mogao pogledati skroman interijer. Pokazali su mi unutrašnjost drugih kuća u selu dok sam ispitivao o domaćim običajima, metodama uzgoja stoke i žetvenim aktivnostima u okrugu te pratećim noćnim piknicima i zabavama (poznatima i kao kadreeli od quadrille i škotskog reela) nakon što bi usjevi bili ubrani.

To su događaji na koje je aludirala Cedella Booker, a kojih se sam Bob detaljnije prisjetio tijekom intervjua s Nevilleom Garrickom u uredima Island Recordsa u zgradi Carnegie Halla 1976. godine uoči izdavanja albuma Rastaman Vibration. Bob je također u intervjuima u Essex House 1978. i 1979. opširno govorio o strašnom liku iz narodne predaje poznatom kao blackheart mon koji je bio prisutan u ruralnoj kulturi. Moja pitanja su prvotno bila potaknuta njegovim komentarom u intervjuu iz studenog 1976. za časopis Chic, kad su ga pitali je li kao dijete bio svjestan rastafarijanaca: „Sjećam se kad mi je mama došla niz ulicu i rekla mi da je to blackheart mon. Ja se sakrijem ispod kreveta, no to nije bio blackheart mon, znaš.“

Kako mi je Bob objasnio 1979.: „Pa, moja mama i teta i drugi ljudi bi upozoravali, govorili, ‘Budi dobar, inače će te blackheart mon uloviti.’ …I ja bih se uplašio i ponekad imao ružan san. Jednom sam se probudio ujutro i bilo je maglovito; malo sam virnuo iz kolibe i učinilo mi se da vidim blackheart mona. Onda sam potrčao i skočio u majčin krevet i sakrio lice [smijeh].“ Detalji tih i drugih priča postali su scene rano u knjizi – često su dodatno razrađeni informacijama dobivenim od seljana, živopisnim sjećanjima i praznovjernim tračevima o predadolescentnom Bobu i njegovim nadzemaljskim osobinama ili Cedellinim mladenačkim indiskrecijama. (Neki susjedi su tvrdili, primjerice, da se nije „posvetila“ lokalnoj crkvi sve dok nije uhvaćena u druženju s kapetanom Marleyjem.)

U osnovi, ti lokalni promatrači divili su se, pomalo plašili ili zamjerali Malcolmima i Marleyjima i njihovom utjecaju na područje, no također su bili ponosni na njih. S obzirom na važnost Malcolmovih, seljani su bili željni potkrijepiti njihov utjecaj na Nine Miles pa su me tijekom jednog putovanja vodili kroz veliku dvokatnicu od žbuke i betonskih blokova nešto dalje niz stazu od Velike kuće koja je nekad bila dom Omeriahove sestre Rittie Lemonious ili „tete Rittie“ kako ju je Bob znao. Uz dom tete Rittie uzdizao se kostur visokih stupova postavljenih kako bi sačuvali izvorne dimenzije i tlocrte Omeriahove bivše kuće s pet soba.

Bobova sposobnost ‘čitanja vibri’ oko sebe navodno datira iz djetinjstva, kada je njegov neobičan talent za čitanje iz dlana potvrdila značajna lokalna osoba, pozornik Solla Black

Pojedinosti o Omeriahovom sprovodu u trajanju devet noći dobiveni su od njegovih rođaka, među kojima su Lewisovi, Alexanderovi i Lemoniousovi, koji su također objasnili da je Omeriahov brat Nemiah nekad vodio malu trgovinu u Nine Milesu – „sve u jednom ormaru“ – i pomagao u koordinaciji važnih ceremonija poput sprovoda ili natjecanja u komušanju kukuruza. Stanovnici su bili upoznati s mnogim ljekovitim biljkama koje je Omeriah koristio u svojoj travarskoj praksi, berući nekoliko grančica za ilustraciju ili navodeći nekoliko njih – kao što je pamukovo lišće, komorač, metvica, gorka dinja, školjkasta jabuka (poznata i kao kangsknot) – i tegobe koje su se liječile njihovom upotrebom. No priznali su da ne znaju sve sastojke njegovih različitih lijekova i „postupaka“, niti „tajne“ kako ih primijeniti. Plaćanje njegovih usluga provodilo se nekom vrstom seoske razmjene. Vidio sam poljoprivredno zemljište u Smithu i okolici, razgovarao o ciklusima uzgoja s lokalnim poljoprivrednicima i radnicima na polju i čuo priče o razgovorima i pričama koji su se mogli čuti na komušanju kukuruza. Njihova tematika odražavala je utjecaj slobodnog zidarstva u regiji, dugo njegovana uvjerenja Malcolmovih da njihovo porodično stablo ima egipatsku krv – David Malcolm tvrdio je u svibnju 1982. da mu „je djed s majčine strane bio iz Egipta“ – plus snažno politizirani panafrički ponos prisutan u rodnoj župi Marcusa Garveyja.

Jedan od boljih govornika na večernjim žetvenim piknicima tijekom Bobovog djetinjstva navodno je bio Jacob Malcolm, kojega su seljani različito opisivali kao „Omeriahovog strica“ i „Yayinog rođaka u drugom koljenu“, koji je ljude okupljene oko vatre zabavljao sagom o Johnu Presteru kako je preneseno u tekstu. (Nisam čuo za tog mitskog kralja niti sam ranije bio upoznat s mističnim koptskim pričama koje su se slobodno prepričavale u St. Ann, župi poznatoj po govornicima, pričanju priča i revnom prihvaćanju misticizma.) Među mještanima bilo je i tračeva dok su prepričavali iznenađujuće dojmove koje je Bob ostavio na lokalne putnike kad su ga poslali na prvo putovanje autobusom u Kingston kako bi se sastao s kapetanom Marleyjem. Na sličan način opisano je i Cedellino užurbano izviđanje i povratak Boba kući istim autobusima – mladu majku navodno je na zadatak požurio uznemireni Omeriah — a zatim Bobovo konačno samostalno putovanje kada je imao deset godina kako bi se pridružio majci koja je preselila, pri čemu ga je Omeriah osobno ukrcao u autobus za Kingston i njegov novi dom u Trench Townu.

Iznenađen što su takve komercijalne linije kružile tako daleko izvan obalne autoceste A1 krajem ‘40-ih i početkom ‘50-ih, istražio sam razne autobusne kolodvore u regiji kako bih saznao gdje se navodno moglo uhvatiti „seoske autobuse“ za Kingston. Također sam opsežno istraživao tu temu preko Sveučilišta West Indies i Research Institute for the Study of Man na Manhattanu, pregledavajući brojna stara izdanja časopisa Social and Economic Studies UWI-ja u potrazi za materijalom o razvoju unutarnjeg prijevoza na Jamajci, kao što je rad W. F. Maundera iz 1954. godine, „Značaj prijevoza u gospodarstvu Jamajke: Procjena bruto izdataka za unutarnji prijevoz“. Ove studije jasno su pokazale da su od kasnih ‘40-ih naovamo autobusi neovisnih prijevoznika uobičajeno vozili između južnih brdskih područja St. Ann ili još udaljenijih župa poput St. Elizabeth i centra Kingstona. Arhivski podaci pokazuju da su tim autobusima upravljala mala poduzeća (primjerice sa svega dva rabljena vozila) koja su nosila imena poput Treasure Girl, Mayflower, Ambassador i May Reach (potonje poduzeće bilo je izvor popularne šale i neslužbenog mota te ere širom župe St. Ann: „Možda ćemo stići u Kingston danas, a možda i nećemo!“). Automobilom sam na kraju ponovno prešao rutu koja bi bila autobusna ruta iz regije Rhoden Hall.

Zatim sam istraživao istu tu rutu kakva bi bila u to vrijeme, pregledavajući širok raspon fotografija iz znanstvenih, općinskih, agencijskih i nacionalnih gruntovnih izvora koje prikazuju točna razdoblja o kojima sam pisao. Odnosile su se na uvjete na cestama, tlocrte naselja, arhitekturu i pitanje gospodarskog planiranja u gradovima, dionice autoceste i kvartove koji su se protezali od Stepneyja pa sve do autobusnog kolodvora u centru Kingstona. Resursi i publikacije Instituta za društvena istraživanja (Institute of Social Research) bili su korisni u tom pogledu. Ulazak u trag točnim osjećajima ljudi i mišljenjima o ljudskom faktoru u životu Boba Marleyja poput „kapetana“ Norvala Sinclaira Marleyja pokazao se znatno problematičnijim. Norval je bio poznat kao neprijatelj kršćanstva, što neki pripisuju kasnoj odluci neudane Cedelle Malcolm da prihvati diktat lokalne crkve protiv nezakonite ljubavi nakon što je uhvaćena s njim. Međutim, glasine u regiji govore da je Norvalova antipatija prema crkvi zapravo proizašla iz njegovih veza s, ili simpatija prema, slobodnom zidarstvu. U originalu: „We may reach Kingston today, or we may not!“ (nap. prev.) „Bio je dobar čovjek“, rekao je David Malcolm o Norvalu, „i davao bi nam novac kada bismo išli negdje, da si nešto kupimo.“ „Prekrasan čovjek, divna osoba na svoj način“, tako je Cedella Booker sažela svoje misli o njemu u razgovoru s jednim novinarom.

Ipak, u programu koncerta gđe. Booker Movement of Jah People/Bob Marley Festival iz 1997. godine, pisac kojeg je angažirala za suautorstvo njezinih memoara otvoreno je kritizirao Norvala nazivajući ga „starim lascivnim jarcem“, „starcem koji bleji poput stare koze“, „smrdljivim starim bijelcem“ i „potencijalnim pedofilom“, dodajući da „Majka [Booker] kaže da bi joj tijekom posjeta ocu kad je imala devet godina ovaj 50-godišnji busha [Norval] štipao bradavice i govorio, ‘Raste li ti perje?’“ Bob Marley obično je spominjao Norvala kao „Engleza, kapetana u vojsci“, kako je jednom rekao piscu Karlu Dallasu. David Malcolm je rekao: „Imao je britanski naglasak i britansko porijeklo; prije Jamajke živio je u Engleskoj.“

Jedan od Lewisa iz Nine Milesa zapamtio ga je kao „niskog Engleza crvenkaste puti“. Čudno, Cedella je evoluirala od nazivanja ga Englezom ‘80-ih do spominjanja Norvala kao „bijelog Jamajčanina“ tijekom ‘90-ih. Iz današnje perspektive čini se da je mnogo njenog znanja o tajanstvenoj prošlosti i kretanjima njezinog supruga zapravo nagađanje. Sjećanja mještana Nine Milesa na sina kapetana Marleyja uglavnom su draga, nekoliko ljudi tvrdilo je da je Bobov prvi glazbeni instrument bio bendžo i da je pokazao talent kao boksač. Mnogo kasnije, njegovi hobiji su navodno uključivali konjske utrke, a jedan član obitelji Lemonious izjavio je da Bob „nije mogao bez klađenja“. Posljednje sjećanje na Boba u Nine Milesu datira iz travnja 1978., kada je ondje boravio nekoliko dana i okupio grupicu unutar kuće tete Rittie te svirao pjesme na akustičnoj gitari, među kojima i Rat Race. Najistaknutija nit u mom istraživanju za ovu knjigu bila su duhovna vjerovanja, ali bez obzira na trenutnu vjeru ili vjersku pripadnost Jamajčana koje sam intervjuirao, nijedna doktrina nije bila više cijenjena od onih na kojima počiva obeah. Lokalci su često, ali obično neizravno, govorili o intenzivnoj aktivnosti „anđela, dobrih i loših“ u njihovom području. Cedella je pričala priče o jamajčanskom „vraču“ po imenu Hubert Hall koji se na samrtnoj postelji pokajao zbog svojih zlih čini, uključujući slučaj crne magije kad je prouzročio da se Omeriahov automobil prevrne na nasipu u Nine Milesu.

Cedella je za Boba pripremala ljekovite pripravke u Njemačkoj kada Isselsovo liječenje ne bi djelovalo. Neku vrstu magije koju je rekla da je naučila od svog oca, palila je svijeće i pripremala napitke

Nesreća je prouzročila tjelesne ozljede većini putnika u automobilu (uključujući rođakinju kojoj se zapalila kosa), ali Omeriah je uspio poništiti čini svojim protu-činima, pretrpjevši tek ogrebotinu na licu. Štoviše, čini se da je Hall bio podmićen da izvrši zlokobne vradžbine jednim jedinim tanjurom juhe od kozje glave – tradicionalnim „đavoljim jelom“. U ruralnoj Jamajci, „Gospodin Kozja usta“ personifikacija je prijetećeg zla. Jezovitu priču iz ove knjige o Marleyju i njegovom suočavanju s dosadnom kozom koje je imalo nesretan kraj ispričao mi je sam Bob sredinom ‘70-ih kad sam večernjim letom stigao u Kingston, došao u hotel i saznao da je kuhinja zatvorena.

Jedina hrana koju mi je noćni konobar mogao ponuditi bio je tanjur podgrijanog curryja od kozjeg mesa koji mi je pripremio u kuhinji, zajedno s komadom kralježnice položenim preko sredine brežuljkaste hrpe žilavog mesa. Još uvijek osjećajući mučninu i sljedećeg dana, objasnio sam Bobu njezin uzrok, a on mi je ispričao svoju čudnu priču kao vrstu upozorenja, zaključujući da su koze u bilo kojem obliku vražji stvorovi i da je konfrontaciju s njima preporučljivo izbjegavati ili joj se treba otvoreno suprotstaviti.

Bobova sposobnost „čitanja vibri“ oko sebe navodno datira iz djetinjstva, kada je njegov neobičan talent za čitanje iz dlana potvrdila značajna lokalna osoba, pozornik Solla Black; mnogi seljani u području Blackove nadležnosti u obližnjem Stern Hillu imali su slična iskustva s tim jezivim dječakom, tada poznatim kao Nester. Najuzbudljiviji intervjui koje su Bob ili Rita Marley ikada dali odnose se na duppyja koji ih je oboje napao ‘60-ih, kada su bili smješteni u stražnjoj sobi Coxsoneovog studijskog kompleksa u Kingstonu. A svatko tko je vidio dokumentarni film iz 1992. Stepping Razor – Red X o životu Petera Tosha, ne može ne biti pogođen činjenicom da je, bez obzira na njegovo kršćansko djetinjstvo ili otvoreno prihvaćanje rastafarijanstva u odrasloj dobi, Tosh bio opsjednut i mučen prisutnošću zle magije u svijetu. Kad si je u mladosti slučajno osakatio kapak bodljikavom žicom uvjerio se da kroz poderanu kožu i zavjesu krvi može zaviriti u inače nevidljivi svijet spektralnog zla i njegove borbe protiv sila dobra. Gorko neslaganje koje je izbilo među prijateljima i obitelji koji su bili oko Marleyja tijekom njegovih posljednjih dana liječenja u bavarskoj klinici dr. Isselsa navodno je imalo manje veze s uobičajenim tenzijama i ljubomorama oko pratnje superzvijezde reggaea nego sa strašnim neslaganjima oko posljednjih nekonvencionalnih pokušaja da ga se izliječi.

Prema informacijama iz intervjua koji je Bobov suradnik zvan Bird dao na Manhattanu u proljeće 1982., Cedella je za Boba pripremala ljekovite pripravke u Njemačkoj kada Isselsovo liječenje ne bi djelovalo. „Neku vrstu napitaka i magije za koje je rekla da je naučila od svog oca… palila je svijeće i druge stvari i pripremala napitke. Svi su bili potpuno izbezumljeni.“ Cedella je priznala da ju je Bird optužio nakon što ju je vidio kako pali tamjan oko Bobove bolničke sobe („jer sam znala da Nesta voli taj miris“, izjavila je kasnije). Bird ju je pitao: „Ti se baviš obeahom?“ „Bio je ozbiljan kao sudac,“ izjavila je Marleyjeva majka, dodajući: „Samo sam ga pogledala kao da nije normalan i nastavila dalje svojim poslom.“

Takvi okršaji u Bavarskoj govore mnogo o gotovo nesavladivom strahu i nepovjerenju koje obeah, ili čak sumnja na njega, izaziva u jamajčanskoj kulturi, gdje čak i zakleta želja za upotrebom nadnaravnog isključivo u svrhu dobra poziva na uzbunu. Cedella je kasnije s gorčinom ironično primijetila da je Bird, po ugledu pištoljaš, ubijen u pucnjavi u Kingstonu, dodajući hladno da „se sa svojom nasilnom smrću upoznao na Marley Roadu“. To je, u neku ruku, njena verzija Bobove priče o kozi i uzročnoj odmazdi.

U više od dvadeset godina mojih istraživanja i razgovora s osobama najbližima Marleyju, svi su ismijavali tuđe insinuacije da je obeah prisutan u određenoj situaciji – a ipak je svatko od njih kasnije ispričao poneku svoju priču koja bi potvrdila da obeah postoji kao silovita i mrska stvarnost. Jednom opisan kao utvrda koju su pirati izgradili s pomoću obeah magije, pakleni grad Kingston raste još uvijek smatraju karipskom prijestolnicom zla. Sigurno je da je Kingston spoj pospanog postkolonijalnog mjesta i otvorene gnojne rane, mjesto u kojem ljudi iz visokih i niskih slojeva žive po ponekad okrutno praktičnom i često pogubnom smislu za improvizaciju. Mnogi smatraju da je priča o prevari na trkalištu Caymanas Park u koju je Bob bio umiješan apokrifna priča. To nije istina. Identiteti istaknutog džokeja i njegovih suradnika koji su pomogli namjestiti utrku, kao i svi drugi popratni detalji, dobro su poznati jamajčanskim trkačkim autoritetima (poput Upravitelja Jockey kluba, upravnog tijela koje je zabranilo sudionicima daljnje sudjelovanje u tom sportu) kao i jamajčanskim i američkim policijskim dužnosnicima, koji su pratili kriminal u jamajčanskim getima i njegovo preklapanje s drugim karipskim podzemnim aktivnostima i kretanjima bandi u Sjedinjenim Državama. Jedan od posljednjih muškaraca ubijenih u osveti za pokušaj atentata na Marleyja bio je Carl „Byah“ Mitchell, pripadnik naoružanih odreda JLP-a aktivan u procvjetaloj trgovini kokainom u zapadnom Kingstonu (tvrdilo se da su mu silom davali drogu dok mu srce nije stalo). Prema dubinskim povjerljivim raspravama koje je ovaj pisac tijekom posljednjeg desetljeća vodio s ključnim članovima JLP-a i PNP-a, bivšim američkim obavještajnim službenicima stacioniranim na Jamajci 1976. i njujorškim policijskim dužnosnicima trenutno uključenima u američki kazneni progon jamajčanskih kraljeva droge sukladno saveznom zakonu o organizacijama pod utjecajem mafije i korumpiranim organizacijama (RICO), općenito se vjerovalo da je CIA angažirala Byaha Mitchella da postavi i poduči neke od naoružanih muškaraca koji su izveli smrtonosni napad na Marleyjevu kuću.

Byahovo sudjelovanje smatrano je aspektom kampanje destabilizacije koju su provodili CIA i JLP, a protiv koje se Michael Manley dugo borio u tisku. Byahov suučesnik u pucnjavi na Marleyja, izvršitelj koji je zapravo pomogao predvoditi napad na Hope Road, bio je poručnik odan Seagi imenom Lester „Jim Brown“ Coke, jedan od osnivača Shower Possea. Brown je 1992. izgorio na smrt u zatvoru u Kingstonu pod nerazjašnjenim okolnostima – upravo istog jutra kada je njegov sin kriminalac, Jab-T, bio sahranjen uz svečani pogreb nakon što je s motocikla oboren vatrom iz automatskog oružja. Kao što se kaže da na Jamajci nema činjenica, također se kaže da nema nesreća ili slučajnosti. U kingstonskim krugovima najzagonetnija je bila činjenica da su neki pripadnici napadačkog odreda dolazili iz Marleyjevog PNP-u naklonog kvarta Concrete Jungle. Prva trećina razloga za ovo osvetničko kršenje susjedskih odnosa je ta što su razljućeni pripadnici kartela za namještanje utrka bili prijatelji Marleyjevih vlastitih prijatelja iz geta. Drugi dio slagalice je taj što su ti nasilnici željeli dokazati svoju hrabrost tako što će srušiti reggae junaka, posebno nekoga za koga se činilo da politički sjedi na dvije stolice u slučaju da Manley ne pobijedi Seagu na najnovijim izborima. Kratko prije pucnjave, Marleyja su viđali kako naizmjenično noći provodi sa šefom PNP-ovih odreda Buckyjem Marshallom i ključnim nasilnikom JLP-a Mitchellom. Argumentiralo se – ako Marley ne poštuje plemensku pripadnost, zašto bi je trebali poštovati mladi atentatori? Treći djelić slagalice je taj što su se još od 1976. politički siledžije koji bi obično bili isključivo u službi jedne ili druge političke stranke počeli „osamostaljivati“ – koristeći se onime što su naučili o pranju novca i reketarenju za vlastite poslove (krijumčarenje ganje u velikim količinama, proizvodnja i izvoz kokaina) koji su zapravo prelazili granice susjedstva. I JLP i PNP žestoko su se borili protiv ovog trenda, čak i čisteći odmetnike tako što su im namještali da ih druga strana pobije, ali „slobodni stil“ i dalje je cvjetao. Regrutacija za nezavisne bande bila je intenzivna među beskućničkim dječacima u tinejdžerskim godinama.

Zapravo, čak su i Marley i njegov bend bili zapanjeni mladošću nekih od napadača na Hope Road; nekoliko pripadnika udarnog tima izgledali su kao da im je šesnaest ili manje. (Da bi ojačali hrabrost prije napada, svakog od mladih naoružanih ljudi navodno su prisilili da ušmrču i pojedu velike doze kokaina.) Tek godinama nakon pokušaja atentata, mudri karipski analitičari shvatili su da su Marleyjevi atentatori bili predvodnici ružne nove vrste adolescentnih „nindža“ iz geta koji su ubijali isključivo za novac i osobni ugled, a ne za politiku. Ipak, čak su i te kriminalce obje političke opcije upotrijebile za izvršenje zločina kojeg neće biti moguće riješiti – skorog ubojstva Tuff Gonga. A zločin je ostao neriješen jer su rasta osvetnici bili obaviješteni o lokaciji svakog napadača; kako je navedeno u tekstu knjige, niti jedan nije doživio službeno se suočiti s optužbama.