Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Žene špijuni’ u kojem Vojislav Maksimović otkriva nepoznate detalje iz biografija Grete Garbo, Joséphine Baker i Marlene Dietrich, slavnih žena koje su aktivno radile za savezničke tajne agencije u Drugom svjetskom ratu

Povijest špijunaže stara je koliko i povijest ratnih sukoba. Prve zapise o aktivnoj ulozi žena u špijunaži susrećemo već u biblijskim tekstovima.

Angažiranost „slabijega spola” u špijunskim aktivnostima prema motivima može se razvrstati u tri velike skupine. U prvoj su bile žene „sumnjiva morala” s neskrivenom željom za novcem koji bi im omogućio lagodan i luksuzan život. Jedna stara španjolska poslovica kaže: „Muhe ne ulaze u usta ako su ona zatvorena”. Zato špijuni općenito ne vole „zatvorena usta“ i sve će učiniti da ih otvore i čuju ono što žele saznati. Brojni su primjeri u kojima lijepa i inteligentna žena u strastvenu ljubavnom zagrljaju gotovo uvijek uspijeva „otvoriti usta” muškarcu, kao što nam svjedoči i priča o Samsonu i Dalili. Žensko tijelo pokazalo se kao najbolji „ključ” za otvaranje sefova u kojima su pohranjene najveće državne tajne. Drugu skupinu predstavljaju žene koje su se odlučile za špijunsku aktivnost zbog iskrena domoljublja, a neke i iz religijskih razloga, što im je omogućavalo nadilaženje svih iskušenja i opasnosti te visokorizične aktivnosti. U trećoj su skupini avanturistice s karakterom amazonki. Sve su one, bez obzira na motivaciju, iskazale odvažnost i izdržljivost, bile su dobro prekaljene za odolijevanje u svim situacijama, naučile su živjeti u sjeni vlastite prošlosti i pod lažnim imenom. Iako se radilo o osobama „slabijega spola” mnoštvo špijunki bilo bi kažnjeno smrtnom kaznom u slučaju otkrivanja provođenja špijunskih aktivnosti. Od XVII. stoljeća svjedočimo sve zauzetijem angažmanu žena u obavještajnom radu.

Danas je sve više žena u obavještajnim službama velikih sila, poput američke CIA-e, ruskog SVR-a, engleskog MI 6, francuskog DGSE-a i izraelskog Mossada. U Francuskoj je svaki četvrti agent žena. U Mossadu 40 % snaga čine žena. Prvu školu za ženske špijune osnovala je Elsbeth Schragmüller, agentica Abteilunga III b u Antwerpenu tijekom Prvog svjetskog rata.

Dobar poznavatelj Mossada Michel Bar-Zonar ističe neke prednosti ženskih špijuna. Kao prvo, smatra da imaju manji ego nego muškarci. Manje su sumnjive ako su udane i imaju djecu. Žene su, ističe Bar-Zonar hladnokrvnije te imaju bolju intuiciju i veću sposobnost improvizacije. Ruski KGB prvi je počeo primjenjivati bračne parove. Prema ruskim autorima, tako se izbjegava kaotični seksualni život ako je agent izoliran. Među poznatim špijunskim parovima spomenimo bračne parove Rudolfa i Ursulu Hamburger te Juliusa i Ethel Rosenberg. Izuzeci nisu ni agentica CIA-e Jonna Mendez i njezin suprug Tony Mendez u američkoj obavještajnoj službi.

ŽENE ŠPIJUNI U DRUGOM SVJETSKOM RATU

U Drugom svjetskom ratu bilo je angažirano više žena špijuna nego ikada dotad u povijesti ratova. U Europi je najveći broj agenata bio fokusiran na Francusku, ponajprije zbog njezinog strateškog položaja u odnosu na Englesku. Britanski cilj bila je logistička potpora pokretu otpora u Francuskoj, ali i spašavanje vlastitih pilota kada su bili prinuđeni padobranima potražiti utočište u Francuskoj. Istina, na početku je pokret otpora RIF (Résistance intérieure française) bio frakcioniran na više skupina različitih političkih stavova. Jean Moulin, čovjek od povjerenja generala de Gaullea, ostvario je njihovo ujedinjenje. Nažalost, bio je žrtva izdaje. Nakon uhićenja ubio ga je Gestapo.

Uprava za specijalne operacije (Special Operations Executive (SOE)) bila je britanska tajna služba tijekom Drugog svjetskog rata. Cilj joj je bilo potpomaganje pokreta otpora u europskim zemljama pod njemačkom okupacijom. Tvorac SOE-a bio je stari lisac Winston Churchill, tada na položaju predsjednika britanske vlade. Odredio je misiju te organizacije riječima: „A sada, potpalite vatru u Europi!” („And now go and set Europe ablaze!”). Agenti SOE-a trebali su se svim sredstvima boriti protiv njemačke ratne mašinerije; misija je uključivala regrutiranje i obuku novih članova pokreta otpora, sabotaže, obavještajni rad na terenu itd. SOE je bio operativan od 22. srpnja 1940. Raspušten je 30. lipnja 1946. Za razliku od MI5 i MI6 kao hramova mačizma, brojne Evine kćeri angažirane su u francuskoj sekciji SOE F (French Section). Više od 40 % efektiva činile su žene raznih nacionalnosti: Francuskinje, Engleskinje, Amerikanke, Poljakinje, Ruskinje, Čehinje, Irkinje, Španjolke, Australke, Švicarkinje i jedna indijska princeza. Na čelu SOE-a bio je Frank Nelson, kasnije (major-general) Colin Gubbins. Sjedište organizacije bilo je u ulici Baker Street u Londonu. Pukovnik Maurice James Buckmaster rukovodio je francuskom sekcijom SOE-F (French Section) tijekom cijelog rata. Predstavnik SOE-a u Jugoslaviji bio je Fitzroy MacLean, koji je padobranom spušten na otok Vis. Broj agenata SOE-a pretkraj rata dosegnuo je 13 000, od čega su njih 3 200 činile pripadnice ljepšeg spola.

U Drugom svjetskom ratu bilo je angažirano više žena špijuna nego ikada dotad u povijesti ratova. U Europi je najveći broj agenata bio fokusiran na Francusku zbog njezina strateškog položaja

Sve pripadnice SOE-a imale su vojni status i bile su raspoređene u nekoliko sekcija: Women’s Transport Service, First Aid Nursing Yeomanry (FANY), koji je bio dio Teritorijalne obrane (Auxiliary Territorial Service (ATS)) te Women’s Auxiliary Air Force (WAAF), za pripremu i slanje agenata u okupirane teritorije zračnim putem. Sve su bile članice FANY-a, a nakon povratka u Britaniju prebačene su na službu u WAAF u činu zrakoplovnog časnika (flying officer).

Njemačka kontraobavještajna služba vrbovala je agentice u borbi za otkrivanje pripadnika pokreta otpora u Francuskoj i drugim okupiranim teritorijama u Europi i manjim dijelom u Africi. Na Dalekom istoku, u Kini, žene su angažirane u obavještajnu službu tijekom japanske okupacije. Špijunska aktivnost zaraćenih strana bila je intenzivna i u neutralnim zemljama poput Švicarske, Španjolske i Portugala. Na strategijskom su se planu tri žene posebno istaknule jer su se domogle američkih tajnih planova za proizvodnju atomske bombe. Bile su to agentice NKVD-a: Elizabeta Zarubin, Ursula Kuczynski (alias Sonya) i Ethel Rosenberg.

Vera Maria Rosenberg

Vera Maria Rosenberg (od 1940. obitelj mijenja prezime u Atkins) rođena je 1908. u rumunjskom gradu Galați u imućnoj židovskoj obitelji. Mladost je provela u Bukureštu. U Parizu, Lausani i na Oxfordu studira moderne jezike. U Londonu završava elitnu školu za stenodaktilografiju, te se kasnije zapošljava kao prevoditeljica u jednoj petrolejskoj kompaniji. Godine 1930. u New Yorku upoznaje njemačkog diplomata Wernera von Schulenberga, a preko njega stupa u kontakt s Williamom Stephensonom,agentom organizacije British Security Coordination (BSC). Uočivši sve njezine kvalitete, šalje je godinu kasnije u Europu prikupiti informacije o realnoj prijetnji od nacizma u Njemačkoj i Italiji.

Na proljeće 1940. Vera kao pripadnica SOE-a odlazi u Nizozemsku, pokušavajući svoje izbjegle roditelje prebaciti u Englesku. U Antwerpenu potkupljuje jednog časnika Abwehra, koji joj za 150 000 dolara izdaje dokumente potrebne da bi njezina obitelj mogla napustiti Bukurešt. U međuvremenu su Nijemci okupirali Nizozemsku (10. svibnja 1940.), a Vera se s obitelji našla blokirana. Više mjeseci živjela je sakrivana pomoću nizozemskih i belgijskih članova pokreta otpora, a koncem 1940. napokon dolazi u Englesku.

Početkom 1941. Vera Atkins pristupa francuskoj sekciji SOE-a. Savršeno poznavanje stranih jezika omogućilo joj je preuzimanje mjesta zamjenika šefa francuske sekcije SOE-a Mauricea Buckmastera (alias Buck). U SOE-u je bila zadužena za vrbovanje i obuku agenata. Birani su na temelju bilingvizma i kapaciteta za život u tajnosti. Tijekom rata Vera je za SOE-u regrutirala više od 490 agenata, od toga 39 žena. Također je sudjelovala u direkciji SOE-a za planiranje operacije u Francuskoj. U kolovozu 1944. imenovanana je šefom eskadrona Force Féminine Auxiliaire de l’Aviation (WAAF) u okviru Royal Air Forcea.

Veru je nakon raspuštanja SOE-a krajem 1945. angažirala i financirala britanska obavještajna služba MI6, sa zadaćom istraživanja koje su agentice SOE-a ubijene u Auschwitzu. Ma koliko to bilo bolno za nju, iz pijeteta prama „svojim djevojkama” smatrala je da im tako treba odati posljednju počast. Posvećuje se ispitivanju njemačkih logorskih čuvara i vojnika koji su bili u kontaktu s članovima SOE-a. Kao dio tog istraživanja navedeno je ispitivanje Huga Bleichera, agenta Abwehra koji je razbio nekoliko mreža otpora u Francuskoj* i Rudolfa Hössa, zapovjednika Auschwitza. Na njegovu inicijativu uveden je Zyklon B za brzu i efikasnu upotrebu u plinskim komorama. Rudolf Höss osuđen je kao ratni žločinac 1947. i nakon toga obješen u Auschwitzu. Vera uspijeva potvrditi smrt 117 od 118 nestalih agenata i organizirati njihov pokop.* Od 1948. do 1952. Vera radi u UNESCO-vom središnjem uredu za edukaciju. Godine 1952. prihvaća prijevremenu mirovinu i odlazi u Winchelsea (Sussex). Umrla je 2000. u domu za starije osobe u Hastigsu.

Bila je nositeljica prestižnih fancuskih i britanskih odličja.

Virginia Hall

Virginia Hall rođena je u Baltimoreu 1906. u situiranoj obitelji. Njezin otac Edwin Hall bio je imućni trgovac koji je eksploatirao plantaže duhana. Oženio se Barbarom Virginijom Hammel. U braku su imali troje djece: dva sina (Franka i Williama) i kćer Virginiju kojoj je obitelj dala nadimak Dindy. Od rane mladosti pokazala je avanturistički duh i želju za upoznavanjem raznih krajolika, zemalja i njihovih kultura. Želju joj je ispunio otac, koji je organizirao obiteljsko putovanje u Europu sredinom 1909. Brodom su došli u Havre, a zatim krenuli na turneju preko Pariza, Belgije, švicarskih jezera do Venecije. Po povratku u Baltimore Virginia pohađa privatnu školu Park Country School. Zadnje godine školovanja (1923./1924.) Virginija je imenovana predstavnicom generacije. Istovremeno je bila glavna urednica školskog godišnjaka Quid Nune. Godine 1924./1925. šalje kandidaturu za elitni Redxcliffe College u Cambridgeu. Primljena je kao druga u generaciji. Studirala je jezike: francuski, talijanski i na kraju njemački. Na postdiplomski studij odlazi Pariz i na kraju u Beč, gdje se upisala na Konsular Akademie, prestižni fakultet političkih znanosti i međunarodnih odnosa. Virginia se nakon završenih studija vraća u Baltimore. Sljedećih nekoliko mjeseci provodi na obiteljskoj farmi u Box Hornu. U društvu majke Barbare provodi vrijeme u čitanju, lovu i ribolovu. Brat Frank nakon smrti Edvina Halla preuzima farmu i trudi je se očuvati, što je Virginiji bilo posebno drago jer se tako održava tradicija i uspomena na njihovog oca Edwina koji je umro 1931.

Iz Baltimorea je Virginia poslala pismo u Ministarstvo vanjskih poslova (United States secretary of state) s molbom da joj se dodijeli neko mjesto u diplomatskoj službi, priloživši sve svoje diplome te nestrpljivo očekujući odgovor. Dana 29. lipnja 1931. na njezinu adresu u Baltimoreu dolazi pismo s logom toga ministarstva na omotnici. U njemu se navodi da je postavljena na mjesto tajnice u američkoj ambasadi u Varšavi, s napomenom da će njezina plaća iznositi 2 000 dolara godišnje. Brodom iz New Yorka polazi za Europu i iskrcava se u Hamburgu, a zatim se ukrcava na vlak za Varšavu. U to je vrijeme američki ambasador bio John Willys. Posao tajnice (povjerenice) za administrativne poslove u Varšavi, izdavanje viza itd. za nju je bio iznimno dosadan. Zato je rado prihvatila mjesto tajnice u konzulatu u Izmiru. Put željeznicom vodio je preko Bukurešta, gdje ju je ugostio konzul Durbrow. Organizirao je večeru kojoj je prisustvovala Vera Rosenberg, koja je kasnije uzela prezime Atkins. Dvije mlade žene bile su na istim valnim dužinama i simpatizirale su jedna drugu. Deset godina kasnije ponovno se susreću u sjedištu SOE-a u Londonu. Tada je Vera Atkins angažirala Miss Hall u redove SOE-a.

19. svibnja 1934. Virginija se u Izmiru ukrcava na parobrod SS-Examiner, koji 21. svibnja 1934. pristaje u New York. Ondje su je dočekali mati i brat, ali i predstavnici Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Država (United States Department of State (DOS)). Nakon još jedne operacije korekcije ožiljka i nove proteze Virginija uz štake počinje manje-više normalan život, pod brižnom paskom svoje majke na njihovom imanju Box Horn. Piše pismo Ministarstvu i traži novu afektaciju u diplomatskoj službi. Vodeći računa o njezinoj želji, Ministarstvo je šalje u Veneciju na službu tajnice u konzulatu.

U tom gradu joj je napravljena nova drvena natkoljenična proteza. Međutim ministarstvo je smatralo da više ne može raditi u njegovoj službi, pa napušta Veneciju i koncem 1939. odlazi u Pariz. Treći Reich neposredno nakon njezinog dolaska u Pariz započinje operaciju Blitzkrieg, pregazivši Belgiju, a zatim ulazeći u Francusku. Ne oklijevajući mnogo, Virginia se priključuje hitnoj pomoći francuske armije. Doživjevši potpuni debakl, Francuska potpisuje primirje s Njemačkom 22. lipnja 1940. Prema Sporazumu o primirju, dolazi do podjele Francuske na dvije zone: okupirani sjeverozapadni dio i takozvanu slobodnu zonu na jugoistoku. Nošena valom izbjeglica, Virginia dolazi u Toulouse da bi se prebacila u Španjolsku, želeći se konačno dočepati Engleske i angažirati u obavještajnom radu u Francuskoj. U Londonu upoznaje Nicolasa Bodingtoma, koji je regrutira za francusku sekciju SOE-a. U kolovozu 1941. s američkom putovnicom i iskaznicom dopisnice New York Posta odlazi u Francusku. Njezina je misija bila u Lyonu osnovati mrežu Heckler, koja je trebala osigurati logističku podršku razvoju akcija SOE-a u neokupiranom dijelu Francuske. Veliku i neočekivanu potporu dobila je od Germainea Guerina, koji je bio i veliki patriot i vlasnik najbolje javne kuća u Lyonu. Njegovi redoviti gosti bili su visoki njemački časnici, policijski dužnosnici i gradski uglednici. Taj je makropatriot zamolio svoje djevojke da „na jastuku” prikupljaju informacije.

U skupini antifašista uz Gretu Garbo bili su i Cary Grant i Marlène Dietrich. Njihova zadaća bila je promatrati glumce i druge osobe vezane uz kinematografiju koje su bile pristalice nacizma

U ožujku 1944. Virginija dolazi u središnju Francusku, gdje je pokret otpora bio u punom razvoju. Naoružana pištoljem i malom radiostaniciom, „šeće” se pokrajinom Auvergne. Prikuplja podatke, izrađuje kartografiju tajnih skloništa i aktivno sudjeluje u akcijama pokreta otpora te redovito šalje u London izvještaje o situaciji na terenu.

Od srpnja do rujna 1944. Hall djeluje u departmanu Haute-Loire. Svoj je stožer postavila u jednu staju blizu naselja Chambon-sur-Lignon. Ne radi samo kao radiooperater, već organizira dostavu oružja i streljiva za makizare FFI-a. Uspjela je organizirati dostavu naoružanja za tri bataljuna FFI-a, koji će na kraju osloboditi cijeli departman. Njihovi su pripadnici ubili više od 200 njemačkih vojnika, uništili 4 mosta i izbacili iz upotrebe više kilometara željezničkih pruga.

Hall po završetku rata (1947.) pristupa novoosnovanoj američkoj obavještajnoj agenciji CIA-i (Central Intelligence Agency). Bila je prva žena koju je zaposlila ta nova obavještajna agencija. Već na prvom koraku bila je žrtva diskriminacije (mačizma), što je kasnije potvrdila CIA. Virginija je napustila CIA-u 1948., da bi ponovno počela raditi za istu obavještajnu agenciju početkom 1950. Sve do 1966. u CIA-i radi na organizaciji špijunske mreže iza željezne zavjese. Za njene akcije u Francuskoj general William Joseph Donovan Wild Bill šef OSS-a osobno je dodijelio Virginiji Hall prestižno odličje Distinguished Service Cross (drugo ratno američko odličje po rangu). Ona je ujedno bila i prva žena u civilnom statusu koja je dobila to odličje. Bila je nositelj britanskog Order of the British Empire (MBE) i francuskog Croix de Guerre avec Palme. padobranima spuštana u Francusku. Pripremao je i terene za spuštanje malih aviona RAF-a.

Nekoliko je holivudskih glumaca tijekom rata javno pristupilo antifašističkoj borbi. Oni su bili članovi Hollywood Anti-Nazi League, koju je osnovao Otto Katz 1936. U svom prikazu pozornost posvećujemo Amerikanki Joséphine Baker, Šveđanki Greti Garbo i Njemici Marlen Ditrich.

Joséphine Baker

Afroameričkog podrijetla, Freda Josephine McDonald rođena je 1906. u Saint-Louisu (Missouri). Njeno djetinjstvo bilo je daleko od sretnog i bezbrižnog. Napušta školu 1920. da bi se udala za izvjesnog Willieja Wellsa. Kasnije se priključuje raznim glazbenim skupinama, što će joj otvoriti glazbenu scenu Broadwaya. Tijekom američke turneje upoznala je gitarista Willieja Bakera, za kojeg će se kasnije udati. U Francusku dolazi brodom Normandie u svibnju 1936. kao velika i već renomirana zvijezda američke glazbene scene. U Parizu započinje karijeru u Francuskoj, nastupa u Folies Bergère, Le Moulin Rouge i drugim scenama, gdje su sve karte za njezine nastupe uvijek rasprodane unaprijed. Godinu kasnije udaje se treći put: za bogatog trgovca „plave krvi” Jeana Liona Crèvecœura-le-Granda. Udajom automatski dobiva francusko državljanstvo. Po izbijanju rata u nekoliko navrata održava predstave na frontu, u cilju podizanja morala. Novinari joj na naslovnicama daju nadimak Venera od ebanovine, koji postaje njezino kodno ime kada se angažira u francusku obavještajnu službu. Koncem 1940. Francuska je kapitulirala, a Joséphinu kapetan Jacques Abtey, obavještajni časnik, angažira u obavještajnu službu pokreta otpora jer je imala kontakte i susrete u visokom pariškim krugovima i sjedištu Crvenog križa u Parizu. Njena prva akcija bilo je putovanje u Portugal zajedno s Abteyom, koji se pod lažnim imenom Jacques Hebert predstavio kao njezin impresario. U Lisabonu su trebali uspostaviti kontakt s bivšim šefom pariškog ureda MI6, izvjesnim Wilfredom Dunderdalom. Trebali su mu predati nove tajne šifre pokreta otpora za radiovezu s Londonom. U njezine partiture Abtey je sakrio šifre pisane nevidljivom tintom. Duo Abtey-Baker nastavlja svoju špijunsku aktivnost. Nakon što je veza s MI6 u Londonu bila uspostavljena i izvrsno funkcionrala, Abley i Josephina odlaze u Casablanku i nastavljaju svoju obavještajnu aktivnost. Nakon iskrcavanja Amerikanaca u Maroku prebacuje im tajne podatke sakrivene ispod donjeg rublja. Josephine je već 1935. položila pilotski ispit. Da bi prikrila svoju špijunsku aktivnost, angažira se početkom 1944. kao bolničarka: pilot zračnih snaga slobodne Francuske (Forces Aériennes Françaises Libres).

Na kraju svog ratnog angažmana za francuski pokret otpora Josephine se odlučila od 23. svibnja 1944. službeno angažirati u Alžirskom ratnom zrakoplovstvu (Infirmières Pilotes Secouristes de l’Air (IPSA)) u činu potporučnika. U listopadu 1944. iskrcava se u Marseille. Godinu kasnije le général Martial Valin, bivši zapovjednik Forces Aériennes Françaises Libres, uručuje joj odličja Légion d’Honneur i Croix de guerre avec palmes.

Vrhunac počasti koje joj je Francuska odala dogodio se 30. studenog 2021., kada je Joséphine Baker sahranjena u Panthéonu, kao šesta žena kojoj je iskazana ta čast.

Greta Garbo

U holivudskoj karijeri Grete Garbo malo je poznat detalj da je radila kao agentica OSS-a, američke tajne službe tijekom Drugog svjetskog rata, koja je bila prethodila stvaranju CIA-e. Spominje se da su u njezinoj skupini antifašista bili i Cary Grant i Marlène Dietrich. Njihova zadaća bila je promatrati glumce i druge osobe vezane za kinematografiju koje su bile pristalice nacističke ideologije. Najveći podvig Grete Garbo bilo je spašavanje Nielsa Bohra, velikog autoriteta na području kvantne fizike i dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1922. Greta Garbo osobno intervenira kod švedskog kralja Gustava V. da mu odobri politički azil. Niels Bohr bio je danski građanin židovskog podrijetla. U okupiranoj Danskoj židovi su bili progonjeni i izloženi provokacijama svih vrsta. Greta Garbo za njegovo tajno prebacivanje u Švedsku angažira pripadnike danskog pokreta otpora. Nakon što Bohr kratko boravi u Švedskoj, Greta Garbo ponovno stupa u akciju i organizira njegovo prebacivanje u SAD. Niels Bohr je odmah po dolasku uključen u projekt Manhattan (kodno ime za istraživanja i izradu prve atomske bombe). Zahvaljujući prijateljskim odnosima sa švedskim kraljem, Greta Garbo je pomogla pri prebacivanju više od 8 000 židova iz Danske u Švedsku, što je predstavljalo 95 % židovske populacije u Danskoj.

Marlene Dietrich

Kao umjetnica aktivno participira u američkoj vojsci tijekom Drugog svjetskog rata između 1944. i 1945. godine Postigla je svjetsku slavu pjesmom Lili Marleen. Za svoj je doprinos odlikovana prestižnim američkim vojnim odlikovanjem (Medal of Freedom).

Nancy Wake

U Wellingtonu 1912., u jednoj australskoj obitelji koja se doselila na Novi Zeland, rodilo se njihovo posljednje dijete: curica koja će dobiti ime Nancy Wake. Nije napunila ni dvije godine kada njen otac Charles Augustus Wake napušta cijelu obitelj i vraća se u Australiju. Nancy Wake, kako je i sama napisala, odrasla je sama i bez ljubavi.

Napunivši 20 godina, odlučila je otisnuti se u svijet, živjeti slobodno i sama se brinuti za svoju egzistenciju. S 300 funti u džepu odlazi u Europu 1932. brodom. Najprije preko Vancouvera, zatim New Yorka, da bi se iskrcala u Liverpoolu.