Godine 2017. svaka druga društvena mreža bila je uzdrmana novom videosnimkom ili fotografijom osnovnoškolki odjevenih kao minijaturne idealne žene na kojima nose marame i peru svojim muškim prijateljima noge na svečanostima u povodu kraja školske godine ili petogodišnjakinja koje se u čadorima mole oko lažne Meke. A žene poput mene osjete se prisiljenima glumiti da su opake kad god režim počne čeprkati po našoj svakidašnjici i intimnim dijelovima tijela. Teško da se možemo pouzdati da će nas državne institucije zaštititi od bilo kakvog kršenja naših prava osim ako nismo među malobrojnim ženama ili muškarcima koji još uspijevaju zauzimati državne položaje i koji riskiraju radno mjesto poštujući pravila umjesto Erdoganovih riječi.

Godine 2016. masovna proizvodnja novih građanki – ili pre-obrazbom postojećih ili odgajanjem novog naraštaja putem konzervativnog obrazovanja – u punom je zamahu, s novim primjercima spremnim da se predstave na tržištu: pobožnim, poslušnim, popustljivim, tihim i uglavnom ograničenim na dom. Faza tolerancije/empatije/dijaloga gotova je i sad je vrijeme da se stari model zamijeni novom verzijom. Dobre djevojke iz stranke dugo su čekale da preuzmu svaku društvenu poziciju koju su zauzimale sekularistice – uz pristanak svojih muških čuvara, naravno. Ali čekajte malo. Ako žele da žene budu dobre djevojke, ispravne i konzervativne, što transrodna žena i seksi pjevačica rade u palači predsjednika Erdogana, zašto sjede za njegovim stolom i prekidaju s njim ramazanski post?

Fotografija je distribuirana domaćem i stranom tisku. Bülent Ersoy, poznata kao »Diva«, imala je 1981. operaciju promjene spo-la i postala je najpoznatija transrodna osoba u Turskoj. Također je prepoznatljiva figura turske klasične glazbe i kraljica kričavog teatralnog glamura. Zajedno sa Sibel Can, bivšom trbušnom plesačicom i najpopularnijom pjevačicom u Turskoj, veselo čavrlja s Erdoganom i prvom damom. Te dvije žene, naoko s druge strane, smiješe se osmijesima ispravnih djevojaka i zure u Erdogana kao da očajnički traže njegovo odobravanje. To je savršena fotografija za novu građanku Turske: »Ne tražimo nužno da se promijenite, da nosite maramu i slično. Tražimo samo vašu potpunu poslušnost i pokornost.« U protivnom…

Ta je večera bila samo dan nakon što je policija upotrijebila gumene metke i suzavac kako bi spriječila povorku ponosa u središtu Istanbula, u kojoj se opet prosvjedovalo protiv vladina toleriranja ubojstava iz mržnje. Danas televizijski kanali prikazuju, naravno, Divu, s njezinim ropskim pohvalama Erdoganovoj muževnosti, umjesto nepoželjnu verziju transrodnih građana. U toj režimskoj postavi nedostaje jedino netko iz inozemstva. Netko poput, recimo, Lindsay Lohan.

»U Turskoj kao žena imate slobodnu volju. Ovdje je sjajno, možete raditi što želite i to se prihvaća«, rekla je u listopadu 2016. američka filmska zvijezda Lindsay Lohan. Tijekom posjeta Turskoj nosi ma-ramu, kao dio dogovora čija je svrha iskoristiti je za popravljanje imidža turske vlade. Ustvari je u pravu: sve dok hvalite Erdogana (»On ima veliko srce«, kaže ona.), Turska je divno mjesto za žene. Zapravo nije važno ako vaše gole slike kolaju društvenim mrežama. Marama se uvijek može iskoristiti za resetiranje prošlosti, pa još uvijek možete biti uzorna djevojka za pobožnog autoritarnog vođu koja promiče našu stvar. Stanno tutti bene!

Dotle u društvenim i političkim krugovima učitelje, akademike, zastupnike, državne dužnosnike i javne službenike zamjenjuju članovi stranke, ili supruge i kćeri članova stranke, i to većinom one s maramama. Temelj za uvođenje stranačkog novog ideala građanke položen je u svakoj sferi života putem nove regulacije. Dok Erdo?an i njegovi ortaci olakšavaju život svojem tipu djevoj-ke, svim ostalim tipovima sve je teže i teže preživjeti. Svakidašnji-ca postaje sve više zastrašujuća, a povremeno i otvoreno opasna, za žene koje se ne odijevaju »ispravno«. U jednom trenutku žene kolektivno počnu nositi kratke hlače, iz solidarnosti s djevojkama koje su pretučene zbog toga što su ih nosile. Narav tih napada tako je primitivna da dovodi do naoko smiješnih prkosnih činova, o kojima se u medijima rijetko raspravlja, dok napadi na nepoželjne verzije građanki tako brzo eskaliraju. Međutim, napadi ne dolaze samo od muškaraca ohrabrenih vladinom mizoginom regulacijom ili izjavama. Zapravo je novi naraštaj građanki, raspaljen gnjevom zahvaljujući stranačkom narativu, taj koji najbolje obavlja tu zadaću. Evo jedne priče za one koji si ne mogu predočiti koliko nemilosrdne te »ispravne kćeri« sa svojim novootkrivenim osjećajem ovlaštenosti mogu biti kad ih njihov vođa/otac pusti s lanca.

»S obzirom na to da je počinila samoubojstvo, sigurno je bila ateist, tako da ide u pakao. Kako god bilo, glas manje za socijaldemokrate:)«

Članica odbora AKP-ova mladenačkog ogranka, žena u ka-snim dvadesetima, napisala je to na Twitteru u travnju 2018. (Smješko je njezin smisao za humor, ne moj tipfeler.) Reagirala je na samoubojstvo učiteljice koja se poput 43 drugih od 439 000 nezaposlenih mladih učitelja iz očaja ubila. AKP-ova tviterašica, klasična militantna stranačka cura, bila je otprilike iste dobi kao ta učiteljica. Obje su odrasle pod AKP-om na vlasti; jedna je ispala idealna djevojka režima, druga nije.

Stav te AKP-ovke nije osobito rijedak među članovima i pri-stašama stranke. Ustvari, neki televizijski voditelji tek usputno spomenu ubojstva sekularnih, neposlušnih osoba. Ta je članica AKP-a nosila maramu, da, ali to nije najznačajniji ili najvažniji dio njezina »idealnog« profila. Mnoge žene koje nose marame prosvjedovale su protiv njezine zlobne objave, dok su mnoge ženske pristaše AKP-a koje ne nose maramu podijelile tu šalu, dodavši vlastitog smješka. To nije jednostavna polarizacija, kako zapadni mediji vole to oslikati, između pokrivenih i nepokrivenih žena. Razlika između tih dviju skupina žena nije u onome što nose na glavi, nego u onome što im je u glavi. Val bijesa zapljusnuo je društvene medije nakon što je ta mlada žena izrazila svoj izopačeni osjećaj radosti. Mnogi su se pitali, ne prvi put posljednjih godina: »Kad ste postali tako okrutni?«

‘Kad vidim Zuckerberga u majici, trapericama i tenisicama, uvijek pomislim na to kako je Umberto Eco rekao da se fašizam ne pojavljuje uvijek u uniformi’

 

»Kad ste postali tako okrutni? Èovjek je umro, umirovljeni učitelj, zbog prekomjerne uporabe suzavca. A vi se ipak sarkastično smijete i kažete: ‘Počivao u miru! Nije smio izazivati Erdogana.’ Kad ste točno postali takve osobe? Kažete: ‘On je naš premijer, ima karizmu; može sve što poželi.’ Kad ste počeli vjerovati u to? Poslušajte i odgovorite mi. Tražim da kažete koje ste točno godine postali takva osoba. Tražim da kažete kad ste se točno pretvorili u… ovo!«

To sam ja kao hrabra novinarka koja se obrušila na Erdoganova pristašu u najpoznatijoj televizijskoj političkoj emisiji u Turskoj, nakon što je taj čovjek branio nesputano policijsko nasilje 10. lipnja 2011. usmjereno protiv oporbenih glasova. Od toga je dana pitanje »Kad ste postali tako okrutni?« postalo nešto poput mota koji su preuzeli mnogi drugi, a ponovljeno je toliko puta da se čak i nekoliko godina poslije, ako biste utipkali te riječi na Turskom u Google, najprije pojavljivalo moje lice iskrivljeno od bijesa. Pitanje je vjerojatno zvučalo kao retoričko mnogim ljudima koji su se i sami borili sa sličnim osjećajem smetenosti prije mahnite polarizacije koja je fabricirana između idealnih građana režima i svih ostalih. Ali zaista sam tražila da navede točan trenutak svoje preobrazbe, trenutak kad su njegove temeljne ljudske vrijednosti postale potpuno iskrivljene. Pitanje je zapravo bilo kad ili u kojim okolnostima ljudska bića gube svoj temeljni osjećaj empatije prema drugim ljudskim bićima i umjesto toga postanu politički nabijeni antipatijom.

* * *

Mučitelji su, naučila sam rano u svojoj novinarskoj karijeri, zahvaljujući novijoj turskoj političkoj povijesti, normalna ljudska bića. Sociopati koji pate od ekstremne antipatije rijetka su iznimka i ne smatraju se idealnim kandidatima za taj posao. Premda prakticiranje zla na kraju traumatizira počinitelja kao i žrtvu, mučitelji veći dio života žive kao obični obiteljski ljudi s djecom koju grle nakon dugog radnog dana. I svako malo kad jedan od njih prizna svoje zločine, uglavnom iznosi dva razloga za zlo koje je počinio. Prvi »nismo imali izbora, to nam je bio posao«; a zatim, kopate li malo dublje, na površinu izađe drugi razlog. »Bili su zli, a mi smo željeli iskorijeniti zlo u zemlji. Imali smo cilj.«

Prije ili kasnije, kad njihov cilj postane zastarjelim zbog pro-mjena u političkom krajoliku, ostanu sami s činjenicom da su oni ti koji su utjelovljenje zla, pa su dužni živjeti ostatak života sa sviješću da su izgubili dobar dio svoje ljudskosti zbog cilja koji se sad čini besmislenim; vještina kojom nije lako ovladati. Tada počnu obilaziti medije poput sitnih prosjaka, s očajničkom željom da se ispovijede, da im bude oprošteno. Gotovo svi govore tiho, jer znaju da žrtve uvijek prepoznaju glas svojeg mučitelja. Šapću dok traže da im se oprosti njihova ekstremna antipatija.

Fašizam, glasi naslov knjige Madeleine Albright otisnut velikim crvenim slovima, a podnaslov je Upozorenje. Bivša američka državna tajnica kaže da se osjećala primoranom napisati tu knjigu – ne samo zbog izbora Donalda Trumpa nego i zato što je opazila mnogo veću opasnost u trenutačnom političkom i društvenom zeitgeistu, a ona ga bez krzmanja naziva fašizmom. Sa svojim studentima sa Sveučilišta Princeton istražuje simptome trenutačne političke i društvene nelagode u SAD-u i pokušava ih konceptualizirati. Jedan od triju glavnih načina na koji se fašizam učvršćuje, kaže ona, »odbacivanje je empatije«. Èovjek se pita koliko se empatije moglo zahtijevati u svijetu gdje je Albright bila jedna od glavnih političkih figura, u onome što ona po svemu sudeći smatra boljim vremenima. Ili da to izrazimo na drugi način, koliko je antipatije normalno i legitimno u neoliberalnom sustavu gdje pobjednik uzima sve i, kako smo vidjeli u poglavlju o postčinjeničnom, kao da ne osjeća sram zbog nepravedne raspodjele – pa, manje-više svega, uključujući pravdu? Tko je taj tko može povući crvenu crtu između normalne antipatije nužne da se snađete u ovim vremenima i prekomjerne antipatije koja čovjeka pretvaraju u fašista, u miliciju antipatije?

»Ionako umire.«

Prvog tjedna svibnja 2018. srednjostrujaški američki mediji doživjeli su svojevrsni empatični zanos. Svi informativni mediji bili su zabrinuti zbog onoga što je procurilo sa sastanka osoblja Bijele kuće. Republikanskom senatoru Johnu McCainu, Trumpovom oštrom kritičaru i za mnoge Amerikance ratnom junaku, političkoj figuri koja se smatrala nedodirljivom, dijagnosticiran je rak mozga, a netko iz Trumpove administracije, komentirajući McCainove kritičke istupe, navodno je rekao: »Ionako umire.« Gotovo tjedan dana televizijski kanali i novine gorljivo su čekali ispriku iz Bijele kuće. Nekoliko je puta u televizijskim debatama bila iznijeta ova ili ona verzija moga pitanja: »Kad ste postali tako okrutni?« U središtu tih rasprava bila je zabrinutost time kakvi su to ljudi Trumpovi pristaše. Povećavala se zabrinutost da će se vrijednosti koje promiče Bijela kuća proširiti cijelom zemljom i stvoriti novi tip građanina: zlostavljača u kojemu kuha od antipa-tije. Unatoč očajničkim pozivima na ispriku, reakcija Bijele kuće ostajala je krajnje hladna: »Ne bismo raspravljali o materijalu koji je procurio sa sastanka osoblja.« U to sam vrijeme mislila, a bez sumnje i mnogi drugi poput mene, pa što ako se ispričaju? Bi li to automatski učinilo članove Trumpove Bijele kuće dobrim ljudima? Bi li isprika bila dovoljna da preokrene stvari?

Za one koji se bore za demokraciju, koji nemaju problema s neoliberalnim vrijednostima per se, teškoća je u tome što nemaju dobru priču o ljudskim idealima. Jer da biste promicali neki po-litički cilj treba vam uvjerljiv narativ s dobrim likom, idealnim građaninom kojega ćete istaknuti kao manekena etičke pozicije vašeg sustava. Zbog toga, kad im se postave ključna pitanja, ili zanijeme ili govore previše kako bi sakrili činjenicu da zapravo ne kažu ništa. Jer ključna su pitanja: »Tko je dobro ljudsko biće u vašoj priči?« »Tko je vaš idealni junački građanin?« »Koje su to plemenite vrijednosti vašeg muškarca ili žene?«

Ljudi nisu sposobni funkcionirati i živjeti zajedno bez dobre priče koja ih povezuje i čuva određeni skup vrijednosti netaknu-tim. Zbog toga nedostatak priče u neoliberalizmu, nedostatak smisla i cilja, za ljudski um može biti nepodnošljiv. S obzirom na to da su ljudi prisiljeni živjeti u stanju blage antipatije – prihvatljive količine antipatije koja je ključna za neoliberalni sustav – vječno osjećaju nasušnu potrebu za ciljem, za središnjom triangulacijskom točkom koja im može poslužiti da se orijentiraju u odnosu na ono što je dobro i loše. Etički vakuum neoliberalizma, njegovo odbacivanje činjenice da ljudska narav treba smisao i očajnički traga za razlozima za život, stvara plodno tlo za izmišljanje ciljeva, katkad i najneutemeljenijih i najplićih. Suprotno od onoga u što oni koji brane taj sustav vjeruju, želja da se ima više ili strah od toga da se ima manje nikad ne mogu ispuniti prazninu u ljudskom umu. I uvijek je lako prozvati Sjevernokorejce, Al-Kaidu ili ISIL »luđacima«, ali to je neuspjeh da se prepozna da cilj i njegova sposobnost da pruži smisao mogu biti moćniji od bilo kojeg ratnog stroja koji je čovjek stvorio. Zato je moguće uvidjeti kako desni populizam daje neoliberalizmu cilj. Očajnička žudnja masa zadovoljena je jednostavnom pričom u kojoj je negativac očit: elita, feminističke vještice, stranci, izdajice, bilo tko. Zbog toga je, iako se etablirani političari tuže na desni populizam, taj pokret ustvari poput proteze za priču koja neoliberalizmu nedostaje, sa svojim čudesno netaknutim ciljem/smislom. Žudnja naroda za ciljem zadovoljena je povjerljivo ispripovijedanom pričom autoritarnog vođe. Međutim, negativac iz te priče ne nalazi se nužno samo u redovima autoritarnih vođa.

»Kad vidim Marka Zuckerberga u majici, trapericama i tenisicama, uvijek pomislim kako je Umberto Eco rekao da se fašizam ne pojavljuje uvijek u uniformi. Sad znamo da može doći i u svakodnevnoj odjeći.«

U travnju 2018. u Berlinu sam bila jedan od glavnih govornika na Republici, najvećem europskom festivalu fokusiranom na digitalni život i politiku. Govorila sam o idealnom građaninu prema neoliberalnom skupu vrijednosti. Dugo su papirnate lutke neoliberalnog sustava, idealni građani i stoga pioniri čovječanstva, bile osobe iz svijeta visoke tehnologije koje nose majice i hudice. Još od Stevea Jobsa postali su visokocijenjeni proroci novog svijeta, a njihove objave željno su se iščekivale kako bi utažile očajničku žeđ za znanjem i napretkom. Kad god su bili spremni pokazati svoju mudrost, drugim riječima svoje najnovije uređaje, njihova pojava slavila se u spektakularnim emisijama prikazivanima diljem svijeta, kao da se neka poruka odozgo preko njih prenosi nama običnim smrtnicima. Isprva je sve bilo dobro i sve se činilo čisto, čisto poput bijelog iPoda. No zatim se dogodio Mark Zuckerberg.

Na početku je Facebook bio najavljivan kao važna spona koja će okupiti čovječanstvo, pa ćemo najnoviju objavu g. Zuckerberga iščekivati kao izjavu čelnika UN-a koja će promijeniti budućnost planeta. No tijekom saslušanja u američkom Senatu u travnju 2018. zbog neovlaštene prodaje podataka, pokazalo se da je idealni građanin našeg vremena – iznenađenje – mladić koji teži profitu i ne mari previše za istinu, politiku ili dobrobit čovječanstva.

Stoga možda nije iznenađenje što je tijekom otprilike proteklog desetljeća novi naraštaj internetskih pionira, zajedno s borcima za plemenite ciljeve kojima treba promocija, smišljao pomno kreirane, apolitične, »društveno odgovorne« kampanje čija je svrha osigurati »cilj« koji će ispuniti veliku prazninu, moralnu pustoš u srcu globalne komunikacijske mreže. Možda je najpoznatiji bio »izazov kante s ledom« za bolest motoričkih neurona, koji su prihvatili mnogi diljem svijeta, od sportskih zvijezda do političara. Proroci su čovječanstvu nudili zabavne igre koje su, unatoč širenju na webu, bile žalosno nebitne u smislu izazivanja ikakve promjene. Bile su neki oblik globalne komunikacije u kojoj je zapravo vrlo malo toga komunicirano i strahovito neprikladne kad je riječ o osiguravanju trajnog cilja za ljude. I tako smo još jedanput svjedočili maksimi koja vrijedi i za prirodu i za politiku: Horror vacui – strah od praznine. Prazninu unutar globalne mreže uspješno su ispunili veliki »ciljevi« koji zvuče ozbiljno, kako ih definiraju desničarski vođe.

Brojni novi uređaji i komunikacijske platforme nisu nužno promicali desni populizam, ali poput zemlje na ugaru, ljudski je um ostao neobrađivan tijekom desetljeća depolitizacije, a to je pak osiguralo plodno tlo za one koji su tvrdili da imaju cilj koji će propagirati. Pokazalo se da nije dovoljno samo povezati ljude kako bi se pokušala stvoriti empatija. Oni koji su imali »pravi« cilj – bio to Trump, Putin ili Erdogan – suočili su se s prazninom u srcu svjetske mreže i radosno je ispunili, pretvarajući ljude u militante antipatije. Govorili su svojim sljedbenicima: »Nikoga nije briga za vas, zato vas ne mora biti briga ni za koga. Ionako umiru.« Sustavno su manipulirali inatom i bijesom zanemarenih masa, pretvarajući ih u ksenofobičan i neprijateljski raspoložen politički narativ. Ti su militanti postali idealni građani desnog populizma, ljudi koji mogu reći, »ionako umire«, ili »zaslužuje umrijeti ako stoji na putu do cilja«. A jedini protuotrov ponuđen za taj politički i etički otrov bio je Googleov lijepi, fini moto: »Ne budi zao.«

Ali kakvi bismo onda trebali biti? Iz kojeg smjera zlo dolazi? Koji će to cilj povezati ljude kako bi očuvao njihov moralni inte-gritet? U kojem smjeru krenuti? Ne znate? E pa oni znaju. Ili misle da znaju, što je više nego dovoljno.

* *

»Postoji naš cilj«, govorio je godinama Erdogan, iznova i iznova, »i postoje oni koji nam stoje na putu…« Sadržaj cilja koji je unio u tursku politiku nikad nije razjašnjen. Tijekom šesnaest godina na vlasti, Erdogan zapravo nikad nije definirao ni objasnio što je taj cilj, iako je s vremenom postalo jasno da želi ne samo islamsku i ultrakonzervativnu Tursku, nego i autoritarni režim u kojemu su čak i djeca podvrgnuta ozbiljnoj politizaciji, dužna demonstrirati potpunu poslušnost vladaru i tako postati idealni građani.

»Izvršene su nužne pripreme i pokorno vam iznijete na razmatranje, gospodine.«

23. travnja u Turskoj je »Dan državnog suvereniteta i djece«, kojim se obilježava utemeljenje parlamenta 1920. Tradicija je da se sve visoke državne dužnosti na jedan dan prepuste djeci, a da se dužnosnici pretvaraju da su im zamjenici. Simbolika je u tome da djeca privremeno dobiju zemlju na upravljanje zato što predstav-ljaju budućnost. Taj divni običaj postao je 2010. neugodno iskustvo za tadašnjeg premijera Erdogana. Djevojčica koja je na jedan dan postala premijerka dala je izjavu za tisak o demokraciji i zatim odgovarala na novinarska pitanja. Kad su je upitali za predsjednički sustav koji je Erdogan u to vrijeme počeo nametati, rekla je: »Žao mi je što moram reći da se ne slažem s premijerom. Turska je demokracija i trebala bi to biti i dalje.« Erdogan se nervozno zasmijuljio, a u prostoriji je zavladao muk.

Osam godina poslije, 23. travnja 2018., jedan dječak sjedio je na predsjedničkoj stolici i trebala su krenuti novinarska pitanja. Prije nego što je ijedno postavljeno, Erdogan je pogledao prema ministru obrazovanja i očima upitao je li sve pod kontrolom. Ministar je rekao: »Izvršene su nužne pripreme…« Maloga su stariji provjerili i instruirali, pa je odgovarao na pitanja baš kao što mu je rečeno, upamćenim rečenicama i tekstom koji je prethodno pročistila stranka. Ali najdojmljiviji prizor toga dana bila je deve-togodišnjakinja koja je preuzela mjesto predsjednika parlamenta – nosila je maramu. Fotografija distribuirana tisku bila je savršen prikaz ponosnih očeva čije su kćeri u cijelosti njihov proizvod: djevojčica u sredini, s jedne njezine strane predsjednik parlamenta, i premijer, a iza njih Erdogan s objema rukama položenim na njezina ramena, kao da pokazuje dijete kao svoj plijen u političkom ratu zvanom cilj . Njezine starije verzije već su bile dovoljno okrutne da se rugaju, u ime cilja, samoubojstvu očajne žene, a sad je stiglo njezino vrijeme. Odrast će i steći antipatiju prema sugrađanima koju stranka zahtijeva od nje.

Kad sam pogledala tu fotografiju upitala sam se hoće li taj cilj još postojati kad odraste ili će joj biti neugodno zbog te fotografije, kao svakome čiji cilj postane zastarjelim zbog promjena u političkom krajoliku. U svakom slučaju, politička simbolika te fotografije bila je pretežak teret za ramena te djevojčice. Nije bila profesionalka poput Lindsay Lohan i nije bila dovoljno odrasla kako bi znala da je njezina marama zapravo dio divovske zastave. Za Erdogana i njegove pristaše svaka marama u Turskoj ušivena je u veću, čarobnu zastavu, zastavu kojom se služe kako bi fabricirali napetost između uzornih građanki i ostalih žena. Služi im da zamagle klasne razlike između pristaša stranke i da sakriju činjenicu da je upravo stranačka buržoazija sramotno bogata. To je zastava kojom mašu prije svakih izbora kako bi izvukli politički kapital od ženskih pristaša, komešajući osjećaje riječima: »Ponižavaju se naše sestre s maramama.« To je zastava pod kojom se mogu okupiti sve idealne žene režima, dok one koje nisu idealne ostaju u kutu kao nepoželjne.

»Bolje da sjednete na drugu stranu, gospođo Temelkuran.« Vjerujem u redovničku posvećenost kad je riječ o pisanju. Nakon što mjesecima sjedite za istim stolom, zurite u isti zid, slušate istu glazbu i nosite isti šugavi džemper, konačno se natjerate da dovršite to na čemu radite. No ima razdoblja kad se tijelo pobuni i vrišti: »Oprosti, dušo, vodi me odavde!« – pa odem raditi van.

Park Emirgan jedno je od najljepših mjesta na Bosporu, s velikim ljetnikovcem koji potječe iz osmanlijskog doba. No toga proljetnog dana 2014., kad sam ušla u park s laptopom, opazila sam da je pun vrhunskih automobila: Porschei, Ferrariji, Bentleyji, Hummeri, ništa slabije od Mercedesa S-klase. Dok sam stajala u krcatom vrtu ljetnikovca vidjela sam da je to neka vrsta »skupa samo za one s maramama«. Sve su žene bile od glave do pete u luksuznim brendovima. Ili zbog svoje pohabane odjeće ili zbog činjenice da nisam jedna od njih, osjetila sam blagu nelagodu. Bila sam uljez, činilo se, ometala sam posjed, kao žena s druge strane. Konobar, koji mi po svoj prilici nije samo prepoznao lice, nego znao i moje političko stajalište, i tako uviđao neugodnost situacije, krenuo je prema meni pokušavajući sakriti osmijeh. Moje podignute obrve bile su mu dovoljne da mi iznese cijeli politički kontekst: »Već je neko vrijeme ovako. Ovo je sad njihovo mjesto. Samo za bogate, naravno.«

Rekao mi je da je nekoliko ljetnikovaca na objema stranama Bospora postalo sastajalište stranačkih djevojaka, ženskih nouveau riche, gdje uživaju u dražima neoosmanizma, koji je jedna od sastavnica Erdoganova cilja. Konobar me pristojno otpratio do izoliranog zakutka, rekavši: »Bolje da sjednete na drugu stranu, gospođo Temelkuran.«

Lažna dihotomija sukoba idealne i neidealne žene fabricirana je prema stranačkom ukusu: »zločesta cura« (sekularna, neposlušna) i »maltretirana cura« (odana stranci). Međutim, taj izrežirani konflikt ne zahtijeva određenu odjeću; uglavnom je dovoljno nekoliko njih spremnih ili pak nespremnih da se u konflikt upuste. »Više ne stojimo u sjeni! Neće nas maltretirati zlostavljači koji nam govore što bismo ‘trebali…’«

Vođe kao Trump, Putin ili Erdoğan suočili su se s prazninom u srcu svjetske mreže i radosno je ispunili, pretvarajući ljude u militante antipatije

 

Premda zvuči kao početak priopćenja pokreta #MeToo ili izjave o namjeri neke potlačene manjine, taj borbeni poklič zapravo je bio uvod u manifest sitea womenvotetrump. com iz 2018. Na websiteu su obznanili – nakon dugogodišnjeg neizdrživog potiskivanja kojega sve do 2017. nitko, uključujući pripad-nike pokreta, nije bio svjestan – da više neće šutjeti. Osobito su se razbjesnjeli nakon što se komičarka Michelle Wolf sprdala s predstavnicom za tisak Bijele kuće Sarah Huckabee Sanders tijekom večere za dopisnike iz Bijele kuće, godišnjeg događaja na kojemu se politički novinari iz Washingtona u humorističnom nastupu na pozornici rugaju predsjedniku i osoblju Bijele kuće, i obrnuto. Tijekom svoga govora Wolfova, koja je u ovom slučaju predstavljala političku elitu glavnog grada, obrušila se na glasnogovornicu Bijele kuće; Sanders je morala sjediti i trpjeti dok se sav nagomilani bijes koji je izazvala njezina uloga Trumpova glasnika obrušavao na nju.

Idućeg se jutra krčkala posebna američka vrsta konflikta izme-đu idealnih građanki i svih ostalih žena i bila spremna za poslu-živanje. Zastava u toj kontroverzi nije bila marama, nego plakati na kojima je stajalo »poniznost protiv zlobe« i kojima su mahale Trumpove pristaše. Na Fox TV-u i u drugim medijima koji su ih podupirali, maltretirane Trumpove žene najavile su da sviće zora novog otpora. Služeći se srednjoškolskim jezikom kako bi raspi-rile tu kontroverzu, žene koje su podupirale Trumpa žigosale su Wolfovu kao »zlobnicu«, dok je »dostojanstveno« ponašanje San-dersove te noći hvaljeno kao »damsko«. Bila je to još jedna zgodna polarizacija koja je stvorila cilj, ili iluziju cilja, i koja je, neizbježno, proizvela vlastite ženske uzore.

»Tko ne bi htio da mu je kći poput Ivanke Trump?«

To je još jedan citat s websitea za potporu Trumpu. Kako bi proizvodna linija ženskih uzora počela raditi punom parom, vođa mora ponuditi model za idealnu građanku. Baš kao što je prvih dana Trumpove administracije Ivanka Trump (prema riječima njezina oca, »žena sa savršenim tijelom«) promovirana kao ide-alna žena, tako je prvih dana očeve vladavine bila slavljena i Er-do?anova kći Sümeyye. Tko u novoj Turskoj ne bi htio da mu kći bude poput Sümeyye Erdo?an? Pobožna, obrazovana, ali poslušna mlada žena koja bi sve učinila za svoga oca, za vođu, za cilj – ili što god njezin otac kaže da je cilj.

I ako kažete kako je sve to smiješno, osobito znajući da te stranačke djevojke zbog nepotizma sjede na milijunima dolara, mogli biste, Bože sačuvaj, uvrijediti te žene i postati »zlobnica«. Jednom kad je moralni temelj otet, nije ga lako vratiti, čak i ako ste politički vrlo, vrlo korektni.

»Dakle, ne vidite problem, politički… ni etički?«

Vijest da je Trump navodno novcem ušutkao nekoliko porno-zvijezda prati njegovo odbacivanje nuklearnog sporazuma s Ira-nom 7. svibnja 2018. uživo na brojnim televizijskim mrežama. Na ekranima je bujica brbljarija. Na CNN Internationalu žena s druge strane uparena je u raspravi uživo s jednom Trumpovom pristalicom. Doličnost se jedva drži dok trumpovka opetovano govori: »Pa nismo glasali za njega zbog privatnog života.«

Žena na drugoj strani drži se retoričkih pitanja kako ne bi prešla granicu i »izazvala uvrijeđenost« – što je prilično ozbiljno ograni-čenje u američkom društvenom i političkom životu. Dok nastavlja ispitivati o »prebacivanju« novca za ušutkivanje – što je u Trumpovu slučaju čin koji se ponavlja – i je li ušutkivanje žena novcem etično ili nije, trumpovka nastavlja govoriti istu stvar: »Mi smatramo da radi dobar posao za nas, a to je ono bitno.« Tako da ta jednostrana debata vodi u slijepu ulicu gdje nema drugih argumenata osim »on je naš čovjek, a vi to ne možete shvatiti zato što ne dijelite naš cilj« nasuprot »ne možemo shvatiti kako vam nije neugodno«. Žena s druge strane naposljetku prestane postavljati pitanja kako ne bi ispala »zlobnica«. Voditeljica se nemoćno smiješi. Suzdržano pitanje upućeno trumpovki, zar joj nije neugodno zbog Trumpova ponašanja, pada u gluhe uši, a »damsko« držanje još jednom je poslužilo za promoviranje njezinog nepoznatog cilja.

Istog dana imam predstavljanje knjige u Portlandu u državi Oregon. Govorim o tome kako je slom globalnog morala vidljiv u političkom narativu i kako ga možemo preživjeti uvažavajući povijest tog problema. Kao i uvijek, brojna pitanja iz publike vrte se oko moje osobne situacije: života u Zagrebu, »samoizgnanstva« itd.

Jedna žena napokon postavi klasično pitanje: »Osjećate li se u opa-snosti?« Nasmiješim se i odgovorim: »Bez uvrede, ali« – kad si u Rimu! – »osjećate li se vi u opasnosti? Imate predsjednika koji pipa žene, na kraju krajeva.« Globalni napad na žene i povezani pokušaj desnih populista da ih preoblikuju u likove iz Sluškinjine priče ne isključuje nijednu nacionalnost, nijednu društvenu klasu, nijednu religiju i nijednu povlasticu. Ona zabrinuto kima. »Kreću od žena, od ‘slabih’, znate«, nastavljam. »A onda nastave s drugima.« Poslije mi priđe tijekom potpisivanja knjiga i govori o polarizaciji među Amerikankama, koliko je grozna. »Ne shvaćam razlog, hoću reći, koji je glavni cilj«, kaže. A ja jednostavno odgovorim: »Možda ne moramo shvatiti razlog ili pak cilj. Možda se tu nema što shvatiti.«

Zato što odgovor na pitanje »Kad ste postali tako okrutni?«, postavljali ga Amerikanci, Nijemci ili građani bilo koje druge zemlje, glasi da su se ti ljudi promijenili onog dana kad je njihov vođa spomenuo ili natuknuo cilj. Sve dok postoji cilj i vođa je tada kadar povući crtu između onih koji su za njega i onih koji su protiv, nema etičkog zločina kojemu ljudi neće pribjeći. To možemo vidjeti samo pogledavši povijest. Sadašnji je obrat u tom iskustvu to što novi desni populistički pokreti zapravo nemaju čvrst i plemenit takozvani cilj, nemaju pisani manifest uz koji bi bili vezani ni ideološki narativ koji bi im koristio kao paravan – ništa drugo doli žudnju za moći.

Robert O. Paxton u svojoj knjizi iz 2005. Anatomija fašizma kaže da ni Hitler ni Mussolini nisu imali jasan i određen stranački program, pa su stoga mogli preoblikovati svoje bezoblične politič-ke pokrete kad god je to bilo nužno. No autoritarni vođe 20. sto-ljeća imali su barem ideološko polazište, neku vrstu »izma« pod kojim su djelovali, za razliku od današnjih autokrata, koji nijednu ideologiju ne spominju po imenu. Ono što imaju njihova su osob-na obećanja i ciljevi koji se uvijek mijenjaju. Stoga se njihovim pri-stašama mora pokazivati što da rade, kako bi se trebali preobraziti da odgovaraju vođinim zahtjevima. Sa svakim preusmjerivanjem politike moraju dokučiti kako bi se trebali ponašati da ne bi završili u pogrešnoj kategoriji građana. Jedina im je zvijezda vodilja, jedini vodič kojega moraju slijediti u tom političkom okruženju koje se uvijek mijenja, neupitni vođa. Informacije koje se tiču brzih promjena na putu prema takozvanom cilju prenose se s poput zvižduka kojim se dozivaju psi i koji vođu povezuje s njegovim pristašama. U tom novom okruženju politička nedosljednost ili nedostatak integriteta ne samo da postaju beznačajni nego također putem brzih promjena diskursa omogućuju vladaru da natjera kritičare da im se zavrti u glavi i da oklijevaju čak i imenovati taj fenomen. To, naravno, ostavlja ljude na drugoj strani, nepoželjne građane, kolebljivima.

»Ali ne bismo li trebali razumjeti zašto? Ne bismo li trebali stupiti u dijalog s tim ljudima i pokušati razumjeti njihov cilj?« pita američka studentica nakon još jednog mog sveučilišnog govora u svibnju 2018. Kažem ne, jasno i nedvosmisleno ne, i uzvratim pitanjem: »Ulažete li vi, ili ulažemo li mi, jednaki napor kako bismo razumjeli ‘naše’ ili razgovarali s njima, da tako kažem? Kad ste posljednji put razgovarali s progresivcima pokušavajući razumjeti njihov cilj?« Ona zanijemi. Pokušavam objasniti: kad bi se sav trud protraćen na pokušaj shvaćanja pristaša populističkih vođa iskoristio za razgovor s drugom stranom, to jest vašom vlastitom, možda bi stvari ispale drukčije. Tijekom rasprave postalo je jasno da pripadnici publike nisu pročitali ni upola toliko priča o Bernieju Sandersu koliko o Donaldu Trumpu. I naposljetku smo se složili da nema toliko vijesti o onome što Sandersovi glasači misle ili u što vjeruju, koliko o trumpovcima. Nastaviti zuriti u vladarove/ počiniteljeve riječi i djela znači biti poput zeca skamenjenog pred farovima, zaboraviti da zapravo možete nešto poduzeti kako biste izbjegli nalet. Pa kažem studentima: »Zečevi ne razmišljaju. Zec ili učini taj prvi korak i potrči kako bi se spasio… ili ne učini.«

»Sjećate li se što je onaj ‘slavni’ trol rekao u televizijskom intervjuu? Zaboravili ste, naravno. Toliko se toga dogodilo posljednjih godina.

Rekao je: ‘Htjeli smo krenuti od toga da žene učinimo manje snažnima, pa da vidimo što će se dogoditi. To je bio samo pokus.’ Zar se ne sjećate?«

To kaže Aylin As?m, kantautorica, nevjerojatno lijepa i politički angažirana žena. Da, i rock-zvijezda. S prijateljima smo u sjever-noj Španjolskoj. Nakon što je u Turskoj postalo gadno, neki od nas počeli su privremeno živjeti u inozemstvu, dok su se drugi, poput Aylin, preselili u zabačena mjesta na turskoj obali. Izbjegavamo govoriti o svojem porazu i uzmaku kako ne bismo pokvarili kratki odmor i ograničeno vrijeme koje ćemo provesti skupa, daleko od deprimirajuće zbrke turske politike. Bila je prva od nas koju su napadali vladini pristaše, a u jednom su trenutku društveni mediji bili puni prijetnji da će se pojaviti na njezinim koncertima s mačetama, ili su objavljivali njezin broj telefona i kućnu adresu za slučaj da je itko poželi osobno napasti, dok joj se u isto vrijeme ime povezivalo s nizom laži koje su je pretvorila u majku svih zala.

‘S vremenom je postalo jasno da Erdoğan ne želi samo islamsku i konzervativnu Tursku, nego i autoritarni režim u kojem su čak i djeca podvrgnuta ozbiljnoj politizaciji kako bi postala idealni građani’

 

Rijetko razgovaramo o tome što nam se zapravo događalo po-sljednjih nekoliko godina, kako su nam se životi poremetili, zato što »opake« žene to ne rade – mi preživljavamo. Ali sad, u drugoj zemlji i nekoliko godina poslije, kaže mi da joj je srce bilo slo-mljeno. Ne zbog samih napada, nego zbog šutnje prijatelja i opće besmislenosti okrutnih postupaka protiv nje. »Kad je neka žena napadnuta, a nije sestra ili žena nekog moćnika, zavlada ta čudna šutnja. Nitko ne želi prljati ruke. Očekuju da se sama izvučeš iz te močvare, a to je nemoguće. Najužasnije je to što za to nema razlo-ga, znaš? Uništili su mi život u eksperimentu, iz vježbe, prije nego što su isto učinili etabliranijim ženama.«

Od žena ne stvaraju političke junake, osim, naravno, od onih mrtvih. Žene teško da se ikad odabiru za simbole otpora, za mobilizaciju oporbe. I upravo zato autoritarni režimi kreću od žena. Uništavanje reputacije ili bilo koja druga vrsta prekršaja protiv oporbenjakinja ili žena koje je režim proglasio nepoželj – nima rijetko izazovu jedinstvenu reakciju među disidentima, i režim to zna. Zato mnogi ne znaju ime Claudette Colvin, koja je za vrijeme segregacije devet mjeseci prije Rose Parks odbila sjesti u stražnji dio autobusa. Kao neudanu, trudnu tinejdžericu proglasili bi je lakim plijenom za segregacioniste, nisu je smatrali dovoljno poštovanom da bude čelna figura pokreta za građanska prava.

Zato je možda važnije žurno izgraditi solidarne veze, nego po-kušati shvatiti razloge napada na nju. To su napadi koji nas, na kraju krajeva, pretvaraju u režimske papirnate lutke. Žrtva nije žrtva samo zato što je napadnuta, nego i zato što nosi teret nera-zumijevanja počinitelja. Ne zbog ikakve očajničke potrebe za em-patijom, nego zbog toga što mora dati smisao onome što joj se do-godilo. Ali radikalno zlo, s obzirom na to da ga dosad kao ljudska bića nismo uspjeli shvatiti, ne zahtijeva određen razlog. Èak i da zahtijeva, pokušaj da ga se shvati trebao bi biti počiniteljev teret. Nakon što su u Turskoj slomljene tisuće srca i upropaštene tisuće života, mi kao žene shvaćamo sljedeće: žele da budemo baš kao oni, kraj priče. I jedina smislena obrana kojom možemo zaštititi sebe i jedni druge izgradnja je solidarnih veza kako bismo promi-jenili političku atmosferu i učinili je zastarjelom – zlim ciljem koji nije bio ništa više od prolaznog trenda.

»Društvu koje trči za profitom suđen je neuspjeh.«

Dva dana nakon tog događaja u Oregonu, 9. svibnja 2018. u predvorju svoga hotela ugledam lokalni list Willamette Week. Na naslovnici neka mlada žena viče u megafon. Naslov glasi: »Mre-ža socijalista.« Prema dugačkom članku o Oliviji Katbi Smith, 26-godišnjakinji koja je uspjela okupiti zaposlenike restorana brze hrane kako bi se sindikalno organizirali, što je prvo sindikalno organiziranje tih radnika u zemlji, u gradu se pojavio nov, čudan politički val.

Od siječnja 2016. do danas, broj Oregonaca koji su označili kući-cu »nisam član nijedne stranke« kad su se registrirali za glasanje povećao se 58 posto, dok se broj demokrata povećao samo 15 posto. To je rječit znak kako mladi glasači vide politiku. Traže nešto novo. Nešto kao što su Američki demokratski socijalisti (DSA). DSA nije priznata politička stranka, a ipak njegovi skupovi pri-vuku i do dvije stotine ljudi. Skupovi Demokratske stranke u Por-tlandu, za usporedbu, privuku stotinu ljudi, obično umirovljenike. Portlandska Republikanska stranka privuče ih petnaestak.

U tom novinskom tekstu Olivia priča o svojoj preobrazbi: kako je Obama sanirao banke nakon 2008., kako je shvatila da demo-kratski establišment »samo baca kosti siromašnima« i kako se ta stranka zapravo ne razlikuje od republikanaca. Jedna je od mladih žena zbog koje je 2016. u Americi najtraženiji pojam na Wikipe-diji bio »socijalizam«. Ona je ljevičarka novog naraštaja. Dok gle-dam njezinu sliku, vidim lice mlade žene koja se prisjeća nečega, a ne može se sjetiti ni da je to zaboravila: da je relevantan politički subjekt i da se politika zapravo vodi borbom za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba – što je ključno sjećanje, koje je 80-ih iz-brisano. Prisjećala se onog što je njezina majka, poput sekularnih teta u Turskoj, bila prisiljena zaboraviti. Jedna je od tisuća žena diljem svijeta koje iskorištavaju zeitgeist ženske moći da politički aktiviraju i organiziraju ljude kako bi zahtijevali društvenu pravdu. Shvaćaju da etablirane političke stranke neće biti od koristi u guranju nove agende ljevice. Ona je ustvari tu kako bi podsjetila sve oko sebe na ono što su tijekom 80-ih progresivci u njezinoj ze-mlji zaboravili: da alternativa postoji. Ona je nova vrsta žene koja bi zaista mogla izazvati papirnate lutke autoritarnog režima, za razliku od konvencionalnih kritičara s njihovim kolebljivim pita-njima u televizijskim debatama demokratkinja i trumpovki. Zato što ima odgovore, ima protucilj da razobliči iluziju cilja desnog populizma. Ona je zec koji čini taj korak.