Nacional donosi ulomak iz romansirane biografije ‘Plavuša’, u kojoj Joyce Carol Oates piše što se događalo u pozadini pjevačkog nastupa slavne glumica Marylin Monroe na proslavi 45. rođendana tadašnjeg američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja.

Sanjala je da je trudna, da čeka Predsjednikovo dijete, ali nešto nije bilo u redu s Predsjednikovim djetetom, optužit će je za smrt iz nehaja, krivi su bili lijekovi koje je uzimala pa je fetus bio izobličen u maternici, jedva veći od morskog konjica plutao je u toj tekućoj tami, a Predsjednik je uz to, premda uvjereni katolik koji se grozio pobačaja jednako kao i kontracepcije, želio pod svaku cijenu spriječiti nacionalni skandal, pa je izobličeni fetus morao biti kirurški uklonjen iz nje. Hej: znam da je ovo suludi san, svakih pola sata budila se drhteći i u znoju, srce joj je lupalo od užasa, bojala se da joj je jedan od njih (Dick Tracy, Jiggs, Zekoslav Mrkva, Sjajni Strijelac) krišom ušao u kuću da je omami kloroformom (kao što su je omamili kloroformom u hotelu C i dopremili je tako komatoznu u izgužvanoj crnoj kabanici s kapuljačom na povratni let za L. A.) pa je u očaju okrenula Carlov broj, premda je znala da se Carlo neće javiti, no već je i okretanje Carlova broja bilo samo po sebi utjeha, poput molitve, a ponos joj nije dopuštao da razmisli koliko drugih žena i muškaraca bira Carlov broj kad ih spopadne kakva banalna noćna mora, no kasnije tog dana, kad se potpuno razbudila i i postala svjesna svoje okoline, Ovo je pravi život! a ne pozornica, zazvonio je telefon i kad je podigla slušalicu i zadihanim, ljubaznim glasom Djevojke prošaptala: “Hej? Halo? Tko je to?” (njezin broj nije bio u imeniku, samo su njoj drage osobe ili osobe ključne za njezinu karijeru imale taj broj), začula je škljocanje-pucketanje linije što je značilo da se telefon prisluškuje, oprema za nadzor bila je u kombiju iza ugla ili neupadljivo parkirana na susjedovu prilazu, ali nije imala nikakav dokaz, naravno, nije htjela pretjerivati, neki od lijekova pogoršavali su joj nervozu, sumnje, proljev, vrtoglavicu i povraćanje, kao i paranoične misli i emocije. Ali možda se ono zamišljeno već dogodilo.

A kasnije tog dana, dok je sumrak omekšavao obrise stvari, uz apokaliptično-akvarelno nebo visoko iznad, ležala je na plastičnoj ležaljci pokraj bazena (u kojem nijedan jedini put neće zaplivati); podigla je pogled i ugledala ga, ne Predsjednika već Predsjednikova šurjaka koji je nalikovao na Predsjednika, bili su slični kao prava braća; nasmiješio joj se i rekao: “Marilyn. Opet se srećemo.” Taj ljubazni ulizički bivši glumac koji je (kako je kasnije saznala, na svoju sramotu) bio poznat kao Predsjednikov Svodnik, u određenim krugovima s odobravanjem, a u drugima s prezirom. On je vrag. Ali ja ne vjerujem u vraga, zar ne? Osjećala se ranjivo. Čitala je Čehovljeve Tri sestre, zamišljajući da bi mogla glumiti Mašu; obratio joj se jedan cijenjeni kazališni redatelj u New Yorku i ponudio joj da nastupi u produkciji koja bi na repertoaru bila samo šest tjedana, vlastito ju je optimistično srce nagovaralo Zašto ne? Znam zviždati kao Maša! jer sazrela je u Mašu, sazrijevala je u tragediju, premda ju je njezino pesimistično-realistično srce upozoravalo Samo ćeš ponovno doživjeti neuspjeh, nemoj riskirati. Uspjesi Marylin Monroe, koji su činili njezinu karijeru, u ustima su joj ostavljali okus neuspjeha, okus mokrog pepela, no pred njom se iznenada pojavio Predsjednikov izaslanik koji ju je “gutao očima”, Marylin Monroe u crnom bikiniju dok čita Čehovljeve Četiri drame, što može biti smješnije, da je samo imao fotoaparat, Isuse! Mogao je zamisliti Predsjednika, svojeg prijatelja po lokanju/jebanju kako puca od smijeha.

Zamolio je Marylin za piće i ona mu ga je otišla donijeti (bosa, guza joj se tresla u tim sićušnim crnim tangama, a tek sise, najnevjerojatnije sise koje je ikada vidio na bilo kojoj ženki Homo sapiensa); kad se vratila, otkrio joj je iznenađenje: Marylin Monroe pozvana je da otpjeva “Sretan rođendan” Predsjedniku na gala rođendanskom okupljanju koje će se održati u Madison Square Gardenu kasnije tog mjeseca; trebalo je to biti jedno od najvećih prikupljanja sredstava u povijesti i to za prokleto vrijedan cilj, za Demokratsku stranku, stranku naroda, petnaest tisuća gostiju platilo je ulaznice i više od milijun dolara prikupljeno je za izbore u studenom sljedeće godine, a na sudjelovanje su pozvani samo vrlo posebni, vrhunski talentirani američki zabavljači, samo posebni prijatelji predsjednika, uključujući i Marylin Monroe. Ona je blenula. Bez šminke, umivena lica, sasvim obično lijepa, kose skupljene u repiće, izgledala je mnogo mlađe od skoro trideset šest godina, a onda je čeznutljivo, žalosno i sramežljivo progovorila: “O, ali ja sam mislila da mu više nisam draga? Predsjedniku?” Predsjednikov šurjak djelovao je zapanjeno. “Da mu nisi draga? Ti to ozbiljno, Marilyn? Ti?” Kad mu nije odgovorila, samo je grickala neravni nokat na palcu, pobunio se: “Dušo, moraš znati da smo svi ludi za tobom. Za Marilyn.” Sumnjičavo, kao da je mislila da je želi nasamariti, protisnula je: “Z-zbilja?” “Apsolutno. Čak i prva dama, Ledena Kraljica kako je od milja zovu. Voli tvoje filmove.” “Stvarno? Čovječe.” Nasmijao se i iskapio piće, viski sa sodom pripremljen nevješto kao da ga je neko dijete pripremilo, u krivoj čaši okrhnuta ruba. “‘Niti vidiš, niti čuješ.’ To je i moja strategija.”

Marylin nije imala pet tisuća dolara, ali organizatori rođendanskog okupljanja za predsjednika obećali su joj pokriti troškove, uključujući i haljinu tako da ju je otišla isprobati

Nije mogla otputovati u New York usred snimanja filma, rekla je. Samo što je nisu otpustili s ovog projekta, rekla je. Jao, bilo joj je žao, znala je da je to čast, čast koja se pruža jednom u životu, ali nije mogla riskirati da dobije otkaz i, iskreno, nije si to mogla priuštiti. Nije bila Elizabeth Taylor koja zarađuje milijun dolara po filmu; imala je sreće kad bi zaradila i sto tisuća, a ostajalo joj je tako malo poslije svih troškova i honorara agenata, i sam Bog zna tko joj je izvlačio novce, jao, gotovo se sramila, baš i nije imala novca. Možda bi on to mogao objasniti Predsjedniku? Ova kuća koju je voljela koštala ju je, nije si to mogla priuštiti. Avionske karte, hotelske troškove, novu haljinu, o Bože, morala bi odjenuti posebnu haljinu za tu priliku, zar ne, to bi koštalo tisuće dolara, a ako ode u New York i prekrši ugovor sa Studijem, naravno da joj oni neće platiti haljinu, kao što joj neće podmiriti ni troškove, bila bi potpuno sama; ne, nije si to mogla priuštiti, životna prilika, ali ne: nije si to mogla priuštiti.

Uostalom, znam da me on mrzi. Ne poštuje me. Zašto bih dopuštala da me ta banda iskorištava!

Predsjednikov Svodnik uzeo je njezinu ruku i poljubio je. “Marilyn. Do ponovnog susreta.”

Koštat će pet tisuća dolara.

Nije imala pet tisuća dolara, ali (obećali su joj!) organizatori rođendanskog okupljanja za Predsjednika pokrit će joj troškove, uključujući i haljinu, tako da je otišla isprobati tu haljinu, uzbuđena i nervozna, usplahirena poput američke srednjoškolke koja isprobava maturalnu haljinu. I to kakvu maturalnu haljinu! Od vrlo, vrlo tanke tkanine “boje kože”, fine poput paučine i čarobno prekrivene stotinama – tisućama? – svjetlucavih kamenčića kako bi Marylin Monroe zasjala – zaiskrila – zabljesnula – praktički eksplodirala pod onim nevjerojatno vrtoglavim svjetlima reflektora u Madison Square Gardenu. Bit će gola ispod haljine, naravno. Apsolutno ništa ispod. Marylin Monroe zajamčena. Marljivo je obrijala sve dlačice s tijela, pripremivši se da bude glatka poput lutke. Jao, ona stara ćelava lutka mlitavih nogu iz njezina djetinjstva! Ali ništa u vezi s Marylin Monroe nije mlitavo, ne još. Tako će sva ondje natiskana, oduševljena gomila buljiti u nju, u Predsjednikovu predivnu seks-lutku na navijanje, koja je izgledala kao platinasto-blond lutka na napuhavanje, buljit će i zamišljati ono što zapravo nisu mogli vidjeti, a zamišljajući, to će i ugledati, prividnu pičku! prividni rez! prividno ništavilo između njezinih zamamnih, mliječnoblijedih bedara! Kao da je ta sjena ni manje ni više nego euharistija, prepuna misterija. Ispostavilo se da je voditelj tog rođendanskog okupljanja nitko drugi nego Predsjednikov naočiti šurjak ili, kako su ga u prisnijim krugovima znali, Predsjednikov Svodnik; sav ležeran, zračio je u svojem smokingu, raspirivao je galamu gomile do usijanja, navodio ih da navijaju urlaju plješću zvižde topću nogama i iskazuju entuzijazam za Marylin Monroe, Predsjednikovu kurvu.

Marilyn su onako pijanu morali navoditi do pozornice, iz stražnjeg dijela, a široko nacereni voditelj morao ju je praktički uhvatiti ispod pazuha i odvesti do mikrofona. Tako je čvrsto bila ušivena u tu smiješnu haljinu i jedva je hodala u tim cipelama šiljastih potpetica, sitnim dječjim koracima. Bila je tako prestravljena, unatoč tome što je bila pijana i što se našmrkala kokaina, jedva je uspijevala usredotočiti pogled. Kakav spektakl. Kakva vizija. Publika od petnaest tisuća imućnih demokrata urlajući joj je klicala. Osim ako je nije dobrodušno ismijavala. Mari-lyn! Mari-lyn! Ta nevjerojatna žena bila je veliko finale rođendanskog okupljanja i vrijedilo ju je čekati. Čak je i Predsjednik živnuo, a već je zadrijemao tijekom nekih izvedbi, uključujući i a cappella nastup mješovitog crnačkog zbora iz Alabame koji mu je iskreno i od srca otpjevao gospel. Sjedio je zavaljen u predsjedničkoj loži iznad pozornice, zgodni mlađahni Predsjednik u svečanom odijelu, nogu podignutih na ogradu, s golemom cigarom (kubanskom, najboljom) među zubima. I to kakvim mliječnobijelim, golemim zubima. Gledao je dolje u MARILYN MONROE, taj spektakl u zamamnome tijelu i svjetlucavoj haljini “boje kože”. Je li Marilyn imala vremena zapitati se hoće li Predsjednik doputovati u Los Angeles na proslavu njezina rođendana 1. lipnja, možda intimnu proslavu, ne, vjerojatno nije imala vremena za to, jer se zatekla kako ošamućeno stoji pred mikrofonom i isprazno se smiješi, liže usne namazane crvenim ružem kao da se očajnički pokušava prisjetiti gdje se to nalazi, što je ovo, staklastih očiju, njiše se u cipelama špicastih potpetica, i napokon, poslije neugodno duge stanke, počinje pjevati slabim, zadihanim, grleno-seksi glasom MARILYN

SRE tan ro đen dan TI
Sretan ro đeen dan TI
S-sretan ro đen dan
Pred sjed ni če
Sretan ro đen DAN TI

Nekim su čudom ti zadihani slogovi izišli iz nje, premda su joj usta bila tako jezivo suha, a u ušima joj je hučalo i zasljepljujući reflektori uskovitlali su se dok je stajala ondje držeći mikrofon, očajnički ga stežući da se ne sruši; voditelj u smokingu nije joj pružao nikakvu pomoć, samo je stajao iza nje i snažno pljeskao, s vučjim smiješkom zureći u njezinu stražnjicu u toj svjetlucavoj haljini; neki će poslije tvrditi da je MARILYN zaljubljeno pogledala prema Predsjedniku koji se poput razmaženog mladog Princa izležavao u loži iznad nje, njezina seksi intimna dječja pjesmica očito je bila samo za njega, no Predsjednik je bio raspoložen za zabavu, a ne za sentimentalne trenutke, Predsjednik je bio okružen razularenim muškim prijateljima, uključujući i njegovu braću suparnike, a prva je dama bila vidljivo odsutna, prva je dama prezirala prilike za zabavljanje rulje poput ovoga vulgarnog prikupljanja sredstava u Madison Square Gardenu, ona je više voljela otmjeno društvo od te gomile stranačkih njuški i politikanata, tih grubih likova! Dok je Predsjednik zurio u Marylin Monroe koja mu je zavodljivo gugutala, jedan od njegovih prijatelja bocnuo ga je u rebra: Nadam se da se jebe bolje nego što pjeva, šefe, a duhoviti je Predsjednik s cigarom u ustima promrmljao: Ne, ali dok je jebeš, ne moraš je slušati kako pjeva, na što su svi u loži zaurlali od smijeha. No MARILYN MONROE zapravo je uspjela izvesti ne jednu već dvije nesigurne kitice pjesme “Sretan rođendan” dok ju je ogromna gomila pozorno promatrala kao što bi promatrali akrobata na visokoj žici koji iznenada osjeti vrtoglavicu, a ušutkana publika samo čeka da vidi hoće li pasti, no ona je to ipak otpjevala i nijednom nije pogriješila (činilo se) niti zamucala ili izgubila nit, a na kraju je podigla publiku na noge da se pridruži veselom finalu i poželi Predsjedniku “Sretan rođendan”. Marilyn je bila nevjerojatna te večeri fantastična izvođačica nitko kao Marilyn koliko je samo hrabrosti potrebno da stanete tako ispred petnaest tisuća ljudi znajući da nemate talenta izgledala je poput utopljenice premda je bila predivna onako mrtvački blijeda kao uvijek, poput leša koji pluta tik ispod površine vode tako ljupka te smo se večeri iznova zaljubili u nju Marilyn u toj neobičnoj blještavoj haljini u koju su je ušili poput kobasice i to nas je iznenadilo, gotovo je lijepo to otpjevala tim čeznutljivim glasom duha. I odjednom je bilo gotovo. Žmirkala je u njih, te strance koji su je obožavali. Pljeskali su i klicali joj. I Predsjednik i njegovi pratioci snažno su pljeskali. Smijali se i pljeskali. Jao, svidjela im se! Cijenili su je. Nije uzalud otputovala, tako narušena zdravlja i užasnuta. Ovo je najsretniji dan mog života, pokušavala je objasniti, sada mogu umrijeti sretna, tako sam sretna jao, hvala vam! pokušavala je objasniti gomili, ali nasmijani voditelj u smokingu požurivao ju je da ode, Hvala, hvala, gospođice Monroe, pomoćnik je izišao iz prostora iza pozornice da otprati gospođicu Monroe, jadna omamljena žena naslonila se na ruku neznanca Moglo se vidjeti da je bolesna, iscrpljena, dala je baš sve od sebe, bilo je teško promatrati je tako naslonila se čovjeku na ruku, možda bi i legla tamo na pod da odspava, da on nije nježno rekao Gospođice Monroe? Ne biste trebali leći ovdje; teško je disala naslonjena na dovratak, zatim se teško naslonila na ormarić u kupaonici, bila je sama, borila se s valovima mučnine, u svojoj kupaonici u Petom prilazu Helena 12305 zurila je u svoje iscrpljeno lice u ogledalu i pitala se je li uopće otišla od kuće? Je li otputovala u New York da Predsjedniku otpjeva “Sretan rođendan”? jest, ali sad je bilo nekoliko dana kasnije, dobila je otkaz iz Studija i tužili su je za milijun dolara (kako je izvijestio Variety), ali doživjela je svoj povijesni trenutak, u ormaru joj je visjela ona nevjerojatna haljina “boje kože”, posuta svjetlucavim kamenčićima, za tako lijepu haljinu potrebna je vješalica od tkanine, a ne žičana vješalica, ali ona ju nije imala, ili ako ju je imala negdje, pojma nije imala gdje, o Bože, zgrozila se kad je vidjela koliko joj je kamenčića otpalo, ta haljina je bila tako skupocjena, a oni joj nikad neće “pokriti” nikakve troškove. Jao, znala je to!

Marilyn Monroe (1926. – 1962.) nađena je mrtva u svojoj kući, a navodno se predozirala tabletama | Foto: Mullock’s/Newsteam/SWNS/Profimedia

Predsjednik i Blond Glumica: Randevu

U tjednu poslije Uskrsa 1962. stigao je i poziv!

“Jesam li sumnjala u njega? Naravno da nisam.”

Molim vas da se odjenete neupadljivo, gospođice Monroe, bilo joj je rečeno. Muški glas, nije joj se predstavio, na telefonu. Primila je niz telefonskih poruka, neke su bile razmjerno jasne, a druge šifrirane. Osjećala je da se upušta u najuzbudljiviju i najozbiljniju avanturu svojeg života kao žene. Stoga se sama pripremila za to iskustvo. Bez profesionalnog šminkera, bez kostima iz garderobe. Kupila je novu odjeću (na kredit, u Saksu na Beverly Hillsu) u nenametljivim bež i sivim tonovima; platinasto-blond kosu svježe je posvijetlila, djelomično je sakrivši ispod elegantnog zvonastog šeširića. Samo joj je ruž bio jarke boje, ali zar ruž i ne bi trebao biti jarke boje? Bio je to stil Lorelei Lee, no planirala se držati graciozno i suzdržano, kako i priliči prijateljici Predsjednika, koji je pritom i američki aristokrat. No ljudi iz Tajne službe koji su bili njezina pratnja svejedno su blenuli u nju šokiranim pogledima neodobravanja koje kao da se zgrušalo i pretvorilo u ogorčenje i gađenje. “A koga ste vi očekivali, možda Majku Terezu?”

Bila je Djevojka koja sama piše svoj tekst. No ponekad se nitko nije smijao ili joj čak dao do znanja da ju je čuo.

Ljudi iz Tajne službe bili su Dick Tracy i onaj, kako se ono zvao, onaj čovječuljak iz stripa koji ima ženu Maggie – ah, da: Jiggs. Čudni pratioci čiji je zadatak bio odvesti Marilyn Monroe na tajni sastanak u otmjeni hotel C na Petoj aveniji na Manhattanu!

Ozbiljno je samoj sebi rekla Ovi su ljudi zavjetovali svoje živote svojem Predsjedniku. U slučaju paljbe, oni će njegovo tijelo zakloniti svojima.

Doletjeti iz Los Angelesa do Manhattana u roku od nekoliko sati značilo je juriti unaprijed kroz vrijeme. No budući da ipak stižeš nekoliko sati kasnije na dan ukrcaja, ne možeš se otresti osjećaja da si stigao u neko prošlo vrijeme. Prije nekoliko godina?

Moj život na Manhattanu. Bračni život. Ali kada?

Više uopće nije razmišljala o Dramatičaru. O muškarcu s kojim je živjela pet godina. Njezin joj je agent poslao istrgnutu stranicu iz časopisa Variety, s pozitivnom ali suzdržanom recenzijom Djevojke lanene kose. Prestala je čitati kad je došla do riječi ovoj ozbiljnoj produkciji nedostaje jedno, a to je istinski očaravajuća Magda. Da bi takva uloga bila vjerodostojna, trebalo bi…

Na Manhattanu su propupala stabla ginka, a na Park Aveniji tako divni narcisi i tulipani, ali je stvarno bilo hladno! Blond Glumica osjetila je šok, prijekor svojoj kalifornijskoj krvi; nije ponijela dovoljno toplu odjeću za svoj romantični noćni posjet Manhattanu. Ovo je bilo neko drugo godišnje doba. I sama svjetlost izgledala je drugačije. Osjećala se nesigurno, dezorijentirano. Ali proljeće je travanj, zar ne? no uto je shvatila sintaktičku pogrešku: Hoću reći, travanj je proljeće zar ne. Bili su u neprobojnoj limuzini koja se bešumno kretala Avenijom Park, prema sjeveru, a onaj veći od dvojice iz Tajne službe, tip bez smisla za humor uglate čeljusti koji ju je podsjetio na Dicka Tracyja, samo je odsjekao: “Ovo i jest proljeće, gospođice Monroe.”

Marilyn su onako pijanu morali navoditi do pozornice, iz stražnjeg dijela, a široko nacereni voditelj morao ju je praktički uhvatiti ispod pazuha i odvesti do mikrofona

Zar je to izgovorila naglas? Nije namjeravala.

Drugi pratitelj iz Tajne službe, zdepast, džemekast, bezizražajna krumpirasta lica i praznih bezbojnih očiju, pljunuti Jiggs, uvukao je usne i mrko zurio preda se. Oni su bili policajci u civilu. Moguće je da su negodovali zbog današnje predsjedničke misije. Blond Glumica poželjela im je objasniti. “To nije seksualno. Između Predsjednika i mene. Nema mnogo veze sa seksom. To je susret naših duša.” Vozač limuzine mora da je bio još jedan časnik Tajne službe, smrknuta lica kao i ostali, s fedora šeširom na glavi. Jedva da je kimnuo gospođici Monroe u zračnoj luci. Nevjerojatno je sličio liku iz onoga drugog stripa, Jugheadu.

Bože, pa to je ponekad zastrašujuće! Ljudi iz stripova naseljavaju svijet.

Dan prije, kurir na biciklu došao je s posebnom dostavom za Blond Glumicu: zrakoplovnim kartama prvog razreda (koje su bile kupljene za nju pod kodnim imenom “P. Belle”, što je, kako joj je preko Predsjednikova šurjaka dano do znanja, značilo “Prontova ljepotica”), a tijekom leta od zapadne do istočne obale imala je razloga posumnjati da su i pilot i njegova posada bili svjesni njezine veze s Bijelom kućom. “Ne samo da sam ja ‘Marilyn’, već i da je ovo poseban dan. Poseban let.” U izopačenosti vlastite sreće pomislila je da će se avion zasigurno srušiti! Ali ipak nije. Let je povremeno bio turbulentan, no uglavnom miran. O, imamo Dom Perignon, gospođice Belle. Posebno za vas, gospođice Belle. Dobila je dva sjedala u prednjem dijelu kabine prvog razreda. Kraljevski tretman. Prosjakinja kao Lijepa Princeza. Jao, to ju je tako duboko dirnulo. Dodijeljena joj je stjuardesa da pazi na nju, da se pobrine da nitko ne ometa Blond Glumicu koja inkognito putuje izgubljena u sanjarenju o tom randevuu. S njim. U proteklim tjednima razgovarali su telefonom tek triput, i to samo nakratko. Da nije bilo Predsjednikova lika u novinama i na televiziji (koju je sada gledala svake večeri), možda bi i zaboravila kako izgleda; u nesigurnom svjetlu onoga zatvorenog kupališta (u kući Binga Crosbyja u Palm Springsu, u blizini nekog golf-terena, nisu li se ondje upoznali?) mogao je biti bilo koji muškarac mladenačkih srednjih godina, snažan, dječački naočitog američkog lica i izraženog seksualnog apetita. Tog je jutra odlučila uzeti Miltown, Amital i kodein (jednu tabletu, učinilo joj se da ima blagu temperaturu), pomno određujući doze. Ovo je bilo razdoblje njezina života, zaklela bi se da je privremeno, kad je posjećivala dva-tri, možda čak i četiri liječnika, i svaki od njih joj je, ne znajući da oni drugi postoje, izdavao recepte. Samo da mi pomogne da zaspim, doktore! O, samo da mi pomogne da se probudim. I da smirim nemirne živce.

Doktore, ne, naravno da ne pijem.

I ne jedem crveno meso, previše je teško za moju probavu.

Prva se, na klimavim nogama, iskrcala u zračnoj luci LaGuardia. “Gospođice Belle? Dopustite da vam pomognem.” Stjuardesa ju je povela duž tunela rampe iz aviona, a ondje su je na vratima čekala dvojica mračnih ozbiljnih muškaraca u sintetičkim odijelima sa šeširima na glavama; osjetila je nalet panike. Zar sam uhićena? Što će biti sa mnom? Bila je Djevojka, tupasto se smiješila. Ruke su joj drhtale, zamalo joj je ispala putna torba, pa ju je veći od časnika Tajne službe uzeo od nje. Nazivali su je “gospođice Monroe” i “gospođo”, kao da osjećaju sram i poniženje što ih netko čuje, pa čak i ona. Naglašeno su odvraćali svoje policijske oči od njezinih usana boje fuksije i pozamašnih grudi koje nisu odobravali, ti bešćutni gadovi. Samo ste ljubomorni, zar ne? Na svog šefa. Jer on je pravi muškarac, ha? Ipak, ona je odlučila biti ljubazna prema njima. Brbljala je veselo i prijateljski poput Djevojke, dok su je muškarci šutke i žustro vodili kroz zračnu luku (privlačeći zaprepaštene poglede mnogih pojedinaca, no ne zadržavajući se ni na jednom) do limuzine koja ih je čekala. Vozilo je bilo otmjeno i blještavo crno, iznutra dovoljno veliko da u njega stane desetak osoba. “Oooo. Ovo je otporno na metke, nadam se?” Nervozno se nasmijala. Smjestila se na skupocjeno stražnje sjedalo, povukavši suknju ispod koljena, odišući uzbuđenjem i ženstvenim parfemom; službenici Tajne službe sjedili su joj svaki s jedne strane, uz prozore. Zapitala se je li ih Predsjednik uputio da i nju zaštite od metaka? Je li i to uključivao predsjednički poziv? “Bože, uza svu ovu pažnju osjećam se kao R.I.P.” – nervozno se hihotala u njihovoj muškoj tišini – “ne, mislim na V.I.P. To je to što mislim?”

Jiggs gnjecavog lica nešto je progunđao, kao da mu je to zabavno. Iako možda i nije. Dick Tracy, koji joj je bio okrenut profilom, ničim nije odavao da ju je čuo.

Pomislila je Ovi muškarci. Njih trojica. Naoružani su!

Nekim su čudom ti zadihani slogovi izišli iz Marilyn, premda su joj usta bila jezivo suha, a u ušima joj je hučalo i zasljepljujući reflektori uskovitlali su se dok je stajala držeći se za mikrofon

Pa, povrijedilo ju je to. Malo. Jer sasvim očito nisu odobravali njezin prekrasni krem-bijelo-sivi kostim od kašmira iz robne kuće Saks na Beverly Hillsu, duboki dekolte, istaknuto poprsje i lijepo oblikovane bokove. Noge plesačice. Stopala u salonkama od krokodilske kože s otvorenim prstima i potpeticama od deset centimetara. Nokte na rukama i nogama koje je nalakirala decentnom svijetlom nijansom. Jarki ruž boje fuksije i izrazito blond kosu i njezinu neprirodno blijedu kožu, poput bijelo obojene štukature na tropskoj vrućini, koja zrači onim nepogrešivim Marilyn sjajem. Ti je muškarci nisu odobravali ni kao ženu ni kao osobu, a ni kao povijesnu činjenicu. Nadala se da neće nekako napraviti pogrešan korak, pa da moraju izvući pištolje i ustrijeliti je?

Blond Glumicu u trideset šestoj godini života, na vrhuncu slave, uznemiravali su muškarci koji su je gledali a da za njom nisu žudjeli. O, ali zašto? A mogla bih vas toliko voljeti.

Dick Tracy obratio se Blond Glumici ne gledajući je u oči i ne skrivajući uobraženo mračno zadovoljstvo, rekavši joj da su se Predsjednikovi planovi iznenada promijenili, pa će se i njezini planovi promijeniti. Dogodila se hitna situacija zbog koje se morao vratiti u Bijelu kuću i ima let već tog poslijepodneva. Ipak neće prenoćiti u New Yorku. “Vaša zrakoplovna karta, gospođo” – pružio joj je omotnicu – “za povratak u Los Angeles večeras. Uzet ćete taksi od hotela do LaGuardije, gospođo.” Blond Glumica, iako joj je tutnjalo u ušima, bila je u stanju razmišljati iznenađujuće jasno, tješeći se: Moj ljubavnik nije običan građanin, on je povijesna ličnost. Promrmljala je tek: “Ah. Shvaćam.” Nije mogla sakriti da je iznenađena, povrijeđena. Razočarana. I Djevojka je bila od krvi i mesa, zar ne? Ali odbila je Dicku Tracyju učiniti zadovoljstvo da ga pita o kakvom se hitnom slučaju radi, pa da joj on odbrusi kako je riječ o povjerljivoj informaciji.

Limuzina je skrenula u sporednu ulicu. Kretali su se prema Central Parku. A onda je začula djetinji glasić koji je postavljao pitanja: “Pretpostavljam da mi ne možete reći o čemu se radi? Kakva hitna situacija? Nadam se da nije n-nuklearni rat! Nešto gadno u Sovjetskom Savezu!” Kao da je samo to čekao, Dick Tracy je odvratio, premda tiho i bez likovanja: “Gospođice Monroe. Žao mi je. To je povjerljiva informacija.”

Još jedno razočaranje: limuzina se nije zaustavila ispred čuvenog starog hotela C na Petoj aveniji, već na stražnjem ulazu, u uskoj uličici iza masivne znamenite zgrade. Dali su joj baloner koji je trebala navući preko odjeće, jeftini crni odjevni predmet od izgužvane plastike s kapuljačom da joj sakrije šeširić i kosu; to ju je razbjesnilo ali je poslušala, ovo se pretvaralo u poznatu vrstu filmskog prizora, laku slapstick komediju, a nijedan prizor ne traje dulje od nekoliko minuta. Jao, kako je jedva čekala pobjeći od tih hladnih muškaraca i priviti se u zagrljaj svojem ljubavniku! A onda joj je Jiggs pružio maramicu i usudio se od nje tražiti da ukloni “crvenu mast” s usana, no ona je ogorčeno odbila. “Gospođo, možete to ponovno nanijeti unutra. Koliko god želite.” “Neću”, rekla je. “Pustite me više iz ovog auta.” Iz ručne je torbice izvadila vrlo tamne sunčane naočale koje su joj sakrile pola lica.

Jiggs i Dick Tracy zagunđali su i zacijelo zaključili kako je dovoljno prerušena da prijeđe tih pet-šest metara, jer su otključali vrata limuzine i oprezno izišli van te ispratili Blond Glumicu u toj apsurdnoj kabanici s kapuljačom kroz stražnji ulaz, u snažan zapuh ventilatora i vruće užegle mirise kuhanja, i brzo je uveli u teretno dizalo koje ih je škripavo odnijelo do penthousea na šesnaesti kat; otvorila su se vrata i oni su je brže-bolje stali tjerati van – “Gospođice Monroe, gospođo” – “Ovuda, molim vas, gospođo.” Ona se obrecnula: “Mogu sama hodati, hvala. Nisam bogalj” – premda je malo teturala u cipelama visokih potpetica. Bile su talijanske, najskuplje cipele koje je ikad posjedovala, špicastih vrhova.

Marilyn uoči nastupa u Madison Square Gardenu, 19. svibnja 1962. povodom Kennedyjeva rođendana | Foto: SNAP/Profimedia

Agenti Tajne službe pokucali su na vrata Predsjedničkog apartmana, primjereno tako nazvanog. Blond Glumica osjetila je iznenadan nalet nelagode. Jesam li ja žensko meso, da me ovako isporučuju? To se ovdje zapravo događa? Poslužuju me u sobu? Ipak, svukla je kabanicu i predala je svojim pratiteljima; komični slapstick prizor je završio. Vrata je otvorio još jedan agent Tajne službe ledena lica, koji ih je primio samo šturo kimnuvši prema Blond Glumici i promrmljavši – “Gospođo!” Od tog trenutka nadalje prizor se kretao krivudavim cik-cak smjerom, kao da se kamera njiše. Blond Glumici dopustili su da ode u kupaonicu – “Ako se želite osvježiti, gospođice Monroe.” U otmjeno namještenoj prostoriji, svoj u pozlati i mramoru, provjerila je šminku, koja se prilično dobro držala, i oči, svoje velike iskrene začuđene kristalno modre oči, bjeloočnica i dalje žućkastih od mnoštva popucalih kapilara koje su sporo zacjeljivale; pokraj očiju su se nazirale i jedva vidljive bijele bore, nadala se da ih nježnije svjetlo u spavaćoj sobi neće izložiti pogledu njezina ljubavnika. Predsjednik je 29. svibnja 1962. trebao navršiti četrdeset pet godina; 1. lipnja 1962. Blond Glumica trebala je navršiti trideset šest godina; bila je pomalo prestara za njega, ali možda on toga nije bio svjestan? Jer Marilyn je izgledala sjajno! Baš kako treba! Namirisana, njegovana i pripremljena, obrijana tijela, kose i stidnih dlačica nedavno izbijeljenih onom mrskom ljubičastom pastom koja je peckala njezinu osjetljivu kožu, pa je izgledala baš kako treba, kao platinasta lutka Marilyn, Predsjednikova tajna ljubavnica. (Premda joj je bilo malo loše u avionu. Povraćala je u onu minijaturnu školjku u minijaturnom zahodu, unatoč činjenici da nije uspjela ništa pojesti posljednja dvadeset četiri sata. Morala je drhtavom rukom popravljati šminku gledajući se u slabo osvijetljenom zrcalu.) Da, i morala je priznati da se “osjećala nekako tužno” kad su je onako grubo obavijestili da će njezin susret s Predsjednikom biti kraći nego što je očekivala; njihov je sastanak trebao trajati cijelu noć i cijeli dan. Progutala je tabletu Miltowna za živce; a onda i jedan Benzedrin, za brzo obnavljanje energije i hrabrost. Obavila je nuždu i oprala se između nogu (u Palm Springsu požudni ju je Predsjednik ondje strasno ljubio, kao i drugdje po tijelu); u košari za otpatke pokraj zahodske školjke ugledala je zgužvane komadiće vlažnog toaletnog papira, slične onima koje je i sama bacala u košaru, uprljane šik ljubičastim ružem, ali nije željela razmišljati o tome. Ne! Odbijam o tome razmišljati.

“Ovuda, gospođo.” Agent Tajne službe kojeg dotad još nije susrela, malo isturenih prednjih zuba poput Zekoslava Mrkve i pomalo poskakujućeg hoda kao u lika iz crtića, otpratio ju je duž hodnika. “Ovdje, gospođo.” Blond Glumica tada se bez daha zatekla na ulazu u prostranu ali slabo osvijetljenu spavaću sobu, kao da izlazi na slabo osvijetljenu pozornicu čije se dimenzije gube u sjeni. Prostorija je bila velika poput njezine dnevne sobe u Brentwoodu. Njezino je nevješto oko pretpostavilo da je namještena autentičnim francuskim antikvitetima. Ili nekom drugom vrstom antikviteta, u svakom slučaju. Kakav luksuz! Kakva romantika! Pod nogama joj je bio debeli perzijski tepih. Teške brokatne zavjese prekrivale su nekoliko visokih uskih prozora, navučene da zaklone oporo travanjsko sunce Manhattana, kao što su rolete u njezinoj spavaćoj sobi bile navučene da zaklone toplije sunce južne Kalifornije. U prostoriji se osjećala mješavina mirisa duhanskog dima, zagorjelog prepečenca, prljave posteljine, tijela. Na krevetu s baldahinom ležao je Predsjednik, posve gol, na prsima mu je stajao telefon, nešto je brzo govorio u slušalicu; bio je izvaljen usred zgužvane posteljine i razbacanih jastuka, lice Princa bilo mu je smrknuto i zajapureno, i tako naočito! Kako bi ijedna prva dama mogla biti hladna prema njemu? Stupila je na pozornicu, ona i njezin kolega glumac s kojim će odigrati prizor. Dimenzije pozornice, kao i goleme žamoreće publike, bile su nedokučive. Zakoračila sam u Povijest!

Njezina seksi intimna dječja pjesmica očito je bila samo za njega, no predsjednik je bio raspoložen za zabavu, a ne za sentimentalne trenutke. Predsjednik je bio okružen razularenim muškim prijateljima

No prizor je već započeo. Na krevetu pokraj Predsjednika nalazio se srebrni pladanj s porculanskim tanjurima na kojima su bili ostaci žumanjaka kuhanih jaja i zagorenih korica prepečenca, oko kojih su stajale i šalice za kavu, čaše za vino i prazna boca burgundca. Pramen prosijede smeđe kose pao je Predsjedniku preko jednog oka. Njegovo lijepo muževno tijelo bilo je prekriveno tankim svjetlucavo-smeđim dlačicama koje su bile gušće na torzu i nogama; izgledalo je gotovo kao da nosi prsluk. Primjerci New York Timesa i Washington Posta bili su razbacani po velikom krevetu, a na prevrnutom jastuku nalazila se otvorena boca viskija Black & White, nesigurno balansirajući. Kad je primijetio Blond Glumicu, poput vizije u kremastim tonovima i s blistavim smiješkom boje fuksije, Predsjednik je teško progutao slinu, željno se nasmiješio i pozvao je k sebi, iako je još uvijek držao slušalicu na uhu. Njegov mlitavi penis također se promeškoljio u znak priznanja njezine ljepote, ondje među čekinjastim dlačicama, poput velikog ljubaznog puža koji se sprema narasti. E, to je bio pozdrav vrijedan hodočašća od pet tisuća kilometara!

“Pronto. Bok.”

Blond Glumica skinula je zvonasti šeširić, protresla svoju nježnu, platinastu kosu i veselo se nasmijala. Ah, ovo je bio prizor! Osjetila je kako joj se nervoza topi, kao i tjeskoba. Ako je i bilo publike, bila je nevidljiva; pozornica je lebdjela u tami; osvijetljeni prostor pripadao je isključivo njoj i Predsjedniku. Ono što ju je iznenadilo bilo je ozračje: ovo je bio smiješan, šaljiv, opušten sastanak, susret takve erotske lakoće da bi neutralni promatrač mogao pomisliti da su se Predsjednik i Blond Glumica već mnogo puta susreli na ovakvim randevuima, da su već dugi niz godina ljubavnici. Blond Glumica, koja je tako rijetko osjećala seksualnu želju, nastanjujući svoje sladostrasno tijelo poput djeteta naguranog u lutku, zadivljeno je zurila u Predsjednika. Najprivlačniji muškarac kojeg sam ikad voljela! Osim možda Carla. Poželjela se graciozno nagnuti da poljubi Predsjednika u znak pozdrava, ali on je držao tu prokletu slušalicu na ustima i mrmljao: “Aha. Da. Kužim. OK. Sranje.” Pokazao joj je da sjedne pokraj njega na krevet, što je i učinila; razigrano ju je zagrlio golom mišićavom nogom i slobodnom joj rukom pomilovao kosu, pa ramena, grudi i lijepu oblinu njezina boka, s izrazom zadivljenog pubertetlije na licu. Prošaptao je, napola bolno: “Marilyn. Ti si. Zdravo.” Ona je prošaptala: “Pronto. Zdravo.” Nastavio je, tiho prostenjavši: “Tako mi je drago što te vidim, dušo. Imam grozan dan.” Ona je senzualno i zamamno prošaptala, uvjerena da prva dama sa svojim patricijskim držanjem to zasigurno nikad ne bi mogla oponašati: “Jao, čula sam, dušo. Kako mogu pomoći?” Predsjednik se nacerio od uha do uha i uzeo njezinu ruku kojom mu je milovala neobrijano lice, pa joj stegnuo prste oko svojega sad već nabreklog penisa; ovo je bilo naglo ali ne i neočekivano; u Palm Springsu njegova ju je smjelost pomalo šokirala, no ipak je tako neposredna prisnost bila pomalo utješna, zar ne; toliko je toga eliminirala i s toliko te toga nagrađivala, tako brzo. Blond Glumica strasno je stala milovati Predsjednikov penis, kao što bi netko pomilovao šarmantnog ali neukrotivog ljubimca dok ga njegov vlasnik ponosno promatra. No ostala je razočarana kad Predsjednik nije poklopio slušalicu.

Dirljiv portret jedne od najvećih i najtragičnijih filmskih zvijezda u povijesti objavio je Vorto Palabra.