Luka Modrić u Zadru na početku svojeg izbjeglištva i nogometne karijere, a desno je spaljena kuća njegove obitelji u zaseoku Modrići pokraj Zatona Obrovačkog

Morao se omaleni mršav, tanak ko suharak, pravi dinarski Grga Čvarak, prisjetiti svega što je prošlo preko leđa njegove obitelji i njega osobno pa zapravo još od onog 9. rujna 1985. kad je u zadarskoj bolnici došao na svijet, u gradu kamo će ga sudbina okrutno vratiti već šest godina kasnije. Modrići su, naravno, a gdje drugdje, živjeli u Modrićima, u jednom od zaseoka koji jednim okom gledaju prema Zatonu Obrovačkom, a taj pak sramežljivo škilji k Obrovcu, lokalnom centru prigušenom u kontemplacijskom kanjonu Zrmanje. Nije taj kraj oskudijevao osebujnim idejama, tamo je niknula gigantska tvornica glinice nakon koje je nečasno zaostalo tek otrovno blato crvenog mulja što je i više nego autentično naznačilo kraj jedne epohe dogovorne ekonomije i lepršavih umova moćnika na kompletnoj piramidi vlasti, od Beograda preko Zagreba i Zadra do Obrovca. U obrovačkim socijalističkim organizacijama udruženog rada radili su i roditelji Luke Modrića, zarađivali upravo toliko da se i doma moralo potegnuti, malo uz stoku, a malo više uz motiku na polju bez obzira na zvizdan koji je topio kamen da bi se preživjelo i dostojanstveno prkosilo krševitom bluesu. Da je to još malo zavučenije u kontinent, još malo skrivenije i čuvanije, udaljenije od važne državne ceste, ne bi čudilo da lokalni živalj za omiljeni instrument drži bendžo pa da se zaskaču turisti iz dokolice u eksperimentalnim pozama. Tu, u takvim prilikama, uz potpuno nemiroljubivu prirodu gdje će tek kakva zmija vrebati kaloričan ručak, uz jad i bijedu koji su virili i prijetili bez trenutka odmora, s ne pretjerano šarenim perspektivama raslo je malo dijete koje će dvadesetak godina kasnije dizati na noge Zagreb, London i Madrid.

Vukli su se dani, a godine letjele, Luka je baš ugasio šest svjećica na skromnoj rođendanskoj torti, a nad tek osamostaljenom domovinom, tek namirisanoj prvim aromama slobode, navukla se paklena prijetnja i začule se trube odlučujuće bitke. Pomahnitala fašistička imperijalistička soldateska, prepuna dojučerašnjih uglavnom mirnih i dragih susjeda, zavaljena na tutnju gusjenica čeličnih grdosija dotadašnje zajedničke oružane sile svom je snagom udarila na nejaku mladu državicu. Osuđeni ratni zločinac Mile Martić i jedan koji će to pred vlasuljama i togama na nizozemskoj rivijeri uskoro tek postati Ratko Mladić urlali su i zapovijedali, slinili nad vojnim specijalkama i tražili marš-rutu za zauzimanje svega jugoistočno od nedosanjane velikosrpske fantazije Virovitica – Karlovac – Karlobag. Zadar je bio na listi prioriteta i prije no što ga se opkolilo i s 500 – 600 granata dnevno maltretiralo, trebalo je generalno počistiti zaleđe uključujući i obrovački kraj. S terorom se nije ni najmanje čekalo.

Nedaleko od Modrića četnici su zapodjenuli krvavi pir ne puštajući na miru niti onu nekolicinu staraca tamaneći ih na kućnom pragu. Ista tragedija snašla je i samu obitelj Modrić. Dok je stari umirovljeni održavatelj i serviser državne ceste Luka Modrić, po kojem je buduća zvijezda madridskog Reala dobila ime, tjerao blago na pašu, neki ga je pijani barbudo s četiri slova C na šubari rafalom kalašnjikova izrezao skoro napola. Čim se kovčeg s djedovim posmrtnim ostatcima nakon tog ukletog 18. prosinca 1991. prekrio zadnjom grudom krvlju natopljene škrte zemlje, Modrićima i Luki trebalo je potražiti neku sigurniju luku.

Dok je tajnim putem, po vrletima, škrapama i ponikvama obronaka Sv. Roka lovio korak za roditeljima na stazi prema Zadru, o čemu su španjolski istraživači našli i videodokaz, mora da je pod malom, sramežljivom, ali tvrdom glavom planulo i nabujalo sjeme neuništivosti kao kamen temeljac autentičnoj ambiciji. Godinama kasnije, kao svoje elementarne karakteristike sam je Luka Modrić naveo sramežljivost, tvrdoglavost i ambicioznost. Tamo se to rodilo, tih dana kad je vidio didu kako je pun olova zauvijek zaspao i kad je za mamom i tatom poput tovara u bijegu izbjegavao oštre velebitske hridi, lipsao ne bi li se dočepao zadarskog hotelskog sobička od 12 kvadrata i izbjegavao se okrenuti kako ne bi vidio da su neki vrijedni okupatori već u dom Modrićevih ubacili baklju i za tili ga čas u buktinju pretvorili. Ako te to kao klinca ne ubije, ako ti tata nije Roberto Benigni da te prevari kako je sve to nehajna igra i zafrkancija, žilama će ti poteći žìva, srce raditi kao Boscheva pumpa, a koža postati pancir.

Uz more najurenih sunarodnjaka naplavljenih s okolnih brda Modrići su se nekako dovukli do zadarskog hotela Iž kako bi se njih četvero – mama, tata, sestra i brat Modrić – lagodno smjestilo u punih 12 kvadrata. Obitelj je brinula svoje brige u svom raskošnom apartmanu, a Luka je dolje na parkingu po cijele dane uporno nabijao loptu, sam sebe driblao, tehnicirao, malo lijevom, malo desnom pa na glavu pa ukrug i ispočetka, jednostavno se sve više sljubljivao i vodio ljubav s artiklom kojem se tepa da se oko njega vrti najvažnija sporedna stvar na svijetu. Jest, bio je mnogima dosadan, naporan, težak s tim lupanjima po cijele Božje dane, ali upravo se tako uglavnom nogometašem i postaje. Sa srebrnog jedaćeg pribora, jarebice na posteljici od jetara komodskog zmaja i naštimanog piana regrutirano je puno manje velikih sportaša nego iz favela Rija de Janeira, predgrađa Abidjana, prašnjavog Soweta i parkirališta hotela Iž u Zadru.

Pod čik-pauzom malo plavo zanovijetalo zapelo je za oko nekom znatiželjnom hotelskom recepcionaru i poziv zadarskim nogometnim radnicima nije izostao. Na lice mjesta pohitao je tadašnji direktor Nogometnog kluba Zadar Josip Bajlo i odmah je vidio „malo, slatko, kržljavo i nejako, ali strašno spretno, zanimljivo dite“. Do ulaska u službeni pogon Zadrove nogometne škole odbrojavali su se dani, a kad je konačno na očevu intervenciju i upisan u klub te zakoračio među vršnjake, sve odreda domaće klipane, odavao je dojam poprilično impresioniranog prestrašenog klinca. Odmah se, naravno, vidio taj potez i uzajamno povjerenje Luke i lopte, dvosmjerno milovanje malog čarobnjaka i okruglog predmeta i sve ono što ide uz djecu na kojoj se odmah vidi ono nešto što ih razlikuje od generacije i geste koje nas podsjećaju na nešto što smo već vidjeli kod velemajstora svake igre pa tako i nogometa.

Prvi Lukin trener Davorin Matošević sve je to znao: znao je da je prisutna i genska predispozicija jer je ćaća Stipe igrao važnu polugu u obrovačkom Rudaru i Jasenicama, vidio je na malom da želi i voli raditi, ali ga je hvatala neka jeza, bojazan da je ukupna Lukina fizička struktura ipak nedovoljna za nerijetko brutalne zadane okvire nogometne igre. Jednostavno, strahovao je da Luka neće dovoljno izrasti. Bez obzira na sve, Luka je štrikao kilometre i svakog dana tesao to svoje tijelo do onoga što ga i danas čini neoborivim u duelima i pobjednikom u kontaktu kad se suparnik zanese pa travnjak zamijeni koridom. Nije centimetrima otišao u visinu, ali jest u voluminoznost listova potkoljenica što ga poput kolosa s Rodosa zabetonira u zemlju kad se netko u majici druge boje namjeri u jurišu na živo meso.

Matoševića je u radu s Modrićevom generacijom nakratko zamijenio Miodrag Paunović prije nego što je tu talentiranu djecu – Luka nije bio jedini – preuzeo Domagoj Bašić, sin šefa zadarske nogometne škole Tomislava Bašića. Premda su četnici vrebali s planina i obasipali grad ubojitim poljupcima velikog kalibra, iz nekog se prkosa posve normalno nastojalo živjeti. Prva seniorska momčad igrala je po otocima prvenstvene utakmice, a mali su nogometaši igrali i igrali se kako to toj dobi formativno i pripada. Što dijete zna što je rat?

Odmicanjem vremena kopnjele su i dvojbe oko Lukine moći, kapaciteta i konačnih limita. Posebice ga je pažnjom obasipao Tomo Bašić, nedavno (u veljači 2014.) preminuli otac zadarskih nogometnih zbivanja i pokrovitelj razvoja igrača poput Saše Bjelanovića, Dade Prše, Marijana Buljata, Giovannija Rosse, da se nabroje samo oni stasali u neovisnoj Hrvatskoj. Bašić je bio nogometni entuzijast, radoholičar, jedan od onih zanesenjaka spremnih po cijele dane hodočastiti oko sportskih borilišta, tražiti, gledati, uočavati, identificirati, locirati i usmjeravati, k nogometnim školama transferirati talente. Bio je nogometni i rukometni instruktor, lokalni političar na Viru, slikar. Igrao je u Drnišu za DOŠK, za zadarsku Slogu, Hajduk, Šibenik, Lokomotivu i Segestu. Sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća otišao je u sjevernoamerički St. Louise Star gdje je dijelio svlačionicu s legendarnim nogometašem Dragoslavom Šekularcem i još ponekim Srbima, ali je za razliku od njih pod brojem 12 imao natpis Croatia, a ne Yugoslavia.

Iako ima raznih tumačenja o prvom treneru današnjeg suigrača Cristiana Ronalda i Garetha Balea, raznih interpretacija o imenu čovjeka koji je razuzdanom, razigranom dječarcu Luki Modriću usadio prve informacije o nogometu kao organiziranoj, logičkoj i shematski automatiziranoj sportsko-gladijatorskoj igri, Tomo Bašić smatrao je da je Lukin prvi učitelj bio njegov sin Domagoj. Susrete s Matoševićevim i Paunovićevim metodama doživljavao je kolateralom s obzirom na to da su djeca često igrala za razne klupske kategorije kao što se to često dogodi u razvoju mladih igrača pa neki od njih tijekom vikenda odigraju i po tri utakmice. Bilo je i nekih kontradikcija o razlazu Modrića i šjor Tome, ali sve je demantirano Bašićevim intervjuima potkraj života pred Lukinim dresom s brojem 19 iz Real Madrida. Uz to, naš je reprezentativac iz španjolske prijestolnice došao na Vir kako bi se i osobno neposredno oprostio od vrlo važnog čovjeka u svom životu.

Na Bašića su Modrići ostavili snažan dojam čim ih je upoznao početkom 1992. Uvidio je skromnost i požrtvovnost, hrabar odnos prema Scilama i Haribdama života, ne i kukanje, nekakvo samosažalijevanje, ne daj Bože prebiranje po strunama prošlosti. Divio se njihovoj zahvalnosti, srdačnosti i ljupkosti. Jako je volio tu generaciju zadarskih nogometnih pitomaca s Modrićem, Mariom Grgurevićem i Danijelom Subašićem. Sjeti ih se i kad razmišlja o svom sinu Domagoju koji ih je vodio, a bez kojeg je tragično ostao 1999. U Modriću je osjećao, vidio predestiniranost za vrhunske pothvate i znao je da ta krhkost ne znači i lomljivost, već osnovu za kvalitetan rad. U tom malom tijelu i u kretnjama tog malog tijela, u pregledu igre, brzini donošenja odluka i preciznosti provođenja odluka vidio je bazu za velike stvari. Ako je to malo čudo naknadno nosilo dresove zagrebačkog Dinama, londonskog Tottenham Hotspura, madridskog Reala i skupilo više od 70 nastupa za nogometnu reprezentacije Hrvatske, onda se valjda pokojni Bašić nije prevario.

Taj mali Zadar sve je više rastao. Bilo je dobrih utakmica, uspjeha, prvenstvenih i turnirskih pobjeda po turnejama često uprizorenim za tu dob, turneja važnih da klinci putuju i osamostaljuju se od mamine posesivne pažnje, da bildaju ego u promijenjenim sredinama i okušavaju se u nadmetanjima s adekvatnim suparnicima te na kraju, nikako ne najmanje ili manje važno, da se skautske službe brojnih klubova napajaju novim licima. U vrijeme sazrijevanja Luke Modrića to i nije bilo toliko dramatično izraženo kao u današnjoj visokotehnologiziranoj eri u kojoj dominiraju digitalizirane kontrole (nema pionirske, kadetske i juniorske utakmice koja se ne snima pa masterira i secira do nanometra i nanosekunde) gotovo svakog koraka u razvoju karijere svakog igrača ponaosob s brdom čak i najbizarnijih podataka koji potencijalnog kupca vodi prema konačnoj odluci. Kasnije, tu su i softverski sustavi za praćenje tržišne vrijednosti poput primjerice Sportmetrica s uporištem u statistici i ekonometriji. Razmatra se vrijednost nogometaša po 77 kriterija kroz 18 stavki uz gospodarske, tržišne, statističke i matematičke parametre. Luka Modrić je po tom sustavu 2013. bio 23. najvredniji igrač na planetu, a početkom 2014.zauzimao je 44. mjesto.

Onkraj Bašićeve pozornosti upravo su Modrić i Grgurević, više svojom voljom nego nekom naročitom žeđi daleko popularnijeg kluba 100 kilometara južnije, čim su napunili dvoznamenkast broj godina, otišli na probu u splitski Hajduk jer su valjda osjetili kako su prerasli zadarske Stanove. Nisu prošli, ni tada, ni kasnije kad je posebno Modrić dominirao na nekoliko turnira. Za Hajdukovu struku to je bio neki kržljavac, sama kost i koža, upravo izgubljen slučaj nedovoljno važan da se zavede u datoteku Bilih tića. Na Starom placu nisu prošli ni Joško Skoblar i Slaven Zambata, na Poljudu nije bilo mjesta ni za Dadu Pršu. Nekad Hajduk isto tako nije prepoznao Zvonimira Bobana kojeg je tata dovukao iz Runovića, Dinamo nije ništa vidio u Robertu Jarniju, a najkolosalnija je ona priča, ne odveć uvjerljiva, ali zanimljivosti radi valja je spomenuti, da se Osijeku preko posrednika nudilo tamo nekog Andreja Ševčenka.

Bašića je ta samostalna avantura toliko razljutila da je Modrić po povratku u Zadar morao apstinirati od treninga puna tri mjeseca, zamjerio je Hajduku prepotenciju i oholost i već spremao kontakt s vladarom nogometne scene koji se rađao gore na sjeveru države. Luka je tako, uz neuspješne flertove s Hajdukom, zaokružio dva puna olimpijska ciklusa upravo u Donatovu gradu: na zadarskim je Stanovima proveo cijeli pučkoškolski serijal i od malog nejakog prognanika s vrleti zadarskog zaleđa sazrio u fino iskrojenog igračića čiji je fini belkanto znao nositi autobusne klapske izvedbe zadarskih nogometnih kadeta kao glavni pjevač šlagera „Nije u šoldima sve“ neizostavne domaće zvijezde lakih nota Mladena Grdovića.

Bio je spreman za novo pakiranje kovčega. Kad je Tomo Bašić pretpostavio da mali nije više tako mali i da je pred tim malim razvučen crveni tepih za ulazak u veliki svijet, 2000. je nazvao Zdravka Mamića, egzotičnog, temperamentnog i drskog sportskog menadžera čije je sidrenje u zagrebačkom Dinamu, nakon detronizacije Zlatka Canjuge kojem se kraj predsjednikovanja Dinamom (još donedavno Croatijom) nazirao od trenutka kad je u nedalekoj bolnici u Dubravi zauvijek zatvorio oči pokrovitelj tog zagorskog marksista s Cezarovom frizurom Franjo Tuđman, upravo bilo u punom pogonu. Dok je sebe nepogrešivo usađivao u klupske institucije i svaku poru nikad mirnog kluba iz Maksimira, sinkronizirano je održavao MSA (Mamić Sport Agency). Tamo se okupilo brojno društvance igrača s ciljem da ih kralj svih trgovaca podigne na noge junačke, kontrolira im karijeru, ubaci u fine klubove i reprezentacije, napuni džepove i smjesti pod obronke Medvednice u neki diskretniji kvart za uspješne, moćne i slavne.