Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Luka Modrić, životna i sportska biografija’ u kojem Goran Čop opisuje kako je omaleni dječačić iz zaselaka Modrići pokraj Zatona Obrovačkog, zbog ratnog vihora nakon svog šestog rođendana, s obitelji postao prognanik i počeo trenirati nogomet u Zadru
Morao se omaleni mršav, tanak ko suharak, pravi dinarski Grga Čvarak, prisjetiti svega što je prošlo preko leđa njegove obitelji i njega osobno pa zapravo još od onog 9. rujna 1985. kad je u zadarskoj bolnici došao na svijet, u gradu kamo će ga sudbina okrutno vratiti već šest godina kasnije. Modrići su, naravno, a gdje drugdje, živjeli u Modrićima, u jednom od zaseoka koji jednim okom gledaju prema Zatonu Obrovačkom, a taj pak sramežljivo škilji k Obrovcu, lokalnom centru prigušenom u kontemplacijskom kanjonu Zrmanje. Nije taj kraj oskudijevao osebujnim idejama, tamo je niknula gigantska tvornica glinice nakon koje je nečasno zaostalo tek otrovno blato crvenog mulja što je i više nego autentično naznačilo kraj jedne epohe dogovorne ekonomije i lepršavih umova moćnika na kompletnoj piramidi vlasti, od Beograda preko Zagreba i Zadra do Obrovca. U obrovačkim socijalističkim organizacijama udruženog rada radili su i roditelji Luke Modrića, zarađivali upravo toliko da se i doma moralo potegnuti, malo uz stoku, a malo više uz motiku na polju bez obzira na zvizdan koji je topio kamen da bi se preživjelo i dostojanstveno prkosilo krševitom bluesu. Da je to još malo zavučenije u kontinent, još malo skrivenije i čuvanije, udaljenije od važne državne ceste, ne bi čudilo da lokalni živalj za omiljeni instrument drži bendžo pa da se zaskaču turisti iz dokolice u eksperimentalnim pozama. Tu, u takvim prilikama, uz potpuno nemiroljubivu prirodu gdje će tek kakva zmija vrebati kaloričan ručak, uz jad i bijedu koji su virili i prijetili bez trenutka odmora, s ne pretjerano šarenim perspektivama raslo je malo dijete koje će dvadesetak godina kasnije dizati na noge Zagreb, London i Madrid…
Komentari