Grupa od sedam muškaraca u civilnoj odjeći, od kojih su trojica bila visoki časnici SS-a, ušla je 8. ožujka 1945. u vlak u gradiću Chiasso na švicarskoj granici i uputila se u Zürich. Grupa je zauzela dva kupea i zaklonila se od neželjenih pogleda. General SS-a Karl Wolff doista je imao razloga da ga nitko ne vidi da putuje u neutralnu Švicarsku. Postupio je naime po vlastitoj volji, bez znanja generalfeldmaršala Kesselringa, a još manje Führera. Wolff se odlučio na proračunati rizik, no kad bi ga vidjeli pogranični službenici, špijuni i dojavljivači, njegov bi se život našao u opasnosti.

Od trenutka kad je prebačen u Italiju ujesen 1943., Karl Wolff stalno je bio u središtu tajnih dogovora. U svibnju 1944. Wolff se našao u Vatikanu i razgovarao s papom Piom XII. te razmatrao mogućnosti prestanka uzajamnih neprijateljstava. Tada je obećao papi da će učiniti sve što je u njegovoj moći da pridonese što skorijem okončanju rata. No nakon pada Rima 4. lipnja 1944. daljnji susreti s vatikanskim liderom više nisu bili mogući. Sada je međutim Wolff imao novi plan kojim je kanio ispuniti svoje obećanje.

On je bio obrazovan i kulturan čovjek i znao je da će upravo njega – i Führer i povijest – smatrati odgovornim ako umjetnine iz Firence, vrijedne milijarde, budu oštećene ili se unište. No ova je situacija predstavljala i priliku. Onog časa kad je u ruke dobio umjetničko nasljeđe cijele jedne nacije, shvatio je da je to dobra pozicija za pregovore.

Tijekom kasnog ljeta i jeseni 1944. Carlo Anti i drugi talijanski povjesničari umjetnosti apelirali su da se njihove umjetnine prebace u mjesto Stra (pored Venecije), na Boromejske otoke na jezeru Maggiore ili u Sondalo (u Lombardiji). U svakom od spomenutih mjesta umjetnine bi bile pod nadzorom talijanskih vlasti. Wolff nije pristao na te ponude tvrdeći da će “umjetnine biti sigurnije u njemačkom Gauu nego na talijanskom otoku”. Tvrdoglavi Nijemci uvjerili su Antija da je “prebacivanje umjetnina u Alto Adige dio dogovorenog plana”.

Krajem listopada djelomice oporavljeni konzul Gerhard Wolf i profesor Ludwig Heinrich Heydenreich, pripadnik Kunstschutza, pokušali su postići neki napredak. Heydenreich je pisao pukovniku Langsdorffu i zamolio ga da nagovori generala Karla Wolffa da dopusti talijanskim povjesničarima umjetnosti da sami pregledaju dva spremišta umjetnina u blizini prijevoja Brenner i provjere jesu li sve umjetnine s popisa tamo. Nakon što dva tjedna nije primio nikakav odgovor, Heydenreich je ponovo pisao Langsdorffu. Dobio je vrlo odrješit odgovor: “Gauleiter Hofer ne dopušta pristup talijanskim posjetiteljima jer će Führer i general Wolff sami odlučiti o sudbini ovih umjetnina.” Pismo je završilo Langsdorffovim retoričkim pitanjem zbog čega Heydenreich “pokazuje toliko zanimanja za Talijane”.

Wolff je osobno umirio Carla Antija 27. studenog 1944. govoreći mu da je “Hitler obećao da te umjetnine ostaju u Italiji i da su njezino nepovredivo vlasništvo”. Nakon još dva dana konačno je dopustio Antiju, u pratnji Langsdorffa, da provjeri oba spremišta. Pritom je Langsdorff pokušavao Antiju pokazati samo one umjetnine koje su bile vlasništvo talijanske države, a ne i umjetnine iz privatnih zbirki. Tako je Anti vidio tek dio umjetnina, no to je ujedno bio i jedini posjet nekog talijanskog dužnosnika spremištima umjetnina.

Anti je imao i inventurni popis, ali na njemu su bile navedene samo umjetnine koje su bile odnesene iz spremišta vile Bossi-Pucci u Montagnani. Wolff mu je objasnio da mu može nabaviti samo djelomične popise jer je želio da Mussolini bude prvi Talijan koji će primiti te dokumente. No do ožujka 1945. ni Mussolini ni bilo koji drugi talijanski dužnosnik nisu vidjeli cijeli popis umjetnina. Anti je izgubio strpljenje i obratio se jednom od predstavnika Kunstschutza: “Bez toga (cijelih popisa) moj je pregled bio sveden tek na zanimljivo i vrlo lijepo putovanje, zahvaljujući susretljivosti njemačkih kolega, i ništa više od toga.” Usprkos tome što ih je Wolff uvjeravao u suprotno, neki Talijani bili su uvjereni da će “Nijemci, bez ikakve sumnje, pri povlačenju odnijeti umjetnine sa sobom”. Čak ni Mussolini nije na to imao nikakva utjecaja. Njegova poruka s molbom “da se konfiscirani predmeti prebace na Boromejske otoke” bila je jednostavno zanemarena.

Da ironija bude veća, najveća prijetnja Wolffovoj kontroli nad firentinskim blagom dolazila je iz njegovih vlastitih redova. Austrijski Gauleiter Franz Hofer, “radikalni nacistički fanatik”, koji je prvi predložio da se umjetnine prebace “u Innsbruck ili Bavarsku”, sada je želio zadržati kontrolu nad svim poslovima koji su se događali na njegovu teritoriju. Već je bio ukorio Wolffa podsjećajući ga da se svatko tko planira bilo kakve aktivnosti u regiji Alto Adige “treba javiti osobno meni i podnijeti mi prijedlog”. U jednom je trenutku Hofer zahtijevao da se nekoliko slika iz firentinskih zbirki preda njemu zbog kompenzacije, odnosno dopuštenja da se ostale slike uskladište, kao da je riječ o njegovim “gostima”. Wolff je glatko odbio Gauleiterov neumjesni prijedlog.

Nakon 26. siječnja 1945. Wolff je primio naredbu napismeno, označenu kao “policijsku instrukciju”, koju je izdao Martin Bormann, u ime samog Führera: “Temeljem Führerove naredbe sve konfiscirane umjetnine, posebno slike, predmeti koji su umjetnički posebno zanimljivi kao i umjetnički izrađena oružja na području Velike Njemačke i okupiranih teritorija valja prijaviti Führerovim savjetnicima za ta pitanja; a oni će ovisno o pojedinom slučaju poslati izvještaje Führeru preko mene, tako da sam Führer može odlučiti o sudbini pojedinih predmeta.”

U svakom drugom trenutku Bormannova naredba smatrala bi se rutinskom i neupitnom. Ali samo nekoliko tjedana prije Wolff je primio upute od Himmlera da firentinske umjetnine prebaci u glavno Führerovo spremište umjetnina, kod austrijskoga jezera Altaussee. Obje te naredbe otkrivale su rastući očaj njemačkih visokih zapovjednika u Berlinu. Nastojeći odugovlačiti, Wolff je obavijestio Himmlera da “to nije u mogućnosti izvesti s obzirom na nestašicu transportnih vozila i benzina”.

Iako je bilo poteškoća u nabavi benzina i vozila, Wolff je po svom činu to mogao riješiti, baš kao što je to učinio i kad je rekao Langsdorffu da nastavi svoju operaciju “spašavanja” u Toskani 1944. Ova nova taktika značila je nešto više od pukog manevra. Wolff je opasno prevršio mjeru lažući vrhovnom zapovjedniku SS-a.

Vjerojatno da bi se osigurao, Wolff je naredio svom osoblju da pripremi album fotografija firentinskih umjetnina. Dao je do znanja Langsdorffu da će taj album biti predstavljen Führeru na njegov pedeset šesti rođendan, 20. travnja 1945. Wolff nije želio davati nikakva daljnja objašnjenja. Album mu je trebao i kao zaštita ako se pojave neki problemi. Führerova ljubav prema umjetnosti nije bila nikakva tajna. Predvodnici Nacističke stranke i njemački industrijalci već su mu godinama poklanjali slike i druge umjetničke predmete. Alfred Rosenberg i njegova pljačkaška organizacija ERR otišli su korak dalje: oni su svoje albume fotografija popljačkanih umjetnina uvezivali u kožu – kao kataloge.

No Rosenberg, koji je bio veliki politički lukavac, svoje je albume ERR-a pripremio i da spasi svoj položaj. Wolff je naredio da se firentinski album napravi da sačuva svoj život. Ako pokaže Hitleru kako se dobro pobrinuo za umjetničko blago Firence, to mu možda posluži kao zaštita od Himmlera ili Kaltenbrunnera kad ga napadnu jer nije prebacio stvari do Altausseea.

Veliki poraz njemačkih snaga u Ardenskoj šumi protiv zapadnih saveznika nije bio ništa u odnosu na gubitke koje je Njemačka trpjela nastojeći spriječiti prodor sovjetske vojske prema Berlinu. U siječnju i veljači njemački gubici na Istočnoj fronti iznosili su više od šesto tisuća ljudi, pet puta više nego što ih je poginulo u Ardenima. U napredovanju prema Visli i Odri sovjetski vojnici našli su se na sedamdesetak kilometara od Berlina, tako da se bližio dan osvete zbog njemačkih zločina na istoku. Nijemci, i vojnici i civili, bili su prestravljeni, znajući da neće biti milosti. Langsdorff je u svom dnevniku pribilježio da na istoku Njemačke “milijuni ljudi nisu uspjeli pobjeći prije dolaska Rusa”. “To je situacija potpunog bezumlja u kojoj nema spasa ni za koga.” Wolff je znao da je savezničko bombardiranje koje je privremeno zatvorilo prijevoj Brenner između Austrije i Italije “spriječilo njemačke vojnike da čuju vijesti od kuće, i to baš u vrijeme kad je među njima zavladao priličan nemir zbog sudbina njihovih obitelji tijekom ruskog napredovanja.” To je dovelo do sve većega “pada morala” među njemačkim vojnicima i časnicima koji su bili u Italiji.

Krajem siječnja 1945. Wolff je već bio uvjeren da je rat “nepovratno izgubljen”. Kako je poslije zabilježio, “njemačkim je časnicima koji su vodili napad u Ardenima bila obećana osmodnevna zračna podrška, s tri tisuće preleta dnevno. No saveznička [protuavionska] vatra bila je previše jaka, tako da su jedva ugledali pokoji njemački avion.” Iako su obični njemački vojnici i dalje vjerovali u Hitlerova obećanja o novom tajnom oružju koje će rat okrenuti u njemačku korist, Wolff je znao da bi Hitler to oružje, kad bi postojalo, svakako upotrijebio u kritičnim trenucima Bitke u Ardenima ili protiv sovjetskog napredovanja. U svakom slučaju, i posljednje je sumnje nestalo 6. veljače, prilikom jednog od njegovih rutinskih posjeta Berlinu. Wolff je tada svoje izvore upitao postoji li takvo “čudesno oružje”, a kad nije dobio “izravan odgovor”, to je samo potvrdilo njegove sumnje da takvo što ne postoji.

Uvjeren da će se anglo-američko-sovjetska alijansa s vremenom raspasti, Hitler je mislio da samo mora izdržati dovoljno dugo da se to konačno dogodi. Na jednom od svojih vojnih brifinga 31. kolovoza 1944. Führer je iznio svoje čvrsto uvjerenje: “Doći će trenutak kad će napetosti između saveznika postati toliko velike da će među njima doći do razlaza. Sve su se slične koalicije u povijesti prije ili poslije raspale. Valja nam samo pričekati pravi trenutak, bez obzira na to koliko nam do tada bilo teško.”

Početkom veljače 1945. Hitlerova dva visoka, u Njemačkoj službujuća časnika SS-a odlučila su međutim da se više nema što čekati. Shvaćajući da se nacistički režim raspada, a motivirani vlastitim preživljavanjem, Himmler i Ernst Kaltenbrunner počeli su obavljati tajne pripreme u OSS-u. U jednom izvještaju kaže se da su njih dvojica “razmišljala o likvidaciji ‘ratnih huškača’ u Nacističkoj stranci”, kao što je bio Bormann, a s ciljem da se dovede do pregovora o završetku rata. Zapovjednici OSS-a to su shvatili kao “znak sve bržeg raspada Nacističke stranke”. U kasnijem izvještaju šefa OSS-ove misije u Švicarskoj Allena Dullesa piše da “iako osobe kao što su Himmler i Kaltenbrunner ne mogu od nas dobiti nikakav imunitet, sve dok oni vjeruju da je to moguće, mi ćemo dobiti priliku da uđemo u redove SD-a (Sicherheitsdiensta – obavještajne službe SS-a i Nacističke stranke).”

Wolff je 6. veljače tijekom posjeta Berlinu iskoristio priliku da zamoli Führera da odobri kontakt sa zapadnim saveznicima u traženju političkog rješenja. Hitler to nije odobrio, ali mu nije ni naredio da tu ideju sasvim odbaci. Tijekom tog putovanja general SS-a bio je i na sastanku s Hitlerom, kad je ovaj iznio svoj plan o uništavanju sjeverne Italije. Prema tom planu, Wolffove postrojbe bile bi odgovorne za onesposobljavanje industrijskih kapaciteta, elektrana, luka i svih osnovnih instalacija čim Nijemci napuste ta područja. Tada će Kesselringove snage uz liniju fronte u povlačenju uništiti mostove i tunele. Jedina svrha svega toga bilo je usporavanje napredovanja neprijatelja i kupovanje vremena u nadi da će se zapadni saveznici razići sa Sovjetima.

Nacistička je Njemačka bila na rubu ponora. Bez budućnosti, bez izlaza. Mnogi ljudi iz Hitlerova najužeg okruženja pripremali su se na najgore. Ne želeći doživjeti Hitlerovu sudbinu, Karl Wolff razvio je tajni plan o predaji cijele njemačke armije u Italiji – a radilo se o otprilike milijun ljudi – zapadnim saveznicima.

To što je Wolff uopće imao priliku da pokuša izvesti takav plan trebalo je zahvaliti neobičnoj mješavini geografskih okolnosti, vremenskih prilika, ali i sreći. Dok su se Hitler i njegovi generali borili protiv zapadnih saveznika i sovjetske Crvene armije, Nijemci i talijanski fašisti u sjevernoj su Italiji besposleno čekali da se otopi snijeg, nakon čega se očekivala proljetna saveznička ofenziva. U Italiji je dakle bilo relativno mirno, pa se Wolff mogao pritajiti jer nije bio na udaru pretpostavljenih iz Berlina. U toj fazi rata Kesselring i Wolff na raspolaganju su kao zapovjednici imali najmanje okrnjenu njemačku borbenu silu. Wolffove snage kontrolirale su i prijevoj Brenner, “najvažniji put za opskrbu i eventualna pojačanja prema Južnoj fronti.” Bio je to ujedno i smjer bijega u planinsko područje koje je obuhvaćalo južnu Bavarsku, zapadnu Austriju i talijansku regiju Alto Adige, koja je postala poznata kao alpska utvrda.

U kolovozu 1944. Dulles je poslao brzojav u Washington u kojemu je opisao moguću prijetnju te alpske utvrde: “Nacisti vjeruju da će raspoređivanjem milijun vojnika u području Vorarlberga, Austrijskih i Bavarskih Alpi, s dovoljno materijala (sic!) biti u stanju pružati otpor od šest do dvanaest mjeseci.” To je bio tek jedan od mnogih izvještaja što su govorili o njemačkim planovima koji su poslani onima koji su donosili odluke u Washingtonu i Londonu, i svi su upućivali na to da će to biti posljednje nacističko uporište. Poslije se pokazalo da je to bila jedna od najvećih pogrešnih procjena u Drugom svjetskom ratu.

Sljedećeg je mjeseca Gauleiter Hofer primio transkript jednog od takvih izvještaja od nekog časnika SS-a koji je izvještaj prenio Glavnom uredu za sigurnost Reicha (RSHA), kojim je zapovijedao njegov zemljak, Austrijanac Ernst Kaltenbrunner. Vidjevši u tome priliku za sebe, Gauleiter Hofer odmah je poslao taj izvještaj Führeru i predložio da se smjesta počne s izgradnjom utvrde u Alpama. Hofer je rekao da bi želio “vješto i brzo iskoristiti ‘psihozu o alpskoj utvrdi’ u otvaranju diplomatskih pregovora koji bi rat mogli dovesti do zadovoljavajućega kraja”. Baš kao i general Karl Wolff i Gauleiter Hofer planirao je preživjeti rat.

Bormann je primio Hoferov izvještaj u studenom 1944. i nije na njega obratio pozornost. To Hofera nije omelo, tako da je svoje prijedloge slao iz tjedna u tjedan. Na koncu ga je Hitler pozvao na sastanak i 20. travnja 1945. dopustio izgradnju alpske utvrde. U toj fazi rata međutim nacisti više nisu imali dovoljno sredstava da konstruiraju i opskrbe bilo kakvu snažnu, mitsku alpsku utvrdu. No stvarnost nije omela Reichsministera propagande dr. Josepha Goebbelsa da agresivno propagira mit o utvrdi, u kojem se govorilo kako će fantomska vojska gerilaca biti u stanju beskonačno dugo držati svoje položaje.

Držeći da je ta alpska utvrda stvarna prijetnja i nadajući se da bi mogao izbjeći niz bitaka s Nijemcima ukopanima po planinskim bespućima, general Eisenhower svoju je pozornost i vojne snage s Berlina preusmjerio na jug Njemačke, prema Berchtesgadenu, Hitlerovu omiljenom planinskom konačištu. Wolff je smatrao ideju o izgradnji obrambenih planinskih položaja po Alpama “čistim ludilom”, ali je, budući da su saveznici mislili da je to stvarna prijetnja, kalkulirao kako će zbog toga zadovoljno dočekati predaju njegove vojske.

Wolffov plan nudio je i nekoliko pogodnosti saveznicima. Osim što bi to značilo kraj borbi na tom području, bila bi to i prva njemačka predaja, koja bi utrla put predaji ostalih njemačkih armija, a to bi, s druge strane, podiglo moral savezničkih snaga. Njemačka predaja minimizirala bi, ako ne i potpuno dokinula, svaku mogućnost provedbe Hitlerove ideje o uništavanju sjeverne Italije, čije je ostvarenje Wolff već nekim potezima spriječio. Pronicljivi Wolff vodio je računa i o anglo-američkim geostrateškim interesima. Njemu je bilo jasno da bi njemačka predaja omogućila V. američkoj i VIII. britanskoj armiji da glatko oslobode i zauzmu cijelu sjevernu Italiju. To bi onemogućilo snage Crvene armije da preko Jugoslavije dođu do talijanskog sjevera. Kapitalizam bi bio brži od komunizma. I konačno, Wolff bi sam uredno mogao vratiti umjetnine koje su bile uskladištene u regiji Alto Adige. Nijedan plan koji bi ponudili Himmler, Kaltenbrunner ili bilo koji drugi nacistički dužnosnik ne bi saveznicima mogao ponuditi više od toga.

No prostor za akciju ubrzano se smanjivao.