Donosimo dijelove razgovora pape Franje i siromaha iz cijeloga svijeta.

Papa od prvih dana svojega pontifikata dijeli svoj san o „siromašnoj Crkvi – Crkvi za siromahe“. Kao što svjedoči i u ovoj knjizi, već je i samim odabirom imena Franjo Papa htio neprestano podsjećati na to da „ne zaboravimo siromahe“. Uistinu, nema boljega načina da uđete u srce ovoga čovjeka, u srce njegovih riječi i djela, nego slušati ga kako govori, ne o siromaštvu, nego sa siromasima.

Onima koji ga poznaju i vole, ovo će djelo biti potvrda da je on „papa siromaha“. Onima koji ga ne poznaju kao i onima koji se možda s njime ne slažu, ovi razgovori mogu poslužiti da ga bolje upoznaju.

Originalnost ove knjige dolazi od samih siromaha koji su mu postavljali pitanja. Osobne životne priče, patnje i poniženja koja su proživjeli i koja proživljavaju daju im slobodu razgovarati s Papom otvoreno, bez zadrške. Ovdje ćete pronaći sva pitanja koja se nitko ranije nije usudio postaviti papi – pitanja o njegovoj plaći, ljubavima, manama, sumnjama, strahovima, ispovijedanju, zdravlju i tako dalje. Mjesta nesporazuma na koja su sugovornici tijekom razgovora naišli u ovoj knjizi nisu ublažena ili pobliže objašnjena. Ona svjedoče o autentičnosti dijaloga.

Papi Franji predložili smo pravo na džoker kako bi mogao preskočiti određena pitanja ako procijeni da je to potrebno. Tekli su sati u razgovoru, a Papa nijednom nije iskoristio to pravo. Čini nam se da se Papi svidjela takva otvorena atmosfera na koju vjerojatno rijetko kada nailazi jer – to nam je i rekao tijekom razgovora – „s papom se ne svađa“.

Papa je poznat po jednostavnosti i transparentnosti. Imali smo rijetku priliku i sami se u to uvjeriti. Ponekad je odgovarao samo s jednostavnim „da“ ili „ne“, bez dodatnih objašnjenja. Ponekad je ulazio u dublja objašnjenja svojih stajališta, no uvijek je pritom ostajao pristupačan i zadržavao pedagoški pristup dopuštajući sugovornicima da ga prekidaju te prihvaćajući njihove digresije i molbe za produbljivanjem. Svi takvi dijalozi ovu knjigu čine jedinstvenim, nadahnjujućim i istinitim svjedočanstvom.

Od lockdowna do djelovanja

Sve je počelo u proljeće 2020., godine pandemije COVID-19 i prvoga lockdowna u Europi. Planirali smo u Rimu proslaviti desetu obljetnicu osnivanja udruge Lazar, koja je osmislila program solidarnoga cimerstva beskućnika i mladih volontera. Nažalost, pandemija je onemogućila ostvarenje našega nauma.

Ipak, Papa naš susret nije otkazao. Papa nije otkazao? Onda nećemo ni mi! Budući da nismo mogli doći s dvjestotinjak ljudi kao što smo izvorno planirali, predložili smo mu sastanak s nekoliko beskućnika i videokonferenciju kako bi i ostali mogli sudjelovati.

Nakon toga prvog, uistinu nevjerojatnog susreta u petak, 29. svibnja, oko 12.40, bili smo čvrsto uvjereni u to da naš dijalog jednostavno ne može stati samo na tome. Posebno je u to bio uvjeren Christian, koji je, ogladnjevši, Papi predložio da razgovor nastavimo za ručkom. Toga dana zajednički obrok nije bio moguć, no već i sam taj prijedlog svjedoči o neposrednosti naše komunikacije. Tako smo mu predložili da komunikaciju nastavimo otvarajući je siromasima iz cijeloga svijeta, a on je prihvatio ideju da je pretvorimo u knjigu.

Dodatno ohrabrenje da Petrova nasljednika zamolimo za još jedan susret dala nam je enciklika Fratelli tutti: „Potrebne su nam fizičke geste, izrazi lica, tišina, govor tijela, pa čak i miris, drhtaj ruku, crvenilo, znoj, jer sve to govori i dio je međuljudske komunikacije […] Digitalna umreženost nije dovoljna za izgradnju mostova, nije u stanju ujediniti čovječanstvo.“ (§ 43)

‘Moram reći da nijedan dan u Papinu životu nije ‘običan’. Raspored mi je otprilike ovakav: ustajem, molim se, obavljam različite poslove i u 9.30 idem iz Doma Svete Marte u Vatikansku palaču

Idući je korak bio sakupiti pitanja siromaha širom svijeta. To smo napravili uz pomoć više prijateljskih karitativnih udruga na svih pet kontinenata. U nekoliko tjedana pristiglo nam je više od tisuću pitanja djece iz sirotinjskih četvrti Brazila, žena iz indijskih ravnica, mladih iz iranskih pustinja, američkih beskućnika, prostitutki iz Azije, madagaskarskih obitelji i tako dalje. Neka od primljenih pitanja bila su anonimna jer su nam ih poslali kršćani koji su u svojim zemljama u opasnosti. Sva je ta pitanja trebalo pročitati, prevesti, razvrstati i napraviti selekciju. Na kraju, valjalo je siromahe pozvati da svoja pitanja sami postave Papi. Ricardo, Philippe, Manoli, Diana, Jesús, Charlotte, Orelio, Alain – svima im ovim putem zahvaljujemo jer su u živome, spontanome, slobodnome i vrlo osobnome razgovoru bili glasnogovornici onih čiji se glas inače ne čuje. U ovoj ćete knjizi, dakle, naići na pitanja pristigla od siromaha sa svih krajeva svijeta. Sva su pitanja postavili naši prijatelji u potrebi koji se bore i njihova pitanja ponekad iznenađuju, odskaču ili proturječe. Blaženi lockdown koji nam je omogućio ovakav projekt!

Mi smo prosjaci

Koliko god nevjerojatno zvučalo, Papa nam je priuštio više sati razgovora. Nijedanput ga nisu omeli niti tajnici niti telefonski pozivi. Prema nama se odnosio i s nama razgovarao kao da smo u tom trenutku jedini ljudi na svijetu. Papa je zadužen za cijeli svijet, a ipak je s nama razgovarao kao što bi djed razgovarao s unucima. To je prva lekcija naših razgovora: „Papa ima vremena, a ti nemaš.“

Često se o vatikanskim službama u medijima govori negativno, a istina je da ih u nekim situacijama ni papa Franjo nije štedio. Ipak, moramo reći da su se osobe koje su nas ugostile u Svetoj Marti prema nama odnosile vrlo pažljivo. Wi-Fi, struja, voda, hrana, sobe, kava – sve je izgledalo jednostavno, kao unaprijed pripremljeno, kao da smo važne osobe, mi, najniži od siromaha! Jedan od Papinih tajnika pozvao nas je na jednostavnost: „Vaš papa voli jednostavnost! Budite jednostavni!“ To je ujedno bila i druga lekcija naših susreta: djela daju vrijednost riječima, a Papa nas je ugostio onako kako nismo mogli niti zamisliti! No, shvatili smo to kao ohrabrenje da i mi tako postupamo s drugima.

Pitanja objavljena u ovoj knjizi stigla su Papi od siromaha iz cijeloga svijeta, no Papini se odgovori obraćaju svima.

Još mu jedanput zahvaljujemo na povjerenju i na prilici koju nam je darovao!

Došli smo poput prosjaka, a naposljetku je on zahvalio nama što smo došli. Odlučio je odreći se autorskih prava i ustupiti ih udrugama koje su nam pomogle sakupiti pitanja.

Došli smo s toliko pitanja u našim glavama, a on nam je na sve njih odgovorio srcem. Svaki put kada iznova čitamo ove razgovore, još nas jače ganu riječi koje su u evanđelju izrekli pomalo izgubljeni hodočasnici na putu u Emaus: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (Lk 24,32)

U rukama držite doista nevjerojatan razgovor pape i siromaha. No na ovim stranicama naći ćete puno više od nekoliko siromaha i puno više od pape!

Sibylle de Malet

Christian Delouche

Pierre Durieux

Loïc Luisetto

Papa je običan čovjek

Što prvo Papa radi nakon buđenja? (Bartosz, Krakov, Poljska)

Razbuđuje se jer je prvih pola sata poput pravoga zombija! Nakon toga se moli. Nekih dana slavi misu. Drugih je dana misa malo kasnije. Obično misa počinje u 4.45, ali ponekad se održava i u bazilici svetoga Petra, pa onda započinje kasnije.

Kako izgleda jedan vaš običan dan? (Kelly Caroline, Salvador de Bahia, Brazil)

Dakle, prvo moram reći da nijedan dan u papinu životu nije „običan“. Svaki mi dan donese različita iznenađenja. No raspored mi je otprilike ovakav: ustajem, molim se, obavljam različite poslove i u 9.30 idem iz Doma svete Marte u Vatikansku palaču. Ondje mi se nalaze uredi i počinjem s audijencijama.

Vraćam se u 13 sati, ručam i malo se odmorim. Poslijepodne najčešće potpisujem dokumente, imam nove audijencije i još se malo molim. Onda večeram. Kada sam u Vatikanu, obavljam posao za poslom, ali sve to činim u miru. Neki od njih uistinu su uzbudljivi i veselim im se! Osobito kada se osjećam blizak ljudima i kada dijelim njihove živote. A to je jako dobro.

No ima i dana kada moram izaći. Naprimjer, jučer sam morao ići na susret sa školarcima. Drugih dana moram posjetiti neke župe ili biskupije. To zapravo zavisi od dana do dana. Nikada nije dosadno. Nikada mi ne može biti dosadno.

Koja vam je omiljena knjiga ili pjesma? (Wivine, Bruxelles, Belgija)

Omiljena pjesma… Znate, ja imam i melankoličnu stranu. Jako si volim ponavljati jednu francusku pjesmu koja odlično opisuje moje srce kada sam melankoličan. To je Verlaineova pjesma: „Jecaja puna / Jesenskih struna / Svirka duga / Ide do srca / I ono grca / S gluhih tuga.“

A omiljena knjiga? Ne znam, volim puno knjiga… Volim klasike. Od njih mi je sigurno najdraža Eneida. Ali čitao sam i mnogo modernih autora. Ali najviše su me oblikovali klasici. Jako volim još jednoga francuskog pjesnika, Baude­lairea, i njegove Cvjetove zla. Ali ima ih još stvarno puno.

Koliko zarađujete? Kolika vam je plaća? (Chandni, Calcutta, Indija)

Ne zarađujem ništa. Apsolutno ništa! Hrane me, a ako mi zatreba nešto drugo, zamolim. A oni svaki put pristanu. Jer s papom se ne svađa! Ako mi trebaju cipele, kažem da mi trebaju cipele. To je lijepo jer, kada si tako „pokriven“ kao u mome slučaju, možeš si dopustiti imati prazne džepove. S druge strane, onaj tko nije pokriven, mora imati nešto u džepovima jer je to uvjet njegova dostojanstva.

Moje je siromaštvo fiktivno jer mi ništa ne manjka. Ali ipak je pomalo apsurdno morati za sve moliti. Iako to nije isto kao prositi, svejedno znači da moram reći: „Treba mi taj lijek ili to i to.“ Takav me položaj čini manje samostalnim.

Kakvu hranu jedete? (Christian, Francuska)

Sve do prije tri godine jeo sam sve. Nažalost, sada patim od teškoga divertikulitisa, koji je ozbiljan probavni problem. Moram jesti kuhanu rižu i krumpir, pečenu ribu ili piletinu. Samo jednostavnu hranu…

Koliko braće i sestara imate? (Shalini, Calcutta, Indija)

Bilo nas je petero, tri brata i dvije sestre. Dva brata i sestra koji su po godinama bili u sredini umrli su. Ja sam najstariji, a osim mene je još živa i najmlađa sestra. Rođena je 1948., dakle ima 73 godine. Ja sam 1936. godište, imam skoro 85 godina.

Imate li nećake ili nećakinje? (Loïc, Francuska)

Mislim da ih imam šesnaest. Ali nisam siguran jer su mi braća imala stvarno puno djece! Drugi se brat dvaput ženio. Dobio je četvero djece u prvome braku, razveo se, ponovno oženio i dobio još četvero djece s novom ženom. Dakle, sve skupa osmero djece.

Jeste li u tijeku s njihovim životima? Razgovarate li s njima? (Manoli, Španjolska)

Jesam, da! Redovito nazovem sestru. Ona je jedina još živa od mojih braće i sestara i jedina je doživjela moje imenovanje papom.

Najviše volim slušati Wagnera

Kakvi su vam trenuci u životu najdraži? Oni u kojima najviše uživate, kada se opuštate ili oni koje emocionalno proživljavate? (Serge, Nantes, Francuska)

Smiruje me i opušta slušanje glazbe. Najčešće slušam Wagnera.

A ne gledate nogomet? (Loïc)

Ne gledam. Volio sam ići na utakmice, ali ne uživam slušati prijenose na radiju i gledati ih na televiziji…

Oprostite, Oče, bit ću malo indiskretan, ali htio sam vas pitati jeste li imali zaručnicu? (Armano, Huechuraba, Čile)

Tako je, imao sam zaručnicu! Prije nego što sam ušao u sjemenište. Bili smo mladi i išli smo svaki vikend plesati s društvom.

Papa, koji vam je najdraži model auta? (Agustín, Huechuraba, Čile)

Ne razumijem se dobro u aute. Ali onaj obični u kojemu se vozim jako mi je drag.

Još uvijek vozite? (Loïc)

Više ne. Imao sam prometnu nesreću, ali ništa mi se nije dogodilo, hvala Bogu. Vozio sam se na jedno svećeničko ređenje do grada udaljena 250 kilometara od Buenos Airesa. Vožnja je trajala pet sati. Nakon ređenja odlučio sam da neću ostati jesti jer će me to uspavati, pa sam odmah krenuo nazad. Dok sam vozio, počelo je kišiti i u jednome mi je trenutku proklizao auto. Tada sam imao pedesetak godina i odlučio sam da više neću obnavljati vozačku dozvolu kada mi istekne. To što mi se dogodilo shvatio sam kao znak.

‘Oprostite, Oče, bit ću malo indiskretan, ali htio sam vas pitati: jeste li imali zaručnicu?’ pitao je siromah iz Čilea. ‘Imao sam zaručnicu! Prije nego što sam ušao u sjemenište. Bili smo mladi i išli smo svaki vikend plesati s društvom’

Što radite s autima koje dobijete? (Christian)

Zapravo su mi ih dali već nekoliko. Neki od njih bili su za službena putovanja. Na kraju sam ih prodao. Prodajem većinu darova koje dobivam. Držim ih neko vrijeme, a onda ih prodam. Novac od prodaje ide u Apostolsku milostinjarnicu, koja upravlja djelatnostima za suzbijanje siromaštva i pomoć marginaliziranim skupinama.

Što najviše cijenite na ljudima? (Jessica, Salvador de Bahia, Brazil)

Jednostavnost i transparentnost. Kada se predstavljaju onakvima kakvi uistinu jesu i kada su jednostavni. Takav bih i ja volio biti, no nekada moram previše paziti na diplomaciju, pa ne mogu biti jednostavan. Jednostavnost me osvaja i volim vidjeti kada su ljudi jednostavni i transparentni.

Možete li uopće kao papa uspostaviti jednostavne odnose s ljudima? Nije li to teško? (Loïc)

To što živim ovdje u Domu svete Marte veliko mi je olakšanje. Dva dana nakon što sam izabran za papu, otišao sam pogledati kako izgleda papinski stan. Činio mi se toliko velikim! Nije luksuzan, ali lijep je. No rekao sam si da ne mogu ondje živjeti sam. Stan je bio dug kao tunel. Zato sam ostao živjeti ovdje. To mi puno pomaže.

Vi ste stvarno primjer jednostavnosti. (Loïc)

Nisam, nisam! Skriveni su grijesi najgori od svih.

Koji vam je omiljeni sport? (John Carlo, Kabatan, Filipini)

Nogomet! Ali ne igram ga. Kada sam bio mlad, uvijek su me stavljali za golmana jer sam loše igrao. Govorili su mi da imam dvije lijeve, pa sam morao stajati na golu.