Sedmi listopada 1975. godine gipsao sam pacijentovu ruku upravo u trenutku kad je uletjela pomoćna sestra i objavila da se upravo srušio zrakoplov te da će ozlijeđeni helikopterom biti prevezeni u našu bolnicu. Bio je to moj peti dan liječničkog staža na hitnoj pomoći u švedskom priobalnom gradiću Hudiksvallu. Iskusnije osoblje bilo je u blagovaonici i dok smo pomoćna sestra i ja panično tražili fascikl s uputama u slučaju katastrofe, već sam čuo kako slijeće helikopter. Nas dvoje morat ćemo se s ovime nositi sami.

Nekoliko sekundi kasnije dovezli su čovjeka u tamnozelenom kombinezonu i kamuflažnom prsluku za spašavanje. Ruke i noge su mu se trzale. Epileptički napadaj, pomislio sam; moramo mu skinuti odjeću. Lako sam skinuo pojas za spašavanje, ali s kombinezonom je bilo teže. Izgledao je kao svemirsko odijelo, prekriven golemim čvrstim patentnim zatvaračima i, ma kako se trudio, nisam ih znao otkopčati. I taman kad sam shvatio da je uniforma upućivala na to da je riječ o vojnom pilotu, primijetio sam da je pod pun krvi. „Krvari”, viknuo sam. S ovoliko izgubljene krvi, znao sam da ga samo sekunde dijele od smrti, ali i dalje je bio u kombinezonu, a ja nisam mogao vidjeti odakle krvari. Zgrabio sam velika kliješta za skidanje gipsa kako bih prorezao kroz tkaninu i zaurlao pomoćnoj sestri: „Četiri vrećice krvi, 0 negativna. Odmah!“

Pacijentu sam viknuo: „Gdje vas boli?“ „Jazzzzm… pillllt avvvvoooona…“, je. Nisam mogao razumjeti ni riječ, ali zvučalo je kao ruski. Pogledao sam čovjeka u oči i jasno i glasno rekao: „Sve je u redu, druže, švedska bolnica.“

Nikad neću zaboraviti panični pogled koji su te riječi izazvale. Izbezumljen od straha, zabuljio se u mene i pokušao mi nešto reći:

„Nzzzzmmm ruuuuuskkki…“ Pogledao sam u njegove prestravljene oči i shvatio: ovo je očito ruski pilot kojeg su oborili iznad švedskog teritorija. Što znači da nas je napao Sovjetski Savez. Treći svjetski rat je počeo! Strah me paralizirao.

Nasreću, u tom se trenutku glavna sestra, Birgitta, vratila s ručka. Zgrabila je kliješta za gips i prosiktala: „Nemoj ga raskomadati. To je zrakoplovno ‘G-odijelo’ i košta više od 10.000 švedskih kruna.“ Za sekundu je dodala: „I možeš li se, molim te, maknuti s pojasa za spašavanje. Stojiš na spremniku za boju i od nje je cijeli pod crven.“

Birgitta se okrenula pacijentu, smireno ga izvukla iz G-odijela i zamotala u nekoliko pokrivača. U međuvremenu mu je na švedskome rekla: „Bili ste u ledenoj vodi 23 minute, zato se trzate i tresete i ne možemo razumjeti što govorite.“ Švedski pilot, koji se očito srušio tijekom rutinskog leta, dobacio mi je utješni smiješak.

Prije nekoliko godina kontaktirao sam toga pilota i laknulo mi je kad sam čuo da se uopće ne sjeća tih prvih minuta na hitnoj pomoći 1975. godine. Ali ja nikad neću zaboraviti to iskustvo. Zauvijek ću pamtiti svoju potpuno krivu procjenu. Stvarnost je bila upravo suprotna: Rus je bio Šveđanin, rat je bio mir, epileptički napadaj bila je pothlađenost, a krv ampula s bojom u pojasu za spašavanje. Ali sve mi se činilo tako uvjerljivo.

Kad smo uplašeni, ne vidimo jasnu sliku. Bio sam mladi liječnik suočen sa svojim prvim hitnim slučajem, a otkad znam za sebe bio sam prestravljen zbog mogućnosti Trećeg svjetskog rata. Kao dijete često sam zbog toga imao noćne more. Probudio bih se i otrčao roditeljima u krevet. Jedino što me je moglo smiriti bilo je da moj otac još jednom detaljno prijeđe sve pojedinosti našeg plana: stavit ćemo šator u prikolicu za bicikle i otići živjeti u šumu gdje je bilo puno borovnica. Kako sam bio neiskusan, i prvi put suočen s hitnom situacijom, u svojoj sam glavi odmah stvorio najgori mogući scenarij. Nisam vidio ono što sam želio vidjeti. Vidio sam ono čega sam se plašio. Kritičko razmišljanje uvijek je teško, ali gotovo je nemoguće kad smo prestrašeni. Nema prostora za činjenice kad nam je um obuzet strahom.

Filter pozornosti

Nitko od nas nema dovoljno mentalnog kapaciteta da zadrži sve informacije koje postoje. Pitanje je: koje obrađujemo i kako smo ih izabrali? A koje ignoriramo? Vrsta informacija koje naizgled najspremnije obrađujemo su priče: informacije koje zvuče dramatično.

Zamislite da imate štit – filter pozornosti – koji stoji između svijeta i našeg mozga. Taj nas filter štiti od buke u svijetu: bez njega bismo neprestano bili bombardirani tolikom količinom informacija da bismo bili preopterećeni i paralizirani. Zatim zamislite da filter pozornosti ima deset rupa u obliku instinkata – jaz, negativnost, pravocrtnost i slično. Većina informacija neće proći, ali rupe dopuštaju prolaz informacijama koje su privlačne našim dramatičnim instinktima. Pa obraćamo pozornost na one informacije koje pristaju uz naše dramatične instinkte, a ignoriramo one koji ne pristaju.

Mediji ne gube vrijeme na priče koje neće proći kroz filter naše pozornosti.

Evo nekoliko naslova koje novinski urednik neće odobriti jer vjerojatno neće proći kroz filter naše pozornosti: „Broj slučajeva malarije u stalnom je opadanju“, „Meteorolozi su jučer točno predvidjeli da će danas u Londonu vrijeme biti ugodno“. Neke od tema koje vrlo lako prolaze kroz naše filtere jesu potres, rat, izbjeglice, bolest, požar, poplava, napadi morskih pasa, teroristički napadi. Ovi neuobičajeni događaji vrjedniji su medijske pozornosti od svakodnevnih događaja. A neobične priče koje nam mediji neprestano serviraju oblikuju slike u našoj glavi. Ako nismo jako oprezni, možemo povjerovati da je neobično obično: da svijet doista izgleda ovako.

Prvi put u povijesti čovječanstva postoje podaci za gotovo svaki aspekt globalnog razvoja. Pa ipak, zbog naših dramatičnih instinkata i načina na koji ih mediji moraju iskoristiti da bi pridobili našu pozornost, i dalje imamo pretjerano dramatičnu sliku svijeta. Od svih naših dramatičnih instinkata, čini se da instinkt straha najviše utječe na to koje informacije izabiru urednici vijesti i prezentiraju ih nama, svojim potrošačima.

Instinkt straha

Kad u anketama pitate ljude čega se najviše plaše, četiri odgovora gotovo se uvijek pojave na vrhu: zmija, paukova, visine i da će ostati zarobljeni u malom prostoru. Potom slijedi potpuno očekivani popis: javni nastupi, igle, zrakoplovi, miševi, neznanci, psi, gomila, krv, mrak, vatra, utapanje i tako dalje.

Ovi su strahovi urezani duboko u naše mozgove zbog očitih evolucijskih razloga. Strah od tjelesne ozljede, zarobljavanja i otrova jednom su davno pomagali našim precima da prežive. U modernim vremenima percepcija ovih opasnosti još uvijek pokreće naš instinkt straha. Možete naići na priče o njima svakog dana u vijestima:

• tjelesne ozljede: nasilje koje čine ljudi i životinje, ozljede oštrim predmetima ili prirodnim silama

• zarobljeništvo: zatočenje, gubitak kontrole ili slobode

• zaraze: nevidljive tvari koje nas mogu zaraziti ili otrovati.

Ovi su strahovi još uvijek konstruktivni za ljude na prvoj i drugoj razini. Primjerice, praktično je na prvoj i drugoj razini bojati se zmija. Od zmijskih ugriza godišnje umire 60.000 ljudi. Bolje je još jednom, tko zna po koji put, poskočiti kad ugledate štap. Što god učinili, nemojte da vas ugrizu. U blizini nema bolnice, a čak i da ima, ne možete ju platiti.

Prirodne katastrofe: u vremenima poput ovih…

Nepal, jednu od posljednjih azijskih zemalja koje su i dalje na prvoj razini dohotka, pogodio je 2015. godine potres. Stopa smrtnosti uvijek je viša kad katastrofa pogodi zemlju na prvoj razini, jer su zgrade loše sagrađene, slaba je infrastruktura, a zdravstveni objekti u lošem su stanju. Umrlo je devet tisuća ljudi.

ČINJENIČNO PITANJE

Za koliko se godišnji broj smrtnih slučajeva uzrokovan prirodnim katastrofama promijenio u posljednjih sto godina?

A) Više se nego udvostručio.

B) Ostao je jednak.

C) Najmanje je dvostruko niži.

Točan odgovor je C. Godišnji broj smrtnih slučajeva od prirodnih katastrofa smanjio se za 75 posto tijekom posljednjih stotinu godina, prema Međunarodnoj bazi podataka o katastrofama. U posljednjih deset godina (2007.-2016.), prirodne katastrofe ubile su u prosjeku 80.386 ljudi godišnje. To je 25 posto od broja otprije sto godina (1907.-1916.), koji je iznosio 325.742 smrtnih slučajeva godišnje.

Ovaj broj uključuje sve žrtve poplava, potresa, oluja, suša, požara i ekstremnih temperatura, kao i smrti tijekom masovnih seoba ljudi i pandemija koje slijede nakon takvih događaja. Samo je deset posto ljudi izabralo točan odgovor, a čak i u zemljama koje su najbolje prošle kad je riječ o ovom pitanju – Finskoj i Norveškoj – udio točnih odgovora bio je samo 16 posto. Čimpanze, koje ne gledaju vijesti, odabrale su, kao i uvijek, točan odgovor u 33 posto slučajeva! Zapravo, broj stradalih u prirodnim katastrofama u najmanju se ruku prepolovio. Sada iznosi samo 25 posto od onoga kako je bilo prije sto godina. Svjetska populacija povećala se za pet milijarda ljudi tijekom istog razdoblja, pa je smanjenje smrtnih slučajeva po glavi stanovnika još nevjerojatnije. Sada je samo šest posto onoga otprije sto godina.

Prirodne katastrofe danas ne ubijaju mnogo manje ljudi zato što se priroda promijenila, već zato što većina ljudi više ne živi na prvoj razini. Katastrofe pogađaju zemlje na svim razinama dohotka, ali štete koje tada nastaju vrlo su različite. Više novca donosi i bolju pripremljenost.

Davne 1942. godine Bangladeš se nalazio na prvoj razini i gotovo svi njegovi stanovnici bili su nepismeni poljodjelci. Tijekom dvije godine pretrpio je užasne poplave, suše i ciklone. Nijedna međunarodna organizacija nije priskočila u pomoć i umrla su dva milijuna ljudi. Bangladeš se danas nalazi na drugoj razini i gotovo sva bangladeška djeca završavaju školu, u kojoj nauče da tri crveno-crne zastavice znače da svi moraju trčati u evakuacijske centre. Danas je vlada duž bangladeškoga golemoga riječnog ušća postavila digitalni sustav za nadzor povezan s besplatno dostupnom stranicom za praćenje poplava. Samo petnaest godina prije nijedna zemlja na svijetu nije imala tako napredan sustav. Kad ih je novi ciklon pogodio 2015. godine, plan je proradio, a Svjetski program za hranu dostavio je 113 tona visokokaloričnih keksa za 30.000 evakuiranih obitelji.

Iste godine dojmljive su slike diljem svijeta proširile svijest o strahovitom potresu u Nepalu, i spasilački timovi i helikopteri ubrzo su poslani na poprište tragedije. Tragično, tisuće su već poginule, ali humanitarni resursi koji su se slili u ovu nedostupnu zemlju na prvoj razini uspjeli su spriječiti da stopa smrtnosti dodatno naraste.

UN-ov portal Relief Web postao je globalni koordinator za pomoć u katastrofama – nešto o čemu prijašnje generacije žrtava katastrofa nisu mogle ni sanjati. Financiraju ga porezni obveznici s četvrte razine. Trebali bismo biti vrlo ponosni zbog toga. Mi ljudi konačno smo dokučili kako se zaštititi od prirode. Golemo smanjenje broja stradalih u prirodnim katastrofama još je jedan trend koji treba dodati hrpi zanemarenih, nepoznatih priča o uspjesima ljudske vrste.

Nažalost, upravo smo ljude na četvrtoj razini, one koji plaćaju za Relief Web, ispitali o trendovima u vezi s prirodnim katastrofama. Njih 91 posto nije ni svjesno uspjeha priče za koju plaćaju jer njihovi novinari nastavljaju izvještavati o svakoj katastrofi kao da je najgora dosad. Duga linija trenda koja elegantno opada, to malo nade utemeljene na činjenicama, ne smatra se vrijednom izvještavanja.

Sljedeći put kad u vijestima vidite užasne slike žrtava zarobljenih pod ruševinama, hoćete li se sjetiti ovoga pozitivnog dugoročnog trenda? Kad se novinar okrene prema kameri i kaže: „Svijet je upravo postao još opasniji”, hoćete li moći ne složiti se s njime? Hoćete li gledati lokalne spasilačke ekipe s raznobojnim kacigama i pomisliti:

„Većina njihovih roditelja nije znala čitati, ali oni slijede međunarodne smjernice o prvoj pomoći. Svijet postaje bolji.“

Kad novinarka tužnog izraza lica kaže „u vremenima poput ovih”, hoćete li se vi nasmiješiti i pomisliti da govori o vremenu u kojem prvi put u povijesti žrtve katastrofa odmah dobivaju svjetsku pozornost i stranci im šalju svoje najbolje helikoptere? Hoćete li osjećati činjenično utemeljenu nadu da će čovječanstvo moći spriječiti još užasnije smrti u budućnosti?

Ne vjerujem. Nećete, ako funkcionirate kao ja. Jer kad ta kamera prijeđe preko tijela mrtve djece koje izvlače iz ruševina, moje intelektualne sposobnosti blokiraju strah i tuga. U tom trenutku, nikakav grafikon na svijetu ne može utjecati na moje osjećaje, nikakve me činjenice ne mogu utješiti. Tvrditi u takvom trenutku da se stvari popravljaju značilo bi trivijalizirati strahovitu patnju tih žrtava i njihovih obitelji. Bilo bi apsolutno neetično. U tim situacijama moramo zaboraviti na širu sliku i učiniti sve što možemo kako bismo pomogli.

Važne činjenice i šira slika moraju pričekati dok opasnost prođe. Ali onda se moramo usuditi povratiti naš pogled na svijet utemeljen na činjenicama. Moramo hladne glave usporediti brojke kako bismo bili sigurni da se naši resursi koriste učinkovito za sprječavanje novih nesreća. Ne možemo dopustiti strahu da nam određuje prioritete. Jer opasnosti kojih se danas najviše bojimo uglavnom su, zahvaljujući našoj uspješnoj međunarodnoj suradnji, opasnosti koje zapravo uzrokuju najmanje štete.

Desetak dana 2015. godine cijeli je svijet gledao prizore iz Nepala, gdje je poginulo 9000 ljudi. Tijekom tih istih deset dana, zbog zagađene vode za piće, dijareja je ubila 9000 djece diljem svijeta. Nije bilo nijedne kamere koja bi snimila kako ta djeca gube svijest u naručju svojih uplakanih roditelja. Nisu doletjeli nikakvi cool helikopteri. Uostalom, helikopteri ne pomažu puno u borbi protiv ovog djecoubojice (jednog od najgorih na svijetu). Sve što je potrebno da bismo spriječili dijete da slučajno popije još mlak susjedov izmet nekoliko je plastičnih cijevi, vodena pumpa, malo sapuna i osnovni kanalizacijski sustav. Mnogo jeftinije od jednog helikoptera.

Četrdeset milijuna nevidljivih zrakoplova

Godine 2016. zrakoplovi na ukupno četrdeset milijuna komercijalnih letova sigurno su se prizemljili na svoje destinacije. Samo je deset njih završilo fatalno. To su, naravno, bili oni o kojima su izvještavali novinari: ukupno 0,000025 posto. Sigurni letovi nisu vrijedni izvještavanja. Zamislite: „Let BA0016 iz Sidneyja sletio je na aerodrom Changi u Singapuru bez problema. To su sve današnje vijesti.“

A 2016. bila je druga najsigurnija godina u povijesti zrakoplovstva. No ni to nije vrijedno izvještavanja. Letenje je postalo 2100 puta sigurnije u posljednjih sedamdeset godina.

Tridesetih godina prošlog stoljeća letenje je bilo vrlo opasno i putnici su strepili zbog mnogobrojnih nesreća. Zrakoplovni stručnjaci diljem svijeta razumjeli su potencijal komercijalnoga zračnog prijevoza, no znali su i da letenje mora postati sigurnije prije nego što ga se većina ljudi usudi isprobati. Sastali su se u Chicagu 1944. godine kako bi uspostavili zajednička pravila i potpisali sporazum koji je uključivao vrlo važan Dodatak 13: Zajednički format izvješća o nesrećama, koje su svi usvojili, kako bi mogli učiti na pogreškama ostalih.

Otad su svaki pad ili nesreća, koji uključuju putnički zrakoplov, istraženi i prijavljeni; čimbenici rizika sustavno se identificiraju; poboljšani sigurnosni protokoli usvojeni su diljem svijeta. Vau! Rekao bih da je Čikaška konvencija jedna od najimpresivnijih suradnji u povijesti čovječanstva. Nevjerojatno je kako dobro ljudi mogu surađivati kada dijele iste strahove.

Instinkt straha toliko je moćan da može natjerati ljude širom svijeta da surađuju kako bi ostvarili najveći napredak. Toliko je moćan da nam iz vidokruga može sakriti četrdeset milijuna sigurno prizemljenih zrakoplova svake godine. Kao što s naših televizijskih ekrana može izbrisati 330.000 djece koja umru od dijareje. Samo tako.

Rat i sukob

Rođen sam 1948. godine, tri godine nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, u kojem je poginulo 65 milijuna ljudi. Nitko se nije pretvarao da još jedan svjetski rat nije moguć. Pa ipak, do njega nije došlo. Umjesto njega došao je mir: najdulje razdoblje mira između velesila u povijesti čovječanstva.

Danas su sukobi i broj stradalih u sukobima rekordno niski. Proživio sam najmirnija desetljeća u ljudskoj povijesti. Gledajući vijesti, neprestano preplavljene strahotnim prizorima, gotovo je nemoguće u to povjerovati.

Ne želim trivijalizirati užase koji nesumnjivo i dalje postoje. Ne pokušavam umanjiti važnost okončavanja sukoba koji upravo traju. Prisjetite se: stvari istodobno mogu biti loše i popravljati se. Popravljati se, ali i dalje biti loše. Svijet je nekad bio uglavnom barbarski, danas najvećim dijelom nije. No za ljude u Siriji, ti trendovi naravno nisu ohrabrujući. Ondje je situacija barbarska upravo sada. Sirijski sukob najvjerojatnije će se pokazati kao najsmrtonosniji na svijetu od Etiopsko-eritrejskog rata između 1998. i 2000. godine. Još ne znamo ukupan broj žrtava i ne znamo hoće li se sukob proširiti. Ako broj žrtava premaši desetke tisuća, sukob će biti manje krvav od najgorih ratova 1990-ih. Ako broj stradalih dosegne dvjesto tisuća, to će i dalje biti manje od ratova u 1980-ima. Ovo nije nikakva utjeha za one koji proživljavaju te užase, ali činjenica da broj žrtava u sukobima opada iz desetljeća u desetljeće, trebala bi biti neka utjeha nama ostalima.

Opći trend prema smanjenju nasilja nije samo još jedno poboljšanje. To je najljepši trend koji postoji. Širenje mira posljednjih desetljeća omogućilo je druga poboljšanja koja smo vidjeli. Moramo se brinuti o ovom krhkom daru ako se nadamo da ćemo ostvariti druge plemenite ciljeve, poput suradnje za održivu budućnost. Bez mira u svijetu, možete zaboraviti svaki drugi oblik globalnog napretka.

Zagađenje

Prijetnja trećim, nuklearnim, svjetskim ratom za mene je bila vrlo stvarna tijekom djetinjstva u pedesetima i sljedeća tri desetljeća. Bila je stvarna većini ljudi. Svi smo u glavi imali prizore žrtava Hirošime, a na vijestima su velesile neprestano pokazivale svoje nuklearne mišiće kao bodibilder na steroidima svoje, jedno nuklearno testiranje za drugim. Odbor za dodjelu Nobelove nagrade 1985. godine odlučio je da je nuklearno razoružanje najvažnija mirovna misija u svijetu. Dodijelili su mi Nobelovu nagradu. Dobro, ne baš meni osobno, već Međunarodnom udruženju liječnika za sprječavanje nuklearnog rata (International Physicians for the Prevention of Nuclear War, IPPNW), čiji sam ponosni član bio i ja.

Godine 1986. bilo je 64.000 nuklearnih glava u svijetu; danas ih je 15.000. Dakle, instinkt straha itekako može pomoći osloboditi svijet groznih stvari. U drugim prilikama, otme li se kontroli, izobliči naše procjene opasnosti i prouzroči užasnu štetu.

Dvadeset i devet kilometara ispod površine mora, na dnu Tihog oceana blizu japanske obale, 11. ožujka 2011. dogodila se „seizmička rasjedna ruptura“. Pomaknula je glavni japanski otok gotovo 2,5 metra istočno i proizvela tsunami koji je pogodio obalu sat vremena kasnije, ubivši pritom oko 18.000 ljudi. Tsunami je bio viši i od zida izgrađenog kako bi zaštitio nuklearno postrojenje Fukushima. Provinciju je preplavila voda, a svjetske je vijesti preplavio strah od štete i radioaktivne kontaminacije.

Ljudi su bježali iz provincije što su brže mogli, ali još ih je 1600 poginulo. Nije ih ubilo curenje radioaktivnog materijala. Nije prijavljen nijedan slučaj da je netko od stradalih umro od onoga od čega su svi bježali. Tih 1600 ljudi umrlo je samo zato što su bježali. To su uglavnom bili stariji ljudi koji su umrli zbog mentalnog i fizičkog stresa izazvanog samom evakuacijom ili životom u skloništima. Nije ih ubila radioaktivnost, već strah od radioaktivnosti. (Čak i nakon najgore nuklearne nesreće na svijetu, Černobila 1986. godine, kad je većina ljudi očekivala golem porast stope smrtnosti, istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije nije to potvrdilo, čak ni među onima koji su živjeli na tom području.)

Četrdesetih godina prošlog stoljeća otkrivena je nova čudesna kemikalija koja je ubijala mnoge dosadne kukce. Poljoprivrednici su bili presretni. Borci protiv malarije bili su presretni. DDT su prskali po usjevima, močvarama i kućama, a da nisu dovoljno proučili moguće nuspojave. Izumitelj DDT-a dobio je Nobelovu nagradu.

Tijekom 1950-ih prvi pokreti za zaštitu okoliša u Sjedinjenim Američkim Državama počeli su izražavati zabrinutost zbog razina DDT-a koji se akumulirao duž hranidbenog lanca i stigao do riba, pa čak i ptica. Rachel Carson, glasovita autorica popularno-znanstvenih knjiga, otkrila je u Tihom proljeću da je ljuska ptičjih jaja u njezinom kraju postala tanja zbog DDT-a, a knjiga je postala svjetski bestseler. Ideja da je ljudima dopušteno širiti nevidljive tvari za ubijanje kukaca, dok su vlasti zatvarale oči pred ikakvim znakovima šireg učinka nadruge životinje ili same ljude, bila je, naravno, zastrašujuća.

Rasplamsao se strah od neadekvatne regulacije i neodgovornih tvrtki, i svjetski pokret za zaštitu okoliša je rođen. Zahvaljujući ovom pokretu – i drugim skandalima u vezi sa zagađenjem, koji uključuju izljeve nafte, radnike na plantažama kod kojih su pesticidi izazvali invalidnost, kvarove nuklearnih reaktora – današnji svijet ima pristojnu regulativu u vezi s uporabom kemikalija i sigurnosnim procedurama koje obuhvaćaju mnoge zemlje (iako nisu ni približno tako impresivno raširene kao one u zrakoplovnoj industriji). DDT je zabranjen u nekoliko zemalja i humanitarne organizacije morale su ga prestati koristiti.

Ali. Ali. Kao nuspojava, ostala nam je razina javnog straha od kemijskog zagađenja koje graniči s paranojom. Zove se kemofobija.

To znači da je činjenično utemeljeno razumijevanje tema poput cijepljenja djece, nuklearne energije i DDT-a danas još uvijek vrlo rijetko. Sjećanje na neadekvatnu regulativu stvorilo je automatsko nepovjerenje i strah, koji blokiraju sposobnost da se saslušaju argumenti utemeljeni na podacima. Unatoč tome, pokušat ću ih izložiti.

U poražavajućem primjeru kritičkog razmišljanja koje je pošlo po zlu, visokoobrazovani, vrlo brižni roditelji izbjegavaju cijepiti svoju djecu protiv smrtonosnih bolesti. Volim kritičko razmišljanje i divim se skepticizmu, ali samo u okvirima koji poštuju dokaze. Stoga, ako ste skeptični prema cijepljenju protiv ospica, molim vas da učinite dvije stvari. Prvo, pobrinite se da znate kako izgleda dijete koje umire od ospica. Većina djece koja se zarazi ospicama oporavi se, ali još uvijek ne postoji lijek i, čak i uz najbolju suvremenu medicinu, jedno ili dvoje od tisuću će umrijeti.

Drugo, zapitajte se: „Kakav bi me dokaz mogao uvjeriti da promijenim mišljenje?“ Ako je odgovor da „ne postoji dokaz

koji bi me natjerao da promijenim mišljenje o cijepljenju“, onda znači da ste izašli izvan okvira racionalnosti utemeljene na dokazima, izvan upravo onog kritičkog razmišljanja koje vas je dovelo do ove točke. U tom slučaju, kako biste bili dosljedni u svojem skepticizmu prema zna- nosti, molim vas da sljedeći put kad se podvrgnete operaciji zatražite od svojega kirurga da se ne zamara pranjem ruku.

Više od tisuću starijih ljudi umrlo je bježeći od curenja radioaktivnog materijala koje nije ubilo nikoga. DDT je štetan, ali nisam uspio naći brojke koje pokazuju da je ikoga izravno ubio. Proučavanje štetnih posljedica koje nije provođeno 1940-ih, provedeno je danas. Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (Center for Disease Control and Regulation, CDC) izdao je 2002. godine dokument od 497 stranica, naslovljen

„Toksikološki profil DDT-a, DDE-a i DDD-a“. Svjetska zdravstvena organizacija konačno je završila s provjerom svih znanstvenih istraži- vanja 2006. godine i, baš kao i Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, klasificirala DDT kao „blago štetan“ za ljude, tvrdeći da u određenim situacijama ima više prednosti za zdravlje nego nedostataka.

DDT treba koristiti s velikim oprezom, a postoje razlozi i za i protiv. U izbjegličkim kampovima koji vrve komarcima, na primjer, DDT je često jedno od najbržih i najjeftinijih načina da se spase životi. Ameri- kanci, Europljani i strahom vođeni lobiji, međutim, odbijaju pročitati iscrpna ispitivanja i kratke preporuke Centra za kontrolu i prevenciju bolesti te Svjetske zdravstvene organizacije pa nisu spremni na raspravu o korištenju DDT-a. To znači da neke humanitarne organizacije koje ovise o javnoj podršci izbjegavaju rješenja utemeljena na dokazima koja bi mogla zapravo spasiti živote.

Poboljšanja u regulativi dosad se nisu vodila brojem stradalih već strahom, a u nekim slučajevima – kao što su Fukushima i DDT – strah od nevidljive tvari oteo se kontroli i uzrokuje više štete nego sama tvar.

Okoliš je ugrožen u mnogim dijelovima svijeta. Ali dok dramatični potresi privlače više medijske pozornosti od dijareje, o sitnim ali zastra- šujućim kemijskim zagađenjima izvještava se više nego o štetnijim ali manje dramatičnim ugrožavanjima okoliša, poput uništavanja morskog dna i gorućeg problema prekomjernog izlova ribe.

Kemofobija također znači da svakih šest mjeseci dolazi do „novoga znanstvenog otkrića“ vrlo malih količina umjetne kemijske tvari u svakodnevnoj hrani, koje bi vas, ako svakodnevno pojedete količinu od jednog ili dva teretna broda te hrane, i tako tri godine, mogle ubiti. U tom trenutku visokoobrazovani ljudi navlače svoj zabrinuti izraz lica i raspravljaju o tome uz čašu crnog vina. To što je broj žrtava ravan nuli ne igra, čini se, nikakvu ulogu u tim raspravama. Razina straha naizgled je potpuno određena „kemijskom“ prirodom nevidljive supstancije.

Prijeđimo sad na najnoviji najveći strah Zapada.

Terorizam

Ako postoji ijedna grupa ljudi koja potpuno razumije moć instinkta straha, onda to nisu novinari, već teroristi. Ključ je u njihovu imenu. Strah je ono čemu teže. I uspijevaju zato što koriste sve naše primitivne strahove – od tjelesne ozljede, zarobljavanja, trovanja ili zagađenja.

Terorizam je jedna od iznimki u globalnim trendovima o kojima smo raspravljali u drugom poglavlju o negativnosti. On se pogoršava.

Je li stoga vaš strah od njega opravdan? Pa, najprije, odgovoran je za samo 0,05 posto svih smrti na svijetu u 2016. godini, stoga vjerojatno niste u pravu. Drugo, ovisi o tome gdje živite.

Na Sveučilištu Maryland grupa istraživača sakupila je podatke o svim terorističkim napadima koje su zabilježili pouzdani mediji od 1970. go- dine. Rezultat je svima dostupna Baza podataka o globalnom terorizmu (Global Terrorism Database), koja sadrži detalje o 170.000 terorističkih slučajeva. Ova baza podataka pokazuje da su u desetogodišnjem razdoblju od 2007. do 2016. teroristi ubili 159.000 ljudi diljem svijeta, što je triput više od broja stradalih u prethodnom desetljeću. Kao i s ebolom, kad se broj udvostručava ili utrostručava, naravno da biste trebali biti zabrinuti i pobliže ispitati što to znači.

Lov na podatke o terorizmu

U ovom dijelu knjige svi trendovi završavaju s 2016. godinom jer to je zadnja godina za koju postoje podaci u Bazi podataka o globalnom terorizmu. Istraživači su pomno proučili mnogobrojne izvore kako bi eliminirali glasine i lažne informacije za svaki slučaj koji bilježe, i otud vremenski odmak. To je dobra znanstvena praksa, ali činila mi se čudnom. Kao i s ebolom i emisijom CO2, o kojima ću govoriti kasnije, kad se nešto čini važno i zabrinjavajuće, nije li važnije što brže imati najažurnije podatke umjesto detaljno ih pretresati? U protivnom, kako možemo znati je li terorizam u porastu ili nije?

Wikipedija sadrži članke s dugačkim popisima posljednjih terorističkih napada u cijelom svijetu. Volonteri ih ažuriraju zadivljujuće brzo, samo nekoliko minuta nakon što se pojave prva izvješća: u vijestima. Volim Wikipediju i kad bismo mogli vjerovati tim popisima, ne bismo morali čekati tako dugo da vidimo trend. Kako bismo provjerili njihovu pouzda- nost, odlučili smo usporediti (englesku) Wikipediju s Bazom podataka o globalnom terorizmu za 2015. godinu. Ako bi preklapanje bilo blizu sto posto, vjerojatno bismo mogli zaključiti da je Wikipedija također potpuna i za 2016. i 2017. godinu te je koristiti kao dovoljno dobar izvor za praćenje budućih trendova terorizma.

Ispostavilo se da Wikipedija nenamjerno oblikuje vrlo izobličenu sliku svijeta. I to sustavno izobličenu u skladu sa zapadnjačkim pogledom na svijet. Jako smo se razočarali. Preciznije, naše je razočaranje bilo 78 posto. To je postotak žrtava terorizma iz 2015. godine koje nisu zabilježene u Wikipediji. Dok je bila zabilježena gotovo svaka osoba stradala na Zapadu, isto je učinjeno za samo 25 posto onih iz „ostatka svijeta“.

Bez obzira na to koliko ja volio Wikipediju, još uvijek trebamo ozbiljne istraživače koji će održavati pouzdane baze podataka. Ali i oni trebaju veća sredstva kako bi ih mogli brže ažurirati.

No dok je terorizam doista u porastu diljem svijeta, u zemljama na četvrtoj razini zapravo ga je manje. U razdoblju od 2007. do 2016. godine teroristi su ubili ukupno 1439 ljudi u zemljama na četvrtoj razini. U prethodnom desetljeću stradalo je 4358 ljudi. To uključuje najveći napad ikad zabilježen, 2996 ljudi koji su poginuli 11. rujna 2001. godine. Čak i ako njih isključimo, stopa smrtnosti na četvrtoj razini ostala je ista između ova dva posljednja desetljeća. Strahovit porast žrtava uzrokovanih terorizmom dogodio se na prvoj, drugoj i trećoj razini. Glavnina tog porasta bila je u pet zemalja: Iraku (zbog kojeg se broj žrtava gotovo udvostručio), Afganistanu, Nigeriji, Pakistanu i Siriji.

Udio žrtava terorizma u najbogatijim zemljama – odnosno, u ze- mljama na četvrtoj razini – bio je 0,9 posto među svim stradalima od terorizma između 2007. i 2016. godine. Broj opada tijekom ovog stoljeća. Od 2001. godine nijedan terorist nije uspio ubiti nijednog pojedinca otmicom komercijalnog leta. Zapravo, teško je zamisliti uzrok smrti koji ubija manje ljudi u zemljama na četvrtoj razini od terorizma. Na tlu Sjedinjenih Američkih Država 3172 čovjeka poginula su u teroristič- kim napadima u posljednjih dvadeset godina – prosječno 159 godišnje. Tijekom istog razdoblja alkohol je pridonio smrti 1,4 milijuna ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama – prosječno 69.000 godišnje. Ovo nije potpuno poštena usporedba jer je u većini tih slučajeva alkoholičar bio i žrtva. Bilo bi poštenije promotriti samo one smrti gdje alkoholičar nije bio žrtva: automobilske nesreće i ubojstva. Vrlo konzervativna procjena za Sjedinjene Američke Države dala bi otprilike 7500 smrti godišnje. U Sjedinjenim Američkim Državama opasnost da vaše voljene ubije pijana osoba gotovo je 50 puta veća nego opasnost da ih ubije terorist.

Ali dramatični teroristički incidenti u zemljama na četvrtoj razini privlače pozornost medija diljem svijeta, koju većina žrtava alkohola ne dobije. A vrlo vidljive sigurnosne kontrole na aerodromima, koje čine rizik manjim nego ikad, mogu odavati dojam povećane opasnosti.

Tjedan dana nakon 11. rujna 2001., prema Gallupu, 51 posto američkih građana strahovalo je da će članovi njihovih obitelji postati žrtve terorizma. Četrnaest godina poslije, brojka je bila ista: 51 posto. Ljudi su gotovo jednako uplašeni danas kao što su bili tjedan nakon rušenja Blizanaca.

Strah nasuprot opasnost: strahovati od pravih opasnosti

Strah može biti koristan, ali samo ako je upravljen prema pravim opa- snostima. Instinkt straha užasno je loš vodič za razumijevanje svijeta. Navodi nas da obratimo pozornost na opasnosti koje nisu vjerojatne, ali kojih se najviše bojimo, i tako zanemarimo ono što je zapravo najopasnije.

Ovo se poglavlje dotaklo užasnih događaja: prirodnih katastrofa (u kojima strada 0,1 % ljudi), zrakoplovnih nesreća (0,001 %), ubojstava (0,7 %), curenja radioaktivnih tvari (0 %) i terorizma (0,05 %). Nije- dan od njih nije ubio više od 1 % ljudi koji umiru svake godine, a ipak dobivaju golemu medijsku pozornost. Naravno, trebali bismo raditi i na smanjivanju broja žrtava od ovih uzroka. Ipak, ovo pokazuje koliko instinkt straha pomiče naš fokus. Kako bismo znali čega se stvarno trebamo bojati i kako uistinu zaštititi svoje voljene od opasnosti, trebali bismo potisnuti strah i ustanoviti stvarne stope smrtnosti.

Jer su „zastrašujuće“ i „opasno“ dvije različite stvari. Nešto što je zastrašujuće opaženi je rizik. Nešto što je opasno stvarni je rizik. Po- svećivati previše pozornosti onome što je zastrašujuće umjesto onome što je opasno – odnosno, obraćati previše pozornosti na strah – dovodi do tragičnog traćenja energije na pogrešne stvari. Zato užasnuti mladi specijalizant pomisli da je došlo do nuklearnog rata umjesto da liječi pothlađenost, a cijeli se svijet usredotočuje na potrese i zrakoplove koji se ruše i nevidljive tvari dok milijuni ljudi umiru od dijareje, a morsko dno postaje podvodna pustinja. Volio bih da se moj strah usredotoči na megaopasnosti današnjice, a ne na opasnosti iz naše evolucijske prošlosti.

Faktologija

Faktologija jest… prepoznati kad nam zastrašujuće stvari obuzmu pozornost, i prisjetiti se da one nisu nužno najopasnije. Naši prirodni strahovi od nasilja, zatočeništva i zagađenja nagone nas da sustavno precjenjujemo te rizike.

Kako biste kontrolirali instinkt straha, procijenite rizike.

• Strašan svijet: strah nasuprot stvarnosti. Svijet se čini straš- nijim nego što jest zato što je ono što o njemu čujete odabrano – prošlo je kroz filter ili naše pozornosti ili medija – upravo zato što je strašno.

• Rizik = opasnost x izloženost. Koliki je neki rizik ne ovisi o tome koliki strah budi u vama, nego o kombinaciji dvije stvari. Koliko je nešto uistinu opasno? I koliko ste tome izloženi?

• Smirite se prije nego što nastavite. Kad se bojite, vidite svijet drukčije. Donesite što manje odluka sve dok panika ne prođe.