Objavljeno u Nacionalu br. 1227, 31. listopad 2021.
Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Bowie – Život u slikama’, interpretacije biografije Davida Bowieja (8. siječnja 1947. – 10. siječnja 2016.), planetarne rock zvijezde i čarobnjaka kreacije i prerušavanja, koju je napisao Fran Ruiz, a ilustrirala Maria Hesse
Toliko sam se udaljio od svojeg stvaralačkog nerva da je rješenje bilo da navučem radničko odijelo i iznova počnem s dna. Pružila mi se prilika kad sam upoznao Reevesa Gabrelsa, supruga publicistkinje s kojom sam surađivao na posljednjoj turneji. Reeves je bio gitarist jednostavnog stila. Predložio sam mu da radimo zajedno i novi je projekt zadobivao obrise u mojoj glavi. Pridružili su nam se braća Tony i Hunt Sales, koji su surađivali s Iggyjem i sa mnom na albumu Lust for Life. Tako je nastao Tin Machine. Željeli smo svirati izravan zvuk.
Iako je diskografska kuća EMI bila nezadovoljna ovim projektom, nisam se dao zastrašiti i snimili smo LP 1989. na Bahamima. Svjetsku premijeru albuma održali smo u malenom baru u Nassauu, gdje smo svirali ispred nekih pedesetak turista koji se nisu prestajali čuditi. Odlučili smo da će turneja imati intimnu formu i da će se održavati u klubovima i malim lokalima različitih zemalja.
Dok je kritika bila zbunjena, ja sam istinski uživao u stvaranju glazbe. Trebao sam odmak od brenda Bowie, biti dio nečega što se ne vrti oko mene.
S novim razdobljem koje se naziralo iza ugla i dok su drugi članovi Tin Machinea odmarali, otišao sam na samostalnu turneju kako bih proslavio cjelokupnu karijeru. Kad sam se vratio, završio sam na jednoj od raskošnih zabava tog vremena. Ondje su se moji putevi ukrstili sa ženom koja će zauvijek promijeniti moj život: Iman Mohamed Abdulmajid.
Za mene ničeg drugog nije bilo na zabavi osim nas dvoje. Koliko sam krinki stavio u svom životu, jednu navučenu preko druge? Iman ih je sve poskidala. Superzvijezda, milijunaš, neodoljivi zavodnik… Sve su padale oborene njezinim pogledom. David Bowie nije izazivao strahopoštovanje pred njenim očima koje su vidjele sve, od bijede Afrike do glamura na modnim pistama, a sada su nosile odgovornost direktorice uspješne kozmetičke tvrtke.
Iman nije stala dok me nije potpuno razotkrila. Kad više nije preostalo maski, pokazao sam joj što se skriva ispod njih: strano biće izolirano na planetu kojem ne pripada; to sam bio istinski ja. No ona još nije bila završila sa mnom. Povukla je zatvarač za koji sam i ja zaboravio da postoji, i sivkasta koža izvanzemaljca pala je na tlo.
Ispod nje bio je David Robert Jones. I ona se zadovoljno nasmiješila.
Ubrzo smo počeli živjeti zajedno. Moj život glazbenika nastavio se: nova turneja s Tin Machineom, sukobi u diskografskoj kući, članovi benda koji se drogiraju…
Samo što ništa od toga nije bio moj prioritet. Moj glavni cilj bio je zatražiti ruku osobe s kojom sam želio provesti ostatak života.
Iman i ja vjenčali smo se u travnju 1992. godine. – Prvo mi. Zatim sve ostalo – rekao sam joj. Stoga smo civilno i intimno vjenčanje odradili u Švicarskoj, a zatim smo u lipnju u Firenci proslavili našu bračnu zajednicu sa svojim najbližima: mojom majkom i sinom (koji se sad zvao Duncan i kojeg je s vremenom moja nova supruga posvojila), Imaninom obitelji i svim našim prijateljima. Časopis Hello! posvetio je vjenčanju reportažu na, ni manje ni više, nego 23 stranice.
Za mene ničeg drugog nije bilo na zabavi osim nas dvoje. Koliko sam krinki stavio u svom životu? Iman ih je sve poskidala. Superzvijezda, milijunaš, neodoljivi zavodnik…
Iman je blistala, nikad nisam vidio takvu zasljepljujuću ljepotu.
Odlučili smo potražiti kuću u Los Angelesu. Grad je bio u potpunom kaosu zbog prosvjeda zbog nasilja na Rodney Kingu. Vlastitim sam očima vidio najružnije lice SAD-a: kako policajci tuku crnog mladića. Iman i ja odlučili smo se za život u New Yorku.
Život s Iman donio mi je smirenost dovoljnu da mislim na svoj život i pomirim se s mnogim stvarima. Dok sam snimao svoj sljedeći album Black Tie White Noise, osjetio sam kako se ponovo budi moj poriv za eksperimentiranjem te, i ne primijetivši, prvi sam se put mogao suočiti sa stvarima koje su mi dotad bile prebolne. Godinama nakon njegove smrti, dao sam si oduška izrazivši svoje osjećaje neuspjeha i krivnje zbog Terryja u pjesmi Jump They Say.
PRONAŠAO SAM BESKRAJNU SLOBODU U PRIHVAĆANJU SVOG ŽIVOTA ONAKVOG KAKAV JEST I NE TRAŽEĆI SVETI GRAL KOJI DONOSI NEKU SIGURNOST KOJA JE, MISLIO SAM, POTREBNIJA NEGO ŠTO ZAISTA JEST.
Odlučio sam se ponovo povezati s ljudima iz prošlosti. Bile su to mračne godine AIDS-a: od kraja 80-ih svi smo izgubili mnoge prijatelje zbog te strašne bolesti. Na koncertu u čast Freddyju Mercuryju koji se održao na Wembleyju otpjevao sam pjesmu Heroes s Queenovcima i Mickom Ronsonom, svojim starim gitaristom. Nakon nastupa kleknuo sam pred tim golemim auditorijem i stao moliti Očenaš za sve oboljele od te smrtonosne bolesti.
Dovoljno odvažan da svoje stvaralaštvo vodim putevima kojim želim, ponovo sam se sastao s Brianom Enom i posjetili smo Guggin, psihijatrijsku bolnicu u Austriji u kojoj se provodio terapeutski program za mentalno oboljele pacijente u suradnji s likovnim umjetnicima. Da je barem Terry imao ovakvo nešto u Cane Hillu. Bi li mu pomoglo da otjera svoje strahove? Je li moja umjetnost bila išta više od pokušaja da razumijem stanje svog brata? Kako god bilo, određene ideje koje su me stalno opsjedale uvijek su iznova završavale u mojim djelima.
Na sljedećem albumu 1. Outside, koji sam objavio 1995., pokušao sam prikazati zbrku koja je vladala krajem stoljeća, zbrku u kojoj sam uživao; nikad nisam vjerovao zaključenim raspravama.
Iste godine održao sam svoju prvu samostalnu izložbu slika u jednoj galeriji u Londonu. Ovaj izlet u svijet likovne umjetnosti neki su stručnjaci smatrali uvredom, optužujući me da koristim svoj negativni publicitet kako bih izlagao kao pravi umjetnik. Dobio sam priliku da im uzvratim: tri godine poslije sudjelovao sam u kampanji kojom se željelo valorizirati djela Nata Tatea, opskurnog slikara koji je stvarao sredinom stoljeća. Neki kritičari potvrdili su vrijednost tog neznanog umjetnika, a nekoliko sati nakon saznali su da Nat Tate nikad nije postojao: bio je izmišljotina nas četvorice ljubitelja umjetnosti koji smo htjeli razotkriti pozu mnogih takozvanih erudita. Nije bilo druge nego smijati se tim smiješnim ljudima. Nisam se zaludu nekoliko desetljeća bavio konceptima prerušavanja i provokacije, znao sam prepoznati prave lažnjake.
BOWIE DILJEM SVIJETA
Ako je mojih kritičara bilo na desetke, moji obožavatelji činili su legije. Bio sam sretno oženjen i izgradio sam uspješnu karijeru. Tako sam dočekao kraj stoljeća.
Primjećivao sam da me bendovi koji su nastali tih godina, kao Suede ili Placebo, smatraju jednim od svojih najvećih uzora. Istina je da mi je u tim trenucima karijera i dalje bila važna, ali još više značila mi je obitelj. Što sam duže bio s Iman, to smo se više voljeli i sve sam bili smireniji i sretniji. Jedina ovisnost koje se nisam riješio bio je duhan; pušio sam dvije kutije dnevno i znao sam da će, ako ga se ne ostavim, ostaviti posljedice na mom glasu i zdravlju.
Stario sam, ali prštao sam energijom. Također sam bio sposoban sagledati događaje iz prošlosti iz druge perspektive: u ljeto 1996. pomirio sam se Louom Reedom; nisam želio biti u lošim odnosima s nekim zbog svađe izazvane prokletim drogama prije 15 godina. Želio sam da prisustvuje mojoj zabavi za 50. rođendan. Proslavio sam ga koncertom u njujorškom Madison Square Gardenu na kojem su, osim „kralja New Yorka”, sudjelovali i drugi glazbenici na koje je izvršila utjecaj moja glazba: Dave Grohl, Billy Corgan, Frank Black… Robert Smith, frontmen The Curea, poklonio mi je neobičan dar: fosiliziranog kameleona. Međutim, Imanin dar najviše me je dirnuo: potajice je kontaktirala moje dugogodišnje prijatelje i zajednički su osmislili knjigu prepunu posveta i crteža.
Na koncertu u čast Freddyju Mercuryju otpjevao sam pjesmu ‘Heroes’ s Queenovcima. Nakon nastupa na Wembleyju kleknuo sam i stao moliti Očenaš za sve oboljele od AIDS-a
Iman i ja željeli smo imati djecu. Začeće se trebalo dogoditi prije ili poslije tako da sam se morao pobrinuti za svoju ostavštinu. Prava za albume nastale prije 1976. bili su i dalje u rukama Tonyja Defriesa. Znao sam da ih se moj bivši menadžer neće tako lako odreći tako da sam trebao pronaći novac. Mnogo novca. Iznos koji je bio visok čak i za mene. Palo mi je na pamet nešto što nijedan glazbenik dotad nije napravio: pretvoriti svoj glazbeni repertoar u sredstvo ulaganja. Tako su nastale obveznice Bowie. U suštini sam ponudio svoju zaradu od autorskih prava u vremenskom razdoblju od 10 godina nekome tko je želio uživati u njoj. Zauzvrat sam dobio 55 milijuna dolara od jedne investicijske grupe.
STVARAM UMJETNOST I POTOM JE PRODAJEM.
DOK JE STVARAM,
STOPOSTOTNI SAM UMJETNIK.
KAD JE PRODAJEM,
STOPOSTOTNI SAM PODUZETNIK.
Uložio sam dio tog novca, a s ostatkom sam povratio autorska prava na svoje glazbeno stvaralaštvo koje je držao Defries. Morao sam mu platiti više od 20 milijuna dolara.
Tony Defries konačno je izašao iz mog života i svi moji albumi napokon su pripadali samo meni. Mogao sam biti miran da će činiti dio nasljeđa za moju djecu.
Iako je započinjalo novo stoljeće, moj poriv za stvaranjem nije slabio. Ubrzo nakon mog rođendana objavljen je Earthling. I dalje sam snimao filmove i serije svih vrsta. Pojavljivali su se novi alati za eksperimentiranje. Potrošio sam sate i sate na internetu, mreži informacija s obiljem prostora za osobnu ekspresiju. Njegove mogućnosti bile su nedokučive čak i za mene. Dijelom sam želio biti rođen u devedesetima kako bih mogao postati umjetnik mreže. Dok većina kolega moje generacije nije niti razumjela računala, ja sam bio pionir u stvaranju virtualne zajednice, okupljajući svoje sljedbenike na bowienetu.
Moja stranica omogućavala mi je da komuniciram s njima iz sigurnosti svojeg doma i da pronalazim potencijalne suradnike.
Kad su mi predložili da okupim glazbenike i s njima napravim glazbu za videoigru Omikron, prihvatio sam s oduševljenjem. Štoviše, Iman, Reeves Gabrels i ja postali smo videojunaci! Informatika je otvorila cijeli novi svijet mogućnosti izražavanja. Potom smo Reeves i ja odlučili snimiti album tog benda: „hours…”
Ono najvažnije što se dogodilo te godine nije bilo povezano ni sa mnom ni s tehnologijom. Nakon mnogo neuspješnih pokušaja uz pomoć suvremenih dostignuća medicine, Iman je prirodno zatrudnjela krajem 1999. Ništa nas nije moglo više usrećiti.
NEĆEŠ OSTARJETI NIKADA
U kolovozu 2000. rodila se naša kći, biće po ljepoti nalik na majku, nazvali smo je Alexandria. Mnogi obožavatelji izrazili su želju da podijele s nama našu radost šaljući nam poklone za malenu. Zamolio sam ih da, umjesto njoj, poklone doniraju organizaciji Save the Children. U trenutku kad sam je ugledao, odmah mi je bilo jasno: ovaj ću put biti otac kakvog je djevojčica trebala, neću ponoviti greške koje sam napravio s Duncanom. Nastavio sam raditi i stvarati, ali Iman i Lexi bile su na prvom mjestu mojih prioriteta.
KAD SI MLAD, ZAOKUPLJEN SI MNOGOČIME, PA I SAMIM SOBOM. KAKO STARIŠ, TAKO POSTAJE VAŽNO SAMO ONO BITNO. NA PRVOM MJESTU JE LJUBAV BLIŽNJIH, NA DRUGOM BRIGA ZA OBITELJ, POTOM SLIJEDE PRIJATELJI I NAKON NJIH OSTALI KRUGOVI, KAO VALOVI NA VODI.
Moja je majka umrla osam mjeseci nakon rođenja Alexandrije. Imala je 88 godina. Moj odnos s njom uvijek je bio gori od odnosa s ocem ili Terryjem, iako smo se nakon nekog vremena ponovo povezali. Živjela je dug život. Za razliku od mog oca, upoznala je svoje unuke. Oprostio sam se od nje s mirom u srcu.
Nitko nije preostao od moje stare obitelji. Sad smo bili samo Duncan, Alexandria, Iman i ja.
Biti otac na puno radno vrijeme imalo je drugi učinak na mene: počeo sam brinuti o svijetu na način na koji nisam nikada prije. Kakav će svijet biti kad moja kći odraste? Što će misliti o mojoj generaciji kad bude starija? Već godinama nisam skladao s takvom lakoćom. Razmišljanja o stvarnosti koja čeka Lexi nisu dovodila ni do kakvog zaključka, ali su poslužila kao predložak mojim tekstovima. Bilo ih je napretek. Visconti i ja otišli smo u nedavno otvoreni studio u Shokanu, samo dva sata udaljenosti od New Yorka, dovoljno blizu da se mogu brzo vratiti kući ako zatreba. Ondje, okruženi prirodom – jedno sam jutro ustao u zoru i kroz prozor ugledao nekoliko jelena – pjesme su nastajale dobrim ritmom.
Međutim, snimanje albuma Heathen prekinula je užasna vijest koju smo bez prestanka gledali na televiziji: napad na tornjeve Blizance. Smjesta sam nazvao Iman. Bila je dobro, iako prestravljena. Između jecaja i vriskova, rekla mi je da je upravo vidjela kako se drugi avion zabija u Svjetski trgovački centar. Potom je poziv prekinut. Visconti je tek sljedeći dan uspio stupiti u vezu sa svojom obitelji. Kako je taj dan 11. rujna odmicao, iz studija smo mogli vidjeti kako oblak dima iznad našeg grada raste. Terorizam je izvršio najkrvaviji atentat u povijesti nekoliko blokova udaljenosti od našeg doma.
Kad smo se Tony i ja vratili u New York, vidjeli smo ostatke čelika i betona Svjetskog trgovačkog centra, što je u meni probudilo sjećanja na ruševine Londona u kojima sam se igrao kao dijete.
Bila mi je čast otvoriti koncert za New York u Madison Square Gardenu u listopadu. Pjesma Heroes zvučala je posve drugačije tog dana. Na umu su mi bili oni koji su poginuli za grad koji sam smatrao svojim, poput vatrogasaca s ugla naše ulice, koji su uvijek pozdravljali Lexi i koji se nikad više nisu vratili.
Nakon objavljivanja albuma Heathen, još sam jednom otišao na turneju. Ubrzo nakon već sam skladao za Reality. Nije prošla mi godina dana od povratka s turneje, a ja sam već bio jako zagrijan za ideju da završim potonji. Redovito sam vježbao i meditirao. Čak sam i prestao pušiti zahvaljujući Iman. Pripremao sam se za veliku svjetsku turneju koja je započela u listopadu 2003.
Čim je počeo koncert u Pragu, osjetio sam nepodnošljivu bol u prsima koja je postajala sve jača. Ni sav moj profesionalizam nije mi dao snage da nastavim pjevati pa sam napustio pozornicu
Međutim, nešto je pošlo po zlu. Na nekim koncertima imao sam osjećaj da vidim sjenu u krajičcima oka, neku tamu na bočnim stranama pozornice. Prije kraja godine morao sam odgoditi pet koncerata zbog gripe.
Sjena u uglovima nije nestajala nego se sve češće pojavljivala, i bila je sve gušća. Počeo sam i posrtati. U lipnju u Oslu upravo sam htio odgoditi koncert kad je neki idiot iz publike bacio lizalicu i pogodio me u lijevo oko. Pet dana nakon, u Pragu, crni oblak, koji se prestao skrivati u kutovima mojih očiju, potpuno je prekrio moj vid. Netom što je počeo koncert, osjetio sam nepodnošljivu bol u prsima koja je postajala sve jača. Ni sav moj profesionalizam kroz desetljeća nije mi dao snage da nastavim pjevati, tako da sam morao napustiti pozornicu.
Liječnici su me obavijestili da mi se ukliještio živac u ramenu. To je mogao biti simptom težih kardioloških komplikacija srca. Iza liječnika sjena se i dalje kovitlala.
Odlučio sam nastaviti turneju, ali bio sam jako zabrinut.
Dva dana poslije nastupao sam u Njemačkoj, u Schesselu. Izašao sam na pozornicu trpeći velike bolove. Pjesme nisu zvučale moćno kao inače. Pokušavao sam zaboraviti na bol i usredotočiti se na pjevanje, ali sjena to nije dopuštala. Poput mora crne magle rasla je i gutala pozornicu, publiku, naposljetku i nebo. Samo smo ostali ona, dimna tišina i ja.
Shvatio sam da je ta tama postojala oduvijek. Ne od početka turneje: oduvijek. Takvo nešto čeka skriveno u nekom kutku dok ne dođe njezin trenutak. I sad mi je to dala do znanja.
Zatim se povukla. Samo je došla da me upozori.
Svjetlost i zvuk vratili su se na pozornicu Schessela, ali bili su presvučeni nekim mračnim filtrom. Jako me stezalo u prsima. Kad je koncert završio, napustio sam pozornicu i srušio se. Patio sam i strašno se bojao. Samo sam htio još jednom vidjeti Iman i Lexi prije no što se tama opet vrati i dođi po mene zauvijek.
NE MOGU OTKRITI SVE
Kad sam se probudio nakon operacije, obavijestili su me da sam preživio infarkt koji me gotovo stajao života. Stigao je trenutak da se usredotočim na svoje zdravlje.
Narednih mjeseci prepustio sam se šetnjama, čitanju, slušanju glazbe i skladanju, ali iznad svega uživajući u promatranju Lexi kako odrasta: vodio sam je u park kao svaki drugi otac.
Pažljivo sam birao događaje na koje sam išao s Iman i odlučio sam odrađivati samo one nastupe koji nisu predstavljali opasnost mojem zdravlju i koji su me osobito inspirirali.
Tako je bilo u rujnu 2005. kad sam se vratio na pozornicu kako bih sudjelovao na Fashion Rocksu, koji je skupljao donacije za žrtve uragana Katrine. Pred ekstatičnu publiku došetao sam sporim, polaganim korakom, ranjiv, s masnicom na oku i jednom rukom omotanom u zavoj. Moja izvedba pjesme Life on Mars zvučala je mnogo drugačije nego prije dvadeset i jednu godinu kad me je lansirala u zvijezde: sad je progovarala o boli, mojoj, i onoj opustošene Louisiane.
Priznanja mojoj karijeri nizala su se, iako mnogi nisu vjerovali da ću dugo poživjeti. Dok je svijet slavio moj minuli rad, ja sam se trudio riješiti svoje zdravstvene probleme, a moja odana Iman morala se naviknuti da će morati ići sama na gotovo sve javne događaje kojima smo morali prisustvovati.
Godine 2006. nastupao sam uživo još dvaput. Prvi put s Davidom Gilmourom u Albert Hallu u Londonu u čast Sydu Barrettu, drugi put u studenom s Aliciom Keys da bismo prikupili donacije za kampanju u svrhu prevencije AIDS-a među afričkom djecom. Nisam bio svjestan da mi je to bio posljednji put da sam kročio na pozornicu.
Kod kuće se naš život odvijao kao uvijek. Prijatelji su nas redovito posjećivali. Ja sam i dalje skladao, ali bez pritiska da snimam nove albume. Nisam osjećao ni taštinu kao prethodnih godina da moram izgledati savršeno; bio sam muškarac na pragu sedamdesetih, nijedan dio mene nije težio tome da izgledam vječno mlad. Kad bih se gledao u zrcalo, poštivao sam svoj odraz i prihvaćao ga. Platio sam visoku cijenu zbog emocionalnog iscrpljivanja pri svojim preobrazbama tijekom cijelog života. Moja istina možda nije bio trijumf kao što sam sanjao, nego osjećaj mira i zadovoljstva.
Nisam zaboravio crni oblak koji se opet sakrio u prikrajke kamo svjetlost nije dopirala. Znao sam da me čeka i navikao sam se na njegovu prisutnost, uvijek ovijenu maglom.
U to je vrijeme karijeru gradio moj sin Duncan. Njegov prvi dugometražni film Mjesec objavljen je 2009. i, usprkos slabašnom budžetu, dobio je odlične kritike, osvojio dvije međunarodne nagrade i jednu Britanske akademije filmske i televizijske umjetnosti. Dijelili smo strast prema znanstvenoj fantastici, tu nije bilo sumnje. Međutim, tijekom promidžbe filma držao sam se u pozadini. Duncan je bio talentiran i nisam želio da ga prepoznaju samo kao mojeg nasljednika. Bio sam mu pratnja, to jesam, na promociji filma na Filmskom festivalu u Tribeci u New Yorku, jako sretan što svjedočim njegovu uspjehu. Ako sam se u prošlosti često osjećao krivim što nisam bio najbolji otac svojem sinu, sad sam uvidio da naposljetku nisam imao tako loš utjecaj na njega i to me radovalo.
Početkom 2015. bend je ostao bez riječi kad sam na snimanje stigao bez kose i obrva kao posljedicama kemoterapije. Objasnio sam im da sam bolestan i da to nitko ne smije saznati. Dali su mi riječ da će čuvati tu tajnu i nisu je pogazili
Malo-pomalo, skladbe su se gomilale na mom radnom solu tvoreći dobar materijal za album. Opet sam se udružio s mojim producentom i prijateljem Tonyjem Viscontijem. Kad smo sjeli u studio, Tony je uzviknuo: – Ovo će biti naš Sgt. Pepper’s! To je govorio svaki put kad bismo započeli sa snimanjem novog albuma.
Pozvao sam glazbenike koje sam dobro poznavao: Zacka Alfroda, Gail Ann Dorsey i Gerryja Leonarda. Potpisali su ugovor o tajnosti: bilo im je u potpunosti zabranjeno otkrivati išta o novom projektu. Sve u svemu, bili su mi odani, mogao sam im vjerovati.
Stizao sam u studio rano, prionuli bismo na posao i u šest poslijepodne rekao bih im da smo gotovi do sljedećeg dana. Ponekad bi se bend iznenadio vidjevši me u kućnim papučama. Kad je Next Day izišao u ožujku 2013., nitko ga nije očekivao. Kritičari su ga nahvalili i svijet je očekivao novu Bowiejevu turneju, ali ja nisam bio spreman za nju dok se moje srce ne oporavi. Zabavio sam se snimajući nestašan video za pjesmu po kojoj album nosi ime s glumcima Garyjem Oldmanom i Marion Cotillard, u kojem sam utjelovio Mesiju.
Međutim, moje se zdravlje pogoršalo i u ljeto 2014. dijagnosticirali su mi rak jetre. Crna koprena više se nije skrivala, naprotiv, sve je prekrila. Usprkos strahu i tuzi koji su me obuzeli, uhvatio sam se ukoštac s ovim posljednjim izazovom gledajući ga ravno u oči.
Nastavio sam pisati i skladati. Preko skladateljice Marie Schneider upoznao sam kvartet Donnyja McCaslina, briljantnog saksofonista avangardnog džeza. Kao mnogo puta dosada, jako sam se zagrijao za tu glazbenu suradnju. Bio je to savršen format za pjesme u kojima sam se borio s tom rastućom mrljom tmine.
Snimili smo materijal u prvim mjesecima 2015. godine. Bend je ostao bez riječi kad sam na snimanje stigao bez kose i obrva kao posljedicama kemoterapije. Objasnio sam im da sam bolestan i da to nitko ne smije saznati. Dali su mi riječ da će čuvati tu tajnu i nisu je pogazili. Tijekom sljedećih mjeseci Visconti i ja radili smo na konačnim inačicama pjesama.
Još mi je jedan stari san ostao neispunjen: napraviti mjuzikl. Jedne noći sišao sam u podrum svoje kuće, gdje se nalazio Thomas Jerome Newton, izvanzemaljac koji je podario život Čovjeku Koji Je Pao Na Zemlju. Nije se promijenio: i dalje je bio mlad, sjedio je pred televizorom i pio. Rekao sam mu:
NE ZNAM HOĆU LI JOŠ DUGO MOĆI OVAKO, TREBA MI TVOJA POMOĆ. ODSAD SI LAZAR. USTANI I NASTAVI UMJESTO MENE.
Izvukao sam to biće iz mraka i, usprkos boli i umoru, bjesomučno sam radio kako bi mjuzikl Lazarus izašao na svjetlo dana. Uz mnogo napora prisustvovao sam premijeri; činilo se kao još jedan umjetnički uspjeh. Bio sam sretnik; moja je karijera bila plodonosna. Bilo je to u studenom 2015.
Otad bol nije prestajala rasti.
U siječnju sam napunio šezdeset i devet godina. Bilo sam iscrpljen. Rekao sam Iman da je kucnuo čas. Čvrsto smo si stisnuli ruke i suze su potekle niz naše obraze.
Dok sam napuštao planet Zemlju, kidalo mi se srce na zvuk neutješnog plača moje voljene koji se, malo-pomalo, pretvarao u daleku jeku.
Lebdio sam u potpunoj tišini. Crni oblak, ta beskonačna tmina, nadirao je prema meni. Znao sam što predstavlja: zaborav, kraj svega. Golemo crnilo koje ispunjava beskonačnost svemira. Nasuprot njemu stajao sam sâm, ja, starac, gotovo sedamdesetogodišnjak. Međutim, moj duh još se nije ugasio i sjećanja su me snažno preplavljivala.
Ugledao sam sebe kao dječaka kako se igra na ulicama Bromleyja. Sjetio sam se trenutka kad sam prvi put začuo zvuk svog plastičnog saksofona. Pozorno sam slušao ono što mi je Terry čitao na sav glas u našoj sobi. Čuo sam prvi Duncanov i Alexandrijin smijeh. Opet sam se susreo sa zahvalnim pogledima obožavatelja na izlasku s jednog koncerta 1972. godine. Trčao sam afričkim savanama sa svojim sinom. Ponovo sam se grohotom smijao Iggjevim otkačenim anegdotama koje nam je prepričavao u Švicarskoj. Sjećanje na Imanine oči prvu noć kad smo izašli ispunile su me toplinom. I pjesme koje sam slušao i stvorio tijekom svog života napunile su mi dušu.
Cijeli moj život sažeo se i rasprsnuo kao munja svih boja koja je kriknula pred tom bezobličnom masom. Zvijezde kozmosa reflektirale su krik i na trenutak zasjale jače.
Zatim je nastupila tišina.
Zakoraknuo sam prema naprijed i ušao u spokoj tmine dok me nije potpuno progutala.
Bio sam spreman nestati u ništavilu.
Međutim, ondje je bilo još nešto.
Pogledao sam ispred sebe i nasmiješio se.
Komentari