Objavljeno u Nacionalu br. 1098, 10. svibanj 2019.

Krajem 1921. gotovo svugdje u svijetu veliki revolucionarni val pokrenut Prvim svjetskim ratom bio je u opadanju. Krajem 1923. to je bilo jasno svima osim najokorjelijim optimistima. U tome je presudnu ulogu odigrala činjenica da je njemačka Weimarska Republika – liberalno-parlamentarni režim – iako suočena s izazovom komunističke revolucije i nacističke kontrarevolucije, dosegla izvjestan stupanj stabilnosti. Pobuna u listopadu 1917. nije potpalila svjetsku socijalističku revoluciju za koju su boljševici radili. Sam Lenjin postao je bolni simbol propasti revolucionarne nade: sve više gubeći sposobnosti nizom moždanih udara, umro je 1924. Ruska revolucija ostala je izolirana, okružena neprijateljima, razorena ratom, osiromašena ekonomskim kolapsom. Boreći se da preživi u očajnim uvjetima, boljševički se režim okrenuo protiv sebe i s vremenom se pretvorio u groznu karikaturu svojih nekadašnjih socijalističkih ideala.

Kriza 1918.−1921. – razdoblje Građanskog rata i ratnog komunizma – transformirala je karakter boljševičke partije, sovjeta i ruske radničke klase. Blizak politički odnos između revolucionarne partije, demokratskih skupština i industrijskog proletarijata učinili su Oktobarsku revoluciju mogućom. Trocki je koristio metaforu parnog stroja: partija je bila klip kojim se prenosila energija revolucije; demokratske skupštine bile su cilindar, u kojem se organizirala i koncentrirala energija; a industrijski proletarijat – uz širi narod, vojnike i seljake, koji su slijedili njegovo vodstvo – bili su para, masovna kolektivna akcija koja je dala snagu svim velikim događanjima 1917. Ova veza posve se raspala u sljedeće četiri godine dezintegracijom ruskog sitnog industrijskog proletarijata. “Industrijski proletarijat je déclassé”, objavio je Lenjin u listopadu 1921. “Prestao je postojati kao proletarijat. Otkako je snažna kapitalistička industrija uništena, a tvornice imobilizirane, proletarijat je iščeznuo.” Početkom dvadesetih godina, dvije glavne klasne snage dominirale su životom u Rusiji: seljaštvo, koje je sada kontroliralo zemlju, i birokracija partijske države, još uvijek nadahnuta s mnogo revolucionarnog duha, no sve više obuzeta imperativima obnove osnovno svakodnevnog života u zaostalom, ratom opustošenom, siromaštvom pritisnutom gospodarstvu.

Boljševička partija i sama se transformirala. Njezino je članstvo naraslo. Veterane revolucije uskoro su progutali postoktobarski novaci, od kojih su se mnogi upisivali u partiju jer je to bio jedini način da se dobije posao i zaradi za život. Primjerice 1922. samo petnaest posto članstva boljševičke partije u Petrogradu bili su članovi i 1917.; udjel “starih boljševika” – onih koji su bili članovi prije 1917. – bio je samo djelić u ukupnom članstvu. Ovi potonji – sada često na vodećim položajima – uživali su velik ugled. No to nije imalo znatnog utjecaja na njegovanje unutarpartijske demokracije. Mnogi novi članovi bili su oportunistički naklonjeni režimu, karijeristi a ne idealisti, sretni što mogu ići sa strujom, nespremni izazivati vodstvo. Kako bilo, postojala je opasnost da će politički pritisak mase novih partijskih dužnosnika, državnih službenika sovjetskog režima, potkopati revolucionarne tradicije partije. Prihvaćanje Nove ekonomske politike i uzlet nepmena i kulaka povećali su tu opasnost. Konzervativizam nove partijske birokracije mogao je ojačati pod društvenim utjecajem te, sve veće mase sitne buržoazije. Oni su mogli postati i prijenosnici imperativa svjetskog tržišnog nadmetanja u partiju, budući da je malo sovjetsko gospodarstvo, prisiljeno trgovati kako bi preživjelo, bilo oblikovano međunarodnim kapitalističkim poretkom. Sovjetska država, objasnio je Trocki 1927., razvijala se izravno ili neizravno pod relativnom kontrolom svjetskog tržišta. Ovdje leži korijen tog pitanja. Stopa razvoja nije arbitrarna – ona je određena svjetskim razvojem u cjelini jer kad se sve zbroji i oduzme, svjetska industrija kontrolira svaki svoj dio, čak i ako je taj dio pod diktaturom proletarijata i gradi socijalističku industriju.

Lenjin je točno objasnio implikacije: “Proleterska politika partije nije određena karakterom njezina članstva”, primijetio je Lenjin, “nego nepodijeljenim ugledom koji uživa grupica onih koje možemo nazivati starom gardom partije.” No u sve većem društvenom vakuumu u kojem je djelovala, ta se “stara garda” osjećala primoranom da utvrdi svoje obrambene položaje: Deseti kongres Partije u ožujku 1921. izglasao je zabranu unutarnjih frakcija – veliko ograničavanje unutarstranačke rasprave i demokracije. To je bila očajnička mjera s kojom je boljševičko vodstvo nastojalo očuvati revolucionarnu tradiciju i zadržati sovjetski režim kao predstražu socijalističke g revolucije za budući globalni ustanak. No ono je vodilo tragičnu bitku protiv povijesti. Vodstvo se zateklo u okolnostima koje su se neprestano mijenjale. “Dozvolite mi da vam čestitam jer ste avangarda nepostojeće klase”, bio je ogorčeni prigovor koji je jedan od veterana revolucije uputio Lenjinu.

Pri kraju života, sve manje sposoban zbog moždanih udara, Lenjin je postao zaokupljen problemom birokratske degeneracije. Osjećajući da mu njegovo životno djelo izmiče iz ruku, poveo je svoju “zadnju bitku” – protiv Josifa Staljina i birokracije partijske države koja se pomaljala. U tajnom “Testamentu” napisanom nedugo prije smrti, upozorio je vodeće partijske drugove da generalni sekretar Partije ima “u svojim rukama koncentriranu neograničenu moć”, da je “odveć grub” i da stoga treba razmisliti na koji način maknuti Staljina s te dužnosti i na njegovo mjesto imenovati nekog drugog koji se u svakom pogledu razlikuje od druga Staljina samo po jednoj stvari, nekoga tko će biti strpljiviji, lojalniji, pristojniji i pažljiviji prema drugovima, manje kapriciozan i tako dalje.

Nije bilo suđeno. Partijsko je vodstvo osjećalo da je pod pritiskom s previše strana da bi riskiralo raskol na vrhu. Lenjinov lijek, kako god bilo, nije bio od pomoći za bolest. Uvidjevši da nema drugog izlaza, ograničio se na to da predloži kako se boljševičku revoluciju može spasiti reorganizacijom njezinoga vrhovnog zapovjedništva. Temeljni problem nije bio u tome što je Staljin neotesani birokrat. Političko vodstvo aparata partijske države u usponu bilo je to koje je tražilo neotesanog birokrata. Čovjek kojeg se Suhanov prisjećao kao “sive mrlje” u veličanstvenim događajima 1917. – zakulisni operativac, partijski mediokritet, ne vođa masa, niti govornik, pisac ili teoretičar – sada je došao na svoje. Kao generalni sekretar Partije u novom svijetu koji se rađao – birokratskoj distopiji koja je više nalikovala Kafkinom romanu nego Marxovom traktatu – držao je čelnu poziciju, imao kontrolu nad imenovanjima u svakom odsječku aparata partijske države. U godinu dana nakon što je zauzeo svoj položaj, čak i prije Lenjinove smrti, provedeno je deset tisuća novih imenovanja. Propupala birokracija – koja se sve više i više stvarala od muškaraca i žena koji su dugovali svoje položaje Staljinovoj frakciji – sada je dominirala partijskim kongresima. Više od polovice delegata na Dvanaestom kongresu Partije u travnju 1923. bili su partijski dužnosnici. Godinu poslije, na Trinaestom kongresu u svibnju 1924. tvorili su dvije trećine. To je bila kritična prekretnica.

Na Trinaestom kongresu niti jedan jedini član unutarpartijske opozicije nije bio izabran za delegata s pravom glasa. Delegati su se sada birali postupkom kooptiranja i selekcije odozgo. Neslaganja i rasprava bilo je minimalno. Partijska je demokracija likvidirana. Nikolaj Buharin opisao je kako je to funkcioniralo u moskovskom ogranku stranke krajem 1924.: Sekretare partijskih ćelija obično imenuje oblasni komitet… Uobičajeno stavljanje na glasanje odvija se po unaprijed propisanom obrascu. Dođu i na sastanku pitaju “Tko je protiv?”, a budući da se ljudi više-manje boje naglas govoriti protiv, pojedinac o kojem je riječ postaje izabrani sekretar ćelijskog biroa… Ista stvar može se u donekle modificiranom obliku uočiti i na svim drugim razinama partijske hijerarhije.

Preuzimanje partijske birokracije imalo je jasan politički izraz u prihvaćanju, na Četrnaestom kongresu Partije u prosincu 1925., doktrine “socijalizma u jednoj zemlji”. To je dovelo do kasapljenja čitave marksističke tradicije – koja se može definirati kao teorija i praksa međunarodne proleterske revolucije – i boljševičke tradicije, koja je, privržena marksizmu, opetovano inzistirala na tome da je Rusija samo karika u globalnom lancu, da je revolucija 1917. jedna od faza tog procesa, a dugoročni opstanak sovjetskog režima ovisi o novom uzletu revolucionarne borbe na svjetskoj razini.

No ova perspektiva nije odražavala interese birokratizirane partijske države. Postojali su administratori uključeni u modernizaciju gospodarstva i rekonstrukciju društva; u suštini, to su bili tehnokrati s praktičnim poslom koji su trebali odraditi. Sve više i više razvijali su svijest kao skupina sa zajedničkim interesima koja dijeli iste ciljeve; skupina koja je sada stvarno činila vodstvo sovjetske Rusije. Oni su bili, prema Staljinu, “red Teutonskih vitezova u središtu sovjetske države.” I više od toga: kao što su Kristijan Rakovski i skupina ruskih opozicionara primijetili 1930., to je bio začetak vladajuće klase: Pred našim očima bila je i stvarala se velika klasa vladara sa svojim vlastitim nižim ešalonima, koja je rasla kroz kontrolirano kooptiranje… Ono što ujedinjava ovu neobičnu vrstu klase je neobična vrsta vlasništva, konkretno, državna vlast… [Birokracija] je jezgra klase… Njezina pojava će značiti da će radnička klasa postati još jednom potlačena klasa.

Birokracija je jezgra svojevrsne kapitalističke klase, koja kontrolira državu i ima kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

“Socijalizam u jednoj zemlji” (ili “nacionalni socijalizam”) je terminološki kontradiktoran. Postoji svjetska socijalistička revolucija i međunarodni kapitalistički sustav; nema “srednjeg puta”, samo trenuci u procesu tranzicije prema jednom ili drugom. Sovjetska je Rusija prolazila metamorfozu u nešto što se ponajbolje može opisati kao “državni kapitalizam”. Postajala je – kao što su to neki opozicionari izražavali u vrijeme Četrnaestog kongresa − “rotkvica”: crvena izvana, bijela iznutra. Između 1923./1924. i 1928./1929. – to jest, između Lenjinove smrti i likvidacije Nove ekonomske politike – taj se proces transformacije dramatično ubrzao. Partija je narasla s pola milijuna članova na milijun i pol. Do kraja desetljeća dvije trećine članova bili su oni koji su se priključili tijekom godina NEP-a, većinom nakon Lenjinove smrti. Lenjin je postao kultna ličnost, njegovo je tijelo mumificirano i izloženo, a ideje su pretvorene u katekizam koji se učio poput vjerske dogme, sa Staljinovim zloslutnim Osnovama lenjinizma kao misalom.

Uništenje opozicijskih struja unutar stranke postiglo se lako. Iako su najviše razine države potresale rasprave o četiri kritična problema – bujanju birokracije, vezama između grada i sela, brzini gospodarskog razvoja i “socijalizmu u jednoj zemlji” naspram međunarodne revolucije – Staljinova centristička frakcija, s uporištem u aparatu partijske države koju je sama stvorila, cijelo je vrijeme ostala dominantna. Opozicije su jedna za drugom gubile smjer u povijesnom procesu koji nisu dokraja razumjele; no još važnije, bile su onemogućene u djelovanju zbog izolacije unutar partijske mašinerije, dok istodobno nisu bile u stanju – i do određenog stupnja nisu imale volje – graditi političku bazu izvan nje.

Isprva su Zinovjev i Kamenjev formirali “trojku” sa Staljinom protiv “lijeve opozicije” (1922.−1925.). Uvidjevši opasnost koju je predstavljao Staljin, prekinuli su s njim kako bi formirali “ujedinjenu opoziciju” u savezništvu s Trockim (1925.−1927.). Naposljetku, kad je ujedinjena opozicija poražena, raspalo se savezništvo Buharina i Staljina (1927.−1928.), dovodeći proces birokratske degeneracije do njegove druge velike prekretnice – trenutka u kojem se nova vladajuća klasa opernatila i raširila krila. “Socijalizam u jednoj zemlji” sada je kulminirao u beskompromisnom pokušaju da se izgradi novo državno-kapitalističko gospodarstvo bazirano na prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrede, intenziviranoj eksploataciji i akumulaciji kapitala, kao i državnom investiranju u tešku industriju i proizvodnju oružja. To je pak zahtijevalo konačno uništenje onoga što je ostalo od Lenjinove boljševičke partije i ruske revolucionarne tradicije.

Birokracija partijske države koja se pojavila u Rusiji pod Staljinovim vodstvom bila je 1928. dovoljno snažna da dovrši ono što je ustvari bila kontrarevolucija. Skupljala je snagu tijekom jednog desetljeća, a kad se odlučujuće pokrenula na kraju dvadesetih godina, bila je u stanju uništiti sve preostale tragove radničke demokracije. Sastanci su bili ispunjeni mnoštvom, govornici ušutkivani, a aparat kojim su sada dominirali dužnosnici koji su se pridružili nakon revolucije provodio je čistke i deportirao opozicionare.

U tridesetima je birokracija učvrstila svoj stisak likvidirajući doslovce cijelu staru boljševičku partiju. Veterani Oktobarske revolucije bili su uhićivani, mučeni, za paradu dovođeni na montirana suđenja, denuncirani kao “saboteri” i “štetočine”, a zatim bi ih smaknula Staljinova tajna policija. Protiv Trockog i šačice hrabrih muškaraca i žena koji su stajali uz njega do kraja bila je snaga inercije iscrpljene, osiromašene, seoske zemlje. Bez svjetske revolucije koja bi im vratila snagu, zaostala, ratom razorena Rusija jednostavno je proždirala svoje domaće revolucionare – sve dok ih nije ostalo toliko malo da ih se moglo pomesti u zaborav Gulaga.

Unatoč tome, idealizam i iskustvo revolucionarnih godina preživjeli su u narodnom sjećanju i postali optužnica za sve što je uslijedilo. Iz tog razloga preostali su revolucionari proganjani do smrti tijekom tridesetih godina 20. stoljeća. Samo je jedan od četrnaest članova boljševičke partije iz 1917. još uvijek 1939. pripadao Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza; doslovce svi ostali bili su mrtvi. Od devet članova Lenjinova zadnjeg Politbiroa (1923.) samo su dvojica bila još uvijek živa na kraju četrdesetih godina 20. stoljeća (Staljin i Molotov). Od drugih, jedan je umro prirodnom smrću (Lenjin), jedan je počinio samoubojstvo u strahu od uhićenja (Tomski), a ostala petorica su ubijena (Kamenjev, Zinovjev, Buharin, Rikov i Trocki).

Državni kapitalizam u Rusiji

Birokracija je 1928. djelovala jer je imala moć da to čini i jer se suočila s krizom. Seljaci su odbijali opskrbljivati gradove s dovoljno žitarica, a strane vlade prekidale su diplomatske odnose i zabranjivale trgovinske veze. Strah od rata sve je više jačao. Ruska država više nije bila središte svjetske revolucije kakva je bila 1921. Ona je bila opet, kao što je to bila pod carevima, jedna od velikih europskih sila. Njezina obrana više se nije promatrala kao stvar proklamacija i proleterske solidarnosti, nego tenkova i teške artiljerije. Odgovor vodstva na krizu 1928./1929. bio je zaplijeniti žito, srezati plaće i nametnuti brzu industrijalizaciju. Ruski diktator objasnio je logiku: “Slabiti tempo industrijalizacije značilo bi zaostajati, a oni koji zaostaju, bivaju pobijeđeni… Mi smo 50 do 100 godina iza razvijenih zemalja. Moramo nadoknaditi to zaostajanje u idućih deset godina ili će nas skršiti.”

Rusija je bila preživjela Građanski rat i stranu intervenciju: novi režim nije uništila vojna sila. Ali poraz svjetske revolucije ostavio je Rusiju izoliranom i osiromašenom u globalnoj ekonomiji kojom dominira kapitalizam. Stoga kontrarevolucija nije postignuta nasilnim prevratom, nego neumornim vanjskim pritiskom u gospodarskoj i vojnoj utakmici. Rusija je trebala izvoziti žito da plati strojeve. Trebali su joj strojevi da izgradi modernu industriju. Nju je pak trebala kako bi proizvodila puške, tenkove i avione kojima će se obraniti u grabežljivom globalnom sustavu suprotstavljenih nacionalnih država. Akumulacija privatnog kapitala bila je prespora. Ono što je Buharin u dvadesetim godinama 20. stoljeća nazvao “socijalizam puževim korakom”, ostavilo bi Rusiju trajno zaostalom i još ranjivijom na komadanje neprijateljskih sila. Samo je država imala moć da koncentrira resurse, nametne plan, pregazi opoziciju i provede brzu prisilnu industrijalizaciju. Cilj je bio masovna proizvodnja na koju će se oslanjati državna vlast. Ruski vlastodršci tako su postali personifikacija akumulacije državnog kapitala. No oni su koristili svoju vlast i da sebe bogato nagrade, čak i dok su pljačkali seljake, rezali plaće, pojačavali radni pritisak i punili Gulage robovskom radnom snagom.

Direktori su 1937. dobivali plaću od dvije tisuće rubalja mjesečno, izučeni radnici dvjesto do tristo rubalja, a radnici na minimalnoj plaći 110 do 115 rubalja. Razlik plaći u vojsci bile su još ekstremnije: tijekom Drugog svjetskog rata pukovnicima se plaćalo 2400 rubalja mjesečno, a običnim vojnicima deset. Plaće tvorničkih direktora i pukovnika u vojsci bile su doduše umjerene u usporedbi s vrhom državne buržoazije koja je zarađivala i do 25 tisuća rubalja mjesečno – više od dvjesto puta više od minimalne plaće. Stoga je birokracija postala privilegirana klasa s jasnim materijalnim interesom da ostane lojalna Staljinu i sustavu državnog kapitalizma. Zato se pokazala krajnje nesmiljenom u nametanju prisilne industrijalizacije u društvu uz golemu cijenu u ljudskoj patnji.

Potrošnja je žrtvovana radi investiranja u tešku industriju. Udjel investicija namijenjenih tvornicama, strojevima i sirovinama – u suprotnosti s robom široke potrošnje – porastao je s 33 posto 1927./1928. na 53 posto 1932. i 69 posto 1950. Rezultat su bile nestašice i redovi – doduše manji nego što su mogli biti, jer su istodobno srezane plaće, po procjeni za pedeset posto tijekom šest godina. Žito je rekvirirano od seljaka kako bi se nahranila sve veća urbana populacija i plaćali uvezeni strani strojevi. Zbog toga je, kad su 1929. cijene na svjetskom tržištu pale, najmanje tri milijuna seljaka umrlo od gladi. To nije bilo dovoljno. Država je donijela dekret o “kolektivizaciji poljoprivrede” (državnoj kontroli). Milijuni seljaka – prokazanih kao kulaci (bogati seljaci koji proizvode za tržište) – bili su lišeni vlasništva i deportirani. Mnogi su preminuli. Drugi su završili kao robovi u Gulagu, koji se proširio u golemo sibirsko robovsko carstvo koje je vodio Staljinov sigurnosni aparat. Trideset tisuća zatvorenika 1928. pretvorilo se u dva milijuna 1931., pet milijuna 1935., a vjerojatno više od deset milijuna do kraja desetljeća. Milijune drugih jednostavno je ubila policija, broj ubijenih popeo se s dvadeset tisuća 1930. na 350 tisuća 1937. Državni teror ovog raspona reflektirao je rusku zaostalost, tempo državno-kapitalističke akumulacije i razinu eksploatacije nužnu da to postigne. Radnička klasa, seljaštvo, nacionalne manjine, morali su biti skršeni do pokornosti.

Šteta nije bila ograničena samo na Rusiju. Revolucionarni sadržaj marksizma bio je napušten, ali njegove verbalne formule zadržane su i presložene da opravdaju politiku ruske birokracije. Kominterna – Komunistička internacionala – postala je sredstvo nametanja ideologije i politike ruske države stranim komunističkim partijama. Napustivši 1927. svjetsku revoluciju u korist “socijalizma u jednoj zemlji”, Staljin je pokušao razbiti izolaciju Rusije tražeći ugledne saveznike u inozemstvu. Tako je Komunističkoj partiji Kine naređeno da pogne glavu pred Čang Kajšekom i razoruža šangajsku radničku klasu. Rezultat je bio strašni kontrarevolucionarni masakr. Iduće godine politika se iznenada preokrenula prema sektaštvu i avanturizmu. U katastrofalnom Kominterninom “trećem razdoblju”, Staljin je proglasio novo revolucionarno napredovanje, tako da komunisti trebaju razvrgnuti sve veze sa socijaldemokratima i pripremiti se na neizbježno osvajanje vlasti.

To se odrazilo na politiku u Rusiji (i pomoglo u njezinu opravdavanju). Napad na kulake prikazan je kao napad na privatni kapitalizam (što je bilo istinito) i kao veliki korak naprijed prema “socijalizmu” (što nije bilo točno). Ultralijevi zaokret u “trećem razdoblju” pružio je dimnu zavjesu birokratskoj vlasti i prisilnoj industrijalizaciji. Sektaštvo “trećeg razdoblja” stvorilo je fatalnu podjelu u njemačkom radničkom pokretu i omogućilo Hitlerov dolazak na vlast 1933.

No nacisti su prijetili preporodom agresivnog njemačkog imperijalizma, a Staljin je počeo potragu za europskim saveznicima. Kominterna je stoga napravila otklon od ultralijevog ludila do politike “narodne fronte”: komunisti su sada bili spremni na stvaranje saveza s liberalnom buržoazijom, obuzdavajući radničku klasu kako bi pridobili potencijalne saveznike ruske države.

Stoga je, umjesto da promiče svjetsku revoluciju, staljinistička Kominterna do sredine tridesetih postala aktivno kontrarevolucionarna. To je 1937. izazvalo još jednu užasnu katastrofu koju se može usporediti s onima iz 1927. i 1933., kad je Komunistička partija Španjolske, po naređenju iz Moskve, predvodila gušenje radničke pobune u Kataloniji, eliminirajući kompletni revolucionarni pokret u Španjolskoj Republici i minirajući borbu protiv Francovih fašista. Španjolski će radnici platiti strašnu cijenu: četrdeset godina desničarske diktature.