Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Povijest Oktobarske revolucije’ u kojem američki povjesničar marksizma Neil Faulkner opisuje kako je nakon dolaska komunista na vlast u Rusiji, a uoči svoje smrti 1924., Lenjin uočio Staljina kao ‘opasnog čovjeka’
Krajem 1921. gotovo svugdje u svijetu veliki revolucionarni val pokrenut Prvim svjetskim ratom bio je u opadanju. Krajem 1923. to je bilo jasno svima osim najokorjelijim optimistima. U tome je presudnu ulogu odigrala činjenica da je njemačka Weimarska Republika – liberalno-parlamentarni režim – iako suočena s izazovom komunističke revolucije i nacističke kontrarevolucije, dosegla izvjestan stupanj stabilnosti. Pobuna u listopadu 1917. nije potpalila svjetsku socijalističku revoluciju za koju su boljševici radili. Sam Lenjin postao je bolni simbol propasti revolucionarne nade: sve više gubeći sposobnosti nizom moždanih udara, umro je 1924. Ruska revolucija ostala je izolirana, okružena neprijateljima, razorena ratom, osiromašena ekonomskim kolapsom. Boreći se da preživi u očajnim uvjetima, boljševički se režim okrenuo protiv sebe i s vremenom se pretvorio u groznu karikaturu svojih nekadašnjih socijalističkih ideala.
Kriza 1918.−1921. – razdoblje Građanskog rata i ratnog komunizma – transformirala je karakter boljševičke partije, sovjeta i ruske radničke klase. Blizak politički odnos između revolucionarne partije, demokratskih skupština i industrijskog proletarijata učinili su Oktobarsku revoluciju mogućom. Trocki je koristio metaforu parnog stroja: partija je bila klip kojim se prenosila energija revolucije; demokratske skupštine bile su cilindar, u kojem se organizirala i koncentrirala energija; a industrijski proletarijat – uz širi narod, vojnike i seljake, koji su slijedili njegovo vodstvo – bili su para, masovna kolektivna akcija koja je dala snagu svim velikim događanjima 1917. Ova veza posve se raspala u sljedeće četiri godine dezintegracijom ruskog sitnog industrijskog proletarijata. “Industrijski proletarijat je déclassé”, objavio je Lenjin u listopadu 1921. “Prestao je postojati kao proletarijat. Otkako je snažna kapitalistička industrija uništena, a tvornice imobilizirane, proletarijat je iščeznuo.” Početkom dvadesetih godina, dvije glavne klasne snage dominirale su životom u Rusiji: seljaštvo, koje je sada kontroliralo zemlju, i birokracija partijske države, još uvijek nadahnuta s mnogo revolucionarnog duha, no sve više obuzeta imperativima obnove osnovno svakodnevnog života u zaostalom, ratom opustošenom, siromaštvom pritisnutom gospodarstvu…
Komentari