Objavljeno u Nacionalu br. 1051, 2018-06-15

Nacional donosi ulomke iz dnevnika Miroslava Krleže koje je pisao u osami svog zagrebačkog stana tijekom 1942. kada je zbog svojih političkih uvjerenja bio u nemilosti vlasti Pavelićeve NDH

26. VII. 1942.

Uznemiren san. Mnogo kave, duhana, pasja žega, izgnjavljeni jastuci, rasuo se san kao rasparana vreća. Već od zore na ulici koraci zagorskih hodočasnika. Zagorje živi jambrešićevski, habdelićevski, barokno, na fantastičnu daljinu od svega što se ovdje u gradu sada u ovom prezentu zbiva. Svijet za sebe. Potpuno eksteritorijalan. Žamor sela na gradskim ulicama. Sprema se selo u Pušću Bistru pod svoje stare krovove. Glasovi koji dopiru do mog pasjeg uha, to su glasovi vesele družbe, dobro raspoložene, koja putuje doma pod svoj djedovski krov.

Poslije teške besane noći ovim veselim glasovima zagorskog naroda prisluškuje jedno lice koje nema doma ni krova, ni s ovu ni s onu stranu Sljemena, lice bez domaje, bez rodnog kraja, lice utopljenika, krezubo, ćelavo, umorno, bijedno, sivo, neispavano, dosadno lice, lice žalosno samome sebi i svima oko sebe, lice potpuno suvišno, lice duhom svojim okrenuto spram žljebastog dijela svoje guzate prilike, spram prošlosti koja bi se mogla prozvati zaista, koliko god je to grubo, stražnjicom. Gledajući unatrag od straha pred budućnošću, ovom licu vrat je danteovski zavrnut spram guznog žlijeba, ovo je lice okončalo…

27. VII. 1942.

Jučer sveta Ana. Sveta Ana u Rudešu. Sekica je pala sa bicikla, grdno raskrvarila koljeno. Tetanus poslije mature. Šahiram do potpuno bezličnog samozatajenja. Nalajavši se godinama o našoj intelektualnoj gangreni, svakog dana uvjeravam se sve više kako sam svirao primaviolinu u dlakavo uho gorilizma. Žalosna bilanca.

Od subote: prodor magije u medicinu sa napornom koncentracijom oko posla. Balansiram preko jednog konopca u vrtoglavoj visini i bude li mi popustila snaga volje samo za trenutak, stropoštat ću se istoga trena. Ne smijem prestati. Grafomanija mi je jedini spas, jedina droga. Moje škrabanje je bilo i ostalo godinama nekom vrstom narkoze. Gutanjem mase knjiga i manijakalnim pisanjem (po deset sati dnevno) živim kao morfinist. Zapravo dosadno.

Guramo se u tramvaju kao ribice u konzervi. Mirišemo jedni drugima. Kažu da je tjelesni dodir ljudski vrhunac prirodnih užitaka. Jedna baba: »Prusim prolaznu za Trešnjofku.« Neki dan na Zvijezdi kolporterka: »Nuove slikupis«. Jedna baba pod bivšim »Obzorom«, na uglu Gundulićeve i Marovske: »Horvacki dneunik«! Jedna kolporterka danas pred kolodvorom: »Nova Arvacka« ili ona prekjučer u Jurišićevoj još u takozvanom svjetskom miru: »Jutornji list«! »Nuvosti, denešnje Nuvosti«, ili jedna druga: »Navusti prusim, danešnje Navusti lijepe prusim.«

29. VII. 1942.

Kongestije u snu stalni su motivi dječjih košmara; tigrovi, mačke, čudne životinje ili nabubreli prsti, tako mjehurasto silni kao veliki svileni baloni. Ove noći bio sam ogroman kao kip Dunava, razgaljenog božanstva koje planduje od Rajne do Carigrada. Bio sam razgaljen, razliven, razotkriven kao dunavsko božanstvo, a tekao sam ispod Topčiderskog brda u obratnom smjeru od Bulevara Vojvode Stepe Stepanovića pod Avalom. Široko razliven na rubu svoje postelje, plivao sam u platnu rubenine, a desno na brdu visoko blistao je sunčani rasvijetljeni grad sa mnogo plavog neba i srebrnih daljina. Bio sam kip i živo biće u jednom licu, a do mene, takoreći na obali Dunava, sjedio je gospodin Stanko Kopčok i servirao mi na postelji tanjir supe u boji naranče, neku vrstu slabe madžarske gulaš-supe. Gulaš je imao okus robijaškog vodnjikavog gulaša. Nije bilo ukusno. Govorilo se kako nas izgladnjuju, kako ima sve manje ptica, kako ušljiva gamad raste na sve strane, kako se sve pretvorilo u Mitrovicu, hodamo u robijaškoj čoji, zvekećemo negvama, a Kopčok je blijed kao krpa. Čuo se nevidljivi ženski glas. Glas govori: »Svi ste vi, svi ste vi, svi ste vi«, preskakujući kontekst kao igla na otrcanoj gramofonskoj ploči, i ovo se kreštavo »svistevikanje« gubi u sumraku, pada kiša, hladno je, svjetina se gura kao da čeka na karte, tramvajske, kazališne, sve je mobilizacija, ima nas mnogo, stojimo pred čudnim iznenađenjem, u svakom slučaju senzacionalnim, dakako, koje gomila očekuje izvjedljivo. Oni isprekidani slogovi ženskoga glasa sa gramofonske ploče, to je kombinacija glasova od Olge, Branke, Terke, Vere, a s nama se gura Vinko Vošicki, on je Vašek u »Prodanoj nevjesti«, sav rumen od kongestije, sav u visokoj groznici od vrbanca, sa štajerskim klobukom i bijelim čarapama, Volksdeutscher od glave do pete, svira harmoniku i zuri u pjevačicu koja se pojavila odjednom tu među nama iz gramofonske ploče kao iz groba. Spram te primadone Vinko Vošicki je uzvišen, pozna on tu ženu, zna on tko je ona, zna on da je sumnjiva dama iz šantana.

AUGUST 1942.

I. VIII. 1942.

Katedrala u skelama, neobično pogodna meta za upaljive bombe. Nikada ne će ni đavo srušiti ovu Bolléovu karikaturu od gotike.

Ispred katedrale leži truplo jedne zaklane žene, silovane, u sjeni skela pocrnjelih od vjetra i kiše. Žensko truplo leži sa podignutom suknjom nad golim bedrima, sa grubom seljačkom čarapom skinutom sa krvavog koljena.

Uranivši za prvih pijevaca, perem se na bunaru, na bijegu, za petama su mi, tu nema šale, treba se žuriti, voda je u koritu ledena, korito puno blatnih dječjih pelena, a Julije, kao dobar odgonetalac snoviđenja, govori da blatne dječje pelene u snu znače novac! Blatne pelene bile bi dobar znak, i to mi je dalo neki podstrek, diglo me u moralu, nije još sve propalo, a kad tamo, kad sam, eto, stigao pred katedralu, vidim, ne će biti da su Julijeve blatne pelene bile baš dobar znak, jer osim ženskog trupla pod skelom bilo je tamo pod biskupskim arkadama prilično mnogo izmrcvarenih leševa. Stigao sam pred katedralu na ugovoreni sastanak, deklasirana krezuba bijeda od beskućnika, povrijeđen, bolestan, iznerviran, padaju mi zubi kao da ljuštim lješnjake, pritiješnjen sam raznim brigama, otrovan grižnjom savjesti, a pomalo i pod teretom mutne i nejasne krivnje, pun gadnih slutnja, razdražen zbog svoje nemoći što se sve više zaplećem u glupoj bezizlaznosti, oboren nečim gluhonijemim što lebdi nada mnom kao crno krilo, jer, eto, ne ću se ipak izvući, ulovit će me, a ovo mi je posljednja šansa, tu treba da mi stignu prijatelji čudotvornim balonom, dirižablom, spustit će se pred katedralom moji Pastiri Kostje, moji anđeli čuvari, nebeski argonauti, gospoda koja žive iznad ovog meteža. Tajna našeg argonautskog randevua krije se baš u tome što je džentlmenski dogovoreno neka se ne bojim ničega, oni će me već uzdignuti nad oblake, ne ću se više nervirati ni zbog kakvih leševa ni zbog one nesretne žene koju su zaklali svinjski, a bila je, istina, glasna, nametljiva, čitala je talijansku liriku, gnjavila me Palazzeschim, pomalo luckasta, sad su je zaklali, a mojih čuvara nema pa nema.

Čitam u brijačnici Zilahyjevo »Samrtno proljeće« (i to mi je literatura), sapuna me brico Sokolović. Razmišljam kako sam prolazeći neki dan Preradovićevom, sreo starog poslastičara Kroka iz Margaretske; još je živ, čudak, sasvim osebujna pojava, morbidno lice iz nekog dekadentnog francuskog filma, uoči upadljivo tamnomračno nafarbani brkovi, a mnoga od njegovih malodobnih frajlica koje su nas služile šaumrolama bila je naša simpatija u ono strašno doba nepravilnih grčkih glagola. Ušao sam na portal velikog pariskog magazina kao kroz Krokovu slastičarnicu u Margaretskoj, sve miriše na čokoladu, a tamo kupuje svijetlozelenkaste bombone u staniolu ona fantastična Dama iz restorana hotela »Royal« (1917.), koja je te godine, kasne jeseni, doživjela svoj roman kad ju je njen suprug, provincijalni advokat, bacio na ulicu. Sve što je toj gospođi preostalo iz njenog braka bili su biserni butoni, vjerovala je u te svoje butone kao u jedino ovozemaljsko sidro, a sada kupuje čokoladu, vidim, otkinula se od zemlje i lebdi, voštana ljepotica iz frizerskog izloga, otmjeno uzvišena iznad ove halabuke peštanskog Gerbeauda, svi srču toplu čokoladu iz zlatnih šalica, i tako sam potrpao nekoliko pločica čokolade u džepove da mi se nađe kad me budu digli nad oblake moji spasioci iz tridesetitreće galaksije. Još ih uvijek čekam.

5. VIII. 1942.

Ima već više od dvije nedjelje što mi se ne čita. Čovjek živi kao književno biće već više tisuća godina. Što radi čitajući? Registrira svoju glupost. Sve što čitamo ili što čitaju, sve je tako kobno nalik jedno na drugo. Ne mogu više. Prezasićen sam ili premoren. Vulgarno: lijeno. Spava mi se. I jučer poslije podne zaspao sam krepanim snom »dok vrijeme jada i sramote traje«. Bio sam kamen. Jugovina. Zapara. Depresija. Kiša. I danas kiša. Sve sivo, umorno. Papini: »Mostra personale«. Šta je to »čovjek«? Kardinali duha, kardinali raznovrsnih kompanija, bez obzira na to jesu li religiozne ili antireligiozne, ne odgovaraju na to pitanje. Ono je za njih gnjavaža. Iskvareni novcem i nasiljem, blagodatima vlasti, gospoda su kočijaši, a nisu konji, gospoda su agenti raznovrsnih doktrina, a nisu ideolozi, gospoda su gnjavatori, jer su derviši i jer su krvnici, i jer im je život već davno izgubio svaki ljudski smisao, osim njihove jedine misli, pomisli i primisli, a to su galoni, epolete i titule.

Sjene svilenih breza na mjesečini, na Medveščaku, uspoređene s igrom sjenki na molitveniku »Pana« 1917. Štakori, miševi, zmije, Paracelzove životinje, kao simboli neznanja prate uznemirenu uobrazilju na svakome koraku, kao ples đavolskih nakaza na slikama Hieronymusa Boscha gdje je Luda Greta jedini znamen pameti. Gusta mjesečina, žućkasta svjetlost uličnih svjetiljaka boje upaljenog urina. Ljudsko tijelo pliva u glicerinski gustoj tinkturi kao riba na morskom dnu, no dok su ribe slobodne od bilo kakve predrasude, čovjek je gonjen fantazmima sa sviju strana. Duhovi progovaraju iz nerasvijetljenih, mračnih stanova kreštavim ljudskim glasom, dižu galamu, sviraju, smiju se, prijete, ogovaraju, povija se uvelo lišće pod nogom čovjeka, mračne se pijavice isprepleću u gusto spletenom klupku, sikću sa sviju strana otrovnice na toplu ljudsku supstanciju, vonja sve po smoli, po paklu, po vulkanskom blatu Hieronymusa Cardanusa. Savija se zemlja pod ljudskim stopama, i kada netko govori o tome da živimo na vulkanu, ne rekavši mnogo, nije izgovorio neistinu. Nad svime bistra mjesečeva kružnica. Mjesec vlada iznad ljudskih gluposti, u svojoj zvjezdanoj ravnodušnosti odvojen na ogroman razmak od svega što se na našoj planeti momentalno zbiva, i sa mjeseca ne vidi se baš ni trunka od naših briga. Jedino što se u prirodi odvija jeste da teče krv i da cvjeta ljubav, a ni to ne postoji izvan ljudske pameti. Stara banalna istina. Uzdišu parovi priljubljeni jedni uz druge, spojeni u smjesi mesa i iluzija, ali i ta šansa samo je trenutačna, kao mačja derača. Trideset hiljada godina, trideset milijuna godina što falus ima nešto da kaže vagini. Mačja februarska melankolija bolno je slatka kao tremolo prve violine, a sa čitavom simfonijom evropske lirike zajedno, sa čitavim zbrojem psihijatrijskih nalaza, glavni movens biološke supstancije isto je tako igra fantoma.

San prošle noći utrnuo je potpuno. Mutna hemisfera provincijalnog gradića en miniature, od gipsa, na horizontalnoj ploči stola, ogromnog kao Arhimedov arhipelag na Mjesecu, obasjanog magnezijskom rasvjetom. Sve građevine su tako sićušne, jedva od nekoliko milimetara visine, gledane iz perspektive ptičje, zapravo više od toga, zvjezdane, tako da ovaj mrtvi gradić izgleda kao minijaturno groblje na mjesečini. Sve je umrlo već davno, ostala je samo ova, kao sablast blistava sjenka bijelog gipsanog modela. U ljubičastom ništavilu sve spljošteno do jedva vidljive horizontale.

Spuštam se do morske obale, a na talasima pluta od dasaka slupana jedna od Krstinih kućica sa natpisom »Aha«. More je tamnosivo, zastrto niskim oblacima, kipi, valja se, ogromno, olujno, sivocrno, pjeni se, grive talasa odudaraju od sivila neugodne vode u zelenkastom sutonu, uz zvižduk tramontane, sve je mračno, zloslutno, a ja treba da se popnem u tu plutajuću kućicu Krstinu koja se valja na valovima, jer to je jedini način da umaknem hajci. Gledam veliku vodu, ova voda nije more, to je obala velike rijeke, izlokana poplavama i uništena kao hrastici oko Požege, kad su šumske proplanke kao svinjske pašnjake pretvorili u »gmajne«. Lutam blatnom obalom, zaogrnut vojničkom kabanicom, pod kacigom, sa golim mačem u ruci, blatan sam, preskakujem mlake i balegu, trčim između Opatije i Lovrana po »lungo mare«, a tamo stoji jedna kuća sa slijepim prozorima, ogromna zgradurina polurazorene fabrike, nagruvana brueghelovskim masama obraza, žena, pijanaca, svi pjevaju o svetome Đurđu, a ima ih toliko da ova zgradurina od njihove dreke puca u temeljima kao kuća u onoj anegdoti kad je luđak, usred pijane gužve gostiju, razvalivši je, provirio iz furune, iznenađen što se našao usred nepoznate sobe: »Je l’ boga vam, ljudi, je l’ ovo put u Andrijevce?«

Ruši se kula babilonska, luđaci urlaju uz berde i tambure, grmi pucnjava i odjekuje po šumama dugorječkim, a ja stupam sam samcat, zaogrnut zelenkastim šinjelom, kad mi se ispred blatnog puta isprepriječile dvije goleme biblijske prasice. Jedna crna, ogromna kao vepar, impozantna, ćorava i kao prežderano nehajna, a druga manja, još jogunasta, rokće oko mojih nogu. „Ugrist će me“, mislim, u onom vojničkom šinjelu gol golcat, a negdje sam izgubio sablju, ali prasica je indiferentna spram moje pojave do tog stepena te sam je udario nogom po gubici da se posrnuvši sa klapavim ušima okrenula, zaroktala i legla u blato.

17. VIII. 1942.

Postoji tu oko nas i zvrnda čitave dane neki đavolski mehanizam čudnih riječi: krugoval, krugovalnik, krugovalnici, krugovaljaju krugom se valjajući, a pitanje je valja li ili ne valja li valjati se krugom ili biti sdruzgan u sdrugovima, ili »vjerovati u narodnu uzdanicu«, to jest biti zauzdan, ili vjerovati u pobjedu, upravo, citiram, »imati sigurnost u pobjedu, u temelj čvrste vjere«, a sve se može riješiti »stegovnim sudom« – uljudbeno i neuljudbeno. Riješiti »udružbeno«, putujući cestovnom željeznicom, listajući slikopisima, javljajući se brzoglasom, radeći u priradu i prirađujući promičbeno, sve se to može riješiti dakako na probit našeg ubogog naroda kome je još od turskog vakta suđeno da obire bostan.

8. VIII. 1942.

Bijesan na Monte Cassino, na čitavu salernitansku »Civitas Hippocraticu«. Nikotinizirani san, sasvim zgužvan, žubori kao potočić u pustom predjelu besanice. Repriza prošlonoćnog motiva: Mama, u svojoj staromodnoj suknji sa dugim šlepom, koji je u gustim naborima tkanine pridigla sa dva prsta do visine lijevog koljena da se ova masa sukna ne bi vukla po podu kao metla; stasita pojava sa ružičastim pomponićima na malenom šeširu nestaje u dnu Zvonarničke pod akacijama, a od Nove vesi stiže jedan fijaker. Znam da nije živa. U pratnji Staroga stižemo utroje iz treće zrinjevačke aleje. Zrinjevac je napuljski park pod platanama gdje su kraljevi držali svoje parade. Sve vrvi od saintcyrovaca, a tu se i ja vučem na štakama u ludovicejskoj četi sa kacigom i labudovim perjem, uzet. Kriještim kao Zamjatinova papiga pred rimskim slijepcima: »Ja sam veteran !« Zaustavljaju me uštirkani, umidrani, napudrani, izlickani elegani, a jedan od njih oborio se na moju malenkost jer da mu nisam odao propisno pravilan pozdrav, što uostalom nije istina jer sam se ispozdravljao lijevo i desno do mile volje. Jedan od tih je brat Dragana Prohaske, doktor Ljudevit, viši savjetnik Ministarstva poljoprivrede u Beogradu. Meni se žuri da stignem na vlak, na kraju, pardon, doista nije važno da li sam Draganu Prohaski odao ili nisam propisni pozdrav, i baš mi je vuršt, jer sam sav zgužvan, sponka na desnoj nogavici mojih paradnih pantalona je prepukla, vuče se blatna i razdrta, sukneno koljeno na hlačama nije više zaobljeno, dolama neispeglana i blatna, neuredan sam, neiščetkan, neopran, a ovaj park je pun svjetine i sve će ispasti kao skandal. Na terasi ispred »Splendida« pa sve do kavane »Zagreb« sjedi čovjek do čovjeka, ljetna promenada, sladoledi, baloni, a ja se vučem kao prebita mačka i, gurajući se na štakama kroz svjetinu, mislim: „Bože moj, zašto li sam žrtvovao svoje noge? Za ovu bagru koja tu sladoledira?“ Neugodno, kao ono nepoznato truplo iz »Pester Lloyda«, koje je isplivalo iz Drave negdje kod Ždale sa bračnim prstenom, datiranim sa 5. XI. 1927., ili ona žena sa crnim svilenim čarapama, u Batinim boks-polucipelama broj 39, koju je rijeka doplavila isto tako od »hrvatske strane«.

Sekundu prije toga lutao sam proplancima bukovačkog reljefa sa vinogradima i ljetnikovcima u okviru jedne plehnate makete za neki urbanistički plan. Jedna od bukovačkih vila od bijelooličenog lima, sa prozorima i balkonima, blijedocrvenkasta, kao moja peonija koju sam akvarelirao godinama. Sve je od pleha: i trava i ljudi. Čudni nervi, pomalo i oni plehnato stanjeni, tako tanani kao od staniola, a sve se odvija u paklenoj ciglani gdje se peku cigle od ljudskih kostiju (varijanta općinskog rešta u Korponi 1912., sa kiblama), a sve se tali kao gusta čokolada.

„Zašto se čovjek boji prekinuti onu nit (to se tako kaže) koja ga veže s našom, ne treba naročito dokazivati, antipatičnom zbiljom, kad nema baš nikakvih izgleda da bi se mogla izmijeniti u bilo kom pogledu? Zašto čovjek nema smionosti pa da poslije tolikih kobnih dijagnoza krene smjerom koji se banalno zove – pour toujours? Kakva je to snaga koja se otima zakonima zemlje?“

U trijemu uklete ciglane sve je prašnjavo. To je siva fabrika cementa. Sve je posuto bijelom sipinom, i svi su ljudi prašnjavi sa krvavim očima kao kunići. Trepavice i obrve, pahuljičave dlačice na preplanulim obrazima ovih pekara posute su sitno samljevenom prašinom od pepela. U žućkastu lisnicu, u neku vrstu platnenog Serviettenhaltera, u jedan sasvim minijaturni sabretache, u platnenu žućkastu kesu ugurao je jedan od onih pekara moje dokumente, uvjeravajući me – »bez brige« – da će on sve to spaliti u solnoj kiselini, to su dokumenti kompromitantni što ih je trebalo predati na ulazu u ovaj antipatični mlin, dokumenti koji utvrđuju moj identitet kao sumnjive ličnosti.

„Gle, molim te“, pomislio sam, „ovaj nepoznati čovjek solidarizira se sa mnom! Učinit će mi grdnu uslugu bude li te glupe rukopise doista skuhao u svojoj kiselini.“ Žeđam. Zamolio sam sivog, brašnjavog robotnika čašu vode, a ova sablast od čovjeka iznenadila se podrugljivo. »O, molim, još i čašu vode zapovijedate, kako da ne, bit ćete služeni!« Moja molba u onom trenutku ispala je sasvim neumjesna, da, upravo smiješna, grizem se što sam toliko priglup te u ovim prilikama moljakam još i čašu vode, i to još od ovog jadnika koji hoće da spali moje kompromitantne dokumente. „Dakako, jasno, tu vode nema, a kamoli da mi servira još punu čašu, i to još ledenu, na srebru“, no uprkos tome onaj neznanac sačuvao je punu uzvišenost duha smješkajući se, tješi me da će mi donijeti nešto od čega više nikada ne ću žeđati, samo da se strpim. Vidim, tamo dalje, na jednom stolu od proste jelove daske stoji vedrica živog vapna, a u gustoj smjesi od kreča pozaticano je nekoliko srebrnih žličica za sladoled.

Žuti pled jutros: ovalno, tvrdo, dobro zaobljeno čelo slona sa dugom surlom. Obris slonovske glave prelazi u lubanju čekinjavog foksterijera sa duguljastom gubicom i jednim jedinim okom od prišivenog crvenog gumba. Pasji podbradak sa dlakavom njuškom širi se raščeš1jan lijevo i desno, pretvarajući se u karikaturu Nikole plemenitog Czernkovicha iz »Kopriva« (kada je Josip Račić, kao tipograf kod Rožankovskoga, surađivao u »Koprivama« 1906.). Nikola plemeniti Czernkovich, podban u magnatskoj gali sa madžarskom šubarom, trabant velikoga bana Dima, pretvara se u bradatog asirskog poluboga ili velikosvećenika sa skalinate u Perzepolisu. Njegova kovrčava crna brada raste do obrisa čudne, tropske, dlakave, nakostriješene zvjerke, a ja se kidam u sebi što lutam tu po ovim ruševinama kao turist kad nemam vremena, čeka me arapska medicina. Čitam Arape, a treba svršiti i studiju o Doctoru Mirabilisu (Roger Bacon, »Opus tertium«). Štipanje oko srca, moralna depresija koja traje. Srce signalizira da bi sve to trebalo prevladati, a možda se javlja kao signal, već trećega dana.

9. VIII. 1942.

U sutonu jučer u franjevačkoj crkvi. Miris crkve od prije četrdeset godina: to nije samo tamjan, to nisu samo gnjili ljiljani, to je miris kaptolske dječurlije, miris urina, znojnih čarapica, gnjilog platnenog »cajga« iz vremena kad sam te dječje krpe od odijela njušio s izrazitom idiosinkrazijom, pojma ne imajući da je to što tako kiselkasto pljesnivo vonja miris bijede. Na crkvenim stijenama prevladava nazovinabožno slikarstvo urednika »Svijeta«, gospodina Otona Antoninija, umjetnika iz kruga »Gama«. Ova vrsta pseudopobožnog slikarstva zapravo je po svim kanonima prave i nepatvorene vjere smrtni grijeh, bez obzira na visoki estetski kriterij velikog likovnog arbitra Izidora i njegove svete Klare. Sve impotentno kao naša baletristička proza, kao glas zbrkane štampe, kao kratkovidno kobni pogledi na hrvatsku politiku. Svega nestaje u dimu požara. Žalosna, bijedna seljačka zemlja nad kojom plačemo već godinama, jalovo. Crkvenim podom povija se vonjava, od suza i od bijednih prosjačkih krpa satkana koprena žalosti. Otvaram teška hrastova vrata sakristije, izlazim na samostansko dvorište, ova arkada potpuno se izdimila iz moga ministrantskog pamćenja. I ovaj samostan je brodolomna olupina. Mnogo toga se razbilo o hridine današnje blesave katastrofe. I ove fresko-imitacije su jedan od tisuću nesporazuma u krvavom pekmezu u kome se davimo bezglavo. Jedna od fantastičnih gusjenica naše štampe zove se Katedralis.

Jutros Radio-Propovijed iz jedne peštanske crkve. Govori papiga na temu o »blagoslovljenom Plodu utrobe Tvoje«. Prije toga »Krugovalna Prisega« zagrebačkih regruta u Štancerovoj kasarni. I general Štancer je prisutan, dakako. Svečano, s mnogo truba i zastava, sa krvavom marmeladom nadasve slatkih pogrebnih govora. Liferuje se kraljevsko domobransko meso za Kazbek i Elbrus.

Živimo još uvijek u baroku. Halucinantni srednjovjekovni motivi, vezani idejno o marijaterezijanske pojmove, tanko su lakirani. Krčelić, van Swietenov prijatelj, u svojoj monografiji o zagrebačkom biskupu, blaženom Kažotiću, vjeruje u ljekovitost samljevenih ljudskih kostiju, kao da živi u predmontecassinsko doba. Prevladava teurgijski karakter svih ideologija odonda pa do danas. Mitos je jedini način kako neuki vjernici tumače zbivanja na ovoj planeti. Biblijski mitos, socijalistički mitos, eskapebe-staljinski mitos, rosenbergovska imitacija tog mitosa koja je rodila današnju SS-stvarnost i obratno. Uzajamnost kontaminacijâ. Stoljeća su luckasto ispremiješana, svi problemi istodobno isprepleteni, diluvij i saksofoni, Avicena i Darwin, auto i neandertal, kentauri i minotauri, impresionizam i Kandinski, atomi i Gregorijanski koral i tako dalje. Sve se peče u ciglani od ljudskih kostiju. To su historijske cigle kojima se grade »bolji svjetovi«.

Živimo sa robovima u čudnoj smjesi kaotične zbrke, a sve nas je proždrla jeziva neman primitivizma. Odrediti značenje i koordinaciju stanja fakata u sadašnjosti kad se davimo u zvjerskoj utrobi političkoga terora, tko bi imao kuraže?

10. VIII. 1942.

Izgradnja pojedinog sna ima svoju sakrivenu unutrašnju logiku. Prošle noći putujem liftom. Vrata od lifta od tankih daščica rastvaraju se kao škare. Ovaj lift je pandan onoga u hotelu »Royal«, Kralja Petra 56, u Beogradu. Ispred impozantne zgrade hotela preko parka teče asfaltirana avenija spram hotelske terase u blagoj paraboli zavoja. Usred ubitačne jednoličnosti ravnih ulica koje se sijeku pod pravim kutom ova parabola ima svoj naročiti šarm. Nervozno putovanje liftovima, a naročito onim u Kralja Petra 56, uz pljusak prljavih hotelskih slika, panziona »Orfila« u Rue d’Assas onog u Rue Madame, gomila se u veličanstvenu građevinu velikog alpinskog hotela, a odjednom jedna minijaturna alpinska hotelska kuća našla se na raskršću Dalmatinske i Medulićeve, gdje je stajala krčma »K suncu«. Sve sivo u sumraku nerasvijetljenih hotelskih koridora, gdje miriše po linoleumu, kalodontu, toaletnim sapunima, po jeftinom parfemu, stjenicama, od urina nakvašenim sagovima, po vlažnoj posteljini, po znojnim tjelesima, po spermi, po viksu, po crnoj kavi, a hoteli lete lijevo i desno kao da netko baca poštanske pakete iz vagona. Parketi, stropovi, koridori, štenge, ograde, vrata, sve se trese i treperi, sve škripi kao u starom spavaćem vagonu, sve putuje u petnaestorospratnoj hotelskoj zgradurini gore-dolje, sa neizbrisivim grafičkim utiskom asfaltirane parabole ispred hotela koja vodi kroz veliki park spram morske obale.

Penjem se spiralnim stubama na sastanak sa Bukicom Altarac. Pitam se: „Kako je Bukica dospjela u ovaj mlin?“ Ovdje se melju šarmantne ženke sasvim druge kategorije od Bukice, Bukica je puritanac, mora se priznati, skromnog izgleda. Na krovu, na terasi, pokraj Radišine 14, tu je biblioteka doktora Mladena Hiršla, a osim toga Bukica je varijanta Krstinog ženskog akta, sa grubo nabreklom stražnjicom Drerove »Fortune«. Ljudi putuju i dolaze. Penjem se na sastanak pod krovom, na tavanu. Kvarnerska luka krcata brodovima, prepunih svjetine, kao oni crni šlepovi na Dunavu kasne jeseni 1915., kad sam sa budimske obale promatrao jedan konvoj od pet šlepova, krcatih ratnim zarobljenicima sa srbijanske fronte. Plove crni šlepovi spram Margitinog otoka pa dalje spram Sent-Andreje, sve srpski seljaci u tamnosmeđoj šumadijskoj čoji sa šajkačama.

Netko glasno viče: »Della Bella!« Netko govori da Hakon Dvadesetidrugi umire od španjolske groznice.

Sve je preliveno prvim jutarnjim mislima. Zelene šaloporke, Heinzelov stil sajmišnih zgrada za marvinske putnice oko klaonice, jedina arhitektonska shema koja pristaje u provincijalne tikvurine naših urbanista à la Vajda.

Ljudi haluciniraju i modu i stilove. Čovječanstvo živi od imitacija milijune godina. Stado bleji, pred stadom klepeće ovan. Ne plaćaju se u ovom kazalištu uloge po tome kako su igrane, nego po tome što prikazuju. Talenat u ovom teatru ne važi, nego angažman. Solisti bez glasa pjevaju Parsifala i Lohengrina u punom sjaju rampe sa srebrnom kacigom i perjanicom, bez obzira na to što sitničava zanovijetala imaju o tome svoje negativno mišljenje. Tako je i u politici, na katedrama, u generalštabovima, po biskupijama, i uopće na svima mjestima gdje se dijele uloge na temelju angažmana, a ne talenta.

Kaže Hipokrat: djetetu se cijedi sluz iz mozga pravilno ili nepravilno. Ako se nije iscijedila pravilno, dijete ostaje sa nekom vrstom vodnjikave surutke u glavi do groba, a mozak ostat će mu balav isto tako do groba. Od takvog mozga nikakve koristi. To je hipokratsko pravilo. Sasvim prirodno i točno. A koliko balavih mozgova upravlja svijetom.

14. VIII. 1942.

Mnogo se govori i piše o građanskoj klasi. Razmišljam stvarno o nekim primjercima naše »građanske« klase. Svi se mogu razvrstati u nekoliko grupa. Nezanimljiva bazarska roba, Djeca gavana, izmjerena buržujskom mjerom Zapada, u našim bijednim relacijama srednja žalost. Naša bogataška djeca su još uvijek provincijalna bijeda. Iako misle da su snobovi, paze na svaku krajcaru, strahujući po uzoru svojih roditelja da ne pomru od gladi. Egocentrici, sa sedamdesetisedam hiljada životnih pomagala. Grijalice, škotski pledovi od kamiline dlake, flakoni, bunde, suvišna garderoba. Jedan je od njih bio bezbožnik, a poslije se obratio na dekorativan način. Iz snobizma. Bio je poklonik Leonarda da Vincija. Slikarstvo je poznavao preko četvorobojnih dijapozitiva. Bio je mačevalac, a nije umio da drži rapir u rukama, imao je veliku biblioteku, a nije čitao knjige, svirao je klavir, a bio je amuzikalan. U ratu 1914.-18. nije bio vojnik, nije gacao blatom, nije prokisao na kiši, nije njušio barut, bio je pacifist koji žali za kakaom i filharmonijskim koncertima. Igrao se 1jubavi, a nikad nije ljubio. Prodavao je i kupovao kuće, imao je portabl gramofone i tvrdio za sebe da je meloman, a nije volio muzike. Bio je angloman, a nije znao engleski. Pušio je engleski duhan, kupao se u engleskoj mirišljivoj soli, nosio je svileno rublje, bio je ljepotan duha, duhovni krasnik, a nije imao ukusa, recitator, a nije volio stihove. Idealist u filozofskom smislu, u tom pogledu bezobrazan, prepotentan i izazovno glupi lažljivac. Negativna pojava. Gnjavator. Putovao je po raznim zemljama i oceanima i vidio je mnogo svijeta, a nije nikada izgovorio ni jedne jedine originalne misli. Konzumirao je sve što se moglo pojesti, popiti, proputovati, kolače, čokoladu, duhane, djevice, automobile, dobre hotele, bio je zdrav, nadahnut neumornim životnim zanosom, a neizrecivo se dosađivao. A kad je došlo vrijeme da padne zavjesa, kad se iz ovog pajaca prosula pilovina, da li je nad grobom jednog prevrtljivca mudro plakati? Za čime da žalimo? Za njihovim čamcima, ljetnikovcima, automobilima, skupocjenim koferima ili garderobom? Za vakuumom koji predstavljaju?

Pada mi na pamet još jedno gospodsko dijete, kućevlasnik od nekoliko trokatnica; imao je zbirku igračaka, maraka, pušaka, knjiga, leptira, strojeva, željeznica, pušio je lulu, a poslije je prešao na sabiranje japanskih samurajskih svila, bakroreza, kitajskih mandarinskih kimona, tibetanskih bogova, antičkog mramora, brokata, tapiserija i sagova. Nije čitao. Vlasnik najskupocjenijih unikata, odnosio se potpuno ravnodušno spram štampanog slova. Ljubomoran na svoje knjige, načelno ih nije posuđivao. Kao dobro odgojeni građanin, on će slati damama kite ruža, pozivati prijatelje na objed, slati butelje skupocjenog vina i srebrne tabakere raznim ništarijama iz poslovnih razloga. Kmetovi bili su najnesretniji kad je nestalo grofa, a pred našim očima nestaju vlasnici talionica i banaka. Prirodni zakon. »Da žalimo, nemamo što.«

16. VIII. 1942.

Svijest čovjeka klizi dodirujući plisuru sna kao što tihu vodu dodiruje dno čamca. Tu i tamo zapljusne čamac po koji veći nabor sna, i tako klizimo po rosnatom ogledalu fantazije. Sve je samo rosa sna. Strujanje dojmova, prelijevanje povjetarca, tren jače, a zatim tiše, svjetlije i smirenije putuju utisci sna kao kapljice po granama poslije kiše, jedna po jedna.

U neurološkoj klinici, u dobokom podrumu, kroz prozor s ulice, nad šivaćom mašinom dvije časne sestre, dvije bizarne leptirice, dodiruju svojim alabastrenim prstima bijelo platno kao ticalima. U podzemlju, nekoliko metara strmo ispod pločnika, njihove blistavo bijelo osvijetljene opatičke kape nad šivaćim strojem kreću se kao dva papirnata dječja zmaja.

Siva mačka u predvečerje, gladna, bolesna, nasmijani glas djevojke iz kuhinje, tamni obrisi pušača pod kestenom u dvorištu, obasjani žarom lula, djevojka u skrletnom rumenilu svoje bluze koja plamti iz sivog dima u nekakvoj rakijašnici u prolazu, u proplamsaju divljeg ognja, naslonjena o tamnu stijenu, rembrandtovska biblijska strava, priviđenje u sumraku. Mladi željezničar, skakavac zle sudbine, kome je odgrizlo nogu, vuče se na štakama s mukom, dolazi jesen, mandolinu mu je odnio ovaj ludi vihor. Žena, sasvim beznadno mračna u crnini, erinijski zloslutno obojadisane grive, pogrbljene kostobolne šije, tužna majka kojoj su popeli sina tri pedlja više zemlje, klasičan primjer kako je ovaj naš svemir zaista najsavršenija rajska idila pod zvijezdama. Ljubičasta boja svitanja u kontrastu sa zelenom plinskom svjetiljkom.