Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Tito očima Krleže’ u kojem novinar Damir Pilić opisuje kako je veliki književnik proživljavao zadnje dane svog prijatelja Josipa Broza Tita i što je o njemu rekao svom biografu Enesu Čengiću

Dok Tito, 5. ožujka 1980. u ljubljanskoj bolnici leži u komi iz koje se neće probuditi, Krleža i Čengić razgovaraju o detaljima Titovog sprovoda: “Imate li kakve podatke gdje će predsjednika sahraniti?” pita Čengić.

“Koliko sam obaviješten, u Beogradu, u onom parku na brijegu kod njegova muzeja. I to je svakako bolje nego Kumrovec, jer Tito je sve što se zove novi Beograd, Beograd i Jugoslavija kao takva”, odgovara Krleža, nakon čega se upušta u novi dugački monolog o umirućem prijatelju: “Kod Tita sam uvijek cijenio što je išao crtom najvećeg otpora. U principu je glavna oznaka dobrog političara u tome da se kreće u okviru onoga što se može ostvariti. Na neostvarive stvari ne smije ići. A osnovna je karakteristika Tita zapravo, obrnuta, da je išao crtom najvećeg otpora i sve što je izveo bilo je protiv logike. Izvodio je nemoguće. I to u svim svojim postupcima kojih je čitava serija. Vratiti se, recimo, kući iz Rusije kao partijski sekretar u zonu smrti da bi izbjegao gore, u Rusiji drugu zonu smrti, to ne znači biti političar, to prema nekoj ustaljenoj logici znači biti antipolitičar. Meni imponira kod njega da je u tome potpuno uspio. Ne samo u tome, nego u čitavom nizu nemogućih situacija. Biti šegrt, brate, šloserski u Sisku godine 1907., početi od toga i stvoriti ovo što se danas zove Jugoslavija u ovom podneblju gdje ni jedan političar nije uspio, to je nezamislivo. Nikom do njega to nije uspjelo, nikome od vladara i knezova, nikome od vladika i biskupa, nikome od političara, pjesnika, i ideologa, i novinara ili bilo koga. Ni jedan od svih mogućih moćnika nije uspio. Svi su završili slomom. Stvoriti od tolikih naroda homogenu državu, pa i to je, ako hoćete, bilo nezamislivo.

Kako je završio ban Jelačić? Kako je završio Supilo? Kako je završio Starčević? Kako su završili svi srbijanski pjesnici koliko god ih ima, od Vojislava Ilića do Zmaja Jove Jovanovića? Kako su dva srpska dinasta završila – Obrenović i Karađorđević? Pa Trumbić i Jugoslavenski odbor, pa kralj Aleksandar s atentatom u Marseilleu? Koga god uzmete, on je na ovaj ili onaj način dobio po glavi. A Tito nije obavio samo taj posao, nego je trideset hiljada različitih drugih poslova posvršavao. Pa to je, izvinite, u svakom slučaju fenomen, bez obzira na karijeru maršala ili već ne znam čega. To je karijera bravarskog šegrta iz Siska ili iz Kumrovca!”

Sredinom travnja 1980. godine Tito je još uvijek živ, ali ga na životu održavaju tek medicinski aparati. Krleži je jasno da su prijateljevi dani odbrojani, pa on 17. travnja kazuje Čengiću:

“Nosim u glavi stalno Titov nekrolog. Prva rečenica glasi: Na ovom rekvijemu oplakivati Tita nema svrhe. Druga rečenica: Ne postoji nikakva posmrtna počast koja bi mogla da odrazi simboličan smisao njegove pojave među nama. A treća: Za dugom povorkom svojih mrtvih divizija, ode Tito preko – preko Romanije, ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da se i pojavio.” Novi Krležin solilokvij o Titu uslijedio je 24. travnja, deset dana prije Titove smrti. I ovog puta Krleža podcrtava Titovu osobnu karizmu, koja je naročito do izražaja došla u Drugom svjetskom ratu: “Prije svega, tu je gvozdena volja neuobičajena, volja koja se nikad ne gasi. Uzmimo njegova lutanja u vremenu od prve do sedme ofanzive za vrijeme rata na ovom terenu. Razumijem što su patnje, razumijem što su zla, ali u poganom ratu doživljavati stvarnost, s bezbroj gladnih, golih i bosih ljudi koje je on vodio za sobom! S onim mizernim sredstvima u borbi s nepojmljivo nadmoćnim snagama kao što su bili Nijemci, pa ako hoćete i Talijani, kakvi god bili da bili, ipak su bili strahovita snaga. Kroz sve ono prolaziti od 1941. do 1945., kakva je tu volja željezna morala biti.

Ali nije bio sâm, njega je pratilo mnoštvo isto tako smionog svijeta. No, Tito je komandant. Oni su se ipak kretali na ivici sumnje i nevjerice, očaja, straha i panike, i vjere u nešto imaginarno, što se zove pobjeda. Ali kakva pobjeda u tom paklu? Jedanput mi je rekao, što ste vjerojatno zapisali, kako se i sam čudio kakav je visok moral bio u tih bolesnih, glađu i ratom iscrpljenih boraca i invalida svih vrsta. Očekivao je tada da se netko iz te mase pobuni protiv njega, ali ne, nitko se nije pobunio. Disciplinu su održavali sami, a Tito je često izdavao naredbe koje su na prvi pogled bile ‘nerazumne’. Neki su se ljudi bunili protiv onoga što se činilo ‘nerazumnim’, ali je unatoč tome uspio da mnogo toga provede na osnovi neke čudne snage sugestivne moći i nečeg što nije svakodnevna pojava.”

Prvog svibnja 1980., tri dana prije Titove smrti, Krleža se opet vraća na temu Titova nekrologa:

“Ne, ne, ne mogu pisati dok je čovjek živ, dok u njemu srce kuca. Ja to neću moći, rekao sam Vam, neću moći napisati onako kako se piše u ovakvim prilikama – konvencionalno. Nekrolog trajno nosim u glavi, gdje između ostalog imam i ovu misao: (…) Bio je zaista sretan čovjek. U ovom džumbusu koji je bio od 1818. pa do 1914. ali i od 1914. nadalje, stvoriti ovo što je ovdje stvorio od 1941. naovamo, pa to je neshvatljivo i nepojmljivo, a ipak smo, eto, svjedoci svega toga.”

Četvrtog svibnja Tito umire. Sljedećeg jutra u osam sati Čengić se pojavljuje na Gvozdu te ovako opisuje prvi susret s Krležom u početku posttitovske ere:

“Na ulazu u Krležinu vilu velika trobojnica na pola koplja. Nikada na toj kući nije bilo zastave, a ovaj put se on osobno pobrinuo da se nabavi. Idem parkom prema Krležinu domu i mislim: Tu su se Tito i Krleža posljednji put vidjeli kad se predsjednik vratio iz Kine i Koreje. Došao je Tito da posjeti svog starog prijatelja. (…) Krleža u tamnom odijelu, ozbiljan, s očitim znacima umora i tuge na licu i u glasu.

– Stotinu i trinaest dana agonije… Trajalo je dugo. Nije zaslužio da tako umre. Valja nastaviti s Titom i bez Tita i ustrajati.

– Radio javlja, priprema se Titova sahrana, ceremonijal kakav se nije vidio – kažem. – Tito je nesumnjivo takvo ime da je zaslužio da mu se čitav svijet pokloni, ali tu se igra i jedna igra. Tu je na ruletu jedna kuglica ili loptica koja će dugo, još dugo kotirati na međunarodnoj vagi i sceni, pa i taj slučaj da se ovdje nađu dvije velike komunističke države, Kina i SSSR, ako hoćete i dvije najveće sile ovoga svijeta, u ovom odnosu, ni to se nigdje do današnjeg dana nije dogodilo da će se sastati ovdje na Titovu pogrebu, u odnosu uzajamne negacije.

S izjavom ne valja žuriti, dođite sutra. Snimit ćemo je na magnetofon, a onda ću Vam dati i rukopis da možete sravniti, neka ne bude greške! Ode Tito preko Romanije…

– Hoće li to stajati u izjavi?

– Hoće, zašto ne bi stajalo…”

Sutradan ujutro, 6. svibnja 1980., Čengić dolazi na Gvozd, a Krleža mu čita tekst nekrologa: “Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima.

Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.

Nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati vulkansku slijepu i surovu stvarnost kojom smo okruženi od vlastitog toplog krova nad glavom. Da je taj naš krov Titovo djelo, to se objasnilo svima, te nije bilo čovjeka koji u mislima nije probdio noći i noći za njegove ljubljanske agonije.

Prigodom Titove šezdesetogodišnjice (1952), rečeno je sve što se može reći o životu jednog čovjeka koji se s ponosom može osvrnuti na svoj životni put:

Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: Borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proleterijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost…

Odonda pa do dana današnjeg, za punih dvadeset i osam godina, on je na planetarnoj pozornici razvio djelatnost historijskih razmjera. Kao organizator međunarodnog pokreta nesvrstanosti, on je svojom neslomljivom voljom izvojštio priznanje čitavog svijeta – danas nas je napustio idealni barjaktar kantovske zamisli Svjetskog Mira.”

Nakon što je Čengić u redakciji pretipkao Krležin nekrolog i razdijelio ga jugoslavenskom tisku, vratio se na Gvozd. Krleža ga je dočekao konjakom i novom, usmenom partiturom o Titu: “Nema dana da ne razmišljam o njemu. Bio je kartaš prvog reda, njega je u životu karta uvijek dobro išla. U rat protiv Hitlera, goloruk, pa uspjeti! Staljinu reći ne i održati se! I još hiljade i hiljade kasnijih uspjeha i pobjeda njegovih koje sam ja zapamtio u svom ‘kratkom životu’…”

Dan nakon Titove sahrane Čengić je ponovo na Gvozdu, želeći čuti Krležine impresije o pogrebnom ceremonijalu u Beogradu, koji je prenosila državna televizija:

“Pratio sam sve”, priča Krleža, “i kapa dolje onome tko je sve to skupa organizirao. Bilo je više nego impresivno. Kad dolazi samo jedan šef države digne se na noge često sva služba bezbjednosti, a ovdje ste imali sve velike državnike od Hua Kuo-Fenga do Brežnjeva, i drugih predsjednika republika, kraljeva i prinčeva! I to sve na jednom jedinom mjestu, ograđenom i oivičenom konopcima! Da, da, svi su bili kao u gajbi. (…) Dobro je bilo, dobro. Naši su Tita pokopali kao svog čovjeka i nisu nikakve koncesije pravili. Dobro je što je bilo tako. Ne, ne, tu se nema što prigovoriti, a ona gajba s konopcima za strane državnike – svaka čast, kao da sam je ja izmislio.”

Čengić tada govori Krleži kako su pojedine jugoslavenske novine uz njegov nekrolog objavile fotografiju na kojoj leži na travi s Titom, a pored njih je Titov pas. “To je dobra fotografija”, komentira Krleža.

Mjesec dana nakon Titove smrti, u zapisu od 31. svibnja, Krleža informira Čengića da se u stranom tisku pojavljuju tekstovi o Titovoj Jugoslaviji kao najliberalnijoj socijalističkoj zemlji, gdje se naglašava upravo njegova, Krležina uloga:

“Javio se ovih dana u francuskoj štampi povodom Titove smrti jedan novinar koji piše kako je Titov sistem liberalan, a onda ističe da za takav Titov liberalan i antistaljinistički kurs valja prije svega zahvaliti Krleži, koji je već u dvadesetim godinama djelovao kao lenjinist i što je antistaljinsku i antiharkovsku, antiždanovsku liniju inaugurirao u mnogim svojim literarnim djelima, a Tito je, prema njemu, Krležu sačuvao za Partiju i imao spram njegovih stavova simpatije do kraja svoga života.” “Ovdje nitko tako nešto nije rekao”, konstatira Čengić.

“Ne. Nije, niti to itko priznaje kod nas”, replicira Krleža.

Nekoliko dana kasnije, 7. lipnja, Krleža će ponovo pred Čengićem izraziti fascinaciju nad Titovim društvenim i socijalnim usponom, a s obzirom na njegovo porijeklo i startne pozicije:

“Za mene je tip političara Joža Broz. Joža Broz je, brate, jedan od onih desetnika ili kaplara Dvadeset pete domobranske regimente hiljadu devet stotina četrnaeste koju sam opisao u Magyar királyi honvéd noveli; on je jedan od onih domobrana koji tamo stupaju. Jer zamislite političara koji dovede do toga da predsjednica Konzervativne britanske stranke i predsjednica vlade plače na njegovom sprovodu, kada pjevaju i sviraju Internacionalu! Ovakav Joža Broz koji tamo stupa u onoj mojoj noveli, izvinite, postaje ono što je postao. To je rođeni političar, a je li on bio intelektualac? Nije! Je li on tada čitao knjige? Nije. Je li se on brinuo što radi, recimo kod nas, Matoš i Matoševa škola? Nije. Prelazio je preko hiljadu i pet stotina stvari kao što prelazi automobil kad juri cestom. Prelazi preko čitavog niza detalja, ali znao je voziti kola, bio je dobar šofer.”

Sličnu opasku o Titovom neuobičajenom životnom i političkom putu – od kaplara do maršala, od bravarskog šegrta do osnivača i vođe Pokreta nesvrstanih koji je okupljao preko stotinu zemalja svijeta – putu bremenitom sociološkim i drugim kontradikcijama, Krleža će pred Čengićem ponoviti i 11. studenoga 1980., pola godine nakon Titove smrti: “Sve je obratno od logike, jer je Tito bio demokratski političar koji je mnoge stvari antidemokratskim sredstvima postizao, kod njega su mnoge stvari nepredvidivo obratne od normalnoga. Tito je pacifistički političar koji ratom postiže svoju karijeru.”

Konačno, krajem godine, 13. prosinca, Čengić pita Krležu kako ocjenjuje prvu jugoslavensku godinu bez Tita, obilježenu sistemom kolektivnog predsjedništva države. Krleža odgovara:

“Dobro, ali imamo čitav niz slabih punktova na temelju kojih bi se mogla postaviti negativna dijagnoza. Neće dugo potrajati na ovaj način, da kompozicija sjedi anonimno. Mogu se i ovako odvijati neki poslovi sasvim dobro, ali sve se ipak čini jako prazno. Pod Titom je moglo prividno biti i prazno, ali pod Titom je bio Tito i to je bila legenda o Titu i sporazumjeli smo se da je to dobro.”

Iz ovog “dobro, ali…” odgovora može se razabrati da je Krleža zapravo razočaran, jer novi model rotacije samo potvrđuje njegove stare pesimističke slutnje – poslije Tita dolazi kataklizma. Tada već 88-godišnji starac vrlo dobro zna da ne postoje snage koje će poslije Tita moći spasiti Jugoslaviju ili barem osigurati miran razlaz republika. To je evidentno jedna od stvari koja je Krležu trajno “žderala” – činjenica da sudbina zemlje ovisi samo o tome koliko će Tito poživjeti. Krleža je znao da Partija više nema čovjeka Titova kalibra, da su nasljednici daleko ispod njegovih sposobnosti. Nakon Titove smrti u jugoslavenskoj se javnosti počinju otvarati i nekadašnje tabu teme, poput Golog otoka. O tome Krleža Čengiću govori 11. veljače 1981., evocirajući to opasno razdoblje nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, te nastojeći naći racionalni balast između tadašnje realne prijetnje od sovjetske invazije (kako se to 1956. dogodilo Mađarskoj, a 1968. i Čehoslovačkoj) i krajnje nehumanog odnosa prema golootočkim zatočenicima:

“To je otvorena problematika, i moralna i intelektualna i politička. Da nije bilo Titove šake, otišli bismo bili bestraga. Da on to nije svladao udarcem pesnice po stolu, đavo bi nas odnio, ništa od nas ne bi bilo, ali priznajem, metode nisu bile naročito simpatične ni naročito progresivne. Ali i oni su bili prkosni i u ono vrijeme igrati se s njima značilo je igrati se s tigrom, igrati partiju šaha s tigrom. Bila je to borba: biti ili ne biti! Tito je imao jasnu sliku. Znao je dobro da nam se radi o glavi. Josip Broz je to znao na temelju vlastitog iskustva: njegova je glava u pitanju već toliko godina, a ovaj put ima da padne, pa prema tome – tko će koga?

Svakako da se neki postupci ne mogu opravdati, ali Tito je kod Staljinovog nasrtaja reagirao svojim punim temperamentom. Osjetio je vjetrove i znao je kako stvari stoje pa je rekao: ‘Nećete vi mene, nego ću ja vas.’ I sad, čeprkati oko toga i oko čitavog niza takvih stvari znači rušiti sve što se dogodilo do dana današnjega. Potezati taj problem, kako je išlo i kakve su bile metode, ne znam ima li smisla, iako moram priznati da je stradao i nevin svijet.

Znam za nekolicinu koji su otišli dovraga, a bili su pošteni ljudi koji su se slučajno na terenu našli. Ne može se o svemu tome govoriti pojednostavljeno. Događaje valja uzeti u kontekstu svih zbivanja…”

O temi Golog otoka i drastičnog kršenja ljudskih prava tamošnjih političkih zatvorenika Krleža je, inače, i prije znao govoriti Čengiću, kao na primjer 10. lipnja 1976. godine, kada je svoj stav iskazao jednom rečenicom:

“Žalim sve ljude koji su bili na ma kakvim Golim otocima, ali kad opet zamislim da su slučajno pobijedile ideje zbog kojih su mnogi bili na Golom otoku, onda bismo svi, sva Jugoslavija, bili jedan veliki Goli otok.”

Otkad mu je supruga Bela u ožujku 1981. završila u bolnici u Vinogradskoj (gdje će 23. travnja i umrijeti), Krleža je pred Čengićem postajao sve sentimentalniji: uobičajene britke analize dnevnih zbivanja u zemlji i svijetu sve više su ustupale mjesto reminiscencijama na davne ljude i događaje, pri čemu je Tito bio jedan od najčešćih lajtmotiva. Tako 11. travnja komentira Belino besvjesno stanje – na životu je održavaju tek medicinski aparati:

“I Tito je umirao kao Bela. Sve te mašine koje čovjeka umjetno drže, u uvjetima devet decenija su besmislene. Osjećam da Tita nema. Bilo je lijepo živjeti pod njegovim toplim krovom. Polemike, rasprave, anateme, rat, a kad je Tito stavio ruku na moje rame svima je bilo jasno što to znači. Tito – čudesna ličnost, čudesan čovjek. Bela ga je jako voljela, a i on Belu. Upoznala ga je pred rat kad nas je posjećivao. Bio je mlad, šarmantan, znala je da je to nešto tajanstveno. Bio je simpatičan – džentlmen koji nosi cvijeće…”

Dva tjedna nakon Beline smrti, 5. travnja 1981., Krleža ponovo pred Čengićem ima monolog o svom mrtvom prijatelju:

“Posljednjih dana živo mi se vraćaju mnoge slike i likovi, pa i Tito, samo kad se sjetim koliko se puta događalo da razgovarajući s njim zanovijetam, često i uporno na istim pitanjima inzistiram, a on to podnosi, trajno, kao da ga buhe grizu. Doduše, vrlo dobro zna da govorim istinu. A zatim bi mi dobacio: ‘Ti si nepopravljivi liberal!’ I onda bi dolazilo ono što mi je uvijek na kraju takvih dijaloga govorio: ‘Ali znaš, ne bih želio da Te izgubim.’”

U nastavku tog razgovora Krleža se opet prisjeća Titovih postupaka prema njemu iz 1945. godine, kada je novopečeni jugoslavenski Moćnik s nekoliko jednostavnih javnih gesta svim Krležinim neprijateljima jasno stavio do znanja da je Umjetnik njegov osobni prijatelj, čime ga je zaštitio od svih koji su mu htjeli suditi zbog predratnog Sukoba na ljevici i neodlaska u partizane:

“Neposredno poslije rata održan je veliki prijem u sovjetskoj ambasadi. Prisustvovali su članovi Centralnog komiteta, generali, diplomati, vrhuška. Načinjen je špalir za doček Tita, a ja sam stajao negdje u pozadini. Mizerija s podvinutim repom! I on prolazi kroz svečani špalir, primijeti me, i progura se kroz gužvu, kroz cijelu bulumentu do mene. Kaže: ‘Zdravo, Krleža, drago mi je da Te vidim!’

‘Biti šegrt, brate, šloserski u Sisku, početi od toga i stvoriti ovo što se danas zove Jugoslavija u ovom podneblju gdje ni jedan političar nije uspio, to je nezamislivo’ Nikom do njega to nije uspjelo.

To su bile njegove manire, da me posebno apostrofira u masi svojih bliskih suradnika. Slično se dogodilo kad se slavilo Silvestrovo u Bijelom dvoru 1945., nikad više pijano kao tada. Uz noge Titu ležao je njegov pas koji se zvao Tigar, ogroman vučjak. Ratni vučjak, švapski, pas nekog njemačkog komandanta koji je ubijen. I taj vučjak, kad je došao do Titovih čizama, istog je trenutka postao njemu odan pas. Dakle, pas leži do Titovih nogu. U blizini Tita sjedi ambasadorica američka u velikoj plesnoj toaleti golih leđa i gleda taj pijani svijet u Silvestrovoj noći. Najedanput se Tito obraća ađutantu (tako su mi rekli) i pita:

‘Je li Krleža ovdje?’

A oni ne znaju gdje je Krleža, Krleža je na nekim stepenicama i s nekim razgovara. ‘Tu je negdje.

’ ‘Pa nađite ga, neka dođe ovamo.’ I sad oni mene dovedu do njega, a Tito im veli: ‘Potražite Krleži stolicu.’

Donesu stolicu, Tito je stavi sa svoje desne strane, uze čašu, dadoše i meni čašu, i nazdravi:

‘Slavno Silvestrovo – Sretno novo leto, Krleža!’

A onih sedam stotina uzvanika uperilo je oči pa gleda što se to sad zbiva na Novo ljeto 1945/46. Najedanput se Krleža pojavio u Bijelom dvoru, i to s desne strane Titove. Sve je to radio po planu i, ponavljam, kad je on meni stavio ruku na rame, svima je bilo jasno šta to znači. Poslije toga su izvodili baletne točke na nekom tepihu pred nama, a onda naiđe Moša Pijade. Čestita mi Novu godinu i smješka se. ‘E, moj gospodine Krleža, Tvoja Nova godina je dobro počela.’

Kao, biva, sve je sad u redu! Da, sve je to Tito radio po planu. Isto kao kad je dao nalog da mi se u Ljubljanskom kliničkom centru odmah poslije operacije montira direktan telefon kako bi se on mogao osobno zainteresirati za moje zdravlje. A bio je to zapravo znak za liječnike i bolničko osoblje.”

Krleža umire 29. prosinca 1981. godine, a 4. siječnja 1982. na zagrebačkom groblju Mirogoj priređen mu je državnički sprovod uz počasne plotune i vojne počasti, te uz prisustvo i govore partijskog i državnog vrha. U Hrvatskoj je proglašen dan narodne žalosti, a jugoslavenski listovi danima su objavljivali tekstove o Krleži, koji su slavili ne samo piščev književni genij i enciklopedijsku pamet (“Prometej koji je bogovima ukrao vatru dijalektičke mudrosti”, piše u nekrologu Vjesnikov novinar Ivo Braut), već i njegovu povijesnu ulogu u ranoj fazi komunističkog pokreta, na što je podsjetio i Krležin nasljednik na čelu Leksikografskog zavoda Ivo Cecić:

“(…) dok KPJ nije postala najsnažniji društveni faktor u nas s Titom na čelu, tumačeći proletersku ideju i svoje viđenje suvremenog društva, Krleža je bio dominantna ličnost u javnome životu; pod njegovom su se zastavom okupljale sve napredne snage, one intelektualne i ine.”

Slično su bili intonirani i govori članova najvišeg državnog i republičkog vrha na pogrebu. U ime Federacije od Krleže se oprostio član Predsjedništva SFRJ Cvijetin Mijatović, koji je također naglasio presudnu Krležinu ulogu u rađanju i jačanju jugoslavenskog komunističkog pokreta:

“Naš revolucionarni pokret nikada neće zaboraviti s kakvim je žarom taj mladić onih teških dvadesetih godina svoje već istaknuto ime i svoje oštro nadahnuto pero stavio u službu neposredne revolucionarne akcije…”

Međutim, Krležu je i na odru stigla (suptilna) partijska opomena zbog pobune iz vremena Pečata. Svi posmrtni govori i tekstovi bili su puni hvale i panegirika za najvećeg jugoslavenskog pisca i odanog doživotnog komunista, osim pojedinih akcenata iz prigodne izjave Vladimira Bakarića, tada već posljednjeg živog bliskog Titovog suradnika iz predratnih dana, koji je zahvaljujući toj činjenici slovio za neformalnog lidera jugoslavenske Partije, iako je formalno bio tek jedan od osam članova kolektivnog Predsjedništva SFRJ (deveti član Predsjedništva SFRJ bio je – prema Ustavu – predsjednik Predsjedništva CK SKJ po funkciji).

Nakon što je istaknuo da je Krleža “najveći naš pjesnik, pisac, književnik, politički pisac, politički esejist što smo ga uopće ikada imali”, Bakarić je u ime Partije (Saveza komunista) podsjetio da “smo imali s njim jedan nesporazum, jedan prekid suradnje negdje 1939. godine”, a taj je sukob bio “uzrokovan time što je on bio potcijenio snagu narodnih masa i težnju tih masa za osvajanje slobode”, odnosno “nije vidio perspektivu, perspektivu pobjede i zbog toga se ponašao malo drugačije nego što smo mi željeli”. Međutim, dodao je Bakarić, nakon 1945. više nije bilo partijskih sukoba s Krležom, budući da je Krleža “shvatio da smo mi tada bili u pravu, barem u glavnoj liniji, i to je shvaćanje podržavao, tako da u poslijeratnom periodu nismo s njim uopće imali takvih problema”.

Povjesničar Dino Mujadžević primjećuje da čak ni prilikom Krležine smrti Bakarić “nije propustio spomenuti njegovo otpadništvo od KPJ kao Krležinu pogrešku”, te zaključuje:

“Iako je ta kritika bila iznesena relativno blagim riječima, teško je ne primijetiti da je Bakarić, de facto prvi čovjek u Jugoslaviji, jedini spomenuo nešto negativno o Krleži povodom njegove smrti, dok se nitko od drugih uglednika nije odlučio na takvo što.

Premda Mujadžević, kako vidimo, smatra da je Bakarić ovdje o Krleži zborio “negativno”, teško je ne uočiti da je “Svileni” (jedno od Bakarićevih konspirativnih imena uoči i za vrijeme rata) zapravo ponovio iste ili vrlo slične stvari i ocjene koje je u raznim prilikama davao i sâm Krleža. Bakarić, dakle, tvrdi da je između Partije i Krleže bio “nesporazum” i “prekid suradnje negdje 1939.” To tvrdi i Krleža, kao i mnogi drugi koji su proučavali to vrijeme i/ili odnos Partije i Krleže. Bakarić je dodao da se Krleža “ponašao malo drugačije nego što smo mi” – znači oni u rukovodstvu Partije – “željeli”. I da nije baš tada vjerovao u pobjedu. I to je Krleža rekao u raznim prilikama i to još otvorenije nego Bakarić. Usput: Bakarić je od tada živućih komunista bio najbliže Titu, a i najbolje je poznavao Krležu, kao i problematiku sukoba Krleže i Partije.

O tome što se s javnom percepcijom Krležina lika i djela zbiva narednih godina, sve do 1990. i velikog političkog preokreta, Čengić piše u dva toma (Krleža: Post mortem 1 i 2) koji izlaze upravo 1990. kao peta i šesta knjiga njegova serijala S Krležom iz dana u dan (prva četiri toma objavljena su 1985. godine). Krležin biograf bilježi kako se tih osamdesetih godina sve češće javljaju ocjene da je Krleža bio režimski pisac koji je nakon Drugog svjetskog rata šutio o tadašnjoj jugoslavenskoj stvarnosti, ne želeći kritizirati Tita i komunistički režim.

Štoviše, kako smo već pokazali u uvodnom poglavlju, na udar postupno dolazi čak i Krležin književni dar – počinje se javno sumnjati i u literarnu vrijednost njegova djela, što će osobito doći do izražaja nakon 1990. godine. O tome je nešto rekao književni povjesničar Krešimir Nemec, koji u eseju Što je nama danas Krleža, objavljenom 2018. godine, konstatira da Krleža “nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku intelektualnu javnost”, navodeći kao prijelomnu točku recepcije Krležina djela upravo njegovu smrt 1981. godine:

“Lijepili su mu epitete: ‘bard’, ‘Prometej književne riječi’, ‘stjegonoša’, ‘demijurg’, ‘mit jedne kulture’, ‘čovjek s misijom’, ‘svjetlost u mraku’, ‘Bog sa Gvozda’, ‘najveći hrvatski pisac’, ‘najveći jugoslavenski pisac’. (…) Krleža umire 29. prosinca 1981. i stvari se stubokom mijenjaju. Počinje faza demitizacije, odnosno obračun s piščevim kultom i njegovim književnim nasljedstvom. Sada se o Krleži piše ovako: ‘precijenjen pisac’, ‘eruditski pozer’, ‘tiranija intelektualizma’, ‘režimska kurva’, ‘udvorica i malograđanin’, ‘čista štetočina’, ‘plagijator’ (J. P. Kamova), ‘dijabolični Salieri koji zavidi svome Mozartu’ (a u ulozi Mozarta je Tin Ujević), ‘prijatelj najvećeg diktatora na ovim prostorima’…”

Suština ovih (u političkom smislu građansko-liberalnih) prigovora i kritika jest teza da je Krleža nakon Drugog svjetskog rata i pobjede njegove ideološke i političke opcije pristao biti “intelektualni ukras” Titove Jugoslavije, te da se zadovoljio svojim visokim društvenim statusom i prestižnom direktorskom funkcijom u Leksikografskom zavodu, pa da zato nakon 1945. više nije (toliko) pisao, odnosno da je njegovo poslijeratno pisanje izgubilo onaj kritički naboj koji je imalo u predratnim dekadama.

S tim u vezi, mogli bismo povući paralelu između Krleže i slavnog njemačkog književnika Bertolta Brechta, također istaknutog ljevičarskog i marksističkog autora (za kojeg, kako smo pokazali u uvodnom poglavlju, njemački krležolog Reinhard Lauer drži da je jedini svjetski pisac koji “posjeduje i klasičnu univerzalnost žanrova i ljevičarski angažman kao Krleža”), koji je Drugi svjetski rat proveo u emigraciji u Skandinaviji i Americi, da bi 1949. otišao živjeti u Istočni Berlin, gdje je pod patronatom komunističke vlade DDR-a osnovao kazalište Berliner Ensemble i bio njegov direktor sve do smrti 1956. godine.

Jednako slavna politička filozofkinja Hannah Arendt tvrdi da je taj državni angažman uništio Brechta kao čovjeka, autora i umjetnika, odnosno da je prihvaćanjem tog angažmana Brecht izgubio spisateljsku moć i uništio vlastiti stvaralački talent. Polazeći od “Brechtove doktrinarne i često smiješne privrženosti komunističkoj ideologiji”, Arendt ističe da je Brecht u Istočnom Berlinu “prvi put u njegovom životu dobio mogućnost da izbliza promatra komunističku inačicu totalne dominacije”, te zaključuje da je državna sinekura u komunističkom sistemu negativno utjecala na Brechtovu umjetnost, odnosno da mu poslijeratna djela, pisana u društvu u kojem je njegova komunistička ideologija pobijedila, nisu na onoj visokoj artističkoj razini koju je držao prije 1945. godine.