“U srcima i umovima ljudi, Krim je uvijek bio neodvojiv dio Rusije. Ovo čvrsto uvjerenje temelji se na istini i pravdi i tijekom vremena, u svim okolnostima i unatoč dramatičnim promjenama kroz koje je naša zemlja prošla u 20. stoljeću, to uvjerenje prenosilo se s generacije na generaciju…” (Vladimir Putin)

Brzina donošenja odluka, odlučnost i asertivnost Rusije prema Ukrajini u njihovu nastojanju da pripoje Krim, pogotovo u svjetlu dramatične smjene proruskog Janukovičevog režima u Kijevu, naočigled su iznenadili Zapad te doveli u pitanje sposobnost i spremnost postojećih sigurnosnih struktura da se nose sa sličnim ugrozama. Nije stoga čudno što su se mnogi teoretičari, analitičari i drugi znalci u protekle dvije godine bavili proučavanjem ovog „novog” ruskog modela koji je usmjeren isključivo k ostvarivanju njihovih geopolitičkih interesa. U tim nastojanjima proučavao se period od zadnjih nekoliko desetaka godina međunarodnih odnosa Rusije i Zapada, sa svrhom definiranja najučinkovitijeg pristupa Zapada koji bi se trebao učinkovito suprotstaviti ruskim namjerama na međunarodnoj razini. Iz tog procesa proizišlo je mnoštvo teorija koje su trebale opisati novi ruski pristup u korištenju konvencionalne vojne sile i drugih sredstava prisile demonstriran na Krimu, ali i u ostatku Ukrajine. Upravo zbog činjenice da je ovaj rat snažno potaknuo razvoj teorije hibridnog ratovanja, u ovom trenutku nezamislivo je ozbiljno se baviti tom problematikom bez da ga se još jedanput teorijski obradi.

Nakon stjecanja samostalnosti Ukrajina je bila druga najjača vojna sila nastala raspadom Sovjetskog Saveza. Procjenjuje se da su ukrajinske oružane snage tada brojile 750 tisuća ljudi

Dakle, u proteklom desetljeću intervencijama u Ukrajini i Siriji, Rusija je pokazala već viđeno ali nešto agresivnije i ambicioznije lice svoje vanjske politike. Ono što je na neki način iznenadilo Zapad jesu nove ruske sposobnosti i specifične metode kojima su se Rusi poslužili za dostizanje vlastitih geopolitičkih ciljeva. Tako je rat Rusije i Ukrajine svojim specifičnostima potaknuo teoretičare na analiziranje novog ruskog koncepta ratovanja. U nastavku teksta bit će pojašnjena ruska vanjska politika od završetka Hladnog rata do danas, političke okolnosti nastanka rata između Rusije i Ukrajine, kao i pregled događaja koji su doveli do ruskog pripajanja Krima i izbijanja sukoba na istoku Ukrajine. Također, ukratko će biti analizirane implikacije ruske hibridne politike na globalnoj razini, prvenstveno na NATO i Europsku Uniju. Naposljetku će rat Rusije i Ukrajine biti analiziran kroz čimbenike hibridnog modela.

Ukrajina – zemlja na granici

Veličina i stanovništvo Ukrajine čine je usporedivom s najvećim i najmnogobrojnijim zapadnoeuropskim zemljama. Za vrijeme Sovjetskog saveza, Ukrajina je bila industrijsko i agrikulturno središte, naseljeno visokoobrazovanim i tehnološki naprednim stanovništvom, Ukrajina je imala potencijal da stane uz bok zemljama kao što su Njemačka, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Površina Ukrajine iznosi 603.620 km2, a država broji ukupno 46 milijuna stanovnika, od čega gotovo 17% čini ruska manjina pozicionirana uglavnom na istoku zemlje i poluotoku Krimu. U južnim i istočnim dijelovima zemlje prevladava rusofono stanovništvo, iako većinu ne čine etnički Rusi, nego etnički Ukrajinci. Dominacija ruskog jezika u svakodnevnom životu posljedica je rusifikacije koja se provodila u Ruskom Carstvu od Petra velikog, ali i kasnije politike nametanja ruskog jezika kao službenog u cijelom Sovjetskom Savezu. Ukrajina se dugi niz godina borila za razvoj osjećaja vlastitog nacionalnog identiteta, a upravo zbog svog stoljetnog položaja na granici između Ruskog i Europskog carstva, u njoj se miješaju različite religije (ortodoksna, katolička i islamska) i različite etničke skupine (slavenski, turski i europski etnicitet). Prema Karberu, upravo takva multietnička društva u procesu demokratizacije i gospodarskih reformi posebno su ranjiva. Nakon stjecanja samostalnosti, Ukrajina je bila druga najjača vojna sila nastala raspadom Sovjetskog Saveza. Procjenjuje se da su ukrajinske oružane snage tada brojile 750 tisuća ljudi, 6.500 borbenih oklopnih vozila, 1.494 borbena zrakoplova, 833 broda i više od 1.800 komada nuklearnog oružja.

Međutim, osim golemog arsenala, Ukrajina je raspadom SSSR-a naslijedila katastrofalno gospodarsko stanje, ogroman vanjski dug i nedostatak proračunskih sredstava kojima bi održavala ovako glomaznu i skupu vojnu silu. U periodu od 1992. do 1998. godine Ukrajina je smanjila brojčanu veličinu oružanih snaga na 300 tisuća te ujedno otpisala tisuće borbenih oklopnih vozila i zrakoplova. Unatoč nekim unutarnjim otporima u Ukrajini, 1994. godine su Ukrajina, Rusija, SAD i Velika Britanija potpisale Sporazum u Budimpešti, kojim se Ukrajina odrekla tada trećeg najvećeg arsenala nuklearnog naoružanja u svijetu, a u zamjenu je dobila jamstva za svoj teritorijalni suverenitet i političku neovisnost.

Ukrajina, Rusija, SAD i Velika Britanija potpisale su 1994. Sporazum u Budimpešti, kojim se Ukrajina odrekla tada trećeg najvećeg arsenala nuklearnog naoružanja u svijetu

Rusija i Ukrajina povijesno su značajno povezane i kada bi se detaljno težilo raščlaniti povijest njihovih odnosa, bilo bi se potrebno vratiti i nekoliko stotina godina unazad. Međutim za stvaranje konteksta oko suvremenog rata dovoljno je krenuti od ustupanja Krima Ukrajini te pobliže pojasniti odnose Rusije i Ukrajine nakon završetka Hladnog rata. Dakle, 1954. godine tadašnji predsjednik SSSR-a Nikita Kruščov u čast obilježavanja tristote obljetnice Sporazuma iz Perejaslava darovao je Ukrajini poluotok Krim. U tom trenutku njegov potez nije imao poseban značaj niti je izazvao bilo kakve negativne reakcije jer su tada Rusija i Ukrajina bile dio iste centralizirane diktature. Iako su vladajuće strukture ustupanjem Krima Ukrajini najavile početak dugotrajnog rusko-ukrajinskog prijateljstva, u retrospektivi se može reći da je taj čin zapravo bio još jedan u nizu poteza podređivanja Ukrajine Moskvi. Naime, Moskva je tijekom povijesti vrlo vješto eksploatirala ogromne ukrajinske prirodne resurse potlačujući tako ukrajinsko stanovništvo, pa čak i dovodeći ga do ruba gladi politikom prisilne kolektivizacije za vrijeme Staljina.

Dominante proruske političke strukture na Krimu i prije raspada SSSR-a promicale su potrebu za odcjepljenjem Krima od Ukrajine, a istovremeno su se odvijali slični scenariji u Donbasu i drugim regijama (oblastima) u kojima je dominirala ruska etnička skupina. Situacija se (privremeno) smirila nakon što je ukrajinski parlament 1991. godine Krimu dodijelio zaštićeni autonomni status. Neposredno prije raspada SSSR-a Rusija je potvrdila status Krima kao dijela Ukrajine potpisom međunarodnog sporazuma 1990. godine. Godine neposredno nakon raspada bile su podjednako teške i za Rusiju i za Ukrajinu. Obje su zemlje u tom periodu pokušavale što bezbolnije proći kroz tranziciju od komunizma prema kapitalizmu i demokraciji. Rusija je izgubivši svoju titulu velesile nosila na leđima težak teret. Iako usmjerena ka demokratizaciji vlastitog društva, još je željela održati status vođe među zemljama bivšeg SSSR-a, ali i ravnotežu snaga koja je egzistirala tijekom Hladnog rata. Nakon Putinovog dolaska na vlast 2001. godine, Rusija je nastavila težiti ka jačanju i dominaciji nad Istočnom Europom – područjem od posebnog interesa Rusije. Kako bi održao tu dominaciju, Putin je smatrao da ne smije dozvoliti nikakvu zapadnjačku ekspanziju na taj prostor. Prema tome, procesi demokratizacije, liberalizacije i integracije sa zapadnjačkim institucijama bilo koje države koja se nalazila na području interesa Rusije nisu bili dobrodošli. Ovakav stav jasno je definirao Rusiju i Zapad kao strateške suparnike, a na sjecištu takozvanog „rata Istoka i Zapada” našla se Ukrajina.

Proces transformacije Ukrajine iz komunističke u demokratsku državu nije učinkovito vođen. Korupcija je bila prisutna u svim sferama društva i javnog života, a državne institucije uvelike su zadržale istu neučinkovitu strukturu koja je egzistirala za vrijeme sovjetskog režima. Nakon stjecanja neovisnosti, Ukrajina je bila jedna od najjačih vojnih sila u Europi (odmah nakon Rusije). Međutim odricanje od nuklearnih sposobnosti, loše upravljanje, zaostajanje u razvoju i modernizaciji te korupcija uzrokovale su degradaciju ukrajinske vojne sile do 2014. godine do te mjere da se „gotovo više nije mogla ni nazvati kohezivnom oružanom silom”.

Od početka 2000-ih Ukrajina se našla usred geopolitičkih previranja između EU i Rusije, dvaju aktera fundamentalno različitih stavova o integraciji postsovjetskih zemalja u Istočnu Europu i Kavkaz. Europska Unija zastupala je politiku ekspanzije i/ili uspostave kruga partnerskih zemalja koje bi temeljile svoju unutarnju i vanjsku politiku na demokratskim vrijednostima i načelima slobodne trgovine. S druge strane, Rusija je težila i teži k tome da Europa i ostatak svijeta priznaju postsovjetske zemlje kao područje privilegiranog interesa Rusije. Rusija bi im tako nametnula svoj centralizirani i autoritativni „euroazijski” model upravljive demokracije te ih podredila vlastitim pravilima i interesima.

U ostvarenju ruskog nastojanja da ostvari dominaciju nad postsovjetskim zemljama Ukrajina je država od posebnog interesa, a razlozi toga su višestruki. Prvo, Ukrajina je zemlja ogromne površine koja je čini najvećom cjelovitom zemljom na kontinentu. Nadalje, Ukrajina je strateški pozicionirana, a u periodu koji je prethodio rusko-ukrajinskom ratu plinovod kroz Ukrajinu bio je najvažnija tranzitna opcija za dovod ruskog plina u Europu. Naime, 80% Gazpromovog plina za Europu prolazilo je kroz ukrajinski plinovod. Na poluotoku Krimu u Ukrajini smještena je Ruska crnomorska flota.

Narančasta revolucija 2004. godine osnažila je u Ukrajini prozapadnu političku struju te je u drugom krugu predsjedničkih izbora pobijedio Viktor Juščenko, koji je nakon stupanja na dužnost ukrajinskom premijerkom imenovao Juliju Timošenko. Moskva je odahnula kada je 2010. godine za predsjednika države ponovno izabran proruski kandidat Viktor Janukovič, nakon predsjedničke kampanje tijekom koje su političke elite međusobno prebacivale krivnju za loše gospodarsko stanje u zemlji, a duboko su se razlikovala i njihova stajališta o odnosima s Rusijom.

Rusija je tijekom cijelog tog razdoblja bila svjesna da bi integracija Ukrajine u Europu narušila njezine planove za ostvarivanjem dominacije među postsovjetskim zemljama, ali možda i poslužila kao primjer ostalim državama da učine isto. Stoga je u ostvarenju strateškog cilja Rusije prvi korak bio pod svaku cijenu spriječiti integraciju Ukrajine u Europu i podrediti je vlastitim geopolitičkim ciljevima. U tom kontekstu, važno je razumjeti evoluciju ruske vanjske politike od završetka Hladnog rata do danas. Ruska vanjska politika prema Ukrajini razvijala se kroz tri faze. Prva faza bila je blago uvjeravanje ukrajinskog vodstva da se umjesto u Euroatlantske, Ukrajina integrira u Euroazijske strukture, nakon čega su uslijedili snažni politički, diplomatski i gospodarski pritisci. Naposljetku, Rusija je izvršila vojnu agresiju, u ožujku 2014. godine, anektirala poluotok Krim te nakon toga otpočela vojnu ekspanziju u Donbas.

Ruska vanjska politika od završetka Hladnog rata do danas

Ruska vanjska politika, povijesno gledano, uvijek je bila oblikovana na temelju nekoliko važnih i nepromjenjivih čimbenika. Ti čimbenici su geografski smještaj Rusije, njezina povijest, globalne geopolitičke aspiracije i percipirane vanjske ugroze. Rusija je najveća zemlja na svijetu (17 milijuna km2) s najduljom granicom (60.932km) koju dijeli sa šesnaest država. Ove geografske značajke te relativno duga povijest stranih invazija i vlastitih imperijalnih ambicija i teritorijalne ekspanzije usmjeravaju pozornost Rusije prema vanjskim ugrozama. Rusko Carstvo i Sovjetski Savez povijesno su bili usmjereni na potencijalnu ugrozu koja dolazi od jakih zemalja ili saveza na zapadu, što je ostao slučaj i s postsovjetskom Rusijom.

Govoreći općenito o vanjskopolitičkim ciljevima Rusije, u kontekstu proučavanja rata s Ukrajinom bitno je da Rusija smatra Ukrajinu dijelom vlastitog teritorija koji je izgubljen raspadom Sovjetskog Saveza. Kao što je Henry Kissinger rekao u svom članku koji je objavio Washington Post: „Za Rusiju Ukrajina nikad ne može biti samo strana zemlja”. Povijesno gledano, jedna od najvažnijih značajki ruske obrambene strategije je dubina. Ova činjenica objašnjava razloge maksimalnog ruskog proširivanja granica prema Zapadu. U tom smislu, Rusija je vrlo teško prihvatila pristupanje Baltičkih zemalja u NATO savez 2004. godine, a maksimalne napore ulaže u sprječavanje i najmanje mogućnosti ulaska Ukrajine u NATO. Naime, što se tiče Rusije, Ukrajina bi trebala biti bliski saveznik Rusije, ili barem zadržati neutralnost. Zbog toga se bilo kakav angažman Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije u pitanjima koja se tiču unutarnje politike Ukrajine smatra izravnim suprotstavljanjem njihovim regionalnim interesima. Rusija naime smatra da Sjedinjene Američke države i Europska Unija djeluju kako bi pridobile Ukrajinu na svoju stranu te na taj način namjerno ignoriraju, ili još grublje rečeno, potkopavaju prirodni autoritet Rusije u regiji.

Ruska vanjska politika uvijek je bila usmjerena očuvanju vlastitih interesa, u regiji i šire. U odnosu na Ukrajinu, ruska vanjska politika ima nekoliko glavnih ciljeva. Prvi je cilj očuvanje ruskih regionalnih interesa, i to prvenstveno vojnih. S tim u vezi, kao što je već navedeno, Krim je bio baza ruske Crnomorske flote više od 250 godina, a potencijalna destabilizacija i eventualni dolazak antiruski orijentirane vlade na vlast u Ukrajini bio bi potencijalni rizik za poštivanje postojećeg ugovora koji omogućuje Rusiji pozicioniranje vojne baze na Krimu. Nadalje, Rusija ne krije mišljenje da je Krim 1954. greškom pripao Ukrajini, pa je jedan od političkih ciljeva ruske vanjske politike i ponovna aneksija Krima, odnosno ispravljanje nepravde koja je počinjena Rusiji, te slanje jasne poruke da se nikakvi budući pokušaji odcjepljenja od Ruske Federacije neće tolerirati. Također, kao i ranije tijekom povijesti, Rusija želi poslati jasnu poruku Zapadu da zbog svoje snage i povijesne uloge ima značajan autoritet u regiji, koji ostatak svijeta treba poštivati na način na koji se primjerice poštuje autoritet Sjedinjenih Američkih Država na zapadu. I posljednji, no nikako manje važan cilj, jest preusmjeravanje pozornosti s unutarnjih socijalnih i gospodarskih problema Rusije koji nepobitno postoje.

Osim geopolitičkih ciljeva, kao što je rečeno, rusku vanjsku politiku su velikim dijelom oblikovale i percipirane ugroze izvana. Vanjske ugroze za koje Rusija smatra da bi mogle narušiti ruske geopolitičke ciljeve i ravnotežu snaga ponajprije su Sjedinjene Američke Države i NATO savez, ali i pojava takozvanih „obojenih revolucija” protivnih ruskim interesima.

Kada govorimo o načinima na koje Rusija ostvaruje svoje vanjskopolitičke, odnosno geopolitičke ciljeve koji su usmjereni prvenstveno ka ostvarivanju vlastitih nacionalnih interesa i „očuvanju statusa” na globalnoj razini, možemo ih uokviriti u ranije definirani pojam hibridne politike koju Rusija primjenjuje prema zemljama kao što su: Ukrajina, Gruzija, Moldavija, Kazahstan, Grčka, Srbija, Makedonija, Finska, Poljska i Sjedinjene Američke Države, odnosno savezima zemalja poput Europske Unije, NATO saveza, Zajednice neovisnih država (skr. CIS), Baltičkih zemalja, Crnomorskih zemalja i zemalja Balkana. Ovaj novi ruski pristup najbolje je opisan u članku Valerija Gerasimova i njegovog suvremenog koncepta koji „objedinjuje konvencionalne i nekonvencionalne metode ratovanja“ s ostalim aspektima nacionalne moći.