Nacional donosi ulomke iz zbirke ‘Knjige koje su promijenile povijest’ u kojoj su Michael Collins i suradnici odabrali i recenzirali više od 80 najcjenjenijih, najrjeđih i najvažnijih knjiga na svijetu. U hrvatskom izdanju akademik Pavao Pavličić napisao je poglavlje o knjigama koje su promijenile Hrvatsku

Popodnevno svjetlo polako blijedi u skriptoriju gdje za dugim stolom sjedi redovnik strpljivo radeći u posvemašnjoj tišini. Pred njim je niz lončića s bojama — ultramarin i azurit, bijelo olovo i patina, sipino crnilo i košenil, broć i tamna crvena boja poznata kao zmajeva krv — te kutije s dragocjenim zlatnim i srebrnim listićima. Jedno ukrašeno slovo na stranici ispred njega već je oblikovano od blistavoga zlata. Nakon mnogo sati boja će se pretvoriti u sliku koja će svjetlucati stotinama godina.

Ulaštite objektiv sjećanja još malo i zamislite skupinu muškaraca negdje blizu geografskoga srca Europe sredinom petnaestoga stoljeća, okupljenih ne u samostanu, nego u nekoj radionici oko jednostavnoga drvenog stroja. Jedan od njih povuče dugu ručku okrećući široki vijak koji spušta plosnatu ploču tako da pritisne list navlaženoga papira. Nekoliko trenutaka poslije, kad se vijak okrene na drugu stranu da otpusti okvir koji učvršćuje papir da se ne miče, okupljeni pred sobom ugledaju, otisnutu savršeno lijepim slovima, stranicu Gutenbergove Biblije.

Riječ je o prizorima iz priče koja zatim preskače u budućnost, u osamnaesto stoljeće i knjižnice u velikim kućama u kojima imućni izrađuju visoke police za knjige u kožnatim uvezima — prve romane na engleskom jeziku, putopise i prekrasno ilustrirane opise flore i faune, možda i dragocjen primjerak Mikrografije Roberta Hookea iz prethodnoga stoljeća te svakako rječnik dr. Johnsona. Na njihovim su se policama neizostavno mogli naći i svi klasični tekstovi, od Homera i Herodotovih povijesti do Ovidija i Virgilija.

A onda su se, stotinu godina poslije, knjige počele pojavljivati i u domovima običnih ljudi. Možda su ih posuđivali od Mudiejeve putujuće knjižnice u kojoj su mogli nabaviti najnoviji roman Charlesa Dickensa ili Wilkieja Collinsa, a možda i Darwinovu knjigu O podrijetlu vrsta. Gospodin Mudie naručio je petsto primjeraka knjige prije njezine objave jer mu je Darwin bio stara mušterija. U viktorijanskom su se salonu osim glasovira mogle naći i knjige, a u to je doba začeta ideja koja će se jednoga dana nazivati masovno tržište.

Znanost i politika, povijest i putovanja, prirodoznanstvo kao i književnost bit će dostupni svima. Kad je Allen Lane objavio prva Penguinova izdanja, s narančastim koricama koje su između dva svjetska rata postale simbol pismenosti, bio je pionir u nastojanjima oslobađanja liberalne imaginacije. U eri meko uvezanih knjiga svatko može učiti, proučavati prošlost i uživati u izmišljenome svijetu koji ne poznaje granice, birajući iz ponude romana iz devetnaestoga stoljeća i Joycea ili Eliotove poezije, raznovrsnih priča i trilera, pa čak i, na kraju dvadesetog stoljeća, vrlo neobičnoga dječaka čarobnjačkih sposobnosti koji je svojim pustolovinama zabavio ne samo djecu nego i njihove roditelje te bake i djedove diljem svijeta.

No to je samo inačica priče koja se pripovijeda u Europi. Obožavanje grčke i rimske umjetnosti i književnosti u razdoblju renesanse te moć kršćanske tradicije zasjenili su pisanu baštinu ostalih svjetskih civilizacija. Indijsku Mahābhāratu — možda najduži ep ikad napisan — i kinesku filozofiju, učene i prekrasno izrađene perzijske knjige o medicini i astronomiji te matematiku na arapskome.

Umjetnička vrijednost tih tekstova — poput blistave briljantnosti srednjovjekovnih časoslova u Europi — neuništiv je dokaz naše zajedničke želje da pronađemo trajan fizički izražaj za cijeli raspon naše mašte. I to nastojanje nikad ne prestaje. Svatko koga dirne ljepota kaligrafije i ilustracija u tim prvim knjigama te nepatvorena samouvjerenost i energija koje zrače s tih stranica, kao da je dobio podsjetnik da je svaka knjiga čin stvaranja, neovisno o tome je li riječ o romanu, povijesnome djelu, znanstvenoj teoriji, vjerskome tekstu ili o polemici.

Stare ili nove, knjige odabrane za ovu koju upravo čitate promijenile su živote i zapravo nas podsjećaju tko smo. Istodobno su i zrcalo i svjetiljka — reflektirajući nam vlastiti odraz nemilosrdnom iskrenošću i bacajući svjetlo na mračna mjesta, na ono nepoznato ili opasno. U knjigama nalazimo vlastite strahove, baš kao što u njima nalazimo utjehu i bijeg od stvarnosti.

Voljeti knjigu slično je upoznavanju prijatelja kojeg, unatoč svemu, želite zadržati. Svi imamo knjige iz djetinjstva koje se predvidljivo otvaraju na omiljenoj stranici ili roman koji smo pročitali toliko puta da mu se hrbat počeo raspadati. A u vremenu kad je elektronička knjiga otvorila još jedno poglavlje u dugoj priči, mnogi su čitatelji iznova otkrili estetsku moć dobre knjige koja je istodobno i prekrasan predmet. Među mnogim radostima koje knjige donose, to je jedna koja nikad ne blijedi. Prosvijetljeni su izdavači napokon shvatili da je to izazov s kojime se danas moraju suočiti, a nadajmo se da to nikada neće zaboraviti.

Pronaći ćete mnoge knjige koje su oblikovale naš svijet. One su mudre i prepune novih uvida, radikalne i katkad čak šokantne, neke od njih iznenadile su nas svojim utjecajem, a mnoge nas i dandanas nadahnjuju. Neke predstavljaju ono najbolje od nas, druge ne, ali sve nas zajedno podsjećaju da je knjiga doista prijatelj koji vas nikad neće napustiti.

Baš zato je toliko i volimo.

GUTENBERGOVA BIBLIJA

Kao prva važna knjiga tiskana u Europi uporabom masovno proizvedenoga pokretnog sloga, Gutenbergova Biblija označila je prekretnicu u načinu na koji su knjige nastajale. Prije 1450-ih sve su knjige bile ručno prepisivane ili izrađivane s pomoću drvenih blokova, a vlasnici su im bili bogati pojedinci ili samostani u kojima je većina rukopisa
i načinjena. Knjige su bile tako rijetke da bi čak i one najpoznatije vidjela samo nekolicina ljudi. Johannes Gutenberg je sredinom 15. stoljeća izumio mehanički tiskarski stroj koji je unio revoluciju u proizvodnju knjiga — u Europi su se tako prvi put mogle velikom brzinom tiskati brojne kopije istoga teksta. Do kraja tog stoljeća diljem kontinenta u optjecaju su bili milijuni knjiga.

Gutenberg je usvojio koncept pokretnoga sloga koji su prvi razvili Kinezi i premda je prije toga “tiskao” pamflete, Biblija mu je bila prva knjiga. Osmislio je 300 različitih znakova koji su uključivali velika slova i interpunkciju i najvjerojatnije je upotrebljavao primitivan sustav lijevanja u pijesku ulijevanjem metalne slitine u kalupe. Za svaku je stranicu njegove Biblije bilo upotrijebljeno oko 2500 pojedinačnih znakova. Slova su bila raspoređena jedno do drugoga u okviru koji se mogao upotrijebiti za tiskanje neograničenog broja kopija iste stranice. Gutenberg je razvio posebnu boju na uljnoj bazi (pisari su inače raditi s tintama na bazi vode) koja se kožnatim loptama mogla nanijeti na znak i zatim otisnuti na papir i velum.

Pretpostavlja se da je početna naklada Gutenbergove Biblije obuhvaćala najmanje 180 primjeraka: 145 na papiru i ostatak na velumu. Paprinate su se kopije tiskale na finome ručno izrađenom papiru uvezenom iz Italije — na svakoj je stranici bio vodeni žig u obliku vola, bika ili grozda koji je utisnut u kalupu za izradu papira. Gutenbergova je Biblija bila kopija latinske Biblije Vulgate koju je u 4. stoljeću preveo sv. Jeronim. Tiskana je nakon pada Carigrada u ruke Turaka 1453., u razdoblju kad su se učenjaci sa svojim grčkim i latinskim prijevodima raspršili na Zapad.

NOSTRADAMUS: PROROČANSTVA

Francuski apotekar, liječnik i astrolog Nostradamus svoja je Proročanstva (Les Prophéties) objavio 1555. Knjiga je obuhvaćala 353 strofe od četiri stiha, odnosno katrena, napisane kao predviđanja budućih događaja. Te su strofe bile uređene u skupine od 100, tzv. centurije. U idućim su izdanjima dodani novi katreni, pa je naposljetku bilo devet centurija s 942 strofe. Knjiga je nakon objavljivanja naišla na podijeljene reakcije. Premda je bila iznimno popularna među francuskim plemstvom i kraljevskom obitelji, koji su vjerovali da su proročanstva doista autentična, drugi su Nostradamusa smatrali ili luđakom ili šarlatanom. Svećenici su je složno osudili, aludirajući čak da je đavolje djelo, premda proročanstva nikad zapravo nisu osuđena i Nostradamus nikad nije tvrdio da su duhovno nadahnuta, nego da se temelje na “sudbenoj astrologiji”.

Nostradamus je proročanstva dobivao tako da bi najprije izračunao buduće položaje planeta i potražio slične planetarne konfiguracije u prošlosti. Zatim bi, slobodno posuđujući od antičkih povjesničara poput Svetonija i Plutarha te od ranijih proročanstava, spojio te prošle konfiguracije sa zabilježenim događajima koji su se dogodili u isto vrijeme. Vjerujući da se povijest uvijek ponavlja, sastavio je sveobuhvatnu sliku budućnosti.

Njegova su predviđanja neiz­bježno obilovala katastrofama golemih razmjera poput epidemija, požara, ratova i poplava. Profesionalni su astrolozi bili izrazito kritični prema njegovoj metodologiji i optužili su ga za nestručnost i nesposobnost te za manjak čak i osnovnih astroloških vještina.

Možda se pokušavajući zaštititi od kritika, a možda čak i od optužbi za herezu, Nostradamus je uporabom šifri, metafora i mješavine jezika, među kojima su bili provansalski, starogrčki, latinski i talijanski, namjerno prikrivao značenja proročanstava. Zbog toga su proročanstva toliko podložna različitim tumačenjima da se iz njih može iščitati gotovo bilo što, no zagovornici tvrde da su predvidjela sve, od Napoleonova uspona do novijih događaja poput izbora Donalda Trumpa za američkoga predsjednika.

DON QUIJOTE

Objavljen u dva dijela 1605. i 1615., Don Quijote (puni mu je naslov Bistri vitez Don Quijote od Manche) često se smatra prvim “modernim” romanom. Dotaknuvši se tema klase, moralnosti i ljudskih prava, kombinira humor, fantaziju i brutalnost te društvenu kritiku na način neviđen u drugim romanima tog doba.

Miguel de Cervantes Saavedra prava na prvi dio knjige prodao je madridskome nakladniku Franciscu de Roblesu koji je, nadajući se većoj zaradi, većinu prvoga izdanja izvezao u Novi svijet, no sve su knjige izgubljene u brodolomu. Bez obzira na taj početni problem, Don Quijote odmah je polučio velik uspjeh, pa je ubrzo preveden na francuski, njemački i talijanski. Prvi se hrvatski prijevod pojavio 1915. Sve u svemu, preveden je na više od 60 jezika, u gotovo 3000 izdanja.

Don Quijote podložan je beskonačnim interpretacijama. Glavni mu je junak stariji pripadnik nižega španjolskog plemstva koji poludi od opsesivnog čitanja viteških roman-
si. Smatrajući se vitezom lutalicom, u društvu seljaka Sancha Panze putuje Španjolskom na konju u nadi da će ispraviti sve nepravde na svijetu. Tjeran vizijom svoje zamiš­ljene ljubavi, prelijepe Dulcinee, rezultat je istodobno komičan i tragičan — Don Quijote je ponižen, istrgnut iz svijeta snova i prisiljen na priznanje da je sve vrijeme živio u iluziji.

Utjecaj Don Quijotea na razvoj romana kao umjetničkog oblika bio je neizmjeran. Bez uzora koji je ponudio, nemoguće je zamisliti poplavu romanopisaca iz 19. i 20. stoljeća, od Dickensa i Joycea do Flauberta i Hemingwaya.

KAPITAL

Golem, opsežan i teško razumljiv, teorijsko ekonomski i politički tekst Karla Marxa, knjiga Das Kapital, poslužio je kao intelektualni temelj komunizma. Djelomice povijesno, djelomice filozofsko djelo, ali s ekonomijom u središtu, bilo je nacrt onoga što je Marx smatrao sudbinom ljudskoga roda. Marx je tvrdio da je kapitalizam, gospodarski sustav koji je pokretao upravo industrijalizirani svijet, samo faza u kontinuiranoj povijesnoj evoluciji i da će zato neizbježno kad-tad biti zamijenjen.

Glavna tema knjige bila je eksploatacija radničke klase (proletarijata). Marx je smatrao da će proletarijat s vremenom postajati klasno sve osvješteniji te da će naposljetku ustati i srušiti svoje kapitalističke ugnjetače. Objasnio je da kapitalizam već sadržava sjeme vlastite propasti te da će se na njegovu mjestu razviti racionalan gospodarski sustav, s centraliziranim planiranjem za zadovoljenje interesa sviju.
U novom sustavu neće biti mjesta za povlastice i podjarmljivanje, a glavna mu je krilatica glasila: “Od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama” — socijalistička utopija. Ta je poruka pogađala u žicu u doba velikih društvenih i industrijskih promjena (vidi stranicu nasuprot), pa je Kapital postao poznat kao “Biblija radničke klase”. Knjiga je objavljena u tri sveska. Prvi je napisao sam Marx, objavljen je 1867. i jedini je od triju rukopisa dovršen za Marxova života. Njegov je dugogodišnji prijatelj i urednik Friedrich Engels (1820. — 1895.) ostale rukopise sastavio od Marxovih bilješki i vlastitih istraživanja. Drugi je svezak objavljen 1885., a treći 1894.

Marxov je utjecaj nesumnjivo bio dalekosežan. Ruska revolucija (1917.) i Kineska revolucija (1949.) obje su kao svoje opravdanje navodile marksizam. Do sredine 20. stoljeća polovica je svijeta živjela u samoproglašenim marksi­stičkim državama.

DNEVNIK ANNE FRANK

Godine 1947. Židov Otto Frank objavio je dnevnik svoje 13-godišnje kćeri Anne koja je dvije godine prije toga umrla od tifusa u Bergen-Belsenu, koncentracijskom logoru u Njemačkoj. Anne je pisala o dvogodišnjem razdoblju tijekom nacističke okupacije Amsterdama koje je s obitelj (i s četvero drugih) provela skrivajući se u tajnom skrovištu iznad očeva ureda. Annein je dnevnik postao jedna od najdirljivijih i najčitanijih knjiga o Drugome svjetskom ratu, a Anne se prometnula u jednu od najpoznatijih žrtava holokausta. Povjesničari također cijene njezino djelo jer ga smatraju autentičnim primjerom progona Židova.

Zapisi Anne Frank ispunili su tri bilježnice (jednu autografiju i dvije školske vježbenice) i još 215 zasebnih listova papira. Pisanje dnevnika Anne je započela u srpnju 1942. s namjerom da opiše vrijeme provedeno u skrivanju, ali
ga je odlučila izmijeniti kad je u ožujku 1944. čula poruku na radiju s pozivom ljudima da sačuvaju dnevnike i pisma za buduće naraštaje. Anne je iznova napisala dnevnik na zasebne stranice, dodala mu kontekst i izbacila odlomke od manjeg općeg interesa. Namjeravala ga je objaviti poslije rata pod nazivom
Het Achterhuis (Stražnja kuća), ali su u kolovozu 1944. nacisti upali u sklonište i deportirali Anne, njezinu obitelj i ostale iz skloništa u koncentra­cijski logor Westerbork. Annein su dnevnik pronašle dvije radnice iz očeva ureda i spremile ga na sigurno do dolaska Otta Franka — jedinoga preživjelog iz sklo­ništa — poslije rata. Dnevnik je objavio u znak sjećanja na kćer.

MALI PRINC

Rijedak primjer dječje knjige koja je jednakom snagom zarobila srca odraslih kao i djece, Le Petit Prince (Mali princ) međunarodni je bestseler i više od 70 godina od objavljivanja. Prvi put objavljen 1943. i na francuskom i na engleskom, otad je preveden na više od 250 jezika i dijale­kata i procjenjuje se da ga je pročitalo 400 milijuna ljudi diljem svijeta. Riječ je o priči o usamljenome dječaku princu koji je na Zemlju došao s drugoga planeta u potrazi za prijateljstvom i razumijevanjem. Priča je zapravo alegorija koja upozorava protiv uskogrudnosti i podučava nas važnosti istraživanja kao preduvjeta duhovnoga rasta. Protumačena je i kao priča o osamljenosti i zbunjenosti koje donosi rat.

Privlačnost Malog princa velikim je dijelom u akvarelnim ilustracijama Antoinea de Saint-Exupéryja koje se provlače kroz cijelu knjigu. Ilustracije dočaravaju određene prizore,
a upotrebljava ih i pripovjedač kao način testiranja likova koje susreće i povratka u djetinjstvo. U Saint-Exupéryjevu originalnom rukom pisanom rukopisu nekoliko je akvarela koji se nisu pojavili u prvom izdanju knjige. Nacrt rukopisa — jedina potpuna rukom pisana kopija za koju znamo — čuva se u Morganovoj knjižnici i muzeju na Manhattanu.