Objavljeno u Nacionalu br. 1005, 2017-07-28

Nacional donosi ulomak iz knjige njemačkog sociologa Siegfrieda Kracauera ‘Namještenici’, koja govori o milijunima ‘duhovnih beskućnika’ koji traže spas, tri godine prije dolaska Hitlera na vlast. U njegovim opisima onog što će postati razlozi masovnog prihvaćanja nacionalsocijalizma, mogu se prepoznati elementi suvremenog svijeta

Jedna od osobina koja u žalosnoj mjeri još uvijek nedostaje poslodavcima’, govori direktor Karl Lange u nedavno odr­žanom izlaganju Ekonomska demokracija kao organizirana ekonomska sloboda? (objavljeno u časopisu Maschinenbau 20. lipnja 1929.), ‘jest samosvijest — pod time ne mislim na osobni ponos pojedinca, nego na samosvijest klase poslo­davaca kao takve.’ Lange je tu samosvijest koju zahtijeva definirao kao ‘svjetonazorski utemeljenu samosvijest. ‘Bez takvog svjetonazorskog utemeljenja’, smatra, ‘danas se nijed­na grupa ne može održati u javnoj borbi.’ Ako se složimo s Langeovom terminologijom, možemo dodati da nedostatak svjetonazorskog utemeljenja ne šteti samo položaju poslo­davca, nego i namještenika. Jer život namještenika traži adekvatno objašnjenje za prisile kojima je podvrgnut, a što se više vladajuća klasa opire nazvati stvari pravim imenom, to će se život namještenika morati više preobražavati. Nije­most u višim sferama dovodi do zbrke u nižim. Ne nedo­staje argumenata u korist privatne ekonomije. Poslodavci poriču da u današnjem stadiju ona i dalje anarhično trati ekonomsku energiju; brojnim primjerima potkrepljuju da ona može podići ekonomsku produktivnost kao nijedan drugi sustav; isključivo njoj pripisuju moć da neprestano poboljšava položaj radnih klasa. Ovdje nije riječ o tome da raspravljamo o ovim zasigurno iznimno važnim argumen­tima, već prije svega o pitanju pružaju li oni svjetonazorsko utemljenje koje Lange smatra nužnim. Neizbježni preduvjet slobodne privatne ekonomije je samostalni poduzetnik pa je u središtu obrana njegove suverenosti. ‘Nema sumnje’, kaže Lange, ‘da kapitalistička ekonomija svoj golemi ekonomski uspjeh, silovit tempo razvoja duguje slobodnoj konkurenciji, tržišnom natjecanju nebrojenih samostalnih poduzetnika čija ekonomska egzistencija ovisi o uspjehu ili neuspjehu njihove tvrtke.’ Koji motivi pokreću poduzetnika? Prema uvriježenom mišljenju, kolektivni interes je manji motiv od rezultata njegova djelovanja. Poduzetnik prije svega mora posjedovati osobine koje mu pomažu da pobijedi u tržišnom natjecanju koje navodno automatski utječe i na materijalni (a time sukladno prešutnom uvjerenju i idealni) uspon masa. Nije čudo da je težnja za profitom dobila po­zitivni predznak. Kao što se to od pamtivijeka tvrdi, profit služi javnom dobru dok istovremeno slijedi egoistične ci­ljeve. Nadalje, presudne osobine koje moraju krasiti podu­zetnika su inicijativa i odgovornost za vlastito djelovanje, a tu se još može dodati i želja za kreativnim stvaranjem i ekonomskom moći.

Opstanak sadašnjeg sustava, koji se smatra najboljim, počiva tako na određenim prirodnim osobinama vladajuće klase, ali ne i na izričitoj želji te klase da udovolji zahtjevima masa. Zato je jedan od najčešćih prigovora planskoj ekono­miji, opisan u knjizi Ekonomska demokracija koju je ure­dio Fritz Naphtali, taj da ona oduzima vlast poduzetniku i na taj način nastoji urediti ono što se može postići jedino slobodnim tržišnim natjecanjem. Nastoji se dokazati kako se današnje korporacije, ukoliko nisu monopolistički kar­teli, ograničavaju na to da urede slobodnu ekonomiju, da se ničime ne približavaju planskoj ekonomiji, već upravo suprotno, da se moraju shvatiti kao etapa u razvoju nepre­kinutog kapitalizma. Birokratizaciju povezanu s planskom ekonomijom najčešće se optužuje kao očekivanu prepreku ekonomskoj produktivnosti. Doista, postojeći koncerni se već moraju boriti sa strahom od birokratizacije, a jedan predsjednik radničkog vijeća mi iskreno govori da je zbog gomile propisa u njegovoj tvrtci administrativno osoblje već postalo samostalna inertna masa. Pritom to ne znači da su takve deformacije uvijek nužne. Organizacijske mje­re koje u suvremenom okruženju rađaju paralizirajuću bi­rokraciju ne moraju gušiti elan u životu koji je podređen drugim zakonima.

Brojni argumenti u prilog današnjem ekonomskom su­stavu počivaju na vjeri u predeterminiranu harmoniju. Oni kazuju da slobodna konkurencija sama po sebi stvara red do kojeg se ne dolazi racionalno; težnja za profitom, inici­jativa i odgovornost za vlastito djelovanje poduzetnika sami po sebi jamče napredak masa više nego sva volja usmjere­na na taj napredak. Možemo pokušati izvesti ekonomske prednosti današnjeg sustava iz iskustva, možemo pokušati detaljno dokazati da težnja za profitom poduzetnika, zdru­žena s tržišnim natjecanjem, nudi optimalan društveni pro­izvod — no navedeni argumenti nisu dostatni za željeno svjetonazorsko utemeljenje predeterminirane harmonije između prirodnih poduzetničkih osobina i stvarno važećeg poretka. A takvo je svjetonazorsko utemeljenje tim nužni­je budući da se ta harmonija mora potvrđivati i dokazivati spram socijalističkih uvjerenja. Praznina koja se tu otvara ne samo da se ne ispunjava, već se njezino ispunjavanje izriči­to odbija. ‘Upravo je onako kako je jednom prilikom rekao istaknuti nacionalni ekonomist’ (Böhm-Bawerk), primjeću­je Adolf Weber u knjizi Kraj kapitalizma: ‘U ekonomskom životu djelovanje je dalekosežnije od misli onih koji djeluju, ekonomski razum u određenoj se mjeri služi ljudskim požu­dama i nagonima, čak i ljudskim slabostima, kako bi udo­voljio ekonomskim nužnostima’. No upravo je u tom slučaju naprosto nedopustivo utješiti se razumom koji vlada nad ljudskim glavama i čije lukavstvo očito uvelike premašuje hegelijansko. Naravno da instinkt i intuicija spoznaju ono što tek naknadno dopire do svijesti, no to nipošto ne znači da razum unaprijed mora odbiti legitimnost konstrukcije ekonomskog sustava putem svijesti niti to da je neka ljud­ska slabost posebno pozvana da osvijesti tu konstrukciju kao da je takoreći u somnambulnom stanju. Odricanje od objašnjenja takvog divnog suglasja nije nikakvo svjetona­zorsko tumačenje već simptom potiskivanja. To odricanje bi se najbolje moglo razumjeti kada bi se moglo objasniti razdor između ljudskih požuda i ljudskog dobrostanja i ka­da bi duboki pesimizam odolijevao tome da zatvara ponor. No sada je na djelu ista predeterminirana harmonija čiji je ovostrani optimizam nekoć, sumorno i veličanstveno, bio potpomognut puritanskim učenjem o predodređenju. La­issez-faire, laissez-aller još uvijek je dostatno za ideološko uljepšavanje poduzetničke osobnosti. No u međuvreme­nu se izgubilo i povjerenje u tradicionalni individualizam. ‘Onima koji zastupaju ideju socijalizacije kroz plansku eko­nomiju’, kako kaže Lange u spomenutom izlaganju, ‘ne mo­žemo zanijekati to da, s obzirom na današnje stanje stvari, nije više moguće zamisliti potpuni povratak pukom atomi­ziranom i individualnom liberalizmu.’

Taj je optimizam svakako nagrizla permanentna snaga socijalizma koji je time i izvojevao pobjedu u samom ne­prijateljskom taboru. Poduzetnici su u svakom slučaju toli­ko preplavljeni socijalističkim ciljevima te su preuzetni da ih nakaleme na vlastite ciljeve. Argumentima, koji podu­zetniku podaruju moć da svojim namjerama — koje nima­lo nisu u interesu dobrobiti masa — ipak dovodi do općeg dobrostanja, dodaju se objašnjenja što poduzetnika, koji nesvjesno živi za svoje ciljeve, još uzdižu do statusa nosi­telja ispravnih socijalnih nazora. Nije da tim argumentima nedostaje dobre vjere, nego oni ne izranjaju dosljedno iz logike kapitalizma. Jer ako utrka za profitom ili uživanje u ekonomskoj moći slove kao jamac reda, onda je socijalno razmišljanje, koliko god mu namjere bile pomirljive, doda­tak što ideološki lebdi u praznini. Njega se ne može zahtije­vati na osnovu kapitalističkih pretpostavki, on je prije sve­ga ustupak posloprimcima. O tome da on nije obvezujući svjedoči i činjenica da je u natjecanju s nekadašnjim kapi­talističkim žudnjama često bio odbacivan. Tim žudnjama više nego nadogradnja humanih osjećaja odgovara raširena teorija da je poduzeće kao takvo samome sebi svrha. Nje­govo preobraženje zapravo je jedini način da se suverenitet poslodavca izbavi iz sfere subjektivnih zahtjeva za moći i da ga se utemelji na objektivnim okolnostima. Zahvaljuju­ći učenju o autokratičnosti poduzeća ono naizgled postaje ovisno o nečemu višem; ono postaje sluga svoga djela kao što je pruski kralj sluga države. U svome radu Problemi ak­tualnog Zakona o dioničkim društvima, Oskar Netter, osla­njajući se na Rathenaua, brani tezu da je ‘poduzeće kao ta­kvo’ prihvaćeno kao važeći zakon; tvrdnja koja mnogo go­vori bez obzira što ne uživa opće prihvaćanje. No što je to ‘poduzeće kao takvo’? Je li to zaista nešto uzvišeno gdje se rasplinjuje i samovolja poslodavca? Kada bi to bila istina, tada poduzeće ne bismo smjeli veličati kao ‘poduzeće kao takvo’, već bismo trebali uključiti određenje koje opisuje njegov smisao. Rad može biti dobar ili loš, može uključivati socijalno uvjerenje ili ga isključivati. Rad kao takav pojam je bez sadržaja i on čak i svojom besadržajnošću dokazuje da samo odražava poduzetnički suverenitet u objektivnoj sferi, ali taj suverenitet ne podčinjava ničemu uzvišenijem. Čak i ako na mjesto poduzetnika stavimo poduzeće, ne postoji nikakvo uporište za vjeru u harmoniju između tog poduzeća i željenog društvenog konstrukta. Radna zajed­nica (Werksgemeinschaft) trebala bi ocrtavati sklad rada i zajednice. No u njoj, kako smo vidjeli, rad ne služi ideji za­jednice, već se prije može reći da zajednica služi akumu­laciji moći nedefiniranog rada. Činjenicu da radna zajed­nica zapravo ne podrazumijeva početak istinskih ljudskih odnosa, točno ističe Hans Bechly iz Njemačke nacionalne udruge trgovačkih pomoćnika u svom izlaganju Problem liderstva u današnjoj Njemačkoj premda se njegova kritika nužno temelji na prijepornom konceptu organske nacio­nalne zajednice. ‘Radna zajednica’, objašnjava Bechly, ‘mo­ra postati novi temelj svekolikog organskog rasta u naciji i državi. No tvrtka je danas postala klica svake materijali­stičke misli tako da, čak i ako bi poduzetnička klasa imala nacionalno-odgojne kvalitete i moralnu snagu za vođenje nacionalnih građana, nijedan se nacionalni građanin, ko­jega se u mislima priznaje kao istinski ravnopravnog, neće stvoriti u takvoj vrsti radne zajednice. Osnovane su doduše različite dobrotvorne ustanove. No krajnji cilj nije vođenje ljudi, već gospodarenje ljudima.’

Poslodavci često žale zbog nepovjerenja koje radnici i namještenici iskazuju spram njihovih dobrih namjera. Ne bi trebali biti previše iznenađeni zbog sumnjičavosti masa. Ta sumnjičavost nije posljedica samo političkog ili sindi­kalnog utjecaja, već svoje dublje razloge ima u osjećaju po­dčinjenih da vođenje ljudi zapravo nije krajnji cilj vladajuće klase. A argumenti poslodavaca gube svoju privlačnu moć upravo stoga što nastupanje istinski ljudskog poretka pre­puštaju automatskom tijeku slobodnog natjecanja. Dakle, ljudskome se ne stremi, već ono u najboljem slučaju nastaje kao nuspojava; tako da zapravo ljudsko ni ne može nastati budući da mu se najprije treba obratiti kako bi moglo dati odgovor. I to je stvarna zamjerka današnjoj ekonomiji: da ona ne funkcionira za dobrobit masa koje u njoj rade, već da njima tek gospodari. U jednom od zadnjih brojeva Bor­sig-Zeitunga bolnički radnik na svoj način iskazuje što to niže klase očekuju od vođa: ‘Pravda nam mora biti pokaza­na s više instance, mora nam se pružiti dobar, sjajan uzor i moralno uporište na koje ćemo se osloniti’. Gore je mračno, oni na vrhu ne svijetle.

Krivnja se ovdje teško može nekome pripisati i u sva­kom slučaju nju samo djelomično snose poslodavci. Oni su se u poslijeratno doba morali prilagoditi ne samo promi­jenjenim socijalnim i ekonomskim okolnostima, nego su dobili i težak zadatak da ispune vakuum koji je za sobom ostavila nekadašnja viša klasa. Zadaća da vode, a ne samo da upravljaju, dopala ih je preko noći. Oni je nastoje savla­dati tako što stari oblik vladanja pretvaraju u prosvijećeni despotizam, koji čini ustupke socijalističkim protustruja­njima. No problem s takvim rješenjem otkriva se upravo u nedostatku samosvijesti koju Lange kritizira. A kako su se teško ti ustupci izvojevali u pojedinim slučajevima, ispričao mi je mlađi šef kadrovske službe jedne velike tvrtke, iskren čovjek koji mi je otkrio da su mu stariji kolege direktori doduše pod pritiskom okolnosti dali slobodne ruke, ali ka­da je o njima riječ, oni ne mogu napustiti svoje stajalište da su oni ‘gazde u kući’. Brojni kompromisi naravno samo do­kazuju da se poduzetnička klasa prilagođava suvremenim okolnostima u ime suverene ekonomije, ali te okolnosti ne uzimaju kao temelj. Tako ispada da moć ima klasa koja u interesu moći i istovremeno protivno tom interesu ne mo­že ideološki utemeljiti svoju poziciju. No ako se ona sama boji suočiti s razlozima vlastita postojanja, to tek znači da je svakodnevica namještenika više no ikada prepuštena na milost i nemilost.

U Njemačkoj, posebno u Berlinu, razvila se pred neko vrijeme mlada radikalna inteligencija koja u časopisima i knjigama prilično oštro i jedinstveno nastupa protiv ka­pitalizma. Ta inteligencija na prvi pogled djeluje kao oz­biljan protivnik svih onih snaga koje poput nje ne streme direktno razumskom ljudskom poretku. No premda su njihovi protesti iskreni i često plodonosni, oni protestom samo pojednostavljuju stvari. Jer ta se inteligencija zapali obično samo u ekstremnim slučajevima: zbog rata, zbog teških pravosudnih pogrešaka, u majskim demonstracijama, a da svakodnevni život ne poima u njegovom nevidljivom užasu. Njih na pobunu ne navodi sam ustroj tog života, već samo i jedino njegove najočitije pojave. Oni tako ne zadiru istinski u jezgru danih okolnosti, već se drže simptoma; oni osuđuju vidljive deformacije, ali pritom zaboravljaju slijed malih događaja od kojih se sastoji naš normalni društveni život i iz čijih se posljedica te deformacije jedino mogu ra­zumjeti. Radikalnost tih radikala imala bi više težine kada bi uistinu prodrla u strukture stvarnosti umjesto da svoje naloge izdaje svisoka. Kako će se svakodnevica promijeniti kada je zanemaruju i oni koji su pozvani da je uzburkaju?

DRAGE KOLEGICE I KOLEGE!

‘Budući da danas nijedan posao više ne pruža zadovoljstvo’, govori mi u razgovoru lider jednog slobodnog sindikata namještenika, ‘ljudima se sadržaji moraju ponuditi iz drugih izvora.’ Do istog je zaključka došao i članak Putovi k zado­voljstvu na poslu iz časopisa sindikata G.d.A. (br. 9., 1929.), u kojemu stoji: ‘Mogućnosti da se rad duhovno obogati i da se radnicima učini zanimljivijim kako bi u njemu naš­li više zadovoljstva, ograničene su. Zato moramo tragati za pomoćnim sredstvima koja će suzbiti duhovnu pustoš radničkih masa’. Ta su pomoćna sredstva između ostalih umjetnost, znanost, radio i, naravno, sport. No, zamisao da će se pustoš uzrokovana radom smanjiti ako se radnicima ponude zanimljivi sadržaji u njihovo slobodno vrijeme, nije neproblematična. Takvo postupanje znači ograđivanje mehaniziranog rada kao da je on izvor kakve epidemije. No taj se rad ne može uništiti kao epidemija, već on utječe na ljude čak i u vrijeme kada mu nisu posvećeni; a i onda kada bi umjesto osam njegovo trajanje iznosilo pet sati, i dalje bi bio sve samo ne zamjenjiva funkcija koja se jednostavno može izostaviti. Njegove štetne učinke može umanjiti ne svijest koja okreće glavu od njega, nego samo ona koja ga uključuje. Kada na jednoj strani sindikati zagovaraju raci­onalno uređenje ekonomskog života koje radu pojedinca podaruje njemu razumljivo značenje, tada nije nimalo do­sljedno kada s druge strane svijesti žele ponuditi sadržaje koji ne mijenjaju njezin odnos spram mehaniziranog rada. No čak i sadržaje koje treba prenijeti, njihova pravog smisla lišavaju namjere povezane s njima. Ti se sadržaji rasplinjuju čim ih se smatra zajamčenim dobrom i koristi samo za to da se ljude ispuni ili izdigne iznad njihove svakodnevice. Oni čovjeka moraju zgrabiti, a onda će se naknadno on već uzdignuti. Mišljenje da će se mane mehanizacije uki­nuti s pomoću duhovnih sadržaja koji se nekome ulijevaju poput lijeka samo je dodatni izraz reifikacije protiv čijeg su djelovanja ti sadržaji usmjereni. Ono se temelji na shva­ćanju da su ti sadržaji gotove činjenice koje se poput robe dostavljaju u kuću.

Za takvo je shvaćanje karakteristično to što te sadržaje opisuje kao ‘kulturna dobra’. (‘Nema sumnje’, stoji u član­ku časopisa Der Behörden-Angestellte, ‘da princip slobode predstavlja vrijednu ideju koja je jedno od najdragocjeni­jih kulturnih dobara čovječanstva’.). Koliko god suvereno slobodni sindikati namještenika i Sindikalni savez namje­štenika (ovdje ćemo isključiti Njemačku nacionalnu udru­gu trgovačkih pomoćnika zbog njezine klasno-konzerva­tivne ideologije) ocjenjuju društveno-političke probleme, toliko nesuvereno procjenjuju sva ona područja koja se ne dotiču direktno društvene prakse. A tu se, u tom istinskom području sadržaja, osvećuje vulgarno-marksistička teorija ideologije, prema kojoj su kulturni sadržaji tek nadogradnja određene ekonomsko-socijalne baze, i prema kojoj se da­kle ne propituje njihov zahtjev za istinom, već samo uvjeti u kojima se pojavljuju. Osvećuje se odvajanje nižih klasa od duhovnog života, pri čemu se za to odvajanje najma­nje može okriviti niže klase. Kulturni elementi koje danas uvode sindikati s ciljem stvaranja protuteže duhovnoj pu­stoši, ili su takozvana ‘kulturna dobra’ koja se ne dovode u pitanje jer se tu naizgled nema što propitivati, ili su otpaci građanske kuhinje koji po sniženoj cijeni dospijevaju do nižih slojeva. S najboljom namjerom da se namještenike takoreći duhovno uzdigne, često se promašuje cilj. Grupe mladih Središnje udruge namještenika, inače sjajno vođe­ne, upriličuju ‘Šund igre‘ posvećene ismijavanju pornograf­ske i šund književnosti. Svejedno se u časopisu Sindikata Der Freie Angestellte slavi Dan knjige. ‘I mi moramo dati svoj obol za uspjeh Dana knjige. Kao slobodni sindikati s radošću se priključujemo svemu što služi duhovnom uz­dizanju nacije.’ Želja da se iskorijeni šund literatura kako bi se na Dan knjige duhovno uzdigli otkriva slab doticaj s kulturnim sadržajima, koji do sadržaja uopće niti ne dospi­jeva. Iznesena kritika u Frankfurter Zeitungu o formalnosti takvog načina razmišljanja, o njegovoj lošoj neutralnosti i njegovom čisto izvanjskom odnosu spram književnosti, sindikatima bi bila korisnija od površnog optimizma ko­jim su pozdravili njegov blagoslov. Dan knjige ne samo da nije nikakav znak duhovnog napretka, on je za taj napre­dak štetniji od uživanja u kolportažnim romanima koji ni izdaleka nisu tako kvarni kako se mladima želi usaditi. U svakom slučaju, njihovi crno-bijeli učinci bolji su od idila koje se gaje u godišnjaku Središnje udruge namještenika. ‘Dragi i cijenjeni suvremeniče’, započinje zadnji Godišnjak, ‘u ovome Godišnjaku iz 1929. ponovno ćeš pronaći rubriku Za trenutke razmišljanja, no ovaj put ti želim skrenuti po­zornost na to jer ona sadrži malu skicu naslovljenu Ruke koje šiju, pisca Maxa Jungnickela. U njoj pisac pripovijeda o starom seljačkom običaju. Dok ore, seljak dopušta svo­joj četverogodišnjoj kćerkici da posipa prvo sjemenje u ze­mlju. ‘Dijete hoda preko oranice i nespretno ručicom baca sjeme preko svježe izorane zemlje.’ Nije li to vrijedno našeg razmišljanja?’ Ono o čemu bi uistinu bilo vrijedno razmis­liti jest kako se dospijeva na duhovni front umjesto da si dopuštamo da nas u zabačenim krajevima šopaju serijski proizvedenom robom. Sve dok sindikatima namještenika ne pođe za rukom da se oslobode određenih predrasuda, još od 19. stoljeća čvrsto vezanih uz popularni socijalizam, koji se odavna ne ograničava samo na socijalističke stran­ke, postoji opasnost da će nositelji socijalnog napretka doći na razinu neprosvijećenih provincijalaca čije su duhovne predispozicije građanskije od građanske avangarde. Drugim riječima, da će jedva biti kadri u potpunosti zastupati svoje interese. Sami ciljevi neće ostati toga pošteđeni.

Sport, slobodan vikend i hodanje u prirodi, bez obzira na njihovu neutralnost zbog koje mogu biti iskorišteni za razli­čite ciljeve moći, pridaju običnim vitalnim potrebama zna­čenje koje se ne poklapa potpuno s hijerarhijom vrijednosti sindikalnih ekonomskih programa. Time što su se domogli tih izraza vitalnosti, sindikati namještenika postaju manje ili više žrtve snaga koje u njima vladaju — neodlučnost koja je jednako specifična za njihov nedostatak presudnih spoznaja kao i njihovo povjerenje u mogućnost da se kulturni sadržaji mogu dovesti izvana. Jedan mi povjerenik radničkog vijeća u razgovoru hvali veslanje zato što spaja čovjeka s prirodom, a članak u Jugend-Führeru (priopćenja za voditelje ograna­ka mladih u sindikatima) usudio se postaviti sljedeću tezu: ‘Besmislenost kapitalističkog načina proizvodnje i njegove utrke za profitom rasvjetljava nam se u prirodi…’ Kako smo već spomenuli, navodni prirodni zakon usmjerava se protiv današnjeg ekonomskog sustava bez svijesti o tome da je upravo priroda, koja je također sastavni dio kapitalističkih žudnji, jedan od najmoćnijih saveznika sustava i da je osim toga njezino neprestano veličanje u suprotnosti s planskom organizacijom ekonomskog života. To stajalište, utjelovlje­no u sportskoj mašineriji, dovodi do ideologija koje se ne poklapaju sa zahtjevima sindikata namještenika, a pokret koji treba voditi, povukao je za sobom njezine osvajače. Ponekad oni dobrovoljno postaju vazali. U priopćenjima odjela za obrazovanje Sindikalnog saveza namještenika poziv na gostovanje slavnog sportaša dr. Otta Peltzera lo­kalna podružnica Neumünster ovako obrazlaže: ‘Vodstvo lokalne podružnice smatralo je da se mlađim namješteni­cima, koji su slabo zastupljeni u članstvu, najbolje može pristupiti tako da odgovorimo na njihov velik interes za sport te smo zamolili posebno cijenjenog sportaša da u širem kontekstu govori o povezanosti sportskog pokreta s modernim sindikatima namještenika’. Na kraju izvještaja stoji zaključak: ‘Svi su pričali o nama, a mnogi će požaliti što nisu prisustvovali izlaganju’. Toliko toga se događa samo da se ne propusti prilika za upis novih članova. Umjesto da se pokuša doprijeti do razloga oduševljenja sportom i da ga se eventualno umanji, nekritički ga se u promidžbene svrhe potiče. Svi pričaju o vama, ali vi ste izgubili vlastiti dar govora.

‘Budući da se za današnje radnike gubitak duhovne snage nezaustavljivo događa na radnome mjestu i prilikom rada’, piše Richard Woldt u studiji Njemački sindikati u poraću (usp. Strukturne promjene njemačke nacionalne ekonomi­je, sv. 1.), ‘kolektivna povezanost sindikalnog života mora se ostvariti i održati izvan radnog mjesta.’ No zajednica se nikada ne stvara kao nadomjestak za gubitak duhovne snage, ona se sastoji od ljudi čiji je život u bitnome određen istinskom spoznajom. Mnogo toga upućuje na to da sin­dikati namještenika naginju tome da kolektivizam kao ta­kav već smatraju izvorom svoje snage. Prisustvovao sam predstavi zbora za govor i pokret jednog slobodnog sin­dikata. Mladi ljudi, djevojke i momci, obješenih ramena i ruku žalili su se na svoju sudbu robova strojeva, zatim su se uspravili i u svojevrsnoj trijumfalnoj procesiji klicali ususret carstvu slobode. Uprizorenje čija dobra namjera nije bila manje dirljiva od estetske nemoći. Cilj predstave je bio predstaviti zajednicu istomišljenika, no u stvarnosti je ona pokazala ne toliko sam kolektiv, koliko želju za njime. Ta želja počiva na vjerovanju da kolektiv ima smisla ili da bi ga mogao donijeti, ali ono što stvara kolektiv je zapravo znanje. Kolektiv kao takav jednako je prazan kao i tvrtka kao takva i predstavlja tek suprotni pol privatnoj inicijativi poslodavca. Pozicija ostaje ista bilo da se inicijativa poje­dinca podržava u očekivanju da će jamčiti dobrobit sviju ili da se mase prepoznaju kao borbena zajednica u nadi da će ostvariti ciljeve vrijedne borbe. U oba slučaja ljude se pri­hvaća bez propitivanja koji je njihov odnos spram dotičnih ciljeva. Ako sada kolektiv istupa na prvo mjesto i gotovo se već kao takav uzdiže kao da je on sam sadržaj, tada svaki otklon od njega, svaki ljudski izraz koji ne vodi kolektivu kao takvom, mora biti isključen. Način na koji su danas potlačeni obilježeni okolnostima, znači samo to da je nužda uniformiranja postala vrlinom. Čovjek koji sam stoji pred smrću ne ulazi u kolektiv koji se želi uzdignuti na razinu