U sljedećih šest točaka sažet ću razmišljanja o uvijek aktualnoj temi odnosa Crkve i države.

1) Isusove riječi: »Caru podajte carevo, a Bogu Božje!« ostaju zlatno načelo odnosa između Crkve i države. One označuju svojevrsnu revoluciju, desakralizaciju svjetovne vlasti. Osim toga, odvajanjem Crkve i države Isus je htio zaštititi religiju od integralističkih i teokratskih napasti. Prema tome, Isus Krist bio je prvi sekularist. Isus iz Nazareta nije pripadao svećeničkom plemenu Levija, nego laičkom rodu Jude. Njegovo svećenstvo nije bilo biološko, nego karizmatsko-duhovno.

Kako bismo izbjegli moguću konfuziju, potrebno je pojasniti pojmove koji se često koriste u opisivanju odnosa Crkve i države: sekularizacija, sekularnost ili laicitet, te sekularizam ili laicizam. Sekularizacija je uglavnom neutralan pojam koji može poprimiti pozitivno i negativno značenje. U negativnom smislu, na primjer, označava otpad od vjere osoba i zajednica čiji su članovi bili kršteni, ali su se udaljili od Crkve i od Isusa Krista te žive kao da Bog ne postoji. Pozitivno značenje moglo bi se pronaći u sekularizaciji kao izazovu za Crkvu, za mogućnost nove evangelizacije, novi navještaj evanđelja osobama koje još ne poznaju Isusa Krista i njegovo evanđelje, ili mlakim kršćanima kako bi postali uvjereni, praktični vjernici. Treba, međutim, uvesti razliku između nazivno sličnih, ali sadržajno različitih riječi, stvarajući možda i nove pojmove, to jest između sekularnosti i sekularizma, ili između laiciteta i laicizma. Sekularnost označava odijeljenost Crkve od države, prema Isusovoj riječi: »Caru carevo, Bogu Božje!« Prema tome, sekularnost ima kršćanske korijene. Tako se, na primjer, u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes Drugoga vatikanskog koncila govori o pravoj autonomiji zemaljskih stvari. Sekularnost se bitno razlikuje od sekularizma, koji ima namjeru »odbaciti svaku povijesnu i društvenu prisutnost religioznosti potisnuvši religiju isključivo u egzistencijalno svetište savjesti i u ono prostorno hrama i kulta«. U Hrvatskoj se sekularizam uporabljuje u ideološkom smislu. Možda bi se u pozitivnom smislu mogla rabiti riječ sekularnost, svjetovnost. Kako bi se izbjegle moguće nejasnoće, mogli bi se, pak, rabiti izrazi laicitet, u pozitivnom smislu, i laicizam u negativnom.

Da nije riječ o sasvim jasnim pojmovima, pokazuje i činjenica da se i u crkvenim službenim govorima često rabi riječ laicitet uz pridjev zdrav ili pozitivan. Bivši francuski predsjednik Sarkozy rabio je izraz pozitivni laicitet (laïcité positive), izraz koji je prihvatio i papa Benedikt XVI. u govoru koji je održao 12. rujna 2008. tijekom susreta s državnim vlastima u Elizejskoj palači.

Dok stručni nazivi nisu dovoljno prihvaćeni, uvijek se može jasno govoriti da su Crkva i država odvojene, ali da surađuju na raznim područjima zajedničkoga interesa za boljitak ljudi i na promicanju općega dobra.

Stav Tita nakon potpisivanja Protokola s Vatikanom 1966. bio je da se treba nastaviti boriti protiv Katoličke crkve i spriječiti kontakt s mladima! Ali ipak je to bio mali korak naprijed

2) Podjela na svjetovnu i duhovnu vlast dobra je za Crkvu i za državu. I Crkvi i državi ona postavlja granice koje se ne bi smjele prijeći u brizi za duhovno, odnosno svjetovno područje njihovoga djelovanja. Kršćani su lojalni građani zemlje u kojoj žive, ali ne mogu podleći napasti mnogoboštva. Priznaju samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje, te se opiru bilo kojem zemaljskom božanstvu. Primjer Rimskoga Carstva trebao bi biti poučan ne samo za totalitarne sustave civilne vlasti. I u demokratskim društvima može postojati napast da svjetovne vlasti prijeđu s vlastitog područja djelovanja na duhovno. To se događa, na primjer, kada se i u takozvanim demokratskim sustavima vlasti nameće određeni model odgoja, ideološki obojen bez obzira na etičke vrijednosti stanovništva, često većinski kršćanske tradicije. Tipičan primjer u naše vrijeme je rodna ideologija, koja je, prema papi Franji, oblik svjetskog rata protiv braka. Osim toga, promicatelji tih ideologija ne pitaju roditelje o modelu odgoja njihove djece. S tim u svezi postoje brojna civilna i vjerska načela o pravima roditelja na odgoj djece. Spomenimo samo da u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima piše: »Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu.« Ivan Pavao II. naglasio je: »Roditelji su prvi i glavni odgojitelji svoje djece i imaju i na tom području temeljnu ovlast: odgojitelji su jer su roditelji. Oni dijele svoje poslanje odgoja s drugim osobama i ustanovama, kao što su Crkva i država; ipak, to se uvijek mora događati prema pravilno primijenjenom načelu supsidijarnosti.« Uostalom, Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture određuje: »Odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike.« Svojim pastoralnim djelovanjem Katolička crkva daje vrlo važan doprinos u prijenosu etičkih i moralnih vrijednosti bez kojih bi i demokratski sustav bilo nemoguće izgrađivati. Naime, zrela demokracija podrazumijeva da građani prihvaćaju temeljne vrijednosti zajedništva, poštenja, solidarnosti, pravde, brige za opće dobro, posebno za osobe na rubu društva. S tim u svezi, vjeronauk u školama ima posebnu važnost. Na području obrazovanja i odgoja posebnu ulogu imaju i katoličke škole.

Katolička crkva ima pravo i obvezu zastupati i promicati ljudske i kršćanske vrijednosti u javnom prostoru, povezane s društvenim zbivanjima u pojedinoj zemlji, što katkad zahtijeva i kritiku nekih pojava ili odluka svjetovnih vlasti.

S druge strane, dioba svjetovne i vjerske vlasti omogućuje i Crkvi da ne prijeđe granice svojega poslanja, posebno na političkom području. Na primjer, nije poslanje klera (biskupâ, svećenikâ, đakonâ) te redovnikâ i redovnica da budu aktivno uključeni u upravljanje poduzećima, općinama, gradovima, strankama, da budu izabrani u Sabor, ili članovi vlade. Tu plemenitu službu trebaju obavljati dobro pripremljeni vjernici laici koji su pozvani zastupati i promicati kršćanska etička i moralna načela na svim razinama djelovanja, uključujući i ono političko. Osim toga, s pomoću pravednih državnih zakona moguće je spriječiti zloporabu religije pojedinih članova Crkve na raznim područjima djelovanja, na primjer nezakonitim otuđivanjem crkvenih dobara, ili drugim možebitnim kriminalnim djelatnostima, poput seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Za više pojedinosti o djelovanju Crkve u svijetu vrlo je koristan Kompendij socijalnog nauka Crkve, knjiga u kojoj je razrađen društveni nauk Crkve.

3) Budući da Crkva i država služe građanima na duhovnom, odnosno na svjetovnom području, postoji dosta područja u kojima se njihova djelatnost dodiruje, a katkad i isprepleće. Zato je prijeko potrebna međusobna suradnja. Ona se postiže, posebno u zemljama rimsko-germanskog prava, također konkordatskim ugovorima između Crkve i države. Tim se ugovorima određuju međusobne mjerodavnosti tako da se ne samo izbjegavaju možebitni sukobi nego se nastoji skladno raditi na promicanju općega dobra vjernikâ i uopće građanâ. Dogovorena konkordatska rješenja nadilaze pojedine stranke i promjene vlasti, te pružaju stabilnost i kontinuitet u odnosima Crkve i države. Konkordatskim ugovorom Katolička crkva ne dobiva privilegije u pojedinoj zemlji. Iskustvo pokazuje da u demokratskim zemljama sva prava i obveze koje ima Katolička crkva dobiju proporcionalno broju svojih vjernika i druge Crkve i vjerske zajednice. Razlika se nalazi u naravi ugovorâ. Oni sa Svetom Stolicom, subjektom međunarodnoga prava, imaju međunarodno značenje, dok tu pravnu karakteristiku nemaju ugovori s ostalim Crkvama, crkvenim i religijskim zajednicama.

Postoji nekoliko važnih područja na kojima je potrebna suradnja Crkve i države: pojašnjenje pravnih pitanja, odgoj i kultura, gospodarska pitanja, dušobrižništvo katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi. O suradnji na tim četirima područjima potpisani su ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Slične ugovore Sveta Stolica potpisala je sa Španjolskom, Mađarskom, Litvom, Slovačkom. S nekim državama ta je suradnja uključena u konkordate, na primjer s Njemačkom, Italijom i Poljskom.

Brojnost konkordatskih ugovora svjedoči da su oni korisni za obje strane. Zadnjih godina Sveta Stolica potpisala je ugovore s više afričkih i azijskih zemalja. Oni su rezultat dobre volje i dugotrajnoga međusobnog rada i zalaganja, te se predviđa da će dugo biti na snazi. U svakom slučaju, dvije dogovorne strane mogu i promijeniti te ugovore. S tim u svezi na kraju ugovora obično stoji načelo: »U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.«

4) U današnjem se svijetu sve više širi svijest u univerzalnoj vrijednosti ljudskih prava, među kojima temeljno mjesto pripada vjerskoj slobodi. Te postavke zahtijevaju pravnu jednakost religija pred zakonom, što je teško ostvariti u zemljama u kojima postoji državna religija. U zemljama kršćanske tradicije tih je država sve manje. Pravna jednakost religija pred zakonom ne znači, međutim, ni to da su sve religije jednake, ni da imaju jednak utjecaj. Njihov društveni utjecaj ovisi o brojnosti članova pojedine religije, o njezinoj ukorijenjenosti u narodu, o doprinosu na vjerskom, društvenom i kulturnom području. Na primjer, utjecaj Katoličke crkve u Italiji, Španjolskoj, Poljskoj ili u Hrvatskoj de facto je veći nego drugih manjinskih Crkava i vjerskih zajednica. Ta bi činjenica mogla poslužiti i pravoslavnim Crkvama kako bi uspostavile pozitivne odnose sa svjetovnim vlastima u pojedinim državama u sustavu odvojenosti Crkve i države, ali i međusobne suradnje. Načelo vjerske slobode, potom, nije spojivo s takozvanim kanonskim teritorijem koji zastupaju neke pravoslavne Crkve; kanonski teritorij, zapravo, prelazi preko slobodne odluke svakoga čovjeka.

Čini mi se da je kardinal Stepinac bio sklon uspostavi odnosa jugoslavenskih vlasti sa Svetom Stolicom, iako bi za mnoge bio heroj da je pristao na hrvatsku nezavisnu Crkvu

Odvajanje Crkve i države posebnost je kršćanstva. To je jedan od velikih doprinosa kršćanstva ljudskoj civilizaciji. Budući da su plodovi toga načela vrlo pozitivni, kao rezultat duge i burne povijesti, bilo bi poželjno da to načelo postane predmet razmišljanja i u drugim religijama, na primjer u islamu. Zasad je to možda iluzorno očekivati, no bez te razlike te će se religije teško uključiti u demokratske sustave mišljenja i djelovanja.

5) U shvaćanju odnosa Crkve i države postojao je određeni povijesni razvoj na crkvenom i na društvenom području. On se s vremenom odražavao u crkvenom i u civilnom zakonodavstvu. Katolička crkva je, primjerice, tijekom stoljećâ bolje razumjela domet podjele crkvene i svjetovne vlasti, kao i posljedice objave da su svi ljudi djeca Božja, da imaju isto dostojanstvo, da su svi pozvani biti braća. Iz toga nauka proizlaze i ljudska prava, iako su njihove moderne formulacije nastale na civilnom području, katkad u sukobu s Crkvom, posebice zbog ideoloških razloga. Među ljudskim pravima posebno mjesto zauzima pravo na vjersku slobodu. Kada je riječ o Katoličkoj crkvi, od presudne su važnosti dokumenti Drugoga vatikanskog koncila (1962.–1965.), osobito deklaracija Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi. Taj dokument rezultat je dugog razmišljanja i živih diskusija tijekom desetljećâ u Katoličkoj crkvi. Nakon tragedije Drugoga svjetskog rata predstavnici međunarodne zajednice htjeli su oblikovati ljudska prava i ozakoniti njihovo poštovanje kao univerzalne vrijednosti za sve ljude i države. Dovoljno je spomenuti Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju je odobrila Opća skupština Ujedinjenih naroda 1948. godine, te Europsku konvenciju o ljudskim pravima iz 1950. godine. Ta su međunarodna načela unesena u ustave pojedinih zemalja, koji su doneseni nakon Drugoga svjetskog rata. Spomenuta zakonska načela odražavaju se i u konkordatskim ugovorima između Svete Stolice i pojedine države. Tako, na primjer, Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske polazi od načela da pravni okvir odnosa između Katoličke crkve i države Hrvatske Republika Hrvatska temelji na odredbama Ustava, posebno na člancima 40. i 41. o vjerskoj slobodi i o slobodi savjesti, a Sveta Stolica na dokumentima Drugoga vatikanskog koncila i na odredbama kanonskoga prava. Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila prvi put se spominju u Ugovoru između Svete Stolice i Argentine 1967. godine.

6) Ugovorima sa Svetom Stolicom Republika Hrvatska uredila je svoje odnose s Katoličkom crkvom. Riječ je o važnom crkvenom, društvenom i političkom događaju. Naime, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije – koja je bila uređena država, pa su i odnosi sa Svetom Stolicom, odnosno s Katoličkom crkvom bili uređeni – Katolička crkva u Hrvatskoj nije imala jasan pravni položaj. U monarhističkoj Jugoslaviji Sveta Stolica htjela je konkordatom urediti pravni položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj i na drugim područjima na kojima su živjeli katolici. Na žalost, uglavnom zbog opozicije Srpske pravoslavne crkve, propao je pokušaj ratificiranja već potpisanoga konkordata 1935. godine. Nakon ratnoga razdoblja 1941.–1945., u komunističkoj Jugoslaviji, Katolička crkva uglavnom je bila progonjena, iako ne uvijek istim intenzitetom. To nije bitno promijenio ni Protokol koji je Sveta Stolica potpisala sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom 25. lipnja 1966. godine. Naime, u Protokolu je bila potvrđena sloboda vjeroispovijesti, ravnopravnost svih vjerskih zajednica i odvojenost Crkve i države, koje su već teoretski bile zajamčene Ustavom SFRJ. Svetoj Stolici bila je priznata mjerodavnost nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji, kojoj je, pak, bilo zajamčeno slobodno obavljanje vjerskih poslova. Pozitivan je bio dogovor o uspostavi službenih odnosa između Svete Stolice i SFRJ, kao i o razmjeni izaslanika. Nakon potpisivanja Protokola, Svetu Stolicu u Beogradu je predstavljao nadbiskup Mario Cagna, a vladu SFRJ u Vatikanu Vjekoslav Cvrlje. Diplomatski odnosi uspostavljeni su 1970. godine. Ipak je bila riječ o komunističkom radikalnom odvajanju države i Crkve, čije su djelatnosti uglavnom bile tolerirane. Iz diskusija o sadržaju teksta Protokola vidi se očito da su komunističke vlasti htjele spriječiti utjecaj Crkve na odgoj mladeži.

U suverenoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj stvorili su se uvjeti za normalno uređenje odnosa države i Crkve ugovorima sa Svetom Stolicom. Republika Hrvatska slobodno je obnovila svoje odnose s Apostolskom Stolicom, primjereno svojoj vjerskoj i kulturnoj povijesti neprekinutih međusobnih odnosa. Prvi dodiri sežu u vrijeme pape Ivana IV. Dalmatinca (640.–642.), koji je poslao opata Martina da preuzme relikvije mučenika iz Dalmacije i Istre, te da ih donese u Rim, gdje se i danas čuvaju u oratoriju blizu krstionice Lateranske bazilike. Prema tome, pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru potvrdilo je te već postojeće odnose.

Nakon urušavanja komunističkoga sustava Sveta Stolica potpisala je brojne ugovore s bivšim komunističkim zemljama srednje i jugoistočne Europe koje su pripadale pravnoj obitelji naroda rimsko-germanskoga prava. Prve ugovore sa Svetom Stolicom potpisala je Mađarska (1990., 1994., 1998. i 2014.). Slijedili su potom ugovori s Republikom Hrvatskom (1996. i 1998.), Poljskom (1998.), Estonijom (1999.), Slovačkom (2000., 2002. i 2004.), Latvijom (2002.), Litvom (2000. i 2012.), Albanijom (2002. i 2008.), Slovenijom (2004.), Bosnom i Hercegovinom (2007. i 2010.), Crnom Gorom (2012.). Treba spomenuti i savezne zemlje (Bundesländer) nekadašnje Demokratske Republike Njemačke (DDR), s kojima je Sveta Stolica sklopila ugovore, i to s Tiringijom (1994. i 1997.), s Hamburgom, slobodnim i hanzeatskim gradom, za teritorij koji se nalazio u DDR-u (1994.), s Brandenburgom (1994.), Saska-Anhaltom (1994. i 1998.), Saskom (1996.), te s Mecklenburg-Zapadnim Pomorjem (1998.). Prema tome, sklapajući četiri ugovora sa Svetom Stolicom, Hrvatska se i u pravnom sustavu pridružila zemljama Srednje Europe, odnosno Zapada, od kojega su te zemlje nasilno odijeljene tijekom komunističke vladavine.

»Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača« (Heb 4, 12). To se načelo svakako može primijeniti i na Isusovu riječ: »Caru podajte carevo, a Bogu Božje!« (Mk 12, 17). Nauk Isusa Krista, rođenoga prije 2019 godina u Betlehemu, živ je i aktualan. On osvjetljuje Crkvu na njezinom uvijek zahtjevnom povijesnom hodu na slavu Bogu i u službi čovjeku.

Proces za kanonizaciju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca počeo je u tajnosti i izišao na javu kada je Republika Hrvatska postala slobodna, suverena i nezavisna

***

Na Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, 15. siječnja 2018. monsinjor Eterović je odgovarao na pitanja Antuna Babića, redovitog člana HDK-a , prof. dr. sc. Ivana Markešića, sociologa religije i znanstvenog suradnika Instituta Ivo Pilar i dr. sc. Ante Žužula, ravnatelj Školske knjige.

Pitanje: Zanima me stanje katolikâ u NR Kini. Poznato je da je Katolička crkva u NR Kini podijeljena na državnu i na podzemnu, koja je progonjena. Kakav je odnos između Svete Stolice i NR Kine?

Ja sam se uglavnom usredotočio na europske zemlje – to mi je bila i tema predavanja. Jasno, kada se govori o odnosu Crkve i države, onda se govori i o komunističkim državama u kojima su Crkva i država radikalno odijeljene, ali je svaka Crkva nadzirana, i to veoma strogo. To se odnosi i na NR Kinu. Sveta Stolica bi htjela uspostaviti, koliko je moguće, normalne odnose s NR Kinom. Već postoje razgovori dviju strana, koji su dosta mukotrpni. Često izgleda da se bliži potpisivanje jednog ugovora koji bi priznao, barem indirektno, pravnu osobnost Katoličke crkve u NR Kini, ali dok se to ne dogodi, teško je biti prorok u toj neizvjesnoj situaciji. Osjetljivo je pitanje imenovanje biskupa. Postoje i oni koji se protive takvu potpisivanju sporazuma. Najpoznatiji je kardinal Joseph Ze-kiun Zen, umirovljeni biskup Hong Konga, koji misli da Sveta Stolica ne poznaje dovoljno lukavost komunističkih vlasti te da će ju one izigrati. S druge strane, postoji problem tzv. službene i podzemne Crkve, s kojima bi Sveta Stolica htjela uspostaviti normalne odnose te poraditi da se te dvije strane iste Crkve pomire te da međusobno surađuju. To je jedan zahtjevan i osjetljiv proces; vidjet ćemo kako će se dalje razvijati. Neki kažu da bi možda ugovor bilo kakve vrste bio bolji nego nikakav ugovor. Barem bi mogao dati mogućnost Katoličkoj crkvi da se poziva na taj ugovor i da poziva vlasti kao ugovornu stranu da ga poštuje.

Sličan je slučaj bio kada je Sveta Stolica potpisala ugovor s Trećim Reichom 1933. godine. Moj prethodnik, koji je tada bio apostolski nuncij u Berlinu, slao je demarše, note, prosvjede i pozivao se na taj konkordat kada su nacističke vlasti često kršile dogovorena načela djelovanja Katoličke crkve i njezinih ustanova. Vlada to baš nije poštovala, ali ipak je postojala jedna pravna osnova koja je na neki način obvezivala i tu totalitarnu Vladu da uzme u obzir i stavove Katoličke crkve. Zahvaljujući i tomu, progon katolika u Njemačkoj vjerojatno nije bio tako radikalan kao što je Hitler bio naumio. Svojim je suradnicima bio obećao da će se nakon ratne pobjede obračunati s Katoličkom crkvom. To su uvijek teška pitanja i nije lako donijeti jednoznačnu odluku.

Maloprije spomenuo sam Protokol i istaknuo sam neke pozitivne i negativne strane. Naveo bih stav Tita nakon potpisivanja Protokola: on je i dalje govorio da se treba nastaviti boriti protiv Katoličke crkve, posebno joj spriječiti kontakt s mladima! Ali ipak je to bio mali korak naprijed, s motrišta Svete Stolice, jer je uspostavljen službeni kontakt s jednom komunističkom zemljom u nastojanju da se nađe neki modus vivendi između Crkve i države. Prisutnost nuncija u Beogradu pružala mu je mogućnost da objektivnije obavijesti Svetu Stolicu o realnoj situaciji u tadanjoj Jugoslaviji. Jasno, biskupi su uvijek imali pristup papi i Vatikanu, ali bolje je kada Sveta Stolica dobiva odvojeno vijesti od nuncijature i od mjesnih biskupa. Tako može imati potpuniju sliku o stvarnoj situaciji u određenoj zemlji.

Nadamo se da će se i s NR Kinom potpisati neki prihvatljivi ugovor i da će on donijeti plodove, ali to će biti dugotrajan i mukotrpan proces.

Pitanje: Podsjetili ste nas na posjet jugoslavenskoga predsjednika Josipa Broza Svetoj Stolici tek desetak godina nakon mučeničke smrti blaženog Alojzija Stepinca. Ja znam da je to urodilo poboljšanjem položaja vjernika u SFRJ, a poglavito Hrvata. Ali htio bih da Vaša Preuzvišenost nešto više kaže u svezi s ocjenom Josipa Broza.

To je više pitanje za povjesničare, ali i ja mogu nešto o tome reći. Čini mi se da bi i sâm kardinal Stepinac bio sklon uspostavi odnosa jugoslavenskih vlasti sa Svetom Stolicom. Kada su mu predlagali da stvori hrvatsku nezavisnu Crkvu (tada bi ga bili priznali kao heroja), on je to odlučno odbio. Među inim je naglasio da je Sveta Stolica nadležna za odnose s državama, te da su odnosi Svete Stolice s Jugoslavijom posebna nadležnost pape i njegovih suradnika. Nakon njegove smrti bilo je važno da se ti odnosi na neki način ponovno uspostave. Vi znate da je usprkos tim odnosima i posjetima političarâ proces za kanonizaciju zagrebačkog nadbiskupa kard. Alojzija Stepinca bio počeo u tajnosti te da je izišao na javu kada je Republika Hrvatska postala slobodna, suverena i nezavisna. Ivan Pavao II. je 1998. godine beatificirao kardinala Alojzija Stepinca; očekujemo da taj proces završi njegovom kanonizacijom. Dakle, Katolička je crkva živi organizam i ne može se blokirati na jednomu povijesnom razdoblju. Treba uvijek tražiti nove putove i nove mogućnosti suradnje. Jasno, uvijek poštujući cjelovitu istinu.

Papa Franjo aktivno promiče globalizaciju solidarnosti, posebno između bogatih i siromašnih zemalja. Riječ je o pozitivnom shvaćanju globalizacije na dobrobit cijeloga čovječanstva

Pitanje: Globalizacija sama po sebi kadšto je negacija identiteta. Ona kao jedna velika snaga utječe na Europu i na europske države. Vidljiva je u pojedinim državama tendencija mijenjanja ustava. Vidljiva je i tendencija da netko želi globalizirati i samu Europu, pa i pojedine moćne europske države, tako da je pitanje opstanka identiteta u nekim državama koje se ne će moći braniti od globalizacije. Može li na neki način, i hoće li, Sveta Stolica izdržati pritiske globalizacije koja svaki dan donosi kadšto i negaciju identiteta i vrijednosti pojedinih država?

Kada bi Crkva bila sama, ne bi uspjela. Kada bi se samo oslanjala na ljude, ne bi bila dorasla tolikim pritiscima i različitim ideologijama. Ali znamo da je s nama Duh Sveti, da nas Bog ne će napustiti i da vrata paklena ne će nadvladati. U tomu je naša snaga i na tomu počiva naš optimizam. Izgleda da će kršćani i u takozvanim demokratskim zemljama biti progonjeni. To se na neki način već događa kada, na primjer, javno zastupaju kršćansku viziju ženidbe, braka, protivnu novim ideologijama. Neki ih pojedinci i grupe optužuju zbog tih stavova, te se moraju na sudovima braniti od raznih optužbi. Katoličku crkvu takvi stavovi neće pokolebati, te neće prihvatiti mentalitet svijeta. Ona će i dalje propovijedati evanđelje u zgodno i u nezgodno vrijeme. Sveta Stolica u tomu traži sve moguće saveznike, pri čemu nastoji temeljiti svoje stavove na međunarodnomu pravu. Zato je važno, a to sam naglasio i u predavanju, oslanjati se na rimsko-germansko pravo, a ne na anglosasko, koje je vrlo elastično, koje se temelji na pozitivističkim načelima. Vidjeli smo kako je Haaški tribunal uglavnom slijedio anglosasko pravo. Drugi sudovi koji su tipično europski više se oslanjaju na rimsko-germansko pravo. Iako ih ne treba idealizirati, oni su ipak objektivniji u nastojanju utvrđivanja cjelovite istine. Svi smo pozvani bolje upoznati europsko kulturološko naslijeđe, našu civilizacijsku baštinu koja ima kršćanske korijene; nju moramo cijeniti i braniti skupa sa svima koji zastupaju iste vrijednosti i načela.

Ponavljam, kada bi bili kršćani sami dobro organizirani, bilo bi lakše. Mi koji poznajemo ustroj Crkve, svjesni smo svojih slabosti. Kao i svaka ljudska organizacija, tako i Katolička crkva ima dosta problema, ali ona je i duhovna zajednica narodâ i naša je sila Duh Sveti te snaga evanđelja. Evo, i papa Franjo vrlo je popularan u Njemačkoj, i među protestantima i među onima koji se ne priznaju pripadnicima religija, zbog jednoga novoga evanđeoskog svježeg duha koji zastupa. Nadamo se da će to donijeti dobre plodove i za našu Europu. Što se tiče globalizacije, to je dvoznačan pojam. U Katoličkoj crkvi imamo na neki način jedan model. Katolička je crkva zapravo univerzalna, globalistička, ali postoji uvijek jedan skladan omjer između univerzalizma i partikularizma. Imamo opću Crkvu sa središtem u Rimu, ali imamo i mjesne Crkve. Odnos je među njima takav da se one međusobno obogaćuju. Tako bi trebalo biti i u međunarodnoj zajednici. Papa Franjo govori protiv novih kolonizacija, ne ratom nego ideološkim nasrtajima. Crkva je jedan čimbenik međunarodne zajednice te se ona sama ne može oduprijeti globalizaciji u negativnom smislu. Nadamo se, međutim, da će imati potporu zemalja iz istoga kulturnog i civilizacijskog kruga. Papa Franjo aktivno promiče globalizaciju solidarnosti, posebno između bogatih i siromašnih zemalja. Riječ je o pozitivnom shvaćanju globalizacije na dobrobit cijeloga čovječanstva.