Vojne akcije “Ljeto “95.” i “Oluja” trebale su primorati Karadžića i Miloševića na pregovore i dovesti do okončanja rata u Hrvatskoj i BiH.

Prva je izvedena, od 25. do 30. jula 1995. godine, s ciljem da stvori uvjete za drugu, širu akciju koja je po obimu i silini dobila ime “Oluja”, i koja je izvedena od 4. do 7. avgusta. “Ljeto “95.” trebala je osloboditi zaleđe sjeverne Dalmacije i staviti u okruženje Knin i ostala područja tzv. Republike Srpske Krajine.

Ove vojne akcije su bile potrebne svim akterima rata na području Hrvatske i BiH. Trebale su Tuđmanu kako bi okončao višegodišnju vojnu okupaciju hrvatske teritorije i konačno porazio paradržavnu tvorevinu Republiku Srpsku Krajinu.

Ne može se zaboraviti euforija koja je vladala od 1991. godine pa sve do “Oluje”, o formiranju jedinstvene srpske države koja bi obuhvatila sve srpske krajine osnovane za tu svrhu. Rukovodstvo Republike Srpske Krajine, na čelu s Milanom Martićem, neposredno pred “Oluju” je obmanjivalo Srbe u Hrvatskoj da će njihova “država” uskoro biti međunarodno priznata.

Hrvatska je morala prekinuti postojanje takve paradržavne tvorevine na svome tlu. Trebao joj je samo jak povod i racionalno opravdanje pred međunarodnom zajednicom. Taj povod je bio Bihać i cijela Bosanska krajina koji su bili pod snažnim vojnim pritiskom vojske RS-a i Abdićeve “autonomije”.

Zauzimanjem Bihaća od strane vojske RS-a došlo bi do spajanja s vojskom RSK tako da bi se dvije srpske krajine povezale u jednu. Martić i Karadžić bi dodatno ojačali ne samo pred međunarodnom zajednicom nego i pred Miloševićem. To Tuđmanu nije išlo u prilog jer je on neprestano radio na ostvarenju svog zločinačkog plana o podjeli BiH koji je dogovorio s Miloševićem. Ni njemu ni Miloševiću nije trebala jedinstvena srpska teritorija na području BiH i Hrvatske koja bi uz to bila mimo njihove kontrole.

Za Bosnu i Hercegovinu “Oluja” je bila važna iz više razloga. Prvo, neposredan razlog je bio spašavanje Bihaća oko koga se stezao i sužavao obruč vojske Republike Srpske i Samostalne autonomne pokrajine Zapadne Bosne.

Također, takva vojna akcija je vodila u konačni poraz politike Radovana Karadžića i njegove Republike Srpske kao dijela velike Srbije.

Karadžić se nije mogao prisiliti na političko rješenje rata u BiH, koje je u tom trenutku trebalo SRJ (Srbiji) i Miloševiću. On je forsirao vojno rješenje, želio je vojnom pobjedom dovesti pred gotov čin i legalne vlasti Republike BiH i međunarodnu zajednicu. Bio je umislio da je to moguće. Njegov veliki previd je bio, kao i kod Martića, da je sve vojne uspjehe ostvario uz pomoć JNA, vojnih i paravojnih formacija iz Srbije, odnosno Slobodana Miloševića, a ne samostalno, nekom svojom vojnom silom.

Također, i Martić i Karadžić su već bili ušli u sukob s Miloševićem koji je insistirao na Vance-Owenovom planu za BiH i na Z-4 za Republiku Srpsku Krajinu. I jedan i drugi su te planove odbili i stavili se iznad “vožda››.

Od Miloševića su napravili neprijatelja međunarodne zajednice, koja ga smatrala odgovornim za sve njihove politike i koja je s njim surađivala. Ona je bila spremna prihvatiti njegov reducirani plan velike Srbije, kome su sada oni bili na putu.

Tako je “Oluja” trebala i Miloševiću da bi konačno skinuo odgovornost sa sebe, kaznio lidere srpskih krajina koji su se osamostalili i pokazao im tko je stvarni lider Srba na prostoru bivše Jugoslavije.

Također, “Oluja” je za njega bila prilika za ostvarenje reduciranog plana velike Srbije, samo s Republikom Srpskom, na 49 posto teritorije BiH, za što se zalagala Kontaktna skupina. Kompenzacija za gubitak srpskih krajeva u Hrvatskoj bila je BiH i Kosovo.

Srbi iz Srpske Krajine u Hrvatskoj su se trebali preseliti dijelom u BiH, a dijelom na Kosovo. U tom trenutku Miloševiću je to bila jedina kompenzacija za gubitak rata i radi toga nije vojno pomogao ni Martiću ni Karadžiću u “Oluji”. Milošević se čvrsto oslanjao na dogovor koji je ranije postigao s Tuđmanom o razmjeni teritorija.

U pozadini tih vojnih akcija, dakle, bez obzira na vidljive ciljeve koji su se ostvarivali, funkcionirao je dogovor Tuđmana i Miloševića.

To je lako pokazati ako se prati kretanje vojnih postrojbi koje su sudjelovale u “Oluji”. U njoj su sudjelovale tri vojske – Hrvatska vojska (HV), Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Armija BiH.

Peti korpus Armije BiH, kojim je komandovao Atif Dudaković, jednim dijelom snaga imao je pravac djelovanja Bosanski Petrovac – Sanski Most – Prijedor – Bosanski Novi – Kostajnica. Drugim dijelom snaga djelovao je u suradnji s HV-om duž bosansko-hrvatske granice.

Sedmi korpus Armije BiH, kojim je komandovao Mehmed Alagić, imao je pravac Travnik – Vlašić – Donji Vakuf – Jajce – Ključ – Sanski Most (spajanje s Petim korpusom).

Snage HVO-a i HV-a su imale pravac – Kupres – Glamoč – Grahovo – Drvar, te dijelom snaga Šipovo – Mrkonjić Grad – Banja Luka.

Bilo je logično da hrvatske vojne snage koje su se zatekle u BiH nakon akcije “Ljeto ‘95.”, idu prema hrvatskoj granici, da se iz BiH spoje s Petim korpusom Armije BiH i krenu oslobađati svoju granicu s teritorije BiH, sve do Kostajnice i tu se spoje sa svojim snagama iz pravca Dubice i Jasenovca. Međutim, HV je bila angažirana iz Hrvatske samo do granice prema BiH i tu se spajala s Petim korpusom, a iz BiH hrvatske snage su bile usmjerene, jednim dijelom, prema Drvaru, a drugim prema Banja Luci.

Ovi pravci nisu slučajno odabrani. HVO je imao zadaću zauzeti Grahovo, Glamoč i Drvar što je s vojno-strateškog značaja bilo važno za oslobađanje Knina. Međutim, radilo se o sprovođenju dogovora Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva i Bobana i Karadžića iz Graza o tzv. kompaktiranju teritorije kojim su ti srpski kajevi razmijenjeni za Posavinu.

Dalje, HV je imala zadaću prići Banja Luci tako da je napredovala bez velikih poteškoća do mosta u Karanovcu, odnosno 11 kilometara pred Banja Lukom, a u dolini Vrbasa do hidrocentrale Bočac.

Banja Luka je bila pred slomom, stanovnici grada su bili spakovani za iseljavanje i već se kretali prema granici Srbije koridorom kroz Posavinu. Uz to pristizale su izbjeglice iz Hrvatske, svi koji su bježali pred “Olujom” i zagušili grad. Bilo je to kaotično stanje.

HV je imala otvoren put ka gradu. Međutim, to se nije uklapalo u Tuđmanov zločinački plan po kome je Republika Srpska morala opstati kao neosporna činjenica podjele BiH na dva dijela. HV nije ušla u Banja Luku ne samo zbog toga što je američka administracija bila protiv, nego što je Tuđman poštovao dogovor s Miloševićem. Da su združene snage Hrvatske i BiH ušle u Banja Luku, bio bi zauzet i cijeli koridor kroz Posavinu jer bi HVO Orašja imao slobodan put spajanja s Drugim korpusom Armije BiH iz Tuzle.

Kada su dijelovi Armije BiH mimo plana krenuli prema Banja Luci i primakli se Manjači, gdje je već bila HV, ova je otvorila artiljerijsku vatru na svoje saveznike u akciji, nije im dozvolila pristup Banja Luci. Bilo je nekoliko mrtvih, ali se to smatralo incidentom. Tako je barem tumačio tadašnji ministar obrane Federacije BiH Jadranko Prlić. Međutim, to nije bio incident nego dogovor Tuđmana i Miloševića da HV onemogući Armiji BiH pristup Banja Luci i vojnu likvidaciju Republike Srpske. Tuđmanu je bilo bitno da u daljnjim političkim pregovorima o miru osigura za sebe odlučujuću ulogu. On je dobro znao da granicu uvijek iscrtava vojska.

Vojni poraz Karadžićeve Republike Srpske trebao je dovesti, po dogovoru iz Washingtona, Karadžića i Miloševića na nove mirovne pregovore na kojima bi morala biti politički likvidirana Republika Srpska, kao što je to bilo i s Herceg-Bosnom. Federacija BiH nije imala smisla bez toga. Vojnim savezom Armije BiH, HVO-a i HV-a trebali su biti stvoreni uvjeti da se na mirovnoj konferenciji srpski krajevi BiH “uguraju” u Federaciju BiH.

Sve potrebne pretpostavke da se konačno završi rat u BiH i Hrvatskoj su bile na stolu: nestala je Martićeva Republika Srpska Krajina, nestala je Abdićeva Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, Karadžić je kontrolirao samo 35 posto teritorije BiH, Washingtonskim sporazum nestala je Herceg-Bosna. Pregovaračka pozicija je bila čista i trebalo je samo likvidirati Republiku Srpsku. Međutim, Tuđman nije odustajao od svoga zločinačkog poduhvata. Neposredno prije “Oluje” on je razrađivao ideju podjele BiH i pokušavao pronaći način kako polovicu BiH pripojiti Hrvatskoj.

Uvjeti za to bi bili ostvareni ako bi druga polovica države pripala Srbiji. Opčinjenost tim planom ga nije napuštala, s tim što je sada bio u prednosti nad Miloševićem.

Tako je Paddyju Ashdownu svoj plan nacrtao na meniju (krivo nazvanoj salveti) prilikom prijema u Londonu, 6. maja 1995. godine, u povodu 50. godišnjice pobjede nad fašizmom, tri mjeseca prije “Oluje”. Na toj karti koju je ispisivao na licu mjesta i na koju je Ashdown nanosio, radi jasnoće, toponime i granice, vidljivo je da se BiH dijeli na srpski i hrvatski dio, da granica ide rijekom Bosnom i Neretvom, s tim da Banja Luka, Mostar i Sarajevo pripadaju Hrvatskoj, a Tuzla Srbiji – radi toga granica podjele BiH ima oblik slova “S”.

Jedina nelogičnost te karte je uključenost Banja Luke u Hrvatsku, a Tuzle u Srbiju. Međutim, na svjedočenju pred Haškim sudom u predmetu Blaškić, Ashdown je objasnio tu nelogičnost, interpretirajući samog Tuđmana koji mu je rekao da će se teritorije ovih dvaju gradova i njihove regije kasnije razmijeniti.

Pretresno vijeće Haškog suda je u potpunosti prihvatilo svjedočenje Paddyja Ashdowna i navelo u presudi: “Dana 6. svibnja 1995. godine, predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je sjedio do Paddyja Ashdowna, predsjednika Liberalno demokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužitelj pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Bosni. Nakon što je na poleđini jelovnika grubo nacrtao kartu bivše Jugoslavije koja je prikazivala situaciju za deset godina, Franjo Tuđman je objasnio gospodinu Ashdownu da će jedan dio pripasti Hrvatskoj a drugi Srbiji. On je također rekao da tada više neće biti muslimanske oblasti u bivšoj Jugoslaviji, te da će ona biti samo jedan “minorni element … hrvatske države”. Franjo Tuđman je bio uvjeren da će Srbi na kraju mijenjati Banja Luku za Tuzlu.”

To “uvjerenje” je zapravo bio plan koji se osiguravao vojnom akcijom.

Paddy Ashdown je “Tuđmanovu kartu” objelodanio 7. avgusta, posljednji dan trajanja “Oluje”, kad je vidio raspored vojnih snaga i njihovo kretanje. Na spomenutom svjedočenju izjavio je: “I dok sam gledao taj pad, kako hrvatske postrojbe zauzimaju Knin, što je nešto što sam smatrao da ne mogu napraviti bez velikih gubitaka, postao sam uistinu vrlo zabrinut da je ono što sam gledao de facto bila podjela tog područja između Hrvatske i Srbije, dakle, vjerovao sam ispravno da bih informaciju koju sam imao trebao javno objaviti, jer bi to bio način upozorenja međunarodne zajednice o tome što su namjere predsjednika Tuđmana.”

Dalje, Ashdown je u svom svjedočenju tvrdio da se vojna akcija “Oluja” odvijala u smjeru kako je Tuđman nacrtao na karti i da se radi o “dugoročnim ili katkoročnim namjerama predsjednika Tuđmana”.

Iz pozicije te karte razumljivo je da Tuđman s vojskom osigurava prilaze Banja Luci, da njegova vojska artiljerijom zaustavlja Armiju BiH koja je krenula prema Banja Luci, mimo Splitskog dogovora.

Na toj karti, također, Posavina je u srpskom dijelu, a Grahovo, Glamoč i Drvar u hrvatskom. Sve se uklapalo u Tuđmanov zločinački poduhvat.

Ono što se nije uklapalo u cijelu predpregovaračku atmosferu bio je Holbrookov predložak za mirovne pregovore u Daytonu. Bilo je neshvatljivo da taj prijedlog polazi gotovo doslovce od Tuđmanove karte samo što se dijelovi BiH ne pripajaju susjednim državama nego ostaju u okviru BiH.

Istina, to je samo okvir koji ne obvezuje, koji je toliko labav da faktički predstavlja samo prvu fazu koja zaustavlja rat, ali ostavlja mogućnost podjele države. U tom prijedlogu BiH je konstituirana od entiteta, dakle entiteti su nulte tačke koje konstituiraju državu koja faktički ne postoji.

Cijela stvar je postavljena tako da se BiH tek konstituira i to kao labava zajednica bez državnih obilježja, kao da nikada nije postojala.

Nakon Washingtonskog sporazuma, Splitskog sporazuma na kome je ostvaren glavni cilj američke strategije u BiH, nakon vojne akcije združenih snaga, Holbrook izlazi s prijedlogom koji je potpuno izvan toga. To je bilo šokantno za Predsjedništvo BiH kojima je Holbrook predočio svoj prvi draft Daytonskog sporazuma.

Međutim, bilo je to razumljivo jer je on u Sarajevo uvijek dolazio poslije Zagreba i Beograda, bilo je očito da sve prijedloge koje donosi prethodno usaglašava s Tuđmanom i Miloševićem. Zato nije bilo iznenađenje što se u Daytonu na stolu našao prijedlog o entitetskoj podjeli države BiH, a ne onaj iz Washingtona o Federaciji BiH.

BEZ “OLUJE” NE BI BILO NI REPUBLIKE SRPSKE

Richard Holbrooke, kao medijator daytonskih pregovora, imao je šansu realizirati temeljni cilj Washingtonskog sporazuma – konačno uobličenje Federacije BiH. Pred sobom je imao poraženog Karadžića, i vojno i politički. Vojska RS-a je u tom trenutku držala pod svojom kontrolom samo 35 posto teritorije BiH i doživjela je vojni slom.

Karadžićeva RS je politički bila uništena jer pregovori u Daytonu su počeli nakon što je Karadžić podnio ostavku na sve svoje funkcije, a to znači da njegova zločinačka tvorevina u tom trenutku nije postojala ni kao vojna ni kao politička činjenica. On je umjesto u Dayton otišao u prošlost kao ratni zločinac.

Srpsku delegaciju je vodio Milošević i imao je mandat pregovarati u ime bosanskih Srba. Uz njega su bili u delegaciji Momčilo Krajišnik kao predsjednik Skupštine poražene Republike Srpske i Nikola Koljević kao Karadžićev potpredsjednik, te ostali funkcioneri RS-a.

Međutim, oni nisu uopće sudjelovali u pregovorima jer ih je Milošević odmah na početku isključio. Konačni tekst Sporazuma vidjeli su tek pred parafiranje koje je inače kasnilo oko 45 minuta.

Sve delegacije su bile u svečano opremljenoj sali i čekale trenutak potpisivanja koje se trebalo obaviti na pozornici za stolom.

Srpska delegacija se nije pojavljivala i nastalo je komešanje. Nitko u tom trenutku nije znao o čemu se radi. Naknadno je objašnjeno kako je u srpskoj delegaciji došlo do incidenta nakon što je Milošević pokazao dokument Sporazuma. Navodno se Koljević u tom trenutku onesvijestio tako da je njegov oporavak bio razlog tog kašnjenja.

U Sporazumu nije bilo “srpske države”, nije legalizirana ona ratna zločinačka tvorevina RS-a nego je pretvorena u jedan entitet u državi BiH, s nadležnostima koje su ekvivalentne kantonima u Federaciji BiH.

Richard Holbrooke koji je vodio pregovore i koji je pripremio daytonsku konferenciju, iako je imao čistu pregovaračku poziciju, ipak je pregovore vodio u drugom smjeru. On je u svojim pripremnim aktivnostima faktički neutralizirao Karadžićev poraz i vojni slom Republike Srpske. Tako je postigao da se u Ženevi 8. septembra, samo mjesec dana nakon “Oluje”, potpiše sporazum između ministara vanjskih poslova BiH, Hrvatske i SRJ kojim se de facto legalizira Republika Srpska.

Jasan je bio interes Hrvatske i SRJ, odnosno Tuđmana i Miloševića, da se takav sporazum potpiše, ali nije bilo jasno u čije ime i za koji interes je to učinio tadašnji ministar BiH, Muhamed Šaćirbegović. (On nikada javno nije objelodanio po čijem nalogu je to uradio).

U tom trenutku, nakon vojnog sloma, Republika Srpska je bila pred nestankom. Međutim, kada su krenuli pregovori, ta legalizacija Republike Srpske je bila činjenica od koje je Holbrooke krenuo i koju nije dozvolio dovesti u pitanje.

Pretpostavka pregovora, dakle, bila je entitetska podjela države, a ne Federacija BiH dogovorena u Washingtonu.

Također, on je kao neospornu činjenicu pregovora postavio dogovor Tuđmana i Miloševića o razmjeni teritorija, tako da Posavina ostaje unutar RS-a, a Grahovo, Glamoč i Drvar u Federaciji.

Kada je državna delegacija BiH pokušala to osporiti, reagirao je Milošević, na plenarnoj sjednici, pred svim delegacijama, i faktički objelodanio svoj dogovor s Tuđmanom o podjeli BiH. On je otvoreno i veoma energično izjavio: “Ja sam to s Franjom davno dogovorio i o tome nema više rasprave”. Znalo se što su njih dvojica ranije dogovorili, ali se nije vjerovalo da će to ući u Sporazum i da će biti legalizirano. Holbrooke se čvrsto držao tih prethodnih dogovora kao činjenica o kojima nije dozvolio nikakvu raspravu.

Pregovori su uglavnom vođeni oko teritorijalne entitetske podjele i osnovni problem je bio kako osigurati 49 posto teritorije za RS kada je u tom trenutku ona postojala samo na 35 posto. Kako i kuda povući granicu među entitetima? U jednom trenutku, u pregovorima, Richard Holbrooke je pod pritiskom be-ha delegacije prihvatio da RS-u pripada samo tih 35 posto teritorije. Izetbegović je bio veoma čvrst i odlučan, uz podršku ostalih članova delegacije, ne popustiti i ne prepustiti ni pedalj teritorije koju je držala Armija BiH. Kada je to vidio Milošević, poludio je. Pod snažnim pritiskom Kontaktne grupe (vodeće zemlje Evrope i Rusija), teritorijalna podjela BiH među entitetima je vraćena u okvire 51:49 posto. Međutim, nedostajala je teritorija za RS. Kako je kompletirati i osigurati? Nastao je problem.

Tuđman je bio nakratko u Zagrebu jer je sastavljao Vladu nakon izbora. Brzo se vratio u Dayton i slavodobitno i velikodušno izjavio da će on “dati” tu teritoriju. To je značilo da se HV i HVO moraju povući sa dostignutih linija prema Banja Luci u vojnoj akciji “Oluja”. Tako je Tuđman za pregovaračkim stolom, povukao HV i HVO sa dostignutih linija i faktički objelodanio da nije osvajao teritoriju BiH od vojske RS-a nego da je čuvao za RS, po dogovoru koji je Milošević već obznanio.

HV i HVO su se povukle na liniju dogovora iz Karađorđeva i Graza: Grahovo – Glamoč – Drvar. Ti povijesni srpski krajevi su potpali pod administraciju Federacije BiH, preciznije pod hrvatski kanton 10. Posavina, gdje su Hrvati bili relativna većina, potpala je pod administraciju RS-a, izuzev Orašja iz koga se HVO Đure Matuzovića nije htio povući cijeli rat, usprkos naredbama iz Ministarstva obrane RH.

Karta entitetski podijeljene BiH sve je više dobivala oblik “Tuđmanove salvete” koju je objelodanio Paddy Ashdown. Daytonskim sporazumom je postignut mir, ali je bio nepravedan. Istina, Hrvatska je dobila nazad svoju teritoriju koja je bila pod okupacijom druge države, BiH je stavila pod svoju kontrolu Abdićevu autonomiju i oslobodila bihaćku Krajinu od Karadžićeve okupacije.

Karadžićevi Srbi su dobili RS, ali bez Karadžića, Milošević je ostvario svoj reducirani plan i oslobodio se pritiska međunarodne zajednice.

Važno je napomenuti, a to se ne želi znati, da bez “Oluje” ne bi bilo Republike Srpske. Da je HV ušla u Banja Luku, ili da je u Banja Luku ušla Armija BiH, čak i sa simboličnim snagama, Republike Srpske ne bi bilo.

Karadžićeva Vojska RS bi bila potpuno poražena, on bi zajedno s Miloševićem potpisivao sporazum o kapitulaciji, a ne Daytonski mirovni sporazum.

U Daytonu je faktički objelodanjeno da se “Oluja” odvijala po “Tuđmanovoj karti”, koju je u javnost iznio Paddy Ashdown, i da je ta vojna akcija trebala osigurati opstanak RS-a.

Ashdownova bojazan da se time dijeli BiH bila je potpuno opravdana. Opstanak RS-a je bila posljednja zaloga za obnovu Herceg-Bosne unutar Federacije i konfederacija s Hrvatskom.

To što su u tim vojnim akcijama stradali vojnici koji nisu znali za dogovore i koji su faktički žrtvovani nije mnogo zabrinjavale tvorce udruženog zločinačkog poduhvata.

Treba se samo prisjetiti žrtava na liniji obrane Mrkonjića – za koga i za što su izginuli? Nitko od njih nije znao da je njihova borba unaprijed bila osuđena na neuspjeh.

S druge strane, euforično se slavilo ne pitajući kako je bilo moguće osvojiti toliku teritoriju za tako kratko vrijeme bez velikog otpora. (To se pitao i Ashdown). Naravno, slavljenici nisu znali da će se uskoro morati povući sa “osvojene” teritorije. Veće žrtve su izbjegnute jer je Milošević ipak Srbe uputio da se na vrijeme pripreme za evakuaciju; “Oluja” za njega nije bila iznenađenje. Oko 150 hiljada Srba je napustilo Hrvatsku. Oni koji nisu poslušali, naivno vjerujući u svoju nevinost, uglavnom civili, stradali su naknadno – pobili su ih psi rata.

“Oluja” je bila pretpostavka Daytonskog sporazuma, ali i dosljedan epilog promašenih i zločinačkih politika. Ona je bila završna vojna akcija kojom se trebao konačno realizirati sporazum Tuđmana i Miloševiće iz Karađorđeva, odnosno Bobana i Karadžića iz Graza.

Što je dobila BiH?

Kompenzacija za entitetsku podjelu države bio je državni subjektivitet BiH, ali bez prefiksa “republika”, njen teritorijalni integritet i cjelovitost u međunarodno priznatim granicama, kontinuitet u međunarodnim organizacijama, formiranje temeljnih državnih institucija.

Entiteti izričito nisu države i sastavnice su BiH, uz to oni nisu formirani na etničkom nego na građanskom principu po kome su sva tri konstitutivna naroda ravnopravna u njima.

Hrvatima i Srbima je data dodatna garancija ravnopravnosti odredbom da entiteti imaju pravo na paralelne veze s Hrvatskom i Srbijom. (U tom trenutku ta odredba je trebala eliminirati strah kao posljedicu rata, ali ona će kasnije postati zakačka za koju će se kačiti velikodržavne aspiracije).

U suštini, BiH kao međunarodno priznata država, cjelovita i neovisna, pretvorena je u nefunkcionalnu, neracionalnu i nedemokratsku državu.

Entitetsko uređenje je nefunkcionalno jer omogućuje blokadu državnih institucija, neracionalno jer četiri nivoa vlasti čine ogromnu, neisplativu i nefunkcionalnu administraciju, nedemokratsko jer krši temeljna ljudska prava i diskriminira građane države na nacionalnoj i ljudskoj osnovi.

Dodatno, postojanje RS-a neprestano politički destabilizira državu i društvo jer je argument hrvatskoj nacionalističkoj politici za obnovu Herceg-Bosne preko trećeg entiteta, a za bošnjačku politiku ona je nagrada za agresiju i genocid.