Proljeće je 1924. godine. Plenum Centralnog komiteta Svesavezne komunistiËke partije (boljševika) sastao se 18. svibnja, nekoliko dana prije Trinaestog kongresa partije. Istoga dana Lenjinova udovica predala je Komitetu zapečaćeno pismo što ga je njezin bolesni suprug s mukom diktirao u prosincu 1922. Izrađeno je pet primjeraka pisma, i svaki je pohranjen u omotnicu zapečaćenu voskom. Lenjin je naredio supruzi da pismo preda na sljedećem kongresu partije 1923. godine, jer je bio previše bolestan da bi se sam obratio delegatima, ali je ona pričekala do njegove smrti, godinu dana poslije, 21. siječnja 1924. Pismo je sadržavalo njegovu političku oporuku. Otvorili su ga i pročitali odabranim delegatima na kongresu, a zatim je o njemu raspravljao Centralni komitet. Oporuka se najbolje pamti po Lenjinovoj osudi Staljina: “Kad je postao generalni sekretar [u travnju 1922.], drug Staljin koncentrirao je neograničenu vlast u svojim rukama, i nisam uvjeren da će on uvijek uspjeti dovoljno pažljivo iskoristiti tu vlast.” Staljinu je bio poznat sadržaj pisma i prije negoli je otvoreno; jedna od Lenjinovih tajnica, zabrinuta zbog mogućeg učinka oporuke, bila ga je pokazala Staljinu čim ga je Lenjin izdiktirao. Pošto ga je proslijedio nekolicini partijskih rukovodilaca, Staljin je Lenjinovoj tajnici otresito naredio da spali pismo, ne znajući da su još četiri primjerka pod ključem. Staljin nije znao ni da je Lenjin nekoliko dana poslije izdiktirao dodatak, koji je mogao uništiti Staljinovu karijeru. Ljutit zbog Staljinove grubosti i arogancije, Lenjin je savjetovao partiji da “pronađe način za njegovo uklanjanje” i imenuje “tolerantnijeg” i “manje hirovitog” zamjenika.

Lenjinov prijedlog, koji je mogao brzo poslije njegove smrti donekle utjecati na nepokolebljive članove partije, nije pročitan na Kongresu, već se o njemu raspravljalo na zatvorenom sastanku Centralnog komiteta. Jedan se svjedok sjeća kako je Staljin sjedio na stubama govornice Komiteta dok se čitala oporuka, “sitan i jadan”; iako je naizgled bio miran “na njegovu se licu jasno vidjelo kako zna da je u pitanju njegova sudbina”. Grigorij Jevsejevič Zinovjev, uz podršku predsjednika Komiteta Lava Borisoviča Kamenjeva, koji je sada sjedio za stolom u Lenjinovu naslonjaču, predložio je da se oporuka zanemari, navodeći kao razlog da Lenjin nije bio priseban kada ju je pisao. Staljin je, navodno, ponudio ostavku, ali su njegovi saveznici u rukovodstvu partije odbili ponudu. Na Kongresu su Staljina formalno pozvali da ozbiljno shvati Lenjinovu kritiku i ponaša se doličnije. Spasila ga je ne samo hinjena, lažna skromnost nego i borba za vodeće mjesto u partiji poslije Lenjinove smrti. Potencijalni nasljednici mrzili su jedan drugoga. Zinovjev i Kamenjev nisu htjeli da Lenjinovo mjesto naslijedi neobuzdani i nadareni komesar za obranu Lav Nikolajevič Trocki. Dajući Staljinu potporu, smatrali su da dobivaju saveznika u natjecanju sa suparnikom. Ostalo je otvoreno pitanje je li negativna reakcija Centralnog komiteta i Kongresa nakon čitanja Lenjinova pisma mogla ukloniti Staljina, ali nedvojbeno je da je odluka o zanemarivanju Lenjinova posljednjeg zahtjeva dala Staljinu prigodu za političku odgodu koju je zgrabio objema rukama. Dvanaest godina poslije Zinovjev i Kamenjev pogubljeni su poslije prvog velikog, montiranog staljinističkog procesa.

Toga istog proljeća u Njemačkoj, na sudskoj raspravi u trošnoj učionici bivše škole za pješačku obuku u jednom münchenskom predgrađu, Adolf Hitler čekao je na odluku o svojoj sudbini nakon pokušaja državnog udara protiv bavarske vlade u studenom 1923. godine. Puč 9. studenog trebao je biti uvod u ambiciozni “marš na Berlin” radi rušenja republike i osvajanja vlasti u državi. Pokušaj je ugušen u kiši policijskih metaka. Hitler je sljedećeg dana zaprijetio da će se ustrijeliti u kući u kojoj se skrivao, ali ga je razoružala snalažljiva domaćica, koja je neposredno prije toga naučila džiu-džicu. Uhvaćen je istoga dana, pa je nekoliko tjedana poslije izveden na sud pod optužbom veleizdaje zajedno s drugim vođama svoje male Nacionalsocijalističke stranke i veteranom iz Prvoga svjetskog rata, vojnim zapovjednikom Erichom Ludendorffom. Bivši prvi pomoćnik načelnika stožera vrhovnog zapovjedništva stupao je s Hitlerom prema postrojenim policajcima i vojnicima koji su blokirali put kojim se kretala povorka 9. studenog, i nije ustuknuo ni kada je policija otvorila vatru, a njegov sudrug pobjegao. Veleizdaja je bila ozbiljna povreda zakona za koju se mogla dobiti i zatvorska kazna od dvadeset godina prisilnog rada. Pošto je zaprijetio štrajkom glađu, Hitler je odlučio iskoristiti sudski proces za promicanje svoje verzije revolucionarnog nacionalizma. Imao je sreću jer mu se sudilo na Münchenskom narodnom sudu (Volksgericht), koji je trebao prestati s radom potkraj ožujka 1924. s ostalim izvanrednim sudovima koji su osnovani neposredno nakon rata. Odobrena je odgoda od mjesec i pol kako bi se “proces Hitleru”, pod kojim je imenom postupak postao poznat, mogao održati u Bavarskoj a ne u Berlinu. Proces je trajao 25 dana, od 26. veljače do konačne presude 1. travnja. Ispred privremene sudnice stražarili su naoružani vojnici iza improviziranih barikada od bodljikave žice. Većinu prostora u sudnici zauzimala su tri reda sjedala dodijeljena novinarima koji su došli izvještavati o izvanrednoj političkoj predstavi koja se odvijala u sudnici.

Hitleru je dopušteno govoriti pretjerano dugo u vlastitu obranu. Prikazao je sebe i suoptuženike kao poštene njemačke domoljube koji su odlučili spasiti Njemačku od “trajnog ropstva” u koje je upala nakon završetka rata 1919. godine zbog izdaje onih koji su prihvatili Versajski sporazum. Georg Neidhardt, koji je predsjedavao sudom, otvoreno je pokazivao simpatije prema nacionalističkoj desnici u Bavarskoj, te je dao Hitleru potreban govornički prostor. Posljednjega jutra Hitler je dominirao sudom. Sud je počeo zasjedati odmah nakon devet, a završio u 11.17 sati. Iako je bilo još pet optuženika, Hitlerova završna riječ oduzela je gotovo dvije trećine jutra. Završio je kićenom retorikom na temu povijesnog otkupljenja: “Možete nas proglasiti ’krivima’ tisuću puta, no ova će vječna boginja [Povijest] vječnog suda sa smijehom poderati podnesak državnog tužitelja i sa smijehom poderati sudsku presudu. Ona nas proglašava slobodnima!”. Hitlerov nastup zaveo je i tužitelja, pa je opisao Hitlera kao čovjeka “pozvanog da spasi Njemačku”. Neidhardt je Hitlera osudio na zatvorsku kaznu od pet godina (tri manje od one koju je zahtijevao državni tužitelj) i novčanu kaznu od 200 zlatnih maraka. Trebao je narediti i Hitlerovo protjerivanje jer još nije bio njemački državljanin već austrijski. I petogodišnja presuda mogla je okončati Hitlerovu političku karijeru, no nakon povoljnog izvještaja o Hitlerovu primjernom ponašanju u zatvoru u Landsbergu (gdje su ga simpatizeri obasipali hranom, pićem i cvijećem; odbijao je sudjelovati u zatvorskim sportskim aktivnostima – “vođa ne može sebi dopustiti poraz u igri” – i diktirao Mein Kampf), pušten je iz zatvora 20. prosinca 1924. Neidhardt je nagrađen velikodušnije od Zinovjeva i Kamenjeva; pošto je Hitler imenovan kancelarom u siječnju 1933. godine, Neidhardt je postavljen za predsjednika Bavarskoga vrhovnog suda, a na proslavi povodom njegova odlaska u mirovinu pročitano je Hitlerovo pismo s pohvalom velikog domoljublja što ga je sudac pokazivao tijekom svoje karijere.

I Staljin i Hitler dugovali su mnogo sreći u preživljavanju kriza 1924. godine. Da je partijsko rukovodstvo odlučilo poštovati Lenjinove posljednje želje, Staljinov opstanak u samom srcu partijskog aparata mogao je biti neizvjesniji; da je sudac Neidhardt pokazao manje samilosti, Hitler je mogao završiti kao pretendent za austrijskog a ne njemačkog Führera. Usprkos tome, ni jedan ni drugi nisu priznavali ulogu sreće u svojem političkom preživljenju. U intervjuu što ga je dao američkom novinaru Walteru Durantyju, Staljin je oštro reagirao na pitanje o tome koliko u svojoj karijeri duguje sreći: “Na što vam ja nalikujem, na nekakvu gruzijsku babušku koja vjeruje u bogove i vragove? Ja sam boljševik i ne vjerujem u te besmislice.” Zatim je, nakon stanke, dodao: “Vjerujem samo u jedno, u snagu ljudske volje.” Hitler je obično pripisivao tijek svoje karijere nevidljivoj ruci Sudbine. Albert Speer je odmah poslije rata napisao kako je Hitler “stekao čvrsto uvjerenje da je cijelu njegovu karijeru, s njezinim brojnim nepovoljnim događajima i privremenim neuspjesima, predodredila Providnost i da ga je ona dovela do cilja koji mu je postavila”. “Ta nepokolebljiva volja”, nastavlja Speer, bila je Hitlerova središnja, “patološka” značajka. No krize 1924. godine podsjećaju da uspon i jednog i drugog do diktature nije bio ni u kojem smislu predodređen ili neizbježan. Hitler nije bio nužni ishod njemačke povijesti kao što Staljin nije bio neizbježno dijete Lenjinove revolucije 1917. godine. Njihovim usponom na vrhovnu vlast upravljale su sreća, ambicija i pružena prilika.

Hitler i Staljin nedvojbeno su dvije vrlo različite ličnosti. Ima površnih sličnosti, ali svaki zaključak izveden na temelju koincidencije nekih činitelja u njihovoj biografiji zahtijeva veliku pažnju. Obojicu je, navodno, nemilosrdno tukao tiranski otac: Staljinov je bio pijani postolar, Hitlerov nasilni malograđanski pedant. I jedan i drugi bili su vrlo privrženi majci. I jedan i drugi protivili su se u mladosti vjerskom odgoju. Ni jedan ni drugi nisu društveno i etnički pripadali matici ruskoga odnosno njemačkog društva – Staljin kao Gruzijac a Hitler kao Austrijanac. I jedan i drugi zadržali su jaki naglasak rodnoga kraja, koji im je pomagao da se ograde od matice. I jedan i drugi započeli su karijeru u političkom podzemlju kao teroristi, Staljin u Ruskoj socijaldemokratskoj stranci prije 1914., a Hitler u mutnom svijetu radikalnog nacionalizma u Njemačkoj poslije 1918. I jedan i drugi sjedili su u zatvoru zbog svojih političkih uvjerenja. Nijedna od tih usporedba nije neobična niti jedinstvena. Početkom stoljeća stotine Europljana završile su u zatvoru zbog svojih uvjerenja; mnogi su bili “autsajderi” na lijevoj ili desnoj strani političke scene. Većina Europljana imala je nekakav vjerski odgoj; malo je dječaka potkraj 19. stoljeća izbjeglo batine, ali je redovno i brutalno zlostavljanje, koje su doživjeli i Staljin i Hitler, bilo također rasprostranjeno. U većini ostalih usporedbi – osobina, dnevnih navika ili radne kolotečine – ta se dvojica razlikuju.

Staljinov biograf mora svladati dvije zapreke: s jedne strane, tu je veliki jaz između prave povijesti Staljinove revolucionarne karijere i hagiografskih izmišljotina iz tridesetih godina 20. stoljeća; s druge strane, očuvani prikazi o Staljinovoj ličnosti kreću se u nevjerojatnoj lepezi od slike neumoljivoga, okrutnog despota lišenog ljudskih svojstava do portreta mirnog, skromnog, toplog ljudskog bića, čovjeka na čije bi koljeno, kako se izrazio američki izaslanik John Davies, “dijete poželjelo sjesti”. Staljin je bio čovjek različitih lica. I ta su se lica mijenjala tijekom vremena. Za sliku “stvarnog” Staljina treba uzeti u obzir činjenicu da su fiksne točke u svakom opisu u stvarnosti određene vremenom i okolnostima u kojima je opis napravljen. Miran, sirov i uvijek oprezan Staljin koji se javlja u mnogim opisima suvremenika iz njegove političke mladosti razvio se četrdesetih godina 20. stoljeća u očinskog, uzdržanog i mušičavog državnika. Pojedinosti o njegovoj mladosti dobro su poznate. Staljin, sin postolara i pralje, rodio se 6. prosinca 1878. godine u malom gruzijskom gradu Goriju, u dalekim kavkaskim graničnim područjima ruskog carstva. Bilo je to doista neugledno podrijetlo za čovjeka koji se pedeset godina poslije uspeo na vrhunac moći. Život je započeo kao pravi proleterski revolucionar, siromaπan i obespravljen. Pohađao je mjesnu školu u kojoj je njegovo izvanredno pamćenje privuklo pažnju učitelja, koji mu je osigurao mjesto u sjemeništu u gruzijskoj prijestolnici Tbilisiju. Ondje je mršavi dječak, kozičav zbog boginja koje je prebolio u djetinjstvu, pomalo krivonog, s lijevom rukom koja je bila pet centimetara kraća zbog sepse uzrokovane čirom, uspostavio prvi kontakt s ruskim socijaldemokratskim pokretom.

Staljin se pridružio tom pokretu u dobi od osamnaest godina, pa su ga izbacili iz sjemeništa. Privlačio ga je beskompromisni revolucionarni stav ruskog marksizma kao i jednostavne pouke klasne borbe. Pridružio se ilegalnom pokretu i proveo sljedećih sedamnaest godina u loše osvijetljenim i opasnim katakombama. Ondje je naučio kako preživjeti brisanjem vlastite ličnosti: mladić koji se rodio kao Josif Džugašvili postao je najprije “Koba”, ponekad “David”, “Nižeradze”, “Čižikov”, “Ivanovič” sve dok napokon, neposredno prije izbijanje rata 1914., nije preuzeo ime “Staljin” prema ruskoj riječi za “čelik”. Bio je potpuno zaokupljen borbom, mnogo je čitao, pisao više nego što su ljudi koji su ga poslije omalovažavali bili spremni priznati, i pljačkao banke kako bi smogao sredstva za pokret. Uhićen je najmanje četiri puta i prognan u Sibir. Odatle je pobjegao, a to je kod carističkog progonstva značilo samo da se ukrcao na vlak i otputovao na Zapad. Bio je delegat na partijskim skupovima u inozemstvu, uključujući Četvrti kongres u Stockholmu i Peti kongres u Londonu, ali je za njegov kasniji uspon bila ključna odluka da se svrsta uz boljševičku ili “većinsku” frakciju kad se Socijaldemokratska partija 1903. godine rascijepila zbog pitanja revolucionarne taktike. Staljin je ostao u ogranku koji je vodio mladi pravnik Vladimir Iljič Uljanov, čiji je nom de révolution bio Lenjin. Iako je tada bio u zatvoru, 1912. godine izabran je u Centralni boljševički komitet, vodeće tijelo partije, u kojem je ostao, izuzevši kratko razdoblje za vrijeme Prvog svjetskog rata, sljedećih četrdeset godina. Godinu dana poslije prognan je na četiri godine u Turuhansk s državnom plaćom od 15 rubalja na mjesec; ovdje je velik dio vremena provodio u lovu i ribolovu. Jedan prognanik koji je sa Staljinom dijelio istu sudbinu 1916. godine sjeća se tada već tridesetšestogodišnjeg veterana mlade revolucionarne borbe: “Bio je krupan, srednje visine, spuštenih brkova, guste kose, niska čela i kratkih nogu… govorio je dosadno i suhoparno… uskogrudan fanatik.” Staljin je bio ohol i šutljiv, a prema ljudima oko sebe “grub, provokativan i ciničan”. Staljinova se osobnost već očito odredila s obilježjima prepoznatljivim i kod kasnijeg diktatora.

Staljin duguje svoj uspjeh revoluciji 1917. godine. Vratio se iz Sibira u Petrograd i pridružio iskusnim aktivistima koji su se nadali da će slom ruske monarhije uspjeti iskoristiti kao odskočnu dasku za socijalnu revoluciju. Prema herojskoj verziji Staljinova revolucionarnog doprinosa napisanoj tridesetih godina 20. stoljeća, Staljin je bio posvuda, u najtežim krizama. Postao je Lenjinov najprisniji suradnik i neumorno se trudio da utre put boljševičkom preuzimanju vlasti u listopadu. Stvarnost je bila drukčija, premda Staljin nije bio toliko nenametljiv u revolucionarnoj godini koliko navode kasnije revizije njegove uloge. Podupirao je Lenjinovu politiku, objavljenu u travnju 1917., o odbijanju svakog kompromisa s Privremenom vladom. Njegovi članci i govori odaju nepokornoga, beskompromisnog revolucionara koji je razotkrivao nedovoljno fanatične ili oportunističke socijaliste kao kontrarevolucionarnu opasnost i pozivao partiju i stanovništvo da preuzmu inicijativu prenošenjem vlasti na trudbenike u ruskom društvu. Njegovi uskogrudni pogledi na partijsko jedinstvo i jedinstvenu partijsku liniju, tipični za tridesete godine 20. stoljeća, razvili su se u potpunosti u ideološkom i organizacijskom previranju između dviju revolucija. Staljin je u “Pravdi” pozivao na “jedno zajedničko mišljenje”, “jedan zajednički cilj” i “jedan zajednički put”.

Upravo je Staljin u srpnju 1917. podnio izvještaj Centralnog komiteta koji je pozivao na raskid s drugim socijalističkim strankama, menjševicima i socijalističkim revolucionarima, zbog njihove potpore “buržoaskoj” vladi. Njegovi govori odražavaju jasno razumijevanje političkih realnosti i dosljedan revolucionarni kurs. Kada je u listopadu 1917. nastupila konačna kriza Privremene vlade, Staljin je s većinom članova Centralnog komiteta glasovao za državni udar. Njegov je govor, zabilježen u kratkom zapisniku, završio sljedećom uputom: “Moramo čvrsto i odlučno poći putem pobune”.

Dio tog revolucionarnog oduševljenja možda je ubačen poslije, kada su Staljinova sabrana djela objavljena četrdesetih godina prošloga stoljeća. Državni udar u listopadu 1917. bio bi uspješan i bez Staljina, no nema dvojbe da je Staljin silno napredovao u legalnom političkom okruženju. Nitko nije nikada posumnjao u činjenicu da je on bio angažirani revolucionar koji je, tijekom cijele 1917. godine, smatrao revoluciju sredstvom prenošenja vlasti na obične ljude i potpunog uništenja privilegiranog društva koje ih je eksploatiralo. To je bio njegov métier, njegov razlog za život. Postoje mnogi oprečni opisi Staljina u ranom razdoblju njegove karijere, no u većini je prikazan kao politički beznačajna osoba. Ovakva negativna prosudba i poznata definicija Staljina kao “sive mrlje” potječu iz memoara jednog neboljševika, Nikolaja Suhanova, objavljenih 1922.; zapečatila ju je kasnija zajedljiva primjedba Trockog, koji je Staljina nazvao “vodećim mediokritetom partije”. Kamenjev, koji je za vrijeme rata bio u progonstvu sa Staljinom, otpisivao je njegove riječi “kratkim, gotovo prijezirnim primjedbama”. Lenjin je, navodno, opravdavao Staljinovo imenovanje na državni položaj u listopadu 1917. jer “ne zahtijeva nikakvu inteligenciju”; Staljinovo ime bilo je posljednje na popisu dvanaest komesara što ga je sastavio Lenjin. Predodžbu tupog birokratskog oportunista odražava rani nadimak tovarišč Kartotekov. I Staljinovo ponašanje i osobnost pridonosili su toj slici. Bio je naizgled skroman i nepretenciozan, bez vatrenosti i intelektualnog pouzdanja mnogih svojih kolega. Glas mu je bio “bezbojan”; bio je slab govornik, čitao je iz pripremljenih tekstova, s povremenim stankama i mucanjem, te gotovo bez modulacije radi potrebnog naglašavanja određenih dijelova u metodološkim tekstovima. Prema kasnijim kritičarima, govorio je poput “jučerašnjeg uvodnika u ’Pravdi’, kojega je vjerojatno i napisao”. Na sastancima je često sjedio postrance, govorio malo ili šutio, pušeći cigarete ili lulu napunjenu smrdljivim duhanom, ali budan i pažljiv.

Lako je shvatiti zašto su mnogi od njegovih sudrugova podcjenjivali čovjeka koji se krio iza maske nespretne skromnosti i intelektualne plahosti. Staljin se znao majstorski pretvarati. Dok su neki u njemu vidjeli samo tupost uma, iza toga krio se lukav, dobro obaviješten, oprezan i organiziran inteligentan čovjek. Staljin nije bio glup. Čitao je nezasitno i kritički. Tridesetih godina prošloga stoljeća njegova je biblioteka imala 40.000 knjiga. Mnogo je pisao, i prije 1917. i dvadesetih godina, djela i govore koji su, kad su objavljeni, popunili trinaest svezaka. Njegovi su prikazi marksizma promišljeni i argumentirani jasno, logično, dosljedno i odmjereno. Njegova je proza, premda su je poslije isticali kao uzor socijalističke jasnoće, dosadna i nemaštovita, začinjena tek povremeno ponekom privlačnom metaforom, pogotovo zbog pompoznog okolnog teksta. Bio je sklon onome što je 1917. nazivao “kreativnim marksizmom”, a njegova politička razmišljanja odaju um koji je bio voljan prilagoditi marksizam stvarnosti isto toliko spremno koliko i Lenjin. Nije nikada odstupao od središnjeg pitanja stvaranja komunističkog društva. Njegov pogled na komunizam bio je prije jednostran negoli uskogrudan. Već zarana u svojoj političkoj karijeri smatrao je komunizam povijesnom nužnošću, premda je zbog stvarnosti, s kojom su se boljševici suočili dvadesetih godina 20. stoljeća, komunizam bio puka utopija.

Premda nije bio glup, Staljin nije bio ni “intelektualac”, i to je za njega bio pogrdan izraz. U usporedbi s osobama poput Lenjina ili Trockog, njegova je osobnost dvadesetih godina bila izrazitije plebejska. Bio je sirov i nije okolišao; često je psovao, čak pred Lenjinovom ženom, što je potaknulo štetni dodatak oporuci. Psovanje je odvajalo najniži sloj pokreta od obrazovane i dobro odgojene boljševičke inteligencije i preraslo je u endemsko ponašanje u skupini kojom se Staljin okružio tridesetih godina. Prema jednoj znakovitoj anegdoti, koja je možda uljepšana (jer je potjecala od Trockoga), poslije jedne večere 1924. godine Staljin, Kamenjev i šef sigurnosne službe Dzierzynski (Dzeržinski) pozvali su jedan drugoga da kažu što im se najviše sviđa. Staljin je odabrao sljedeće: “U životu je najslađe odabrati žrtvu, pažljivo pripremiti udarac, čvrsto udariti, a zatim otići u krevet i mirno spavati”. Bila istinita ili ne, priča odaje središnji element Staljinova političkog ustroja. Njegovo mišljenje o drugima bilo je cinično i oportunističko; bio je obziran prema onima koji su mu bili korisni sve dotle dok ih je trebao, a s onima koji su mu stajali na putu nije se sukobljavao nego ih je nadmudrivao. Promatrao je ljude poput grabežljivca koji razumije svoj plijen. Staljin je bio tajnovit i nelojalan, ali i potpuno sposoban osvojiti povjerenje pojedinca kojemu je htio doći glave. “čuvajte se Staljina”, ponavljao je navodno Lenjin. “On je uvijek spreman da vas izda.” Staljin je imao malo prisnih prijatelja, ali je znao biti veseo i prijateljski raspoložen kad mu je to odgovaralo. U cijeloj karijeri pratilo ga je duboko nepovjerenje prema drugima, koje je poslije u njegovu životu graničilo s patološkim osjećajem. Stoga se nagonski ponašao osve-toljubivo i hirovito, premda se tridesetih godina u javnosti doimao, prema riječima jednog od mnogih stranih posjetilaca koje je Staljin očarao, poput “ugodnog, ozbiljnog postarijeg čovjeka”.

Njegove radne metode razvijale su se zajedno s njegovom ličnošću. Nije nikada bio blagi partijski činovnik iz narodnog mita, birokrat koji se pretvorio u diktatora. Nikolaj Ivanovič Buharin, urednik “Pravde” dvadesetih godina i jedna od glavnih žrtava Staljinovih kasnijih čistki, smatrao je “lijenost” Staljinovom glavnom osobinom, no taj se pogled ne poklapa s predodžbom neumornog funkcionara koji pretiče svoje suparnike zahvaljujući administrativnoj ustrajnosti. Staljin je neumorno radio, ali njegov je rad bila politika. Zanemarivao je svoje komesarske dužnosti do te mjere da ga je Lenjin javno ukorio. Nije volio upravne dužnosti, pa se 1924. povukao iz oba komesarijata. Rutinski posao partijskog sekretarijata obavljala je brojna ekipa dužnosnika i pomoćnika koje je Staljin okupio poslije 1922. Staljin je bio aktivist i revolucionar, i ostao je takav sve dok je mogao. Osobnu kolotečinu njegova rada često navode kao opreku Hitleru, no bilo je sličnosti. Ustajao je kasno i lijegao kasno; većinu dana provodio je na sastancima i rješavajući korespondenciju, no znao je i odlaziti u svoje dače, a tridesetih godina odlazio je na duge odmore. Navečer je ponekad pozivao goste na večeru ili možda pogledao nekakav film u kremaljskom kinu ili raspravljao do kasno u noć. Pio je malo, obično lako gruzijsko vino, ali je uživao promatrajući kako mu se opijaju gosti. Prema ženama bio je vrlo srdačan, pa i šarmantan do galantnosti. Inače bi pojeo jednostavan obrok u skromno namještenu trosobnom stanu koji su mu uredili u Kremlju. Ženio se dvaput, ali je poslije samoubojstva druge žene 1931. godine, koje ga je duboko potreslo, ostao neoženjen tijekom cijele diktature, premda je volio žene. Nije nikada koristio svoju moć za razmetanje, koje mu je bilo antipatično i koje je ismijavao kod drugih.

Hitlerova je biografija otvorenija. Pojedinosti o njegovu životu poznatije su, a njegovi pogledi na mnoga pitanja preživjeli su u njegovim tekstovima i zabilježenim razgovorima. Legenda o Hitleru, razrađena tridesetih godina prošloga stoljeća, bila je bliže istini od službene verzije Staljinove prošlosti. No najskrovitije misli, izražene eventualno u dnevniku ili redovitom privatnom dopisivanju, ostaju tajna i kod Hitlera i kod Staljina. Razumijevanje Hitlerove ličnosti izvanredan je izazov. Čini se da je kod Hitlera gotovo nemoguće premostiti jaz između nespretnog, neuglednog, vrlo povučenog pojedinca i javne političke ličnosti, demagoga i proroka, dok se kod Staljina privatni karakter odražavao u javnoj osobi. U Hitlerovu slučaju suprotnost je doista istaknuta, pa se često spekulira nije li posjedovao nekakav rijetki, teško razumljiv psihološki ili fizički element koji je očaravao i oduševljavao i ljude u njegovoj neposrednoj fizičkoj blizini i mase kojima je počeo držati vatrene govore početkom dvadesetih godina.

Pritom se ne isključuje ni nadnaravno. Dva britanska gosta na jednom Hitlerovu mitingu u Berlinu 1934., koji su sjedili na stadionu metar iza njega, promatrali su ga kako osvaja slušatelje poznatom sve snažnijom strašću i kreštavim glasom. “A tada se dogodilo nešto zapanjujuće”, navodi se u opisu: “Obojica smo ugledali plavičastu munju kako sijeva iz Hitlerovih leđa… Iznenadilo nas je što nije usmrtila nikoga od nas koji smo sjedili iza Hitlera.” Dvojica muškaraca poslije su se pitali nije li Hitler u određenim trenutcima bio opsjednut đavlom. “Zaključili smo da jest.”

Adolf Hitler rođen je 20. travnja 1889. u austrijskom gradiću Braunau am Inn kao četvrto dijete u trećem braku svojega oca. Troje starije djece umrlo je u ranom djetinstvu. Otac mu je bio carinik, a obitelj je pripadala malograđanskom sloju. Otac je umro 1900. godine, a majka Klara 1907. Pohađao je mjesnu školu, u kojoj je pokazao određenu nadarenost, ali je u srednjoj školi u Linzu izgubio zanimanje za učenje. Kao i Staljin, Hitler je bio obdaren izvanrednim pamćenjem. Napustio je školu sa šesnaest godina i preselio se iz Linza u Beč, nadajući se kako će postati slikar ili arhitekt. Nije živio u siromaštvu, kako je poslije tvrdio, jer se uzdržavao znatnim nasljedstvom i prodajom svojih slika, uglavnom gradskih veduta izloženih u lokalnim galerijama. Bečka Umjetnička akademija odbila ga je primiti 1907. godine. Dane je provodio s bečkim besposličarima, a večeri na koncertima i u kazalištu slušajući Wagnerove opere kojima je dirigirao kompozitor Gustav Mahler.

U petogodišnjem mladenačkom razdoblju u Beču nema mnogo znakova koji bi ukazivali na njegovu kasniju političku karijeru; zanimala ga je pučka politika i privlačio pangermanski nacionalizam, no u tom ranom stadiju nije jasno je li njegov nacionalizam bio i izričito antisemitski. No plah, uljudan mladić, nespretan u društvu, koji je ponekad znao biti i grub i nepopustljiv u svojim nazorima, neiskren, sebičan i bešćutan prema prijateljima, prepoznatljivo je nagoviještao podvojenu ličnost iz tridesetih godina.

U svibnju 1913. Hitler je pobjegao iz Beča u München kako bi izbjegao služenje vojnog roka u Austriji. Vlasti su doprle do njega, ali je gotovo godinu dana uspijevao izbjeći deportaciju sve dok se u veljači 1914. dvadesetčetverogodišnji umjetnik nije morao vratiti u Salzburg, gdje su ga vojni liječnici proglasili “nesposobnim za vojnu ili pomoćnu

službu” i dopustili mu povratak u Njemačku.42 U kolovozu iste godine Hitler je čuo da je počeo Prvi svjetski rat dok je stajao na Odeonplatzu u Münchenu. Dva dana poslije javio se kao dobrovoljac u njemačku vojsku, koja ga je primila. Poslije samo dva mjeseca obuke upućen je na ratište u Belgiji i sjevernoj Francuskoj. Poput tisuća drugih mladih Europljana koji su pohitali u borbu, Hitler je priznao da je bio “strašno uzbuđen”.43 Rat je stvorio Hitlera kao što je revolucija stvorila Staljina. Nakon mjesec dana unaprijeđen je u kaplara, a dva mjeseca poslije odlikovan je željeznim križem drugog stupnja (“najsretniji dan u mom životu”, pisao je svom minhenskom kućegazdi). Željezni križ prvog stupnja dobio je napokon u kolovozu 1918. Bio je hrabar i uzbuđen zbog izvanrednih zahtjeva što ih je sukob nametao svakom vojniku, “izlažući svoj život opasnosti svakoga dana, gledajući smrti ravno u oči”.44 Pukim slučajem preživio je četiri godine rata promatrajući kako pogibaju tisuće njegovih sudrugova. Rat je utjecao mnogo više na Hitleov razvoj nego godine u Beču. U Mein Kampfu Hitler ga opisuje kao “najznačajnije i najnezaboravnije doba mojega zemaljskog života”.45 Hitler se u duši stopio s borbom; prema vlastitom priznanju, očvrsnuo je prema paralizirajućem strahu od smrti. Nema razloga za dvojbu da je za mladog vojnika, koji je doživio nemilosrdne godine u abnormalnim i surovim uvjetima na fronti, poraz bio neizdrživ. Hitler je možda nakitio svoje sjećanje na dan primirja, kada se u njemu rodila žestoka mržnja prema onima koji su Njemačku predali saveznicima, no njegovo političko ponašanje tijekom cijele karijere pokazuje potpunu nesposobnost odvajanja stanja psihe od povijesne stvarnosti s kojom se nastojao suočiti. On je nacionalni poraz shvatio kao neposredno osobno poniženje i nosio je u sebi nekontroliranu, strasnu želju za osvetom, koja je ponekad graničila s poremećenošću.

Hitler je započeo poslijeratni život kao vojni doušnik i agitator u Münchenu, zadužen za prijavljivanje radikalnih političara i za održa-vanje povremenih govora protiv marksizma i Židova. U rujnu 1919. godine upisao se u malu münchensku političku stranku koju je 9. siječnja iste godine osnovao urar Anton Drexler. Drexler je prije toga bio član Domovinske stranke, koju su 1917. osnovali radikalni nacionalisti i pangermanski političari radi potpore ratu. Hitlerov članski broj u Njemačkoj radničkoj stranci bio je 555 (upisi su počinjali s brojem 501). U studenom 1919. imenovan je vođom promidžbe. Stranka je 1920. promijenila ime u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku te objavila stranački program od dvadeset i pet točaka. Sljedeće godine, 29. srpnja 1921., izabran je za predsjednika stranke, te je u tom svojstvu pokušao izvršiti državni udar, Putsch, zbog kojega je završio u tvrđavi Landsberg i stekao preko noći nacionalni politićki ugled. Dojmovi o mladom politićaru vrlo su raznoliki. Ljudi koji su ga čuli kako govori ili koji su bili privučeni u njegov krug opisuju ga riječima kakve bi se mogle primijeniti na pučkog propovjednika s božanskom objavom. “U njemu je gorjela nekakva nepoznata vatra”, sjeća se njegov prisni prijatelj Max Amann.47 No mnoga svjedočanstva navode na zaključak da su Hitlera smatrali promašenim čovjekom; kad nije bio u akciji, njegov su izgled i ponašanje bili nezanimljivi i neupadljivi, a kad je pokušavao nastupati kao tribun izdanog naroda često je bio smiješan. Njegov zaštitni znak, prljavi baloner, uski tamni brkovi, obješeni čuperak kose, blijedo i malo podbuhlo lice, pa i sivoplave oči koje su ponekad bile prazne i bezizražajne – sve su te crte činile Hitlera lako prepoznatljivim, ali ne i manje odbojnim.

U indikativnom sjećanju na susret s Hitlerom 1920. godine, tijekom prijema u münchenskoj vili kompozitora Clemensa von Franckensteina, jedan od gostiju točno je opisao mješavinu Hitlerove društvene nesigurnosti i kreštave demagogije. Hitler je stigao s drugim gostima, glumcima i slikarima. Na cipelama je imao gamaše a na glavi šešir spuštena oboda, nosio je jahaći bič, premda nije znao jahati, i koristio se njime kao poštapalicom, lupkajući povremeno po čizmama. Poveo je sa sobom i psa. Nalikovao je na “stereotip konobara”, i sjedio nespretno suzdržan u prisutnosti svojega aristokratskog domaćina. Nakraju se odjednom uhvatio za šlagvort i započeo politički monolog u stilu koji je zadržao cijeloga političkog života. “Nasrnuo je na nas poput divizijskog kapelana”, sjeća se jedan drugi gost. “Dobio sam dojam temeljne gluposti.” Hitler je počeo propovijedati, a kada ga nitko nije prekinuo, stao je vikati. U prostoriju su pohrlile sluge da zaštite svojega gospodara. Kad je otišao, gosti su se međusobno pogledali, kako je zabilježio jedan od njih, poput putnika u vlaku koji su odjednom shvatili da su “sjedili u odjeljku s psihopatom”.48 Zbog potpune zbunjenosti ili neugodnosti što ih je Hitler mogao izazvati u svakome tko nije bio privučen njegovom predstavom bilo ga je teško ušutkati kad bi rasprava krenula. Hitler je naučio upotrebljavati takav način kao obranu od neslaganja ili prigovora, te bi sugovornika doslovce dotukao. Kako je 1933. godine primijetio Hermann Rauschning, stranački vođa u Danzigu, Hitler je tiradama “pobjeđivao svoje inhibicije”, pa je stoga bilo jasno “kako su mu vikanje i grozničav tempo bili potrebni za njegovu rječitost”.

Hitler nije bio nužni ishod njemačke povijesti kao što Staljin nije bio neizbježno dijete Lenjinove revolucije 1917. Do vrha su došli uz puno sreće i ambicija

Dvadesetih godina Hitleru je na neki način uspjelo pretvoriti neprivlačni bombastični monolog u trijumfalno javno govorništvo koje je postalo najizrazitiji atribut budućeg stranačkog vođe i diktatora. Bio je svjestan dojma što ga je ostavljao, i nije nimalo dopuštao kritiku, nepažnju ili smijeh. Prema Heinrichu Hoffmannu, njegovu fotografu, kojemu nije nikada bilo dopušteno snimiti Hitlera s naočalama ili u kupaćim gaćicama, Hitler se “strašno bojao da ne ispadne smiješan”.50 Pomno je uvježbavao govore i pazio na koreografiju. Govore je isprva pisao sam, poput Staljina, ali ih je poslije diktirao. Interpretirao je govor onako kako je htio da ga slušatelji čuju, i zahtijevao od tajnica da ga reproduciraju dok je govorio, bez bilješki. Na taj je način napisan govor za desetu obljetnicu Hitlerove diktature. Njegova ga je tajnica prvih nekoliko minuta jedva čula dok je u početku govorio polagano i tiho, koračajući gore-dolje po sobi. Završio je vičući u zid, okrenutih leđa, ali posve razgovijetno.51 Ponavljao je govore sve dotle dok nije bio posve siguran da predstava djeluje. Spoznao je vrlo rano moć svojega muklog, hrapavog glasa s jakim austrijskim akcentom; isprva spor i odmjeren, postao bi kreštav, bučan i gnjevan, povremeno, ali nakratko, i histeričan. Smatrao je da se u politici govorom uvijek postiže više nego pisanjem: “Moć koja je uvijek pokretala najveće vjerske i političke lavine u povijesti”, pisao je u Mein Kampfu, “bila je od pamtivijeka moć izgovorene riječi.” Političke se strasti, tvrdio je, mogu potaknuti samo “vatrom riječi bačenih u mase.”52

Među brojnim povijesnim gledištima o Hitleru javlja se i općenita pretpostavka da je sadržaj njegovih govora bio manje važan od naćina na koji su oni bili održani. Prema uobičajenom mišljenju, Hitlerove ideje nisu bile originalne i promišljene, bile su proizvod trome inteligencije i diletantskog ukusa. Mein Kampf smatra se općenito mješavinom sebičnog i lažnog životopisa s jedne i bombastičnog plagi-ranja tu ih ideja s druge strane. “Hitler je bio tipičan primjer poluo-brazovana čovjeka”, pisao je njegov bivši ministar gospodarstva 1945. godine. “Doista je mnogo čitao, ali je tumačio sve što bi pročitao po vlastitom shvaćanju… ne poboljšavajući svoje znanje.”53 To je samo pola istine. Hitler je doista čitao kako bi u knjigama našao potporu svojim idejama; njegova biblioteka, koja je preživjela rat, pokazuje da je čitao mnoga djela suvremene popularne filozofije, politologije i ekonomike, te pažljivo podcrtavao ili na marginama označavao odlomke koji su mu se sviđali ili nisu sviđali. Čitao je Schopenhauera, Lenjina; Čitao je Paula Antona de Lagardea, apostola “načela vođe” iz stoljeća; čitao je Houstona Stewarta Chamberlaina, možda najpoz-natijeg rasnog teoretičara s kraja 19. stoljeća.54 No očito je da je Hitler iz svih tih izvora izveo svoj svjetonazor i vlastite ideje o političkoj praksi i ponašanju. Te su ideje u većini slučajeva postale idées fixes, i one su obilježile njegovu kasniju političku karijeru kao što je Staljinov kreativni marksizam obilježio njegovu. Činjenica da je Hitler bio uskogrudan i izbirljiv, slijep na racionalne ili kritičke prigovore, intelektualno naivan ili banalan ne umanjuje vrijednost njegovih ideja kao povijesnog izvora u shvaćanju njegova uspona do vlasti i diktature koja je potom uslijedila. Mein Kampf ostaje neprocjenjiv izvor za shvaćanje Hitlerova pogleda na svijet.

Njegov se svjetonazor može brzo ocrtati. On se držao njegovih glavnih crta cijeloga života premda su se pojedinosti mijenjale tijekom vremena. Hitler je bio uvjeren da je svjedok jednog od povremenih prevrata u svjetskoj povijesti, potaknutog Francuskom revolucijom i razdobljem neobuzdanog individualizma i ekonomskog egoizma koji su uslijedili. Podjela europskog društva na klase, koja je odgovarala interesima buržoazije, stvorila je klasnu zavist i štovanje novca, otuđila radničku klasu od nacije i potaknula revolucionarni internacionalizam koji je zaprijetio europskoj civilizaciji. Ključ opstanka bilo je priznavanje činjenice da povijest napreduje rasnom a ne klasnom borbom, te da je ispravno shvaćanje važnosti rase (ili nacije) ključ za prevladavanje klasne revolucije i uvođenje nacionalne revolucije.55 Trebalo je iznad svega očuvati rasu, te kulturu i društvene institucije koje rasna zajednica stvara. To je po Hitlerovu mišljenju bio središnji zadatak politike. Njegov radikalni nacionalizam prelazio je okvire puke reafir-macije nacionalnih interesa, uobičajene kod nacionalista svih vrsta. Hitler je htio da nacija predstavlja posebnu vrstu zajednice, s “rasnim drugovima” umjesto klasa, gospodarstvom kojim se upravlja u ime naroda i zajedničkom krvlju kao odrednicom privrženosti, kombinaci-jom koja je namjerno određena izrazom “nacionalsocijalistički”, koji duguje isto toliko Hitlerovom austrijskom podrijetlu koliko i njemačkom miljeu radikalnog nacionalizma.56 Neprijatelji tih ambicija bili su uglavnom Židovi. U jednom trenutku potkraj rata Hitler je usvojio popularni antisemitski argument da su Židovi krivi za njemački poraz kao marksisti koji propovijedaju ideologiju raspadanja truloga društva, kao kapitalisti koju vuku konce svjetskog tržišta, ili kao biološki izazov čistoći krvi. Židovi i židovstvo postali su za Hitlera povijesna metafora koja objašnjava krizu Njemačke.

Obojicu, i Hitlera i Staljina, navodno je nemilosrdno tukao tiranski otac: Staljinov je bio pijani postolar, Hitlerov nasilni malograđanski pedant. I jedan i drugi bili su vrlo privrženi majci

Njegovi pogledi na političku praksu bili su cinični i manipulativni. Mase koje je pokretala njegova retorika bile su važne samo kao sredstvo koje će dati revolucionarni zalet političkom pokretu. U svojoj knjizi Hermann Rauschning sjeća se razgovora s Hitlerom o tajni njegova uspjeha kod masa: “Mase su poput životinja koje slušaju svoj nagon. One ne zaključuju umovanjem. Misao je eliminirana na mitingu.”58 Hitler je gledao na ljudske odnose kao na borbu ličnosti: “Vlast uvijek znači prijenos snažnije volje na slabiju”, i taj prijenos slijedi, smatrao je, “nešto u prirodi fizičkog ili biološkog procesa.”59 Njegovo gledište o rasi bilo je gotovo isključivo, odbacujući svaki ljudski materijal koji nije zadovoljavao uvjete. “Svi oni koji ne pripadaju dobroj rasi na ovom svijetu”, pisao je u Mein Kampfu, “otpatci su.”60 Preziranje velikog dijela čovječanstva miješalo se s dubokom mržnjom prema svakome tko je bio označen kao neprijatelj. Hitlerov jezik bio je uvijek začinjen izrazima koji su odražavali apsolutno svojstvo tog opsjednutog neprijateljstva: “iskorijeniti”, “razoriti”, “uništiti”. Tko god bi se s njim sukobio, bio bi otpadnik; poput Staljina, bio je veliko zlopamtilo. U Hitlerovu političkom svijetu ljude je trebalo zavesti pa njima vladati ili isključiti i ukloniti.

To su bila gledišta i stajališta koja je Hitler nosio sa sobom dok se preobražavao iz radikalnog nacionalističkog agitatora u državnog poglavara i diktatora. Kao zreli političar, pokazivao je više pristojnosti i samosvjesno dostojanstvo, ali žestoke provale bijesa trajno su se zadržale. S vremenom se Hitler tim provalama počeo koristiti kao poli-tičkim sredstvom, koje bi namjerno uključivao ili isključivao radi nji-hova učinka u pregovorima, premda je i dalje znao potpuno i posve nehinjeno izgubiti kontrolu nad sobom. Hitler je pokazivao golemu živčanu napetost, koja se očitovala brojnim bolesnim stanjima, stvarnim i zamišljenim.61 Iako je odobravao odlučnost kao političku vrlinu, često su ga nalazili u stanju neodlučnosti i živčane neizvjesnosti. Obuzimali su ga i trenutci sigurnosti i “željezne odlučnosti”, i to iznenada, nakon nekoliko dana oklijevanja, kao da je odjednom prikupio impulzivnu energiju. Privid temeljite sposobnosti za intuitivnu prosudbu bio je jedna od metoda koje je Hitler razvio kako bi pojačao opću predodžbu o sebi kao o njemačkom mesiji. U svakodnevnim kontaktima iskorištavao je razliku između svoje vanjske neupadljivosti i navodne izvanredne osobnosti. Skromno ali elegantno odjeven, osvajao bi simpatije gostiju s prividno blagom normalnošću. No nakon pozdrava sa smiješkom i rukovanja, “s ravno i nisko pruženom rukom”, slijedila bi i neugodna i neočekivana šutnja. U tom bi se trenutku Hitler čvrsto i prodorno zagledao u oči ispred sebe. Učinak bi bio hipnotički, kao u kunića skamenjenog pred ukočenim pogledom zmije. Oči bi ostale, kako primjećuje jedan od Hitlerovih prevoditelja, “čvrsto uperene” u žrtvu; “…oni koji bi izdržali taj pogled bili su prihvaćeni”, oni koji su oborili pogled ili bili ravnodušni bili bi otpisani.62

Raskorak između diktatorovih mesijanskih pretenzija i njegove dosadne osobnosti rastao je s vremenom. Čovjek koji je mogao oboriti Versajski sporazum, obnoviti njemačku vojnu moć, objaviti rat polovici svijeta i uništiti milijune nerazumljivo se razlikovao od uskogrudnoga, moralizatorskog, malograđanskog Hitlera čiji je omiljeni dnevni obrok bio poslijepodnevni čaj. Obični Hitler bio je pedantan i izbirljiv, njegovi ukusi u kulturi bili su ograničeni, a režim privatnog života ukočen i asketski, osobito tijekom rata. Nakon 1933. Hitlerov je život bio banalna rutina. Počeo se sve više izdvajati iz društva i brižljivo je, čak opsjednuto, kontrolirao svoj monotoni način života. Nakon samoubojstva nećakinje Geli Raubal, kojoj je bio vrlo privržen, 1931. godine, distancirao se od žena. Suprotnost grubom, sirovom i društvenom Staljinu je očita. Hitler je mrzio pušenje: Staljin je pušio cijeloga života. U Hitlerovim rezidencijama – u uredu kancelara u Berlinu i u alpskom utočištu u bavarskom gradu Berchtesgadenu – zasebne su sobe za odmor poslije obroka bile namijenjene pušačima i nepušačima. Nitko se nije usudio pušiti u njegovoj prisutnosti. Hitler je bio trezvenjak (dopuštao je sebi malo konjaka u mlijeku kako bi lakše zaspao, i viđen je sa čašom šampanjca onoga jutra kada je Japan napao Sjedinjene Dræave u Pearl Harboru); uz obroke je najradije pio mineralnu vodu, inače čaj od kamilice ili cvijeta lipe.63 Hitler je bio vegetarijanac i mrzio je lov; Staljin je jeo velike količine mesa, pio vino ili votku i navodno je bio najopušteniji sa sačmaricom ili štapom za pecanje.64 Hitler je znao biti ponizno uljudan, džentlmen s osobama suprotnog spola, a psovao je vrlo rijetko, pa se njegova tajnica u svojim poslijeratnim memoarima još sjećala kako je psovao Talijane zbog predaje Saveznicima 1943. godine.65 Premda je sebe smatrao umjetnikom koji je postao političar, njegov je ukus bio daleko od boemskog. Usprkos Wagneru, njegovo omiljeno glazbeno djelo bila je opereta “Vesela udovica” Franza Lehára; uživao je u romanima s divljeg zapada Karla Maya; u Hitlerovoj kul-turnoj ostavštini, skrivenoj u rudniku soli 1945. godine pronađen je i primjerak pjesme “Ja sam kapetan u svojoj kadi”.66

Dio objašnjenja za široki jaz između dosadne privatne osobe i priprostih ukusa s jedne strane i, s druge, napornog i samosvjesnog života usred svjetske povijesti može se pronaći u tumačenju motivacije za moć. Kao ni Staljin, Hitler nije težio za moći samo radi nje same. Čini se da mu vanjski znakovi moći nisu mnogo značili. Nakon niza godina ogorčenja zbog neuspjeha, Hitlerovu krhku ličnost možda je doista psihološki potkrijepila moć, no ta je moć za njega služila određenom cilju. Hitler je smatrao da je njegova moć dar Providnosti njemačkom narodu, koji treba iskoristiti samo za spašavanje Njemačke iz stanja klonulosti i sramote. “Ovo je čudo našega doba”, izjavio je na jednom stranačkom mitingu u studenom 1937., “što ste me pronašli, pronašli me me u milijunima. A ja sam pronašao vas. Na sreću Njemačke.”67 Hitler je u sebi vidio spasitelja Njemačke: osobnu moć, po njegovu uvjerenju, dodijelila mu je svjetska povijest, a skroman početak i jednostavan život samo su odražavali činjenicu da ga je za njegovo poslanje odabrala Providnost, koja ga je znala izabrati u masi. Ubrzo poslije krize koja je dovela do uklanjanja Ernsta Röhma u lipnju 1934. godine, Hitler je u Reichstagu svečanim glasom izjavio: “U tom trenutku bio sam odgovoran za sudbinu njemačkog naroda…”68 Hitler je bio fanatično usmjeren na spas njemačke nacije kao što je Staljin bio usmjeren na opstanak revolucije. Bio je uvjeren da je sred-stvo povijesti koje će osigurati taj spas kao što je Staljin bio uvjeren da je nezamjenjiv za izgradnju komunizma. Taj duboki osjećaj ispunjene sudbine slaže se s Hitlerovom cjelokupnom političkom karijerom, od ranih poslijeratnih godina u kojima njegovi govori i tekstovi odaju neprofinjen ali nekonvencionalan um koji se bori s poukama svjetske povijesti do konačne oporuke, koju je diktirao 1945. i u kojoj prisvaja mjesto u toj povijesti: “Posijao sam dobro sjeme. Zahvaljujući meni, njemački je narod shvatio važnost borbe koju vodi za opstanak…”

Nakon neuspjelog puča 9. studenoga 1923. Hitler je sljedećeg dana zaprijetio da će se ustrijeliti u kući u kojoj se skrivao, ali ga je razoružala snalažljiva domaćica koja je neposredno prije toga naučila džiu-džicu. Policija ga je odvela u zatvor

Ni Hitler ni Staljin nisu bili normalni. Koliko se može prosuditi, nisu bili poremećeni u kliničkom smislu, premda ne bi bilo teško podleći iskušenju i pretpostaviti da bi čudovišna djela i ludilo morali ići ruku pod ruku. Bili su to ljudi izvanredne osobnosti i izuzetne političke energije. U oba slučaja poticalo ih je duboko opredjeljenje za jedinstven cilj, i obojica su sebe smatrali, iz različitih razloga, povijesnim izvršiteljima tog cilja. Licem u lice s takvom sudbinom, u obojici se razvila pretjerana sklonost prema bolesnim idejama. Staljin se strahovito bojao smrti, a kako je stario, počeo se bojati što bi njegova smrt mogla značiti za revoluciju koju je po vlastitom mišljenju štitio. I Hitlera je obuzimao strah da neće živjeti dovoljno dugo. “Opsjednut strahom od vremena”, primijetio je jednom hamburπki stranački vođa Albert Krebs, “htio je zbiti stoljetni razvoj u dva desetljeća…”70 Obojica su bili nemilosrdni, oportunisti i taktički fleksibilni, i njihova je politička praksa bila beskompromisno usredotočena na osobni opstanak. Suradnici i suparnici podcjenjivali su obojicu, ne shvaćajući da se iza tih ličnosti, koje su bile tako neupadljive i skromne u stanju mirovanja, krije tvrda jezgra ambicije, političke nemilosrdnosti i amoralnog pomanjkanja obzira prema drugima u političkom djelovanju. Obojicu su zaokupljali svakodnevni izazovi političkog života; obojica su morali izgraditi svoj put do diktature vlastitim snagama usprkos otporu. Jednostrana posvećenost cilju i snažna volja, koje su obojica pokazivala dvadesetih godina prolšoga stoljeća, nisu ih automatski dovele na položaj neograničene vlasti, koji su osvojili tridesetih godina. Diktatura nije bila predodređena. Nije jasno kada je Staljin potpuno shvatio da bi njegova osobna moć mogla biti sigurniji put za zaštitu revolucije negoli kolektivno rukovodstvo – možda u posljednjim mjesecima Lenjinova života. Hitler se tek u zatvoru, 1924. godine, počeo poistovjećivati, isprva nesigurno, s osobom pozvanom da spasi Njemačku. Trebalo je vremena da se razviju takve predodžbe o sebi, i još više vremena za njihovo uvjerljivo prenošenje na šire stranačke/partijske krugove ili javnost. I Staljin i Hitler morali su najprije ovladati svojom strankom odnosno partijom kako bi tek tada mogli prisvojiti širu vlast.

“Protivimo se tome da jedna osoba odluËuje o pitanjima partijskog rukovodstva”, pisao je Buharin 1929. godine. “Protivimo se zamjeni kolektivne kontrole kontrolom jedne osobe…”71. Dvadesetih godina, poslije Lenjinove smrti, BoljπeviËkom partijom trebalo je rukovoditi srediπnje tijelo. U prvih nekoliko godina nakon 1924. nijedna osoba nije dominirala u Centralnom komitetu Politbiroa. PolitiËke odluke donosile su se poslije rasprave u srediπnjim institucijama partije. Staljinov je glas bio jedan glas me u mnogima. Jezgru centralnog rukovodstva tvorili su Zinovjev, Kamenjev, Buharin, Trocki i pred-sjednik Sovjeta narodnih komesara Aleksej IvanoviË Rikov, imenovan nasljednikom Lenjina poslije njegove smrti 1924. godine. VeÊ 1930. svi su oni otjerani s partijskog vrha, a Staljina su opÊenito smatrali “gazdom”, najvaænijom osobom u rukovodstvu. “Kada on u e”, tvrdi se u jednoj ranoj biografiji objavljenoj 1931. godine, “le a se usprav-ljaju, paænja usredotoËuje: prisutan je veliki vo a…”72

Petogodiπnje razdoblje od 1924. do 1929. godine bilo je odluËujuÊe u Staljinovoj karijeri. Tijekom toga razdoblja iskoristio je svoj poloæaj generalnog sekretara kako bi izigrao i pretekao svoje kolege. Kao prvi korak, prisvojio je ostavπtinu mrtvog Lenjina. U listopadu 1923., kako se Lenjinovo zdravlje polako pogorπavalo, Staljin je predloæio drugim partijskim vo ama da se Lenjinovo tijelo balzamira poslije smrti, ali ga je Trocki ismijao, a Buharin pokroviteljski odbio ideju kao “uvredu sjeÊanja na Lenjina”.73 Me utim, kada je Lenjin Ëetiri mjeseca poslije umro, Staljin je uspio pridobiti veÊinu u Politbirou za svoju zamisao. Balzamiranje Lenjinova tijela nadzirao je Staljinov saveznik Feliks