Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Arhitekti kulture smrti’ u kojem sveučilišni profesori Donald De Marco i Benjamin Wiker pišu o ljudima koji su svojim djelovanjem doveli do seksualne revolucije, legalizacije pobačaja i istospolnih brakova

Svaka građevina ima svoga arhitekta, nekoga tko je u svome duhu zamislio zdanje prije nego što je pristupio njegovoj gradnji. Ako je cjelokupna kultura nešto što su podigli ljudi, tada to znači da je ona poput neke građevine također zasnovana na jednom sasvim određenom idejnom nacrtu. Naravno, za razliku od građevine kultura je rezultat neprekidnog djelovanja mnoštva pojedinaca i ona je znatno složenija i profinjenija od bilo kakve građevine, a budući da se njihovo djelovanje nastavlja tijekom mnogih desetljeća i stoljeća, u njezinu oblikovanju sudjeluje više arhitekata. Arhitekti koji sudjeluju u izgradnji jedne jedinstvene i prepoznatljive kulture pridonose općoj zamisli koja je sukladna izvornoj ideji.

Arhitekti Kulture smrti odbacili su središnju ideju kršćanstva i zamijenili je novom idejom po kojoj je čovjek nastao kao slučajna posljedica slijepih prirodnih sila, a ne kao stvorenje Božje, načinjeno na Njegovu sliku. Po toj novoj ideji čovjek je stvorenje načinjeno isključivo od materije, biće koje je ravnodušna priroda bacila u postojanje i koje je primorano samo odrediti vlastito spasenje. Ovo novo naučavanje o spasenju ima više vidova – ono govori o spasenju uz pomoć golog nagona, prepuštanja seksualnim užitcima, krvave proleterske revolucije, grubog čina volje, kontrole rađanja, kontracepcije, scijentizma, eugenike, itd., itd.

Međutim, svim arhitektima Kulture smrti zajedničko je da odbacuju uzvišenu ideju kršćanstva, što znači da odbacuju i čovjeka kao osobu, tj. kao razumno stvorenje, stvoreno na sliku Božju, koji je jedinstvo besmrtne, razumne duše i tijela. Zaista, modernost možemo definirati kao neprekidnu depersonalizaciju čovjeka, kao nastojanje da se ljudsko biće svede na razinu nižu od ljudske, ne samo s obzirom na neku apstraktnu definiciju, već i s obzirom na sve druge vidove naše čovječnosti. Izvor života depersonaliziran je, između ostaloga, zamjenom prirodnog razmnožavanja neprirodnim, mehaničkim metodama začeća kao posljedice sve bržeg tehnološkog napretka. Nasilno otrgnuta od svog prirodnog očitovanja u braku koji sjedinjuje supružnike i rađa novi život, spolnost tako biva svedena na potragu za golim užitkom, s tim što se drugi ljudi, pa čak i osoba koja čezne isključivo za užitkom, pretvaraju u puke objekte ili u prigode za postizanje užitka. Smrt je također depersonalizirana, budući da bučno ustrajavanje na pravu na eutanaziju pokazuje da mnogi vjeruju kako između čovječnog postupanja prema drugim ljudskim bićima i postupanja prema životinjama ne postoji nikakva razlika, pa okončati život nekom starcu ili starici koja pati postaje čin milosti istovjetan onome što ga pokazujemo kad na isti način i zbog istog razloga okončavamo život ostarjelom kućnom ljubimcu koji boluje od teške bolesti.

U traženju dubljih korijena borbe između »kulture života« i »kulture smrti«… srcu proživljene drame suvremenog čovjeka treba dodati: pomračenje smisla Boga i čovjeka, tipično za društveni i kulturni kontekst u kojem prevladava sekularizam.

Po Ivanu Pavlu II., ovo pomračenje najbolje ćemo razumjeti nazovemo li ga ‘strašnim začaranim krugom’ gdje se gubeći smisao Boga ‘teži i gubljenju smisla za čovjeka, njegova dostojanstva i njegova života; u svoje vrijeme, sistematsko kršenje moralnih zakona, posebice u teškoj stvari poštivanja ljudskog života i njegova dostojanstva, proizvodi jednu vrst postupnog zamračenja sposobnosti shvaćanja životvorne i spasonosne prisutnosti Boga’. Čovjek se odmah prisjeti Augustinove izrjeke po kojoj je grijeh kazna za grijeh.

Kulturu smrti određuje upravo ovaj žaljenja vrijedni začarani krug, ovaj samovoljni gubitak istinskog osjećaja za Boga i za čovjeka. Odbacivanje kršćanstva (a samim time i njegovih moralnih zasada), zajedno s našim nastojanjem da sami određujemo što je naša sudbina (pa, otuda, i da sami definiramo što je dobro a što zlo), ima za posljedicu dominantnu sekularnu kulturu koja danas prevladava i u Europi i u Americi, kulturu koja zagovara seksualne slobode, prakticiranje homoseksualnosti, kontracepciju i pobačaj, ne samo kad je riječ o zakonodavstvu, već i kad je riječ o glazbi, književnosti, umjetnosti, dramskom stvaralaštvu, itd.

Kultura smrti nije nastala sama od sebe, ona nije došla niotkud i nije nas ščepala bez naše privole i znanja. Do jedne tako zamašne i temeljite promjene nije moglo doći bez čitave gomile njezinih arhitekata

Kultura smrti, međutim, nije nastala sama od sebe, ona nije došla niotkud i nije nas ščepala bez naše privole i znanja. Do jedne tako zamašne i temeljite promjene nije moglo doći bez čitave gomile arhitekata Kulture smrti koji su djelovali tijekom mnogih stoljeća, neprekidno planirajući, razarajući i ponovno gradeći svaki dio, svaku razinu i svaki aspekt naše kulture. Kad bismo imali dovoljno prostora i vremena, kao i dovoljno energije i odlučnosti, mogli bismo sastaviti čitav kompendij takvih arhitekata koji bi obuhvaćao više knjiga i protezao se unatrag sve do samih korijena sekularizma u renesansi, pa i dalje, do materijalističke kozmologije starih Grka, ponovno oživljene u renesansi, koja je pružala intelektualnu potporu modernom sekularizmu. Nakon toga mogli bismo pretresti najsvježije novinske tekstove i donijeti temeljit prikaz najnovijih nasrtaja na čovjekovu narav.

Arhitekte Kulture smrti svrstali smo po njihovu specifičnom doprinosu Kulturi smrti. Riječ je o relativno zasebnim kategorijama, iako se kroz naše istraživanje neprekidno provlači pet općih tema. To su: militantni ateizam, odvajanje volje od posljedica njezina odabira, apsolutiziranje slobode, opsjednutost seksom i gubljenje osjećaja za ljudsko dostojanstvo. Tih sedam kategorija nazvali smo: (1) obožavatelji volje: Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche i Ayn Rand; (2) eugeničari – evolucionisti: Charles Darwin, Francis Galton i Ernst Haeckel; (3) sekularni utopisti: Karl Marx, Auguste Comte i Judith Jarvis Thomson; (4) ateistički egzistencijalisti: Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir i Elisabeth Badinter; (5) tražitelji užitka: Sigmund Freud, Wilhelm Reich i Helen Gurley Brown; (6) ideolozi seksualnosti: Margaret Mead, Alfred Kinsey, Margaret Sanger, Clarence Gamble i Alan Guttmacher te (7) širitelji smrti: Derek Humphry, Jack Kevorkian i Peter Singer.

Arthur Schopenhauer

Filozofija je rođena u trenutku kad je otkriveno da postoji važna razlika između privida i stvarnosti. Način na koji stvari zbiljski postoje posve je različit od načina na koji nam se one pričinjaju. Površina stola čini nam se čvrstom i statičnom. Pa ipak, fizika nam kaže da je ona vrlo porozna i nabijena električnim česticama. Netko je rekao da filozofija započinje čuđenjem. Može se također reći da ona započinje znatiželjom. Filozofirati znači nastojati otvoriti vrata koja nam omogućuju da prijeđemo prag privida i uđemo u carstvo zbilje. Osim toga, filozofija zahtijeva hrabrost, budući da mi ne znamo što se nalazi s druge strane vrata dok ih ne otvorimo. Potrebna nam je hrabrost da ostanemo čvrsti nakon što se suočimo s nepoznatim. Filozofija također zahtijeva iskrenost jer nam ona omogućuje da kažemo kakve su stvari same po sebi, bez uljepšavanja i bez omalovažavanja.

Arthur Schopenhauer (1788.–1860.) otvorio je ta posvećena vrata, ‘jedinstvena uska vrata koja vode prema istini’, kako ih je on nazvao, i ugledao, a da okom nije trepnuo, nešto što je strašnije od ičega što je ikad ugledao neki filozof prije njega. Postavljaju se dva pitanja: što je on to vidio i je li to što je ugledao bila stvarnost ili samo privid? Vratimo li se unatrag do Platona i do same srži judaizma i kršćanstva, vidjet ćemo da su ljudi tada vjerovali da je zbilja u osnovi dobra. Činjenica da se moderna filozofija u mnogo temeljnih aspekata odvojila od antičkog i srednjovjekovnog mišljenja ne bi trebala zasjeniti ovo duboko ukorijenjeno uvjerenje o konačnoj dobroti zbilje. Još od vremena oca suvremene filozofije, Descartesa, koji je živio u 17. stoljeću, pa do Georga Friedricha Hegela, dva stoljeća kasnije, filozofi su vjerovali da je sve što postoji s druge strane ovih vrata dobroćudno i usklađeno s ljudskim razumom. S druge strane svijeta pojavnosti (phenomena), pretpostavljali su filozofi, postoji kraljevstvo (noumena) koje je uređeno i koje zadovoljava naš osjećaj za lijepo. Ali, kad je Schopenhauer otvorio vrata koja su vodila od svijeta pojavnosti prema svijetu zbilje, učinilo mu se da vidi stvarnost kakva je ona u sebi i ta stvarnost učinila mu se zloćudnom i odbojnom ljudskom umu. Po Schopenhauerovu mišljenju, ova nepokretna i sveprožimajuća sila manifestira se kao Priroda. Beskorisno je boriti se protiv nje, jer se ona ne obazire na čovjeka i stalo joj je samo do toga da ga potpuno uništi. Prirodi kao utjelovljenju Volje suđeno je da uništi upravo pojedince koje je svojom voljom prizvala u život. Schopenhauer je bio jedan od prvih mislilaca koji je potpuno shvatio implikacije ateizma. On je, kao da oslobađa zlog duha iz boce, pustio s uzice ideju o Prirodi kao ‘slijepoj Volji’ koja u suvremenom svijetu nastavlja igrati važnu ulogu u filozofiji, premda u sasvim neobičnom izdanju. Za Friedricha Nietzschea, koji je pohlepno čitao Schopenhauera, ona postaje ‘Volja za moć’. Za Sigmunda Freuda ona obitava u nesvjesnoj moći ‘libida’. Wilhelm Reich pronalazi je u ‘iracionalnoj srži seksualne žudnje’. Jean-Paul Sartre pronalazi je posvuda i iskustveno je doživljava kao ‘mučninu’. Simone de Beauvoir je zlo od toga kako ona ‘biološki guši žene’ i pretvara ih u lak plijen. Elisabeth Badinter nastoji umaknuti njezinoj ‘opresivnosti’ bijegom u ‘apsolutizirani Ego’. Schopenhauer je otac onog nasljeđa u suvremenoj filozofiji koje je poznato pod nazivom ‘vitalistička iracionalnost’. To nasljeđe, koje je u svojoj biti manihejsko, s užasnutošću reagira na prisutnost Prirode, iracionalnog oruđa bešćutne Volje.

Schopenhauerov glasoviti ‘pesimizam’ je nerazmrsivo povezan s njegovom metafizikom. On proizlazi iz njegova temeljnog postulata po kojemu Priroda nije prijazna već okrutna, ona stvara život samo zato da bi ga uništila i u čovjeku potiče nadu samo zato da bi je izigrala. Prema tome, njezinoj razornoj biti nema lijeka. U konačnici, samo nas smrt može spasiti od neumoljive Prirode. Nitko ni prije ni poslije njega nije tako oporo zatitrao žicu pesimizma i nitko ni prije ni poslije njega nije o njemu pisao s takvim oduševljenjem. On je za metafiziku ono što je Edgar Allan Poe za »Groteskne i arabeskne priče«. Za njega je Priroda istoznačna sablasnosti, a patnje su istoznačne sa životom:

Rađamo se u pomami tjelesnih žudnja i u žaru putenosti, a skončavamo u rastvaranju svih svojih duševnih sposobnosti i ustajalom zadahu leša. A put od prvoga prema drugome, kad je u pitanju naše dobro i naše životne naslade, također se neprekidno spušta nizbrdo: sretno djetinjstvo ispunjeno snovima, radosna mladost, muževne godine ispunjene mukama i patnjama, nemoćna i prečesto bijedna starost, patnje posljednje bolesti i, napokon, smrtna agonija – ne čini li vam se da je život grješka čije posljedice bivaju postupno sve očiglednije?

Imajući u vidu činjenicu da je Schopenhauer odvojio razum od volje, njegov je utjecaj na modernost neizmjerljiv. Po riječima Thomasa Manna, »Schopenhauer je kao psiholog volje otac cjelokupne suvremene psihologije. Od njega započinje razvitak onog smjera u mišljenju koji je preko Nietzscheova psihološkog radikalizma doveo do Freuda i ostalih koji su oblikovali psihologiju podsvjesnog i primijenili je na znanost o čovjekovu duhu.«18 Karl Stern, pak, tvrdi da je »moguće ustanoviti neposrednu vezu između posvemašnjeg ne-razuma Schopenhauerove ‘Volje’ i neshvatljive faze mahnitosti koja je u našem stoljeću gotovo uništila svijet«. Unatoč tome, ova »mahnitost« je, po svemu sudeći, i danas na djelu i traje nesmanjenom žestinom.

Želimo li što potpunije razumjeti Schopenhauera, moramo shvatiti da njegova filozofija nije samo posljedica jasne svijesti o tome što znači odbaciti dobrohotnog Stvoritelja prirode; njegova je misao u najvećoj mogućoj mjeri ujedno i njegova autobiografija. Kao što nam Durant daje naslutiti, želimo li shvatiti Schopenhauerovu iznimno sumornu filozofiju, moramo zaviriti u Schopenhauerov život.

S razlogom možemo vjerovati da Schopenhauerovi roditelji nisu živjeli u sretnom braku. Heinrich Schopenhauer je imao trideset devet godina kad se oženio 19-godišnjom Johannom Trosiener koja se upravo u to vrijeme oporavljala od nesretne ljubavne veze s drugim muškarcem. Tri godine kasnije rodio im se sin Arthur. Otac mu je u 48. godini života pao kroz otvor u jednom od svojih skladišta i dospio u kanal u kojemu se utopio. Sumnjalo se da je riječ o samoubojstvu. Schopenhauerova baka po ocu umrla je umobolna. Njegova se majka, jedna od najpopularnijih spisateljica svoga vremena, nakon muževljeve smrti »odala slobodnoj ljubavi«, kao što nam diskretno kazuje njezin sin. Kad se napokon preudala, uzela je za muža čovjeka dvadeset godina mlađeg od sebe. Arthur je reagirao slično kao i Hamlet kad mu se majka poslije očeva ubojstva udala za strica ubojicu. Uslijedile su ogorčene svađe. U jednom pismu majka mu je napisala: »Ti si nepodnošljiv i težak čovjek i s tobom je teško živjeti; sva tvoja dobra svojstva zasjenjuje tvoja taština.« Schopenhauerov odnos prema majci graničio je s mržnjom. Kad je Goethe kazao Johanni da će njezin sin jednoga dana postati slavan, odgovorila mu je kako nikad nije čula da u jednoj obitelji mogu postojati dva genija. Jednom je prilikom nakon žestoke svađe gurnula svoga sina i suparnika niza stube, našto je Arthur uvrijedio proričući joj da će kasnijim naraštajima biti poznata samo zahvaljujući njemu. Nakon ovog incidenta nikad je više nije vidio tijekom njezinih posljednjih dvadeset četiri godine života. Will Durant je jednom za Schopenhauera rekao: ‘Čovjek koji nikad nije upoznao majčinu ljubav – još gore, koji je upoznao samo majčinu mržnju – nema nikakvog razloga da voli svijet.’

Nietzsche, koji se divio Arthurovim knjigama, jednom je za njega izjavio: ‘Bio je potpuno osamljen, nije imao ni jednog jedinog prijatelja; a između jednog i nijednog proteže se čitava vječnost.’ Njegova primjedba nije sasvim točna. Schopenhauer je imao pudlicu kojoj je dao ime Atma (brahmanski izraz za Svijet-Dušu). Sugrađani su, međutim, njegova psa koji ga je uvijek pratio za njegovih dugačkih šetnji podrugljivo prozvali ‘Mladi Schopenhauer’.

Nije točna tvrdnja po kojoj je Schopenhauer bio nedužni patnik. Zapravo, malo je toga čemu se u životu Arthura Schopenhauera možemo diviti. Bio je oholi osamljenik i u svojim mladim godinama prepuštao se seksualnim užitcima, da bi ga u kasnijim godinama progonila želja za slavom i gorki prijezir prema suvremenicima akademičarima. Po naravi plašljiv i sumnjičav, svoj vrat nije nikad povjerio brijačevoj britvi; lule iz kojih je pušio držao je pod ključem, a prije odlaska na počinak nabijao je pištolje i stavljao ih na noćni ormarić. Psihijatar Karl Stern svjedoči da je Schopenhauer ‘umro u samoizolaciji koju je kao ogorčeni stari neženja, ispunjen mržnjom prema svemu i svakome, zbog svoje mušičavosti sam sebi nametnuo (uz ostalo, bio je ženomrzac i antisemit)’. Po svemu sudeći, Schopenhauer je izvanredan primjer filozofa čiji se nauk može objasniti njegovim životom i čija je filozofija njegov najočitiji izraz.

Je li Schopenhauer, taj, kako se obično kaže, znatiželjni, hrabri i iskreni filozof, doista vidio – nakon što je otvorio vrata što vode u stvarnost, nakon što je podigao koprenu maye – je li on doista vidio užas koji opisuje ili je vidio samo svoj odraz, odraz svoje vlastite izmučene duše u zrcalu, koji mu je rasparao srce? Neki komentatori tvrde da je razlog što je Schopenhauer stavio znak jednakosti između Prirode i žene i što je prijezir koji je osjećao prema sebi projicirao na njih u tome što je kao još mlad čovjek obolio od sifilisa. Drugi iznose teoriju po kojoj je njegova filozofija osvetljiva slika mržnje koju je u svome srcu osjećao prema majci koja ga je sadistički mučila neprekidnim prigovorima. Koji god bio razlog Schopenhauerovu negativnom mišljenju o Prirodi i ženi, ostaje činjenica da je on pustio u optjecaj ideju o neodoljivoj snazi Volje koja je bila sasvim po ukusu velikom broju njegovih intelektualnih sljedbenika i s kojom se suvremeni svijet i danas naslađuje.

Nietzsche, koji se divio Arthurovim knjigama, jednom je za njega izjavio: ‘Bio je potpuno osamljen, nije imao ni jednog jedinog prijatelja; a između jednog i nijednog proteže se čitava vječnost’ vječnost’,Schopenhauerovim knjigama, jednom je za njega izjavio: ‘Bio je potpuno osamljen, nije imao ni jednog jedinog prijatelja; a između jednog i nijednog proteže se čitava vječnost.’

Schopenhauerovu filozofiju možemo prikladno sažeti u tri riječi: Volja, Razdor i Patnja. Volja se posvuda iskazuje kao praiskonska potreba za stvaranjem života. Ali, budući da ona postupa bez ikakvog organizacijskog načela – bez onog što su srednjovjekovni filozofi i teolozi nazivali Providnost – postavljena je pozornica za bezbrojne borbe i za posvemašnji razdor. Budući da sve što je živo teži tome da se održi na životu, svijet se pretvara u golemo poprište sukoba. Ovaj okrutni, nemilosrdni i bezdušni sukob neprekidno izaziva goleme patnje. A upravo čovjek trpi najteže patnje. Ovdje imamo na djelu načelo homo homini lupus est (čovjek je čovjeku vuk). ‘Životne patnje mogu postati tako nepodnošljive’, kaže nam on, ‘da jedva čekamo da nas ščepa smrt koje se bojimo više od ičega drugoga.’ To je ujedno razlog što je ‘kratkotrajnost života, zbog koje se neprekidno tužimo, možda najbolje svojstvo što ga on posjeduje’. Stariji ljudi, koji su prečesto nesretni, priželjkuju smrt. Oni koji umru mladi usrećeni su rijetkom prednošću koju im život može pružiti.

Schopenhauer nam ne pruža nikakvu nadu, on pred nas ne iznosi nikakav plan za ostvarenje društvene pravde, on nam ne nudi život pokretan ljubavlju. Unatoč tome, on je snažno utjecao na mnoge filozofe, ali i na ljude koji se nisu bavili filozofijom, kao, primjerice, na skladatelja Richarda Wagnera, romanopisca Thomasa Manna te na pjesnike Goethea, Flauberta i Baudelairea.

Možda je Schopenhauer najpogubnije utjecao na one koji su njegovo odvajanje nagonske sile života od bilo kakvih racionalnih struktura pogrješno protumačili kao dobrodošao poticaj ‘slobodi’. Shvatimo li tu ‘slobodu’ u Schopenhauerovu smislu, ona čovjeku ne donosi radost. Osim toga, sada bi svima trebalo biti bjelodano da je takvo oslobođenje istoznačno smrti. Da bi sloboda imala svoj pravi smisao kao »sloboda ispunjenja«, potrebno je silu života (uključujući i spolni nagon) zajedno s razumom integrirati u strukturu cjelokupne osobe. Kultura života posjeduje smisao samo onda kad razum i sloboda pokreću život i kad su s njime usklađeni. »Sloboda razdvajanja« lažna je sloboda. Razdvajajući razum od života štetimo životu i lišavamo ga zaštite i pravog usmjerenja. Kultura života je, prema tome, kultura koja veliča jedinstvo života, slobode i razuma. Kultura života doista je kultura osobe shvaćene u smislu jedinstva ovih triju aspekata čovjekova postojanja.

Friedrich Nietzsche

Bila je godina 1870. i upravo je bio započeo francusko-pruski rat. Jedan dvadesetpetogodišnji filolog je, putujući prema fronti, primijetio konjički bataljun koji je uz silan zveket oružja i pompu prolazio kroz Frankfurt. Očaran prizorom, mladi je znanstvenik imao viziju iz koje će kasnije proizići njegova cjelokupna filozofija: ‘Prvi put u životu osjetio sam da se najjača i najuzvišenija Volja za životom ne iskazuje u bijednoj borbi za život, već u Volji za ratom, u Volji za moć, u Volji za nadmoć.’

‘Viziju’ o kojoj je riječ imao je Friedrich Nietzsche, a njegov život i njegovo djelo predstavljat će utjelovljenje ove vizije. Ta veličanstvena vizija zahtijevala je pojavljivanje Nadčovjeka obdarenog veličajnošću, hrabrošću i grubom silom koji će pokušati nešto što će manje neustrašive natjerati da drhte od straha. Zbog lošeg vida i posljedica koje su ostale nakon pada s konja Nietzsche nije bio poslan na frontu, no to ga nije spriječilo da se prijavi u sanitetsku službu u kojoj se iskazao marljivim radom. Međutim, konstitucijski se nije mogao neposredno baviti jezivim posljedicama rata. Bilo mu je zlo već od samog pogleda na krv. Dobio je difteriju i dizenteriju i poslan je kući kao nesposoban. Ako će Nietzsche ikad postati Nadčovjek kakvoga je u svojoj mašti zamišljao, to ne će biti na bojnom polju, već u učionici i u svijetu izdavaštva.

Nietzscheovu zapanjujuću viziju čovjeka pripremila su dva međusobno povezana slijeda događaja: jedan od njih bio je negativan i reakcionaran, drugi pozitivan i stimulativan. Oba zajedno oblikovali su moćan amalgam koji je dao zamah Nietzscheovu životnom putu.

Friedrich Nietzsche rođen je 1844. kao sin luteranskog pastora. U obitelji je i s očeve i s majčine strane bilo mnogo svećenika, pa su ukućani, prirodno, očekivali da će i Friedrich jednoga dana postati svećenik. Čak su ga i njegove školske kolege nazivali ‘popićem’. Nietzscheov otac, koji je podučavao nekolicinu članova kraljevske obitelji, razveselio se kad mu se na rođendan kralja Fridrika Vilima IV. rodio sin jedinac. Dječaku je dao ime po svome kralju.

Godine 1848., kad su malenom Friedrichu bile četiri godine, obitelj je pogodila tragedija, otac mu je umro nesretnim slučajem. Jedna od posljedica očeve smrti jest da su Friedricha odgajale četiri žene: njegova majka, baka i dvije neudane tetke. Jedini izdanak obitelji uz njega jest njegova sestra Elisabeth. Žene su ga ‘razmazile tako da je bio gotovo ženskasto osjetljiv i osjećajan’. Njegova reakcija, za koju možda možemo reći da je bila pretjerana, bila je sasvim razumljiva. Odlučio je da nikad neće biti svećenik.

Godine 1865. Nietzsche je otkrio Schopenhauerovu knjigu Svijet kao volja i predodžba. Ona mu se učinila ‘zrcalom u kojem sam otkrio svijet, život i svoju vlastitu prirodu prikazane zastrašujućom uzvišenošću’. Nietzsche je s oduševljenjem prihvatio Schopenhauerov pojam nesvjesne i iracionalne Volje i dao mu središnje mjesto u svojoj cjelokupnoj filozofiji. Jednako je tako uživao u onome što je smatrao Schopenhauerovim ‘neustrašivim ateizmom’. Po Nietzscheovu mišljenju, Schopenhauer je bio prvi otvoreni i prodorni ateist u njemačkoj povijesti. Nietzsche je poput Schopenhauera iskreno vjerovao da je ateizam nužan preduvjet za napredak filozofske misli.

Nietzsche je odbacio kršćanstvo svojih predaka i kao svog novog Boga prigrlio Volju za životom. U svojoj prvoj knjizi naslovljenoj Rođenje tragedije ovaj stručnjak za riječi dao je ime svom novoprihvaćenom božanstvu:

Tako se dogodilo da se… moj životni instinkt okrenuo protiv etike, utemeljivši radikalnu protudoktrinu koja je bila nagnuta prema estetici, kako bi se na taj način suprotstavila netočnom kršćanskom prikazivanju života. No još joj je trebalo dati ime. Budući da sam bio filolog, što znači čovjek riječi, okrstio sam je prilično proizvoljno – jer, tko može reći pravo ime Antikrista? – imenom grčkog Boga, Dioniza.

Nietzsche je bio očaran svojim novim bogom. Za njega je Dioniz (Bakho) bio Život, nagonski i nepatvoreni život. Po njegovu mišljenju, kršćanstvo nije bilo ništa drugo nego ‘volja za negacijom života’. Ono je ‘pritajeni nagon za razaranjem, načelo klevete, reduktivni agens – početak kraja – i upravo zbog toga Najveća opasnost’. Po Nietzscheovu mišljenju, kršćanstvo je od samog početka zaokupljeno samoprijezirom. Ono je mrzilo ovaj svijet, plašilo se ljepote i senzualnosti i odvraćalo svoje sljedbenike od života, usmjeravajući njihove stvarne i prirodne interese prema ‘bližnjemu’ i ‘budućem životu’.

Dioniz, apoteoza umjetnosti, postao je Nietzscheov bog i uzor koji je potrebno nasljedovati. U svojoj knjizi Rođenje tragedije pripovijeda nam o dva boga koje su Grci obožavali u umjetnosti. Dioniz je bio prvo takvo božanstvo. On je njihov bog pjesme i glazbe, plesa i dramske umjetnosti. Osim toga, on je njihov bog vina i bančenja, radosti u djelovanju, bog ekstatičkog kretanja, nagona i pustolovina i, iznad svega, neustrašive patnje. Zatim je došao Apolon, bog mira, dokolice i spokojstva, bog logike, kontemplacije i filozofske spokojnosti. Dionizu Nietzsche pripisuje nemirnu, mušku moć, dok je Apolon za njega utjelovljenje ženske blagosti.

Premda Nietzsche tvrdi da najplemenitija grčka umjetnost predstavlja jedinstvo ovih dvaju ideala, iz njegovih je djela razvidno da je Dioniz onaj koji je potpuno osvojio Nietzscheovu dušu. Po Nietzscheovu mišljenju, pojavljivanje Sokrata i Platona na grčkoj filozofskoj sceni označilo je jenjavanje dionizijskog duha i prevlast Apolona. Tada je razum zamijenio nagon, kritička filozofija zamijenila je filozofsko pjesništvo, znanost je zamijenila umjetnost, a dijalektika je zamijenila Olimpijske igre. Nietzsche oštro kritizira Platona nazivajući ga ‘predkršćanskim kršćaninom’, a Sokratov savjet koji glasi ‘upoznaj samoga sebe’ osuđuje kao barbarski.

Nietzscheovo mišljenje o Sokratu kasnije će se pretvoriti u pravu zlobu. U svojoj posljednjoj knjizi naslovljenoj Volja za moć, koja je objavljena tek nakon njegove smrti, 1909.–1910., on kaže da ‘Sokrat simbolizira trenutak najdublje izopačenosti u povijesti vrjednota’. On ga s prijezirom naziva ‘manijakalnim moralistom’, ‘lakrdijašem’ i ‘tiraninom’. Sokratovu metodu naziva ‘pretjerivanjem, ekscentričnošću, karikaturom’, ‘samoprijezirom, dijalektičkom suhoparnošću’.

Nietzsche zbog svoje dionizijske naravi nije imao strpljenja za mirni i istraživački um Sokrata, Platona i Aristotela. On filozofiju nije shvaćao toliko kao sklad dionizijskog i apolonskog temperamenta, već je prednost davao onom prvom. U knjizi Volja za moć on kaže da je ‘filozofija, kako je ja shvaćam i u skladu s kojom sam do sada živio, dragovoljna potraga za neugodnim i okrutnim aspektima života.’ Je li mogao svoju naglašenu sklonost opijenosti Dionizom učiniti očiglednijim nego u sljedećem odlomku?

Opijenost mora najprije povećati uzbudljivost cjelokupnog mehanizma: prije nego što se to dogodi, nema umjetnosti. Sve vrste opijenosti, ma kako različito bilo njihovo polazište, imaju moć da to postignu: iznad svega opijenost seksualnim uzbuđenjem, najstarijim i najprimitivnijim oblikom opijenosti. Slično tome, opijenost svetkovanjem, natjecanjem, hrabrim djelima, pobjedom, bilo kakvim gibanjem; opijenost okrutnošću; opijenost uništavanjem; opijenost pod izvjesnim meteorološkim utjecajima, primjerice opijenost proljećem; ili pod utjecajem narkotika; napokon, opijenost voljom, nadutom i preopterećenom voljom.

Novo proljeće i za Njemačku i za dionizijski duh Nietzsche je pronašao u glazbi Richarda Wagnera. »Iz najskrovitije unutrašnjosti njemačke duše«, piše on, »proizašla je moć koja nema ništa zajedničkog s postulatima sokratovske kulture koju ta kultura ne može ni objasniti ni opravdati… Mislim pri tome na njemačku glazbu, na njezin moćni razvoj od Bacha do Beethovena, a zatim od Beethovena do Wagnera. Kako prijezira vrijedni intelektualizam našeg doba može izaći na kraj s ovim čudovištem koje je izašlo iz ovih neizmjernih dubina?«42 Nietzschea se posebno dojmila scena »Ljubav/Smrt« iz trećeg čina Tristana i Izolde, u kojoj je doživio »kako otkucava samo srce svijeta-volje« i osjetio kako »neobuzdana strast za životom struji svim žilama svijeta, sad kao golema bujica koja tutnji, sad kao nježan pjenušavi potočić«.43 Unatoč neobuzdanom oduševljenju Wagnerovim ranim radovima, Nietzsche nikad nije oprostio skladatelju Nibelungova prstena što je skladao Parsifala (1882.). Ova opera veliča kršćanstvo. Ona iskazuje uzvišeno poštovanje Koplju koje je probolo Kristov bok, jednako kao i čaši Posljednje večere.