Nacional donosi ulomak iz netom objavljene knjige pokojnog hrvatskog politologa Daga Strpića ‘Prema novoj političkoj ekonomiji’ s izborom njegovih najvažnijih radova u kojima je pozivao na sučeljavanje hrvatskog društva s temeljnim problemima suvremenog svijeta

 

• DAG STRPIĆ (1946. – 2013.) bio je cijenjeni znanstvenik i profesor političke ekonomije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te angažirani intelektualac iza kojega je ostala bogata teorijska ostavština, a njegov opus magnum bila je političko-ekonomska i politologijska interpretacija Marxove kritike političke ekonomije

 

1. SAMUEL HUNTINGTON

Sraz civilizacija (The Clash of Civilizations) Samuela Huntingtona, danas je u svijetu naveliko diskutiran tekst poznatog američkog politologa i jednog od predsjednika Američkog udruženja za političku znanost, profesora Znanosti vladavine i direktora Olinova instituta za strategijske studije na Sveučilištu Harvard u Bostonu. Tekst je izvorno objavljen u ljetnom broju poznatog američkog politološkog časopisa Foreign Affairs 1993. Slijedila je široka i autoritativna znanstvena polemika, a reprezentativna američko-europska rasprava o tom eseju (uz njegov prijevod) objavljena je prije tri mjeseca u ljetnom broju uglednog francuskog časopisa Commentaire 1994, utemeljenog po velikom Raymondu Aronu. Uz tekstove Huntingtona i Fukuyame priloge su dali Daniel Bell i William Pfaff te Alain Besançon, François Duchêne, André Fontaine, Pierre Hassner i Giuseppe Sacco.

Radovi Samuela Huntingtona već četrdesetak godina zaokupljaju pozornost ne samo politološke i ne samo američke javnosti. Nakon knjiga Vojnik i država: Teorija i politika civilno-vojnih povezanosti (1957) i Zajednička obrana: Strategijski programi u nacionalnoj politici (1961), u svom slavnom Političkom poretku društava u promjeni (1968) on je na tragu paradigme Clifforda Geerza (iz 1963) prikazao Sjedinjene Države kao “historijski novo društvo, ali staru državu” s, po pedigreu, europskim političkim institucijama, dok su azijska i afrička društva koja su upravo prolazila proces modernizacijske promjene označena u tom smislu kao “stara društva, ali nove države”. Modernizacijska dijalektika mobilizacije i institucionalizacije društava u sporoj promjeni i brzih zamjena režima na vlasti, u Huntingtonovoj je povijesno dimenzioniranoj verziji bila osvježenje spram tada vladajuće Almondove i Eastonove sistemske analize “političkog razvoja” i “političkih sustava” te spram glavne struje modernizacijskih teorija koje su sve pokušavale “kompleksnost povijesnog razvoja” zatvoriti u nivelaciju neke opće formule – kako bi rekao Pierre Hassner.

S Michaelom Crozierom i Jojijem Watanukijem Huntington (1975) objavljuje Krizu demokracije: Izvještaj Trilateralnoj komisiji o mogućnosti vladanja demokratskim društvima, s kojom je (1982) u “Globusovu” hrvatskom prijevodu upoznato i naše čitateljstvo. Zaključak Trilaterale bio je da zbog sve slabije participacije i s novom ekonomskom krizom demokratski poreci razvijenog Zapada gube već tradicionalnu legitimaciju, a problemi upravljivosti takvih poredaka mijenjaju karakter. Huntington je (tada te u kasnijoj knjizi Američka politika: Obećanje disharmonije, 1981) predviđao sve veće političke turbulencije u zapadnim porecima.

• ‘Narodi i vlade nezapadnih civilizacija nisu više obični objekti povijesti na milost zapadnom kolonijalizmu, već istu pokreću’

Godine 1991. pojavila se njegova knjiga Treći val: Demokratizacija u kasnom dvadesetom stoljeću, koja je već doživjela više izdanja i uz značajan međunarodni odjek 1992. dobila nagradu Grawemeyer za ideje koje unapređuju svjetski poredak. U njoj je Huntington dao pregled dvadesetak godina “promjene” u svijetu te razvoj dijela svijeta u postkomunističkoj tranziciji nakon 1989. svrstao u antitotalitarni trend započet portugalskom demokratskom revolucijom 1974. Po uzoru na velike teorije privrednih ciklusa i teoriju “dugih valova” (iz Kasnog kapitalizma Ernesta Mandela, 1972), kao i na teorije “političkih ciklusa” razvijene u američkoj politologiji, napose političkoj ekonomiji, Huntington “prvi dugi val demokratizacije” smješta između demokratiziranih predsjedničkih izbora u SAD-u 1828. i 1926, kada se nakon rušenja carstava Habsburga, Hohenzollerna i Romanova javljaju nove države, te u Južnoj Americi nastaju demokratski režimi. Prvi “obratni val” 1922-1942. započinje Mussolinijevim Maršom na Rim i pojavom niza diktatorskih režima. “Drugi, kratki val demokratizacije” Huntington vidi 1943-1962. u nastanku niza novih demokratskih poredaka, a drugi obratni val 1958-1975. s pojavom vladavine niza latinskoameričkih, azijskih, pa i europskih vojnih hunti i “birokratskog autoritarizma”. Portugalskom revolucijom 1974. započinje treći val demokratizacije, radikaliziran nakon pada Berlinskog zida, Bukureštanske revolucije i raspada SSSR-a. Ali započinje i iščekivanje trećeg antidemokratskog “obratnog vala”.

Po Huntingtonovim tezama iz eseja Sraz civilizacija, već danas “svjetska politika ulazi u novu fazu”. On smatra da velika svjetska rasprava intelektualaca, napose politologa na tu temu, s idejama Francisa Fukuyame o “koncu povijesti” (1989, 1992), “neorealista” Kennetha Waltza (1979) o povratku ili nastavku tradicionalnih sukoba između država-nacija i Paula Kennedyja (1987) o opadanju jednih velesila i usponu drugih, te s nekim konzervativnim predodžbama o prednosti države-nacije ili nacionalne države kako nad tribalizmom tako i nad kozmopolitizmom – gotovo u cijelosti “mimoilazi odlučan, dapače, središnji aspekt onoga što će vjerojatno biti svjetska politika u godinama koje dolaze”. Po Huntingtonovu sudu, naime, glavni razlozi podjela i sukoba čovječanstva bit će ubuduće nadasve kulturalno-civilizacijski, a ne više ideologijski, ekonomijski ili politički. Narodi će se civilizacijski grupirati i među takvim će grupacijama dolaziti do svjetskih konflagracija.

S uporištem u posljednjih petnaestak godina oživljenoj teoriji države Huntington vidi da su se do Francuske revolucije i Vestfalskog ugovora te pojave modernog sustava međunarodnih odnosa u ratovima sukobljavali vladari. Kroz devetnaesto stoljeće vodili su se ratovi nacija. Od konca Prvog svjetskog rata i Ruske revolucije nacionalne konflikte zamijenili su ideologijski. Liberalne demokracije sukobljavale su se s totalitarnim porecima – nacističkim, fašističkim i komunističkim. Po Huntingtonovu sudu, osobit pečat takvom razvoju dala je činjenica da dvije velesile Hladnog rata, SAD i SSSR, nisu bile nacionalne, već ideološke države.

Sada, međutim, međunarodna politika izlazi iz faze u kojoj joj je Zapad bio središtem i subjektom i postaje poprištem “recipročnih djelovanja između zapadne i nezapadnih civilizacija”. Naime, “narodi i vlade nezapadnih civilizacija nisu više obični objekti povijesti na milost zapadnom kolonijalizmu, već, poput samog Zapada, pokreću i oblikuju povijest”. Stoga će “sukobi među civilizacijama biti posljednja faza evolucije konflikata u modernom svijetu” (Huntingtonova inačica poznate Fukuyamine teze o “koncu povijesti”).

2. FUKUYAMA PROTIV “NOVOG PESIMIZMA”

Jedan od onih koji su se, iako ne i izravno polemički, javili nakon Huntingtonova eseja – bio je i Francis Fukuyama. Njegov tekst Protiv novog pesimizma objavila je američka revija Commentary u broju od veljače 1994, a francuski Commentaire ga je odmah preveo u tematskom bloku o “Srazu civilizacija”, koji ovdje prikazujemo, ističući da Fukuyama predstavlja neku vrst protuteže Huntingtonovim stavovima.

Taj bivši ekspert State Departmenta, u kojem je bio direktor analitičkog odjela, i današnji stalni savjetnik vošingtonske korporacije “RAND“, postao je poznat široj znanstvenoj javnosti tek svojim naprečac famoznim esejom Konac povijesti, objavljenim u ljeto 1989. u časopisu The National Interest. Hrvatski su čitatelji dobili prijevod tog teksta već 1990. u Obzoru 6-7-8. Tekst je izazvao veliku svjetsku polemičku raspravu. Nakon toga Fukuyama je (1992) objavio i knjigu Konac povijesti i posljednji čovjek, čiji su prijevod hrvatski čitatelji dobili 1994. u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade. Francuski Commentaire organizirao je 1989. američko-europsku raspravu i o Fukuyaminu članku.

Temeljna je – i pojednostavljena – Fukuyamina teza o “koncu povijesti” da univerzalizacija liberalno-demokratskih poredaka dokida opasnost od međusobnih ratova država-nacija jer takvi poreci nemaju interesa da se sukobljavaju na taj način. U tom smislu dosadašnja “realistička” morgentauovska i “neorealistička” valcovska i kenedijevska povijest – prestaje.

U eseju Protiv novog pesimizma Fukuyama, međutim, ustvrđuje da je svijet nakon sloma komunizma postao ne boljim, već gorim. “Umjesto da krene spram modela planetarnog sela, vraća se atavističkom tribalizmu s ‘etničkim čišćenjem’ koje sad vidimo u Bosni.” Prema gledanjima pesimista, “bivša Jugoslavija nije izolirana pojava. Njezin slučaj pokazuje da je modernost vrlo tanak premaz.” Ipak, Fukuyama ni danas ne dijeli gledište pesimista. Iako pesimistični pogled po njegovu mišljenju bolje prolazi na “tržištu ideja”, valja upozoriti da on samo otežava situaciju. Na temelju američkog izlaska iz recesije (ili barem onoga za što vjeruje da predstavlja takav izlazak), na temelju azijskog privrednog čuda (osobito u Kini, Japanu, azijskim “tigrovima”), na temelju stabilizacije i razvoja u Južnoj Americi (osobito u Čileu, Meksiku i Argentini) te na temelju nekih prednosti Jeljcinova položaja u Rusiji – Fukuyama vjeruje da će se sukobi na područjima bivše Jugoslavije i drugdje moći zadržati u regionalnim okvirima i da će se dobiti vrijeme nužno za svjetsku transformaciju u kojoj bi povijesti kakvu smo dosada znali, povijesti ratovanja, ipak došao kraj.

3. DANIELL BELL: HUNTINGTON POMIJEŠAO KULTURU I POLITIKU TE ZANEMARIO EKONOMIJU

Rasprava u Commentaireu započinje intervencijom drugog harvardskog profesora, Daniela Bella, pod naslovom U jednoj dvojbenoj bici. Huntingtonov bostonski kolega pita se kako to da ništa od Trećeg vala demokratizacije nije ostalo u Srazu civilizacija. Paralelno s pojavom najnovijeg izdanja svoje knjige Huntington 1993. bezmalo više uopće ne rabi “demokraciju” kao termin! Umjesto toga on bije dvojbenu “kozmološku bitku između dobra i zla”.

Među “nezapadnim” civilizacijama koje prijete iz Huntingtonova eseja islam se nadaje kao najopasniji protivnik Zapada, s prijetećom pakistansko-magrebskom vezom. Po Bellu, izbor citata indijskog muslimana Akbara kao autoritativnog potkrepljenja te teze – pokazuje čistoću “retoričkog besmisla” same teze. Akbar pripada muslimanskoj manjini u Indiji i naprosto je propakistanski orijentiran – u jednom konfliktu u kojem je pretežno muslimanski Pakistan vječno tučen od pretežno hinduske Indije. Zemlje Magreba, na drugoj strani, frankofonske su zemlje, zaokupljene vlastitim ekonomskim i demografskim problemima. To su također berberske i arapske zemlje, pa bi upravo kulturni i civilizacijski jaz između njih i Pakistana uvijek priječio međusobni savez – upravo po Huntingtonovim vlastitim kriterijima (svima osim religijskome). Berberska kupovina pakistanskog oružja muha je od koje nije moguće napraviti stvarnog islamskog ratničkog slona.

Općenito, Bell ne vidi smisla u “promatranju islama kao jedinstvene sile”. Dvije od najvažnijih islamskih zemalja, Indonezija i Turska, teško da bi našle interesa u kakvom vjerskom ili civilizacijskom ratu. Najjača muslimanska zemlja, Iran (koji, zanimljivo, Huntington uopće ne spominje), šijitska je shizmatična zemlja u stalnim sukobima sa svjetski dominantnim muslimanskim sunitima. Nije vjerojatan savez sunita i šijita.

Još se ispraznijom konstrukcijom Bellu čini Huntingtonova pretpostavka o savezu “konfucijanske” i islamske civilizacije. Kina nije jedina koja prodaje oružje islamskim zemljama (a mnogo tog oružja baš i nije “konfucijansko”). Pa ni sama Kina po Bellu danas nije konfucijanska. Ako Huntington objašnjava recentnu ekonomsku uspješnost azijskog Jugoistoka oslonom na konfucijanizam kao pandan Weberovu protestantskom objašnjenju ranih uspjeha Zapada, kako objasniti najveću uspješnost Japana koji po Huntingtonu ne spada u istu civilizaciju. S druge strane, jedinu konfucijansku zemlju u toj regiji – Južnu Koreju – Huntington ne spominje. A i teško bi bilo navijestiti baš južnokorejsko povezivanje s Kinom.

Bell podsjeća Huntingtona da je i on sam upozoravao na mogućnost razlaganja upravo Kine koja trpi značajne unutarnje etničke, kulturne i regionalne probleme. Jedina snaga koja može osigurati kinesko jedinstvo jest – po Bellu – nacionalizam. Koji kod Huntingtona uopće nije spomenut kao alternativa. Ali da bi bio efikasan u homogeniziranju društva, nacionalizam mora naći uvjerljivog vanjskog neprijatelja. No tko bi bio taj neprijatelj? Vijetnam? On je premali neprijatelj za Kinu. Rusija? Moguće, ali bi na tom pravcu Kina riskirala neprijateljstvo s Mongolijom i time s dijelom vlastitih unutrašnjih etničkih grupacija. Japan? Na papiru on je siguran konkurent, ali Kina ima egzistencijalnu potrebu za japanskom tehničkom pomoći i kapitalom. Možda bi taj neprijatelj mogle biti Sjedinjene Države, nekadašnji “tigar od papira”? Ali kako bi se uspostavio taj sukob kao ratni sukob? Na nebu? Nuklearnom prijetnjom? Bellu se to čini manje vjerojatnim strategijskim, a više lošim filmskim scenarijem. Sjedinjene Države su historijski uvijek bile sklonije Kini nego Japanu i danas obje strane aktivno rade na obnavljanju starih veza. Bell stoga drži vjerojatnijim buduće uske veze Kine i Amerike nego povezivanje Kine s islamom protiv Zapada.

• Fukuyama u svom radu ustvrđuje da je svijet nakon sloma komunizma postao gorim te da bivša Jugoslavija nije izolirana pojava

Rezimativno, Bellu se “sva Huntingtonova argumentacija čini ne-vjerojatnom, čak netočnom te kontradiktornom”. On smatra da je temeljna Huntingtonova pogreška u tome što je ovaj put “pomiješao kulturu i politiku te – što osobito čudi – zanemario ekonomiju”.

Huntington je točno uočio izvanzapadni “revolt protiv moderniteta” Zapada, identificiranog s “individualizmom, liberalizmom, konstitucionalizmom, jednakošću, slobodom, vladavinom prava”. Ali, karakteristično za svoj odabrani pravac razmišljanja, u tom sklopu “Huntington potpuno previđa temu odnosa između muškaraca i žena” kao problem koji je, paradoksalno, zajednički svim civilizacijama. Ono što npr. islam vidi kao uvezenu prijetnju svojoj patrijarhalnoj obitelji, po Bellovu sudu istodobno je unutarnja prijetnja civilizaciji Zapada. “Strah od moralne dezintegracije, od nedostatka spiritualnosti i transcendencije, od gubitka religioznosti i svijesti o vlastitim dužnostima spram drugih koje nadilaze materijalne interese” – to je strah koji po Danielu Bellu Zapad dijeli ili bi morao dijeliti s drugim civilizacijama. I koji bi sve civilizacije morao okupljati, a ne sukobljavati.

4. OKRUGLI STOL ČASOPISA COMMENTAIRE: ALAIN BESANÇON

Alain Besançon, jedan od urednika časopisa, kao historičar upozorava Huntingtona da njegova analiza Rusije kao središta “pravoslavne civilizacije” (Huntington zapravo kaže: slavensko-pravoslavne) ima niz slabih točaka. Tradicionalno, do Petra Velikog, Rusija nije bila nikakav centar, nego periferija. U tehničkom pogledu činila je “najzaostaliju zonu Euroazije”. Po Besançonovu uvidu ideološko “neopravoslavlje rekonstruirano je u Rusiji na umjetan način” tek u devetnaestom stoljeću, i to iz državnih razloga jer Rusija nije imala ništa drugo (kulturu kao Njemačka, na primjer) čime bi se nacionalno diferencirala od drugih tadašnjih europskih velesila. Nakon duge “komunističke parenteze” koja je utemeljenost pravoslavlja dodatno oslabila, “jugoslavenska kriza i grčka mržnja spram Zapada pružile su prigodu za konstruiranje pravoslavne osovine” sličnog tipa kakva je bila ona u devetnaestom stoljeću. No to bi se teško moglo nazvati bilo kulturnom bilo civilizacijskom vezom – a pitanje je u kojoj je mjeri ona doista i religijska.

No i Besançon, poput Bella, nadasve smatra da ako Huntington i ima pravo, onda se moramo ponajprije pitati o solidnosti vlastite civilizacije. “Ako postoji neki foyer apsolutnog zla na zemlji, on se ne nalazi u nekoj drugoj civilizaciji (komunističkoj Rusiji ili Kini, na primjer), već u našoj vlastitoj, s fašizmom, nacizmom, aparthejdom.”

Na koncu, Besançon ističe da demokratskom duhu nije dolično da razloge za moguće sukobe vidi kao najavu neizbježne konflagracije. Više mu priliči da ih vidi kao prigodu za razrješenje problema koji su ih izazvali i kao poticaj za kompromise, ako ne čak i za partnerstvo.

5. FRANÇOIS DUCHÊNE: NEDEMOKRATSKA INTELEKTUALNA AMBICIJA

U prilogu Sukobi civilizacija? Jedna alternativna vizija François Duchêne zamjera Huntingtonu izostanak prave intelektualne ambicije. Duchêne vjeruje u mogućnosti postizanja međunarodnih sporazuma o novom svjetskom poretku. Po njegovu sudu, svijet ima osviještenu potrebu za međunarodnim ugovorima koji bi na svjetskoj razini započeli supstituiranje izgubljene legitimacije država-nacija da vladaju i reglementiraju. Ako se želi izbjeći nepodnosive svjetske eksplozije, treba ih zamijeniti i preduhitriti politikom, ma kako ona bila teška za vođenje. Ali da bi takva politika bila moguća, međunarodne institucije moraju se pomaknuti s mjesta na kojem su ostale nakon Drugog svjetskog rata.

6. PIERRE HASSNER: STRATEGIJE, INTERESI I INTERPENETRACIJA DRUŠTAVA

U prilogu pod naslovom Jedan Spengler za poslije Hladnog rata? Pierre Hassner drži da je Huntington u svom “klašizmu” premostio i obuhvatio opoziciju Kennedyjeva “deklinizma” i Fukuyamina “endizma”. Hassner “je na kušnji” da promotri križanje dvaju “klašističkih” trija: filozofskog trija Spengler-Toynbee-Huntington i aktualnog političkog i geokulturalnog trija Huntington-Lee Kuan Yew-Žirinovski. U ovom potonjem Huntington je prorok jednog Zapada u defenzivi, Lee Kuan Yew prorok je ekonomskog uspjeha i konfucijanskog moralnog poretka, a Žirinovski je prorok slavenskog pravoslavlja od Knina do Vladivostoka.

Po Hassnerovoj ocjeni, umjesto jedne filozofije povijesti poput Spenglerove i Toynbeejeve, Huntington nam nudi jednu arbitrarnu listu od šest civilizacija i svoje literarne preferencije umjesto prave teorijske konceptualizacije. Navodno prema “krvi i ufanju, vjeri i obitelji” on “olako miješa prirodne, kulturne, etničke i religijske” elemente dijelova suvremenog svijeta i njegove žive povijesti – a “ne analizira njihovu evoluciju i njihovo kombiniranje”.

• Bell ne vidi smisla u promatranju islama kao jedinstvene sile. Dvije od najvažnijih islamskih zemalja, Turska i Indonezija, teško bi našle interesa u vjerskom ili civilizacijskom ratu

S druge strane, smatra Hassner, Huntingtonov uspjeh nakon uspjeha Fukuyame i Paula Kennedyja (s knjigom Uspon i pad velikih sila: Ekonomska promjena i vojni sukob od 1500. do 2000.) – jako dobro reprezentira američka sukcesivna raspoloženja. Nespokojstvo pri kraju Hladnog rata, trijumfalizam nakon tog kraja; traženje novog protivnika nakon Sovjeta i nalaženje konfucijanizma koji postaje odgovoran za azijsku konkurenciju i homeinizma koji zamjenjuje komunizam kao izvor terorističke zavjere.

Hassner priznaje Huntingtonu da se oslobodio svakog “vulgarnog vesternizma”. Ni neki marksist ili “trećesvjetist” ne bi mogao čišće ni pretjeranije reducirati obranu Zapada na neskrivenu obranu njegove hegemonije – umjesto da se ona zamata u ambalažu svjetskog poretka, međunarodne zajednice, non-proliferacije.

Unatoč svemu tome Hassner ističe da Huntington ipak ima i pravo. Ima pravo protiv pronositelja ideja “konca teološko-političkog” ili konca povijesti (dakle protiv Fukuyame), kada podcrtava rastuću važnost mitske dimenzije i aspiracija tradicionalista i komunitarista. Tri su velike dimenzije međunarodnog realiteta. Interakcija strategija (osobito diplomatsko-vojnih), međuovisnost interesa (osobito ekonomskih) i međusobna interpenetracija društava (osobito kulturna).

Huntington ima pravo kada osjeća da je prodiranje jednih svjetskih kultura u druge najdifuznija i najmnogoznačnija dimenzija međunarodnih odnosa, dimenzija koju je najteže analizirati. Istodobno je s pravom vidi kao neophodnu da bi se razumjelo i prve dvije – interakciju strategija i međuovisnost interesa. Ali utoliko je evidentnije da nije moguće kategorički i jednostrano izolirati i afirmirati kulturno-civilizacijsku dimenziju kao primarnu ili čak jedinu koja će u budućim međunarodnim odnosima zadržati važnost.

7. HUNTINGTONOV ODGOVOR: DEZORIJENTACIJA MARKSIZMA I ANTIKOMUNIZMA I IZMIŠLJANJE “PARADIGMI”

Samuel Huntington odgovorio je svojim kritičarima u Foreign Affairs jednim protupitanjem: Ako ne predstoji sukob civilizacija, kakav onda predstoji? Četrdeset godina živjeli smo i djelovali u funkciji nečega što se nazivalo “paradigmom Hladnog rata”. Budući da je Hladni rat završio, treba nam nova paradigma, jer “jedna paradigma može biti zamijenjena samo stvaranjem druge paradigme”, pri čemu treba uzeti u obzir nove i krucijalnije činjenice i izraziti ih u terminima koji će biti jednako jednostavni ili i jednostavniji od termina prve paradigme.

André Fontaine ga u Commentaireu pokušava držati za riječ, pa pita ne bi li onda možda bilo najjednostavnije obnoviti u nekom drugom obliku, pa čak i učiniti službenom, onakvu dvostruku hegemoniju kakva je postojala za vrijeme Hladnog rata sporazumom kakav je Brežnjev predlagao Nixonu 1974.

• Po Besançonovu uvidu ideološko ‘neopravoslavlje rekonstruirano je u Rusiji na umjetan način’ tek u devetnaestom stoljeću, i to iz državnih razloga

William Pfaff u svom Odgovoru Samuelu Huntingtonu ističe da su nakon nestanka komunizma antikomunisti ostali dezorijentirani. Za mnoge od njih, kao i za mnoge među komunistima, marksizam je oduvijek bio odlučujućom strukturom političke i povijesne analize.

Borba protiv marksizma temeljila je karijere, kako sveučilišne tako i političke, pa je dominirala i geopolitikom druge polovine stoljeća. Disolucijom prostora za tu rutinu nastala je nedefinirana praznina koju mnogi intelektualci nastoje organizirati nekom novom paradigmom. Ona bi morala omogućiti eksplikaciju geopolitičkog realiteta ili barem pružiti metodu da se o njemu razmišlja i nađe uporište za okupljanje u novim reorijentiranim političko-intelektualnim borbama.

Nažalost, smatra Pfaff, ratovi među civilizacijama paradigma su koja nema ni granica ni rješenja. Ta je paradigma primjer apokaliptičke misli koja bi da promišlja povijest “megahistorijski”, i koja je “nevino totalitarna” u žalu za totalitarnim idejama i kategorijama što su dominirale poviješću dvadesetog stoljeća do 1989.

Huntingtonovo “prorokovanje koje se ispunilo u sebi samom”, kako ga označuje Giuseppe Sacco parafrazirajući Woodyja Allena, još je jedan doprinos stvaranju svijeta “u kojem je Bog mrtav, u kojem je Marx mrtav, ali u kojem se vrag uvijek osjeća ugodno – pogotovo otkad se duhan pojavio kao njegova posljednja inkarnacija”.