Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Danas kada postajem pionir’ u kojem povjesničar Igor Duda analizira djelovanje pionirske organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, kada su svi učenici prvih razreda osnovnih škola primani u Savez pionira

Dana 10. studenog 1967. ukazom predsjednika Republike Josipa Broza Tita Savez pionira Jugoslavije odlikovan je povodom 25. godišnjice svojega osnutka Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Ograničen samo na podatak o dodjeli visokog odličja odnos između predsjednika i dječje organizacije mogao bi se tumačiti kao vrlo služben, distanciran i hladan, međutim i u svojim slikovnim i pisanim prikazima – kojima se opisuju “obostrano najdraži susreti” – i u svojoj stvarnoj izvedbi taj je odnos bio bitno drugačije naravi te tako uspješno povezivao najvišega državnog dužnosnika i graditelja federativne socijalističke Jugoslavije s onima koji su tek učili što to znači biti socijalističkim građaninom.

S jedne strane, milijuni iskaza najveće ljubavi, poštovanja i zahvalnosti, a s druge strane predsjedničko-očinska briga oko postizanja uvjeta koji će svima dati jednaku priliku za rast i razvoj te preuzimanje uloge nastavljača izgradnje boljega društva. Na jednoj strani zajedničke fotografije predsjednika s brojnim pionirskim izaslanstvima i uzbuđenim pionirima koji mašu službenoj koloni dok prolazi, dočekuju ili ispraćaju predsjednika, mašu zastavicama i uzvikuju naučene parole, a na drugoj strani crno-bijeli fotografski portreti nasmiješenog ili nešto ozbiljnijega čovjeka u prostorijama dječjih vrtića i svakoj školskoj učionici. S jedne strane crteži, sastavci, pjesmice, pozdravna pisma, rođendanske čestitke i štafete, a s druge strane obvezna i obvezujuća skrb države te osobna pažnja predsjednika. Onoga predsjednika koji je pionirima donosio kokosove orahe iz Indije, dječjim ustanovama slao mandarine s otočića Vange, darivao knjige potrebitim knjižnicama, poput onih u poratnoj Istri, ili financijski podupirao izgradnju dječjih igrališta i parkova, poput onoga u Fažani kroz koju je redovito prolazio na putu prema Brijunima.

Štoviše, u pretjeranome poratnome žaru čak su i prosinački darovi za djecu pripisivani Titu kao darivatelju. Djeci je objašnjavano da ti darovi ne dolaze iz nekog imaginarnog koša, nego da im to daju naše narodne organizacije, da su to darovi Titovi. Titov lik humanističke znanosti već su opisale kao lik heroja i osloboditelja, zaštitnika i dobrotvora, običnog i posebnog čovjeka, a kult vladara u modernoj državi kao “atavizam starog patrijarhalnog društva”, što se u jugoslavenskom slučaju prepoznaje već u kultu kralja Aleksandra Karađorđevića. Povrh toga, Titov lik izgrađen je kao personifikacija i simbol države i društvenoga sustava. Tito je bio i osoba i stranka i država, mase su bile Titove i on je pripadao narodu. Takva povezanost imala je jaku ideološku podlogu, no značajan udio u izgradnji popularnosti predsjednika bili su jugoslavenski modernizacijski uspjesi – gospodarski, društveni i kulturni napredak zemlje čija je polazišna točka po završetku rata bila izrazito slaba. Poratni modernizacijski skok koji se dogodio unutar jedne generacije jačao je položaj predsjednika, posebno među stanovništvom koje je napredak najviše osjetilo – nova i rastuća radnička klasa seljačkoga porijekla i novi srednji službenički sloj.

Ponajviše djeci Tito je bio ‘najbolji prijatelj i zaštitnik’. Iz takve povezanosti s djecom i iz budućnosti koju djeca predstavljaju, kult vladara može nastaviti živjeti i nakon njegove smrti

Svima potrebitima, a ponajviše djeci Tito je bio “najbolji prijatelj i zaštitnik”. Iz takve povezanosti s djecom i iz budućnosti koju djeca predstavljaju, načelno gledajući kult vladara može nastaviti živjeti i nakon njegove smrti te ga učiniti besmrtnim, tim više ako postoji sjećanje na dobre godine njegove vladavine. Početak tijesnog odnosa Tita i pionira nalazi se u ratnim godinama, u djelatnosti Narodnooslobodilačkoga pokreta. Pioniri su već tada Titovi pioniri i “mladi Titovi vojnici”, kao u Početnici Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a koja je učenike opismenjavajući ih upućivala u postojanje čovjeka koji je na čelu vlade, predsjednik, vrhovni komandant i maršal. Mali dalmatinski partizani u Mosorskom odredu bili su “Titovi tići”. Iz Istre su djeca pisala “prvovoljenom” Titu. Čestitka koju su mu uputili pioniri kordunskih dječjih domova povodom maršalske i predsjedničke časti, koja mu je dodijeljena na II. zasjedanju AVNOJ-a 1943., jedan je od prvih očuvanih iskaza dječje zahvalnosti i vjernosti te dobar primjer korištenja motiva koji će nakon rata postati dio općeprihvaćenoga kanona.

„Mi znamo da naše mlade živote dugujemo samo Tvom mudrom vodstvu NOB koja nas je spasila od krvavog fašizma, zato Ti se kunemo da ćemo uložiti sve svoje sile i dati sve od sebe, da Ti dokažemo svoju zahvalnost, u želji da nam ostaneš živ i zdrav još i onda, kad od nas pionira postanu dostojni članovi Tvoje nove Federativne Demokratske Jugoslavije“.

Nakon rata ustalili su se pionirski pozdrav s Titovim imenom, proslave Titova rođendana, titovka kao oblik pionirske kape, posthumno je Tito ušao i u svečano pionirsko obećanje. Tijekom četrdesetih, sve do razlaza za Sovjetima i gubitka dijela službenog imaginarija, pioniri su na sastancima “upoznavani sa životom velikih ljudi, Lenjina, Staljina, Tita, o herojima u borbi i danas, o herojima rada, o Crvenoj armiji” i već tada posjećivali Hrvatsko zagorje kao Titov rodni kraj.

Na proslavi Pionirskoga dana u Osijeku 1947. paljenje jedinice kao znaka da više neće biti loših ocjena bilo je vrhunac svečanosti i odvilo se “pod lebdećom Titovom slikom osvijetljenom reflektorima”. Godinu kasnije proslava Pionirskoga dana u Zagrebu održavala se u Maksimiru na čijim je glavnim vratima stajala Titova slika, lijevo i desno pionirski znak te ponad svega zastave. U velikoj Prvomajskoj povorci u Zagrebu je 1949. sudjelovala i pionirska kolona čiji je prvi postroj nosio “prikaze školskih rekvizita s velikim čitankama sa slovima ‘T’ i ‘P’”, koja su predstavljala sintagmu “Titovi pioniri”. Istim povodom dvije godine kasnije Zagrebom je prolazilo tisuću pionira koji su Titovo ime ispisivali crvenim maramama te nosili slike Tita, Vladimira Bakarića i poginulih heroja, kao i mnoge parole poput Za domovinu s Titom naprijed, Živio voljeni drug Tito, Živjeli Titovi pioniri. CK NOH organizirao je 1949. za pionire pet ljetnih pohoda, među njima i pohod Titovi mornari koji se kretao Dalmacijom i otocima.

Kratka pozdravna riječ pionirke na IV. godišnjoj skupštini Društava Naša djeca, održanoj u Zagrebu 1954., nije bila drugačija od prevladavajućeg javnog diskursa i završila je rečenicom: “Da živi naš voljeni drug Tito.” Tada je već godinu dana za javnost bila otvorena predsjednikova rodna kuća u Kumrovcu koja će privlačiti milijune posjetitelja i postati mjesto političkoga hodočašća: sedamdesetih više od pola milijuna godišnje, u prvoj polovici osamdesetih čak milijun i pol.

Odrasli su u ime pionira Titu slali izvješća o uspješno provedenim aktivnostima, poput jednogodišnje Jugoslavenske smotre zadrugara i mladih prirodnjaka okončane u čast Dana Republike. Odrasli su pisali i pjesme za pionire u kojima je Tito nazivan majkom i ocem, bratom i drugom.

Tito je bio neizbježan u čitankama, udžbenicima, dječjim časopisima, sadržajima glazbene i filmske kulture te u popisima školske lektire čiji su naslovi na djeci prilagođen način donosili priče iz njegova života, podatke o njegovim političkim nastojanjima i dojmove o njegovim karakternim osobinama. Čitali su se Modri prozori Danka Oblaka, Ne okreći se, sine Arsena Diklića, S partizanima Vladimira Nazora, Priče partizanke i Orlovi rano lete Branka Ćopića, Kurir sa Psunja Gabre Vidovića, Pirgo i Mali konjovodac Anđelke Martić. Naslova o Drugome svjetskom ratu nije nedostajalo, međutim kada je riječ upravo o Titu, obavezna lektira bili su Knjiga o Titu Francea Bevka iz 1955. i točno dvadeset godina mlađi dječji roman Dječak sa Sutle Milivoja Matošca. Prvi je naslov kolektivnim znanjem učinio pojedine epizode iz Titova djetinjstva: onu o psu Polaku koji je bio posebno pažljiv prema djeci, pa je i malome Joži pomogao prohodati, o svinjskoj glavi koju je Tito – sedmo od petnaestero djece u obitelji Broz – uzeo s tavana i skuhao gladnoj braći i sestrama dok su bili sami kod kuće nakon čega je svima pozlilo, ili onu o čitanju i učenju za vrijeme čuvanja krave na ispaši.

Matošec je u svojem čitkom pastoralnom i dječjim čitateljima u potpunosti prilagođenom romanu koji je, za razliku od Bevkova, lišen političkih poruka i otvorene indoktrinacije, ovim zgodama iz djetinjstva dodao još poneku: primjerice, četverogodišnji boravak kod voljenoga djeda Martina u majčinu rodnomu selu sa slovenske strane Sutle gdje se dogodila nezgoda s glavom šećera, uspješno školovanje u Kumrovcu nakon ponavljanja prvoga razreda zbog nepoznavanja hrvatskoga jezika koji je zaboravio za boravka kod djeda u Podsredi, druženje s prijateljima u Kumrovcu i sanjkanje na koritu koje je puklo nakon trećega spusta ili pak odbijanje ministriranja nakon svećenikove pljuske. Matošec je preko dogodovština iz Titova djetinjstva čitateljima progovorio o vrijednosti prijateljstva i zajedništva, učenja i školovanja, poštivanja starijih, razigranosti i kreativnosti, privrženosti životinjama. Na razini koju čitatelji obavezne lektire možda nisu odmah mogli prepoznati roman je upućivao na otpor nepravdi, neimaštini, gladi, klasnom i nacionalnom potlačivanju, što su sve zajedno bile vrijednosti na kojima je počivao socijalistički odgoj. Isticanje Titova seljačkoga porijekla i teškoga djetinjstva te njegove čestitosti i požrtvovnosti oblikovalo je model za jugoslavensku djecu te ukazivalo da je moguće biti dobar i uspješan neovisno o društvenom okruženju u kojem su rođeni.

Dok Matošec staje sa završetkom djetinjstva, Bevk je otišao znatno dalje te preko događaja iz Drugoga svjetskog rata stigao i do poraća. I ovdje je učenje bilo na cijeni jer svaki je dobar đak “domovini na čast”, pa tako ni Tito ne bi bio uspješan bez učenja koje je nastavio i u odrasloj dobi jer on “uči čitavog života”, a učenje je predstavljeno kao jedini put do uspjeha, do dobrih i poštenih građana. Tu je poruku kod Bevka Tito prenosio na susretima s pionirima pa i onda kada se u Podbrežju mali Štefček od treme zbunio i zaboravio govor koji mu je učitelj sastavio – “baš toliko dug da bi bio igračka najboljem učeniku”. Bevkov opis susreta pionira s Titom dobiva na vrijednosti kad ga se smjesti u 1955., godinu objavljivanja prvog izdanja na slovenskom jeziku, u vrijeme bez televizije kada je jedna skupna crno-bijela fotografija bila jedini prilog vijest o prijemu kod predsjednika. Mogućnost da budu izabrani za takav događaj kod pionira je golicala maštu i izazivala uzbuđenje, a Tito je sad tu, sad tamo i možda im se ipak može posrećiti da ga vide uživo i zatim pokrenu lanac usmene predaje.

Koji pionir ne bi želio da vidi maršala Tita? Ili da govori s njim? Neki pioniri su imali sreću i to su doživjeli. Oni koji su bili izabrani, da ga pozdrave u kakvoj svečanoj prilici. Oni su u uniformama pionira izlazili na tribinu pred šarolikom masom naroda. Biranim riječima su ga pozdravljali i predavali bukete cvijeća tako velike da su ih djeca jedva nosila u naručju. Maršal im se ljubazno zahvalio i rukovao s njima. Zbunjivali su se toliko da su postajali rumeni od uzbuđenja. A kad bi došli među vršnjake, pričanju ne bi bilo kraja. A tek oni koji su ga kao članovi neke delegacije posjećivali u domu, sjedili s njima za jednim stolom i razgovarali. Oni nisu znali šta će od radosti i ponosa. Nema svaki pionir prilike da posjeti Tita. A želja da ga vidi nije tako neostvarljiva, jer počesto dolazi među nas da vidi kako živimo. Nekad je među Srbima, nekad među Hrvatima, nekad Makedoncima, Bosancima ili Slovencima. Zaustavlja se svugdje i prijateljski razgovara s ljudima koji ga pozdravljaju s oduševljenjem. Susreće se i s pionirima koji dolaze iz daleka da ga vide…

Bevk na kraju pionirima poručuje da moraju ići Titovim putem i neka uz njegovo ime vezuju najljepša značenja. Znam da volite druga Tita. A pošto ga volite, učite se na njegovim riječima i njegovom životu. Istom vatrom kao i on borite se za pravednu stvar. A kada izgovarate ime Tito, neka ne bude to tek prazan zvuk. Neka znači sve što je najljepše: sloboda, pravednost – socijalistička domovina. Prikazivanje predsjednikove svakodnevice bilo je u funkciji isticanja njegove ljudske crte i bliskosti s običnim ljudima. Isticana je također njegova marljivost, koja je bila toliko izražena da na stolu nije mogao ostaviti nedovršen posao pa tako, pisali su autori, nije imao vremena niti za starenje. Stalna aktivnost činila mu je dobro, a dobroj kondiciji pridonosili su brojni hobiji za koje je također pronalazio vremena, pa su tekst i fotografije zapravo odavale Titovu nadarenost za uživanje u životu. To sigurno nije bila glavna poruka koja se namjeravala poslati, no po svojoj radišnosti i želji za novim znanjima sigurno se predstavljao kao idealan uzor mladima. Uz to, volio se opustiti uz američke stripove za djecu. Bodri ih i uči, riječima i vlastitim primjerom. Kad je veoma umoran rado, kažu, čita osvježavajuće stripove velikog Walta Disneya.

Na sve pionirske aktivnosti Tito je uzvraćao izražavajući svoju naklonost koja se u početku temeljila na priznanju pionirima za sudjelovanje u NOB-u, na zahvalnosti na nečemu što je nazivao nadljudskim heroizmom onih koji u ratu uopće nisu trebali sudjelovati. Kad idu u borbu ljudi, vojska koju je država stvorila, odrasli ljudi, onda je to njihova dužnost prema otadžbini, onda je to dug svakog građanina i rodoljuba. Ali, kad bez mobilizacije, dobrovoljno, djeca od dvanaest, četrnaest, petnaest i šesnaest godina idu u borbu, znajući da će u njoj poginuti – onda je to više nego dug prema domovini, onda je to natčovječanski heroizam mladih ljudi koji žrtvuju sebe, iako još nisu upravo ni stupili u život – da bi buduća pokoljenja bila srećna. Sva poslijeratna djeca, prema čestim Titovim riječima poput onih u čestitki upućenoj s Brijuna povodom dvadesete godišnjice SPJ, bila su “nasljednici pionira koji su se i sami borili, da vaš život bude lijep i sretan”. Poruka o dobrom životu, mnogo boljem od onog koji su kao djeca imale starije generacije, bila je stalno mjesto u komunikaciji Tita s pionirima. Nalazila je svoje mjesto i u prigodnim porukama SDND-u poput one povodom prvog obilježavanja Dječjega tjedna i Međunarodnoga dana djeteta početkom listopada 1953. kada je Tito pozvao na trajnu i široku brigu o djeci, koja treba “u najširim razmjerima obuhvatiti i naša sela, a naročito ona u najsiromašnijim krajevima naše zemlje”.

Sva poslijeratna djeca, prema čestim Titovim riječima poput onih u čestitki upućenoj s Brijuna 1962., bila su ‘nasljednici pionira koji su se u Narodno- oslobodilačkoj borbi i sami borili da vaš život bude lijep i sretan’

Organiziranjem manifestacija Savez pionira poručivao je da ostvaruje upravo “želju druga Tita da briga za mladu generaciju mora biti svakodnevna, sve kvalitetnija i prožeta idejama našeg samoupravnog socijalističkog društva”. Čak je i inicijativa za pojedine akcije i manifestacije dolazila iz Kabineta Predsjednika. Ljetni pionirski logor Sutjeska, koji se svake godine održavao u svakoj republici te okupljao skupine starijih pionira iz svih dijelova federacije, pokrenut je 1958. na temelju Titove inicijative nastale povodom obilježavanja 15. godišnjice Bitke na Sutjesci. Na njegovu je inicijativu također 1958. pokrenut i pionirski pohod Po Titovom rodnom kraju. Zbog prijedloga Josipa Broza i njegove želje da svi pioniri koji mu dolaze čestitati rođendan prethodno uz druženje posjete Hrvatsko zagorje pionirski pohod Po Titovom rodnom kraju izgubio je 1969. svoj isključivo beogradski karakter i otada su u njemu sudjelovali pioniri iz cijele zemlje. Te je godine na Dan mladosti pionirska delegacija s odgajateljima brojala 254 člana koji se na prijemu više nisu odvajali po republičkom ključu, nego su svi zajedno sjedili za istim stolom. Do tada je na desetodnevni pohod kretalo pedeset beogradskih pionira koji su potom u svojem gradu bili domaćini vršnjacima iz Hrvatskoga zagorja.

Realizacija programa s vremenom je postajala umjerenija, pa sedamdesetih u pohodu sudjeluje pedesetak pionira, a osamdesetih se njegovo trajanje skraćuje na tjedan dana uz ukupni proračun koji je 1987. s oko 1,89 milijuna dinara – pri čemu su dvije trećine činili troškovi prijevoza autobusom – bio ravan desetomjesečnoj prosječnoj zaradi zaposlenih građana. Popis sudionika iz 1973. otkriva imena po pet pionira i pionirki iz svake republike i grada Beograda, po tri iz dviju autonomnih pokrajina. Ponekad su izaslanstvo federativne jedinice činila djeca iz raznih općina, ponekad je jedna općina predstavljala cijelu republiku ili pokrajinu. Godine 1973. za pohod su odabrani bosanskohercegovački pioniri iz Sarajeva, crnogorski iz Titograda (Podgorice), hrvatski iz Okučana, Pazina, Rijeke, Petrijanca kraj Varaždina i Varaždinskih Toplica, makedonski iz Štipa, Tetova i Negotina, slovenski iz Ljubljane, Maribora, Idrije, Gozd Martuljka i Izlaka, vojvođanski iz Kovačice, kosovski iz Đurakovca, iz uže Srbije pioniri iz Svilajnca te posebna grupa iz Beograda.

Dolazak u Beograd organizirao je SOOBDJ u suradnji s predsjedničkim uredom najavljujući broj sudionika, darove koje nose – 1973. to je bio samo buket cvijeća – i moleći da budu primljeni odmah ujutro u trajanju 20-30 minuta radi usklađivanja s nastavkom programa: posjet Muzeju 25. maj, razgledavanje grada i večernji dolazak na stadionski slet. Kabinet je po ispostavljenom računu pokrivao trošak prijevoza autobusom u Beogradu, a smještaj u Pionirskom gradu na Košutnjaku prije odlaska za sebe je plaćala svaka republička i pokrajinska delegacija. SOOBDJ prethodno je za njih obavio rezervaciju smještaja i autobusa.