Nacional donosi ulomak iz upravo objavljene knjige Vinke Drezge ‘Politička retorika u Hrvatskoj’ u kojoj autorica na konkretnim primjerima iz nedavne prošlosti prikazuje kako su hrvatski političari manje ili više uspješno ovladali tehnikama vještine govorenja te donosi njihove retoričke portrete

POLITIČKA RETORIKA U PRAKSI: ANALIZA SADRŽAJA HTV-OVIH EMISIJA

Analiza dokumentarnog sadržaja (isječaka) HTV-ovih razgovornih emisija Otvoreno i Nedjeljom u dva s tematikom političkoga govora predstavlja središnji dio istraživanja. Sadržaj isječaka analizira se na

deset razina, a na temelju perelmanovske klasifikacije. Tekst s dijalozima i razgovorima političara i voditelja-novinara predstavlja reprodukciju audiovizualnog zapisa razgovornih emisija Otvoreno i Nedjeljom u dva pohranjena u dokumentacijskom uredu Hrvatske televizije (HTV).

RETORIČKA DOSLJEDNOST ILI ZAOKRET.

Promjena retoričkih izjava, tvrdnji, pa dakle i retorički zaokret predstav- ljaju jednu od temeljnih kategorija Perelmanova modela. Različite tvrdnje ne mijenjaju nužno govornikovu uvjerljivost niti njegov retorički profil, uz dakako određene uvjete poput činjenice da su dvije suprotne izjave o istome izrečene u različitim okolnostima. U sljedećem primjeru dvojica govornika, Ivo Sanader i Stipe Mesić, govore, neovisno jedan o drugome, o održivosti argumentacije, odnosno o retoričkoj konzistentnosti.

PROMJENA MIŠLJENJA

Primjer donosi gledište o retoričkoj konzistentnosti, koje za govornika Ivu Sanadera uključuje i promjenu stavova u skladu s načelom korisnosti. Tekst je reprodukcija snimke iz emisije Otvoreno održane 26. prosinca 2006. godine.

VODITELJ: “Vi nikada ne lažete?”

IVO SANADER: “Ne.”

VODITELJ: “Vi mislite da je Ivo Sanader 2007. isti kao i 2000?”

IVO SANADER: “Nije isti.”

VODITELJ: “Nego?”

IVO SANADER: “Pa svi se razvijamo.”

VODITELJ: “Mijenjate stavove?”

IVO SANADER: “Dakako, ako su na korist Hrvatske. Ako su bolji nego oni što su bili prije (…)”

VODITELJ: “Mogu li to vaši birači shvatiti – jedno (govorite) u oporbi, drugo na vlasti?”

IVO SANADER: “Apsolutno ne jedno u oporbi, drugo na vlasti. Ja sam vam rekao koje je naše načelo u politici: učini ono što je kori- sno za Hrvatsku. To je vrhovno načelo. Pa i promijeniti mišljenje. To ljudi vrlo dobro razumiju. Hajde, stavimo na dvije strane vage, s jedne vaš politički stav i s druge ono što je korisno za Hrvatsku. Pa ja ću prije učiniti ono što je korisno za Hrvatsku. To ljude za- nima, oni to vide. Što možemo učiniti za ljude naše?”

TUMAČENJE: U ovom se primjeru očituje retoričko sredstvo pozivanja na publiku, na “ljude naše”. Govornik koristi publiku kao argument kojim želi osigurati legitimitet svojoj retoričkoj poziciji. Retor ostaje dosljedan i onda kada mijenja svoje stavove jer se ta mijena, prema ponuđenoj argu- mentaciji, tumači kao “političko sazrijevanje”, “razvoj” od oporbenog do vladajućeg političara. Za Perelmana je uprisutnjenje predmeta razgovora

– činjenje teme živom i životnom – glavni način ostvarenja svrhe nagovara- nja/uvjeravanja (Perelman – Olbrechts-Tyteca 1969: 45). Pridobivanje pu- blike govornik nastoji ostvariti izravnim obraćanjem – kao čovjek čovjeku; obraćanjem na pučki, neposredan, razumljiv način, obraćanjem “našim lju- dima”. Tvrdnja da “ljudi razumiju” političku snalažljivost temelji se na ra- cionalizaciji da je ono što je bolje, tj. korisnije većem broju ljudi (zajednici) gotovo samorazumljivo. Ta je tvrdnja izrečena u izjavnom obliku, dočim u sebi sadržava neku vrstu implicirane naredbe, imperativa – “neka oni uvide i prihvate”. Izjava ne sadrži druge opcije doli moranje: “ljudi naši”, publika, u konačnici moraju (u)vidjeti da je ono što govornik nudi dobar izbor. Svrha prikrivenoga imperativa jest navesti puk (biračko tijelo) da shvati i prihvati poteze političkih lidera kao jedine ispravne. Retorička se pozicija u ovom slučaju dobrim dijelom oslanja i na tzv. argument autoriteta. Govornik svoju uvjerljivost crpi iz vlastita visokog položaja u društvenoj piramidi.

Važno je nadalje analizirati tezu o korisnosti kao kriteriju koji opravdava promjenu gledišta. Takvo je stajalište samo dijelom održivo, i to u mjeri u kojoj interpretira retoričku situaciju s obzirom na krajnji rezultat. Takve su interpretacije optimistične i poticajne jer naglašavaju uspjeh, dobar rezultat, kao poželjnu i vjerojatnu posljedicu nekoga pothvata. Dobar ishod dakle legitimira promjenu stajališta na razini političke retorike. Zdravorazumski je prihvatljivo promjenu stajališta tumačiti kao znak razvoja čovjekova vrijednosnoga sustava. Ta retorika međutim nije održiva u dijelu u kojem se vlastiti interes podmeće kao opći: govornik naime načelo korisnosti može interpretirati tako da se iza metafore “koristi za Hrvatsku” prikrije motiv “koristi za sebe”. Sagleda li se međutim ta retorička pozicija o opravdanosti promjene u vremenskoj perspektivi, uočavaju se nedosljednosti unutar govornikova vrijednosnoga sustava. S vremenskim odmakom iz fraze “činiti dobro za Hrvatsku” dade se iščitati izvorni govornikov motiv: težnja da se opća dobrobit kao korist za mnoge reducira na samo jednoga korisnika. Drugim riječima, govornik je motiviran da postigne korist za širu zajednicu – članstvo u EU, ali pritom podrazumijeva da za to zaslužuje osobnu nagradu. Tu nagradu određuje sam, proizvoljno, prema vlastitim pravilima u onoj mjeri i načinu koji procijeni korisnim. Nije rijetkost da dobar govornik svoju skrivenu agendu, neki pojedinačni interes, podmeće kao opću stvar. Inače legitiman potez u raznorodnim retoričkim situacijama, prema Perelmanu, političko sazrijevanje kao promjena političkih stajališta u ovom je primjeru postalo metaforom za moralni relativizam.

RETORIČKI ZAOKRET

U isječku emisije Nedjeljom u dva emitirane 1. listopada 2006. godine tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić u razgovoru s voditeljem Aleksandrom Stankovićem obrazlaže svoj stav o retoričkoj dosljednosti.

VODITELJ: “Ali kad vas se suoči s različitim izjavama koje ste tada davali i danas, o čemu se radi, koji je Stipe Mesić pravi?”

STIPE MESIĆ: “Stipe Mesić je i onda bio pravi i sada je pravi. Jer mi se nismo slagali s čitavom politikom Saveznog izvršnog vije- ća, ali s nekim dijelovima jesmo.”

VODITELJ: “Znači li to da političari nekad moraju govoriti i ono u što ne vjeruju? Vi ste nekad kritizirali Lončara, ali ste ga cijenili?!”

STIPE MESIĆ: “Ne, vi opet idete na jednu krivu vodu. Ja vam tvr- dim, mi smo kritizirali tadašnje Izvršno vijeće, Izvršno vijeće, zbog određene politike (…)”

VODITELJ: “Dakle vi ste promijenili mišljenje?”

STIPE MESIĆ: “Ne, ja nisam promijenio mišljenje. Pa normalno da sam ga kritizirao, jer je bio u saveznoj vladi, a mi smo bili u sukobu sa saveznom vladom. A to ne znači da smo bili protiv sve- ga onoga što oni rade. Pa ja sam Budu Lončara tražio da napusti vladu. On je rekao: ›Još trebam koristiti taj dio, taj dio moći koji ima savezna vlada.‹”

TUMAČENJE: U trima izjavama govornik ponavlja, gotovo istim riječima, stav da je kritizirao dio određene politike savezne vlade bivše SFRJ, ali ne i dio politike s kojim se slagao. U tom ponavljanju govornik ne daje nika- kav novi podatak, ne iznosi novi stav te je njegov iskaz tautološki. Novinar je istaknuo da je govornik o istom predmetu govorio nekoć jedno, a sada drugo, odnosno da je nekoć bio protivnik savezne vlade SFRJ i njezinih mi- nistara/sekretara, a zatim je za savjetnika u Uredu predsjednika samostalne Hrvatske postavio upravo nekadašnjeg ministra u saveznoj vladi Budimira Lončara. Govornik ne smatra da je počinio zaokret u stavovima: kritizirao je “onda” određene postupke vlade SFRJ, a “danas” koristi savjete/usluge nekoć visokog dužnosnika te vlade s kojom je bio u sukobu. Ako je bio u sukobu s dijelom politike te vlade, nije nužno bio u sukobu sa svakim poje- dinim ministrom u vladi.

Jesu li posrijedi inkompatibilni stavovi, nedosljednost u vrijednosnom sustavu govornika? Ne nužno, jer govornik u različitim retoričkim situacijama postupa različito (Perelman – Olbrechts-Tyteca 1969: 202). U vrijeme sukoba s vladom SFRJ, u okolnostima ratne opasnosti, govornik je javno kritizirao saveznu izvršnu vlast i Budimira Lončara. U tajnosti je međutim surađivao s Lončarom, jer “(…) preko Bude Lončara ja sam došao do Peresa de Queillara, tajnika UN-a, gdje sam tražio da se uvede, da se na granicu između Hrvatske i Srbije i BiH i Srbije ostavi jedna tampon zona, da se postave simbolične snage UN-a; i siguran sam onda (bio) da Milošević neće pucati na UN.” (Nedjeljom u dva, 1. listopada 2006)

U navedenoj situaciji srž teorije argumentacije Chaïma Perelmana dolazi do izražaja. Ako govornik u konkretnim okolnostima rata djeluje na jedan način – donosi i izriče jedan sud – a u drugoj situaciji, nakon određena vremena, u okolnostima mira javno donosi drukčiji sud ili drukčije tumači određene okolnosti, njegov retorički sustav može ostati konzistentnim. Da bi se utvrdilo je li govornik dosljedan, valja ustvrditi je li njegov sustav vrijednosti jedinstven, odnosno postoji li unutarnja spona između tih dviju situacija, jesu li one “intimno povezane” (Perelman – Olbrechts-Tyteca 1969: 202).

Ako su situacije povezane, onda su različiti stavovi nepodudarni. Drugim riječima, da je govornik u manje-više istim okolnostima rata dao dvije suprotne izjave o istoj osobi ili stvari, on se ne bi mogao smatrati retorički vjerodostojnim. Kada se međutim konkretni uvjeti bitno promijene, kao oni iz ratnih u mirnodopske, onda su dva različita stava održiva i opravdana. U ratnim okolnostima suprotstavljene strane komuniciraju službenim i neslužbenim kanalima. Jedna se politika/entitet/osoba javno napada, ali se neslužbeno, u tajnosti, dvije strane sastaju, pregovaraju, dogovaraju, a djelomice i surađuju. U Perelmanovoj teoriji retorički je opravdano da pojedinac, a osobito onaj koji nastupa uime države, šef države, vlade ili koji drugi visoki dužnosnik, čini ono što je u višem interesu, tj. u skladu s interesima države koju predstavlja. Činiti ono što će donijeti željeni rezultat u najkraćem vremenu uz minimalnu cijenu/žrtvu, temeljno je načelo utilitarizma. Pregovori o miru, o prekidu sukoba ili o prevladavanju napetosti, i to tako da se ne kompromitira “nacionalni dignitet”, upravo se rukovode utilitarističkim načelom: postići što veće dobro, odnosno što manje zlo, što većem broju ljudi (Perelman – Olbrechts-Tyteca 1969: 202).

Iz ovog se konteksta i načina na koji ga govornik interpretira i potkrepljuje argumentima iščitava da je funkcioniranje pojedinca na službenoj razini nužno razlučito od njegova funkcioniranja na neslužbenoj razini. Službeno, u doba uoči i tijekom rata za neovisnost, Budimir Lončar je, proizlazi iz govornikove argumentacije, djelovao kao ministar/sekretar u vladi SFRJ. Na neslužbenoj razini međutim taj je sekretar inozemnih poslova SFRJ, prema tvrdnji govornika, surađivao s vlastima “države u nastajanju”, koja se borila za svoj opstanak i za integraciju u međunarodnu zajednicu. Pomoć mladoj državi da se održi očitovala se, navodi govornik, u razgovorima s glavnim tajnikom UN-a o tome da se pošalju snage UN-a na granicu prema Srbiji kako bi se usporio ili umanjio agresorski udar na Hrvatsku. Pomoć u međunarodnom priznanju Hrvatske uključila je niz predradnji i razgovora koje je, tvrdi govornik, organizirao upravo spomenuti ministar, i to u kontaktima s utjecajnim međunarodnim čimbenicima poput “Warrena Zimmermana, ambasadora američkog”, “generala Scowcrofta, (koji je) jedan od najmoćnijih ljudi Amerike”, “savjetnika Eaglebergera” i “u Pentagon(u) (do) generala Besta” (Nedjeljom u dva, 1. listopada 2006).

DISOCIJACIJA KONCEPATA.

Usporedno korištenje različitih, upravo suprotnih pojmova služi govorniku u pojačavanju učinka govora, u privlačenju pozornosti publike. Disocijacija se u pravilu daje u paru afirmativnoga termina i njegove negacije. Govor- nici Ivica Račan, Ivo Sanader i Josip Friščić služe se parom suprotnih, odnosno suprotstavljenih pojmova kako bi osnažili učinak izrečenoga.

DEMOKRATSKI LIDER

U isječku emisije Otvoreno emitirane 20. prosinca 2006. godine predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) i nekadašnji predsjednik hrvatske Vlade Ivica Račan iznosi svoje viđenje suvremenog stranačkog lidera, odnosno državnika.

l Ivica Račan: “To je jedan drugi koncept demokratskog lidera, čini mi se. Ja imam autoritet, ali nisam gazda. Ja nisam čovjek koji može narediti svojoj stranci danas misli ovako, a sutra misli su- protno. I stranka misli. Ja želim okupiti kompetentne ljude koji će u mnogočemu biti pametniji od mene, s kojima ću se savjeto- vati, koji razumiju problem, koji mogu samostalno da preuzmu odgovornost za rješavanje tih problema, jer je to pretpostavka da riješite teške probleme Hrvatske.”

TUMAČENJE: Svoju koncepciju demokratskoga lidera govornik sažima u disocijaciji koncepata, u paru autoriteta naspram gazde (Perelman – Olbre- chts-Tyteca 1969: 411). Obje su pozicije pozicije moći, nadređenosti. Pri- tom u ovom kontekstu autoritet zadobiva pozitivne konotacije; to je pozicija koja je zaslužena na temelju rada, kvalifikacija i prihvaćena je među surad- nicima. Gazda u spomenutom kontekstu raspolaže sirovijim oblikom moći: on naređuje i, pretpostavljeno, očekuje od podređenih da naredbe provode, pa i da mijenjaju stavove preko noći.

Autoritet koji se ovdje želi vezati uz demokratski obrazac vladanja projicira moć koja se temelji na suradnji, savjetovanju sa suradnicima. Štoviše, disocijacija, odnosno kontrast koncepcija, osobito dolazi do izražaja u izboru pridjeva koji se odnose na suradnike. Suradnici dakle moraju biti “kompetentni ljudi”, oni koji su pametni, štoviše, i “pametniji” od lidera u “mnogočemu”, jer su im namijenjene zahtjevne zadaće kao što su uočavanje, analiza i rješavanje problema. Govornik manifestira zamjetan stupanj poniznosti, spremnosti na služenje, što se iščitava iz spremnosti da okupi suradnike koji su “pametniji” od njega.

Svoj model demokratskog lidera govornik gradi kao potpunu suprotnost gazdi, tj. modelu koji njeguje kult ličnosti, odnosno kult vođe ili monarha koji je moćan koliko su njegovi suradnici/podanici slabi.

DEMOKRATSKI LIDER II

U isječku HTV-ove emisije Otvoreno emitirane 20. prosinca 2006. godine govornik Ivica Račan dodatno obrazlaže osobine koje demokratski lider mora imati.

IVICA RAČAN: “(…) Ja nisam zaveo kult ličnosti u svojoj stranci niti mislim to napraviti u Vladi. Razlika postoji. I dobro je da narod u Hrvatskoj može birati između dva koncepta lidera i dva koncepta vodstva.”

VODITELJ: “Nećete me uvjeriti da vi ostanete u manjini u vašoj stranci?”

IVICA RAČAN: “Da, bilo je situacija kad sam ostao u manjini u svojoj stranci, ali sam se nastavio boriti. Bilo je situacija da sam ostao u manjini u svojoj stranci. To u demokratskoj stran- ci se događa i to je logično. Meni nije zbog toga pala kruna s glave.”

TUMAČENJE: Dvaput naglašenom rečenicom da lider političke stranke nerijetko ostaje u manjini s obzirom na rješavanje nekih pitanja govornik želi istaknuti da hijerarhijskom ustroju vlasti pretpostavlja model prvoga među jednakima. U izjavi se demonstrira i načelo slobode mišljenja i go- vora. Osviještenost o vrijednosti slobodnoga mišljenja i izražavanja pro- izlazi iz izravnog govornikova iskustva s deficitom sloboda u nekadaš- njem neslobodnom, totalitarnom društvenom modelu. Metafora “krune na glavi” koja “nije pala” često je rabljena govorna figura u kolokvijal- nom govoru. I tom se slikom nastoji podvući “običnost”, svakodnevnost pravoga lidera, koji svoju nadređenu poziciju ne crpi iz moći, zastraši- vanja, već iz vlastitih kvaliteta kojima se nametnuo kao autoritet. Demo- krat je u konačnici onaj koji autoritet crpi iz (vladavine) naroda, a ne iz pripadanja dinastiji ili političkoj kasti, te je komunikacija sa suradnicima na ravnoj nozi sastavni dio njegova habitusa. Za razliku od demokrata monarh, koji se u isječku nameće metaforom krune na glavi, potpuno je odijeljen, tj. nadređen podanicima. Kruna mu doslovce i simbolički pada ili se barem naheri ako i kada se prigiba prema nižima na hijerarhijskoj ljestvici.

KORUPCIJA

Stajalište o problemu korupcije tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader iznio je u razgovoru s voditeljem Mislavom Bagom u emisiji Otvoreno 21. prosinca 2006. godine.

IVO SANADER: “Ajmo ovako. Kako se rješava korupcija? Korup- cija se ne rješava punktualno – od slučaja do slučaja – već struk- turalno. Ako prihvatimo tu metodu, onda mislim da smo učinili puno. Prije svega, uveli smo HITRO.HR, jednu instituciju koja građaninu omogućuje da izbjegne dvadeset institucija, nego dođe u jednu i ta rješava sve za njega. Ne mora plaćati mito – sto eura, petsto eura – da dobije jednu suglasnost, jednu potvrdu itd., itd. I to funkcionira izvanredno, građani se javljaju, koji žele otvarati tvrtke, koji žele prijavljivati porez prekoHITRO.HR.”

l “Kompletne zemljišne knjige su na internetu – vidljive – i svatko može vidjeti što imate vi, što posjedujem ja. Dakle katastar kom- pletan i zemljišne knjige svih sudova u Hrvatskoj. Prema tome što mi radimo i što Vlada može raditi? Strukturalno mijenjati društvo na način da sve bude transparentno i da nema prostora za mito i korupciju.”

TUMAČENJE: U isječku se očituje argumentacija kojoj je svrha skrenuti pozornost s prave teme – borbe protiv korupcije – odnosno umanjiti važ- nost teme i njezina obrazloženja (Gross – Dearin 2003). Zaobilaženje teme očituje se u korištenju apstraktnih pridjeva odnosno priloga – “strukturalne promjene”, “strukturalno mijenjati”, “da sve bude transparentno”. Oni u sebi sadrže čitav niz mogućih koraka promjene, ali na prvi pogled slušate- lju/gledatelju/publici nude složen administrativni jezik. Takve se formula- cije rabe kada govornik nije vješt, odnosno ne poznaje/ne razumije građu, odnosno kada namjerno želi zamagliti ono o čemu govori.

Argument na temelju disocijacije vidljiv je na početku kada se daje u paru “korupciji se ne pristupa punktualno, nego strukturalno” (Perelman

Olbrechts-Tyteca 1969: 415). U osnovi se odašilje poruka o aktivnom govorniku, o onome koji se zauzima za one u čije ime govori. Prvi dio ar- gumenta govornik dodatno objašnjava, dakle punktualno je prilog koji stoji umjesto fraze “od slučaja do slučaja”. Time se iskazuje poštovanje prema publici i u samom početku dvojaka nakana: govornik pokazuje da je pozo- ran s obzirom na problem i da mu pristupa stručno, ali ga želi na pristupačan način prenijeti publici.

U istom je isječku upotrijebljen i argument koji se temelji na ilustraciji. Spominjanjem agencije koja u sebi sažima funkcije čitava niza institucija i birokratskih, dakle dugotrajnih procedura, govornik želi apstraktnu i na sva- kodnevnoj razini nerazumljivu formulu “strukturalnih promjena” približiti publici. Ujedno želi potvrditi djelotvornost politike koju zagovara: struktu- ralna je promjena dakle dobila konkretan, opipljiv oblik, opredmećena je u instituciji koja ima svoj naziv i koja u stvarnosti funkcionira.

SADRŽAJ I AMBALAŽA

Isječak je dio emisije Nedjeljom u dva emitirane 4. lipnja 2006. godine u kojoj Josip Friščić, čelnik HSS-a, iznosi svoju definiciju političara.

VODITELJ: “Imate li osobu koja će nositi vašu politiku, poput Mila- na Bandića u gradu Zagrebu?”

JOSIP FRIŠČIĆ: “Ja nisam za to da, slikovito da kažem, da ambalaža prodaje proizvod, nego proizvod mora biti kvalitetan. Kvalitetna stranka su kvalitetni ljudi (…)”

TUMAČENJE: Govornik je iskoristio metaforu o ambalaži/omotu i kvaliteti kako bi sažeo svoju definiciju političara: važan je sadržaj/program, uvjerenje, a ne sama izvedba, nastup. To dakle ističe političar, štoviše, stranački čelnik čiji je javni nastup izravan, s jasno uglavljenim subjektom i predikatom, s diskursom koji je jednako razumljiv svim profilima slušatelja – zahtjevnoj publici i onoj koja nije osobito izbirljiva. Tom se metaforom o kvaliteti pro- izvoda govornik dodatno nastoji samoafirmirati, ojačati autoritet političara s iskustvom, koji je izvoran i vjeran svojim temeljnim uvjerenjima, i koji se zauzima za svoja uvjerenja neovisno o pritiscima i interesima.

Retorika odražava izravan govor, jasnu poziciju jasno izrečenu. Iako se ne izražava u desetercu, njegov se govor doživljava epski. Reflektira tradici- ju narodnoga pjevanja koja pazi na metriku, uvodi temu i razlaže je pomoću metafora.