Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Deset lekcija za svijet poslije pandemije’ u kojem CNN-ov urednik Fareed Zakaria objašnjava da je čovječanstvo nakon napada 11. rujna i financijske globalne krize 2008. bilo upozoreno na skoru pandemiju koronavirusa

The New York Times nazvao ga je “bodljikavom kuglom koju se viđa širom svijeta”. Krajem siječnja, Alissa Eckert i njezin kolega Dan Higgins iz Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) dobili su zadatak da osmisle ilustraciju za novi koronavirus. Bilo je potrebno “nešto što će privući pozornost javnosti”, objasnila je Eckert poslije Timesu. Ono što su napravili bio je prikaz srebrnkaste kugle sa zagasitocrvenim bodljikama. Bio je asocijativan i uznemirujuć, a uskoro se nalazio svugdje, pojavljivao u novinama, časopisima i televizijskim vijestima. Ako upravo sada zamišljate kako koronavirus izgleda, vjerojatno imate na umu taj prikaz Alisse Eckert i Dana Higginsa ili neku njegovu izvedenicu. U pomalo sablasnom svijetu profesionalnih medicinskih umjetnika, ta je slika poznata kao “modna fotografija”, uvećani prikaz jedne virusne čestice, zbog čega izgleda prijeteće, ali također i golemo. Zapravo, novi koronavirus je otprilike jedna desettisućina veličine točke kojom ova rečenica završava.

Često nam savjetuju da mislimo veliko. No možda trebamo početi razmišljati malo. Dobri smo u zamišljanju velikih, tradicionalnih opasnosti s kojima se suočavamo, koliko god one bile malo vjerojatne, kao što su vojni napadi i invazije, te u planiranju simetričnih odgovora velikih razmjera na njih. Vlade troše bilijune dolara na silne vojne snage, prate kretanje vojski diljem planeta i prakticiraju ratne igre protiv potencijalnih neprijatelja. Samo Sjedinjene Američke Države svake godine izdvajaju gotovo tri četvrtine bilijuna dolara za svoj vojni proračun. Pa ipak, nismo bili spremni obraniti se od sićušnog mikroba. Nije nemoguće da će ova virusna trunčica izazvati najveću gospodarsku, političku i društvenu štetu po ljudski rod kakva ga nije zadesila od Drugog svjetskog rata.

Ovo nije knjiga o pandemiji, nego o svijetu kakav nastaje kao rezultat pandemije i – još važnije – našoj reakciji na nju. Svaki veliki šok može imati različite učinke, ovisno o stanju svijeta u određenom trenutku i načinu na koji ljudska bića reagiraju – sa strahom ili poricanjem ili pak prilagodbom. U slučaju novog koronavirusa, utjecaj je oblikovan realnošću da je svijet dubinski međusobno povezan, da većina zemalja nije spremna za pandemiju, da su na njezinu početku, mnoge od njih – uključujući i najbogatije nacije svijeta – zatvorile svoja društva i gospodarstva na način koji nije nikad ranije viđen u ljudskoj povijesti.

Ova knjiga je o “svijetu poslije pandemije” ne zato što je koronavirus iza nas, nego zato što smo prešli ključnu razdjelnicu. Gotovo svi koji danas žive bili su pošteđeni iskustva kuge, za sad. No sada znamo kako pandemija izgleda. Vidjeli smo izazove i troškove odgovora na nju. Pandemija bolesti COVID-19 može potrajati, no čak i ako bude iskorijenjena, u budućnosti će gotovo sigurno izbijati epidemije drugih bolesti. S tim znanjem i iskustvom, živimo sada u novoj eri: onoj poslije pandemije.

Što su točno posljedice ove pandemije? Neki navode da će se ova bolest pokazati kao trenutak preokreta u modernoj povijesti, trenutak koji zauvijek mijenja njezin tok. Drugi vjeruju da ćemo se nakon cjepiva ubrzo vratiti na staro. Neki ipak tvrde da pandemija neće preoblikovati povijest toliko koliko će je ubrzati. Taj posljednji scenarij čini se kao najvjerojatniji ishod. Lenjin je navodno jedanput rekao, “Postoje desetljeća u kojima se ništa ne događa, a potom bude tjedana u kojima se dogode desetljeća.” Postpandemijski svijet će biti, u mnogo aspekata, ubrzana verzija svijeta koji smo poznavali. No kad svoj život ubrzano prematate prema naprijed, događaji se više ne odvijaju prirodno, a posljedice mogu biti poremećaji pa čak i oni smrtonosni. U tridesetim godinama prošlog stoljeća mnoge zemlje u razvoju modernizirale su se ujednačenim tempom, premještajući ljude iz poljoprivrede na industriju. Sovjetski savez odlučio je surovo ubrzati taj proces. Ta odluka, kolektivizacija poljoprivrede, dovela je do gladi, “likvidacije” milijuna zemljoradnika, još tvrđe diktature i izobličavanja sovjetskog društva. Svijet na steroidima može pretrpjeti nepredviđene nuspojave.

Život poslije pandemije može biti različit za zemlje, kompanije, a naročito za pojedince. Čak i ako se gospodarstvo i politika vrate na staro, ljudi neće. Morat će proći neobično, teško iskušenje i osjećati da su dobili novu, teško stečenu priliku. Preživjevši španjolsku gripu, lik u romanu Williama Maxwella iz 1937., They Came Like Swallows, osjeća “kako uz njega prianja čudo (jer bilo je to otkrivenje: niti on niti bilo tko drugi nije mogao znati da će njegov život biti ovakav).” Kad najgore prođe, izranjamo na “mrtvo hladno svjetlo sutrašnjice”, kako je to spisateljica Katherine Anne Porter napisala 1939. u svojoj poluautobiografskoj noveli Pale Horse, Pale Rider o preživljavanju te iste pandemije. Njezina zadnja rečenica: “Sad će biti vremena za sve.”

Pošasti imaju posljedice

Trebali smo vidjeti što nam slijedi. Koronavirus možda i jest nov, ali pošasti nisu. Zapadna književnost počinje s jednom. U uvodnim stihovima Homerove Ilijade, grčke postrojbe pohara kuga. Ispada da je to božanska kazna usmjerena prema njihovu vođi, taštom, pohlepnom i svadljivom kralju Agamemnonu. Prvo ozbiljno povijesno djelo napisano na Zapadu bavi se i kugom. Tukididova Povijest Peloponeskog rata kronika je dugotrajnog sukoba dviju supersila tog doba, Atene i Sparte. Ubrzo nakon početka rata, kako piše Tukidid, strašna je kuga pomela Atenu ubijajući golem broj građana u snazi i, najvažnije, nenadmašnog vođu ovog grada-države, Perikla. Dva su protivnika imala vrlo različite političke sustave: Atena je bila demokratsko, a Sparta rigidnije uređeno ratničko društvo. Sparta je na koncu pobijedila i nije nategnuto reći da bi, da nije bilo kuge, možda pobijedila Atena, a tijek povijesti Zapada bio bi drugačiji – sa živom demokracijom koja bi postala uspješni uzor, a ne plamen koji je sjajno gorio, ali zatim se trepereći ugasio. Pošasti imaju posljedice.

Daleko najviše posljedica imala je bubonska kuga koja je izbila u Srednjoj Aziji u tridesetim godinama četrnaestoga stoljeća te se u sljedećem desetljeću proširila na Europu. Jedan srednjovjekovni kroničar optužio je Mongole da su donijeli bolest na kontinent katapultirajući leševe preminulih od kuge u genovsku tvrđavu – rano biološko oružje. Vjerojatnije je da se kuga širila zahvaljujući globalnoj trgovini, da su je donijeli karavane i brodovi koji su prevozili robu s Orijenta do glavnih luka poput Messine na Siciliji i Marseillea u Francuskoj. Zvana je i crna smrt, prijenosnici su joj bile buhe koje su živjele na leđima štakora, a napadala je limfni sustav svojih žrtava uzrokujući patnju i smrt u razmjerima koji nakon toga nisu viđeni. Do pola stanovništva Europe zbrisano je s lica zemlje. Ova bolest, poput mnogih drugih, nikad nije iskorijenjena do kraja. Svjetska zdravstvena organizacija i dalje svake godine izvještava o nekoliko stotina slučajeva bubonske kuge, koja se na sreću danas liječi antibioticima.

Život poslije pandemije bit će različit za zemlje, kompanije, a naročito za pojedince. Čak i ako se gospodarstvo i politika vrate na staro, ljudi neće. Morat će proći teško iskušenje

Bubonska je kuga imala seizmički efekt. Znanstvenici vjeruju da je s obzirom na toliki broj mrtvih, gospodarstvo tog vremena preokrenuto naglavačke. Walter Scheidel objašnjava da se počelo oskudijevati u radnoj snazi, dok je zemlje bilo u izobilju, stoga su nadnice rasle, a zakupnine padale. Radnici su se izborili za veću moć prilikom pregovaranja, a plemstvo je počelo propadati. Kmetstvo je nestajalo iz velikog dijela Zapadne Europe. Naravno, posljedice su se razlikovale od zemlje do zemlje s obzirom na njihove ekonomske i političke strukture. Na nekim mjestima gdje su se poduzimale represivne mjere, nejednakost je čak narasla. Primjerice, plemići zemljoposjednici u Istočnoj Europi iskorištavali su bijedu i kaos da ojačaju svoj stisak i po prvi put nametnu kmetstvo. Osim tih materijalnih učinaka, kuga je pospješila intelektualnu revoluciju. Mnogi Europljani četrnaestoga stoljeća pitali su se zašto bi Bog dopuštao taj pakao na zemlji i preispitivali uvriježene hijerarhije – što je kao krajnji učinak pomoglo Europi da se otrgne iz svoje srednjovjekovne klonulosti i pokrene renesansu, reformaciju i prosvjetiteljstvo. Iz smrti i strave rodili su se znanost, suvremenost i razvoj. Kod COVID-a-19, na sreću, ne suočavamo se s takvom masovnom smrtnošću. No bi li pandemija naše ere mogla izazvati sličan duh društvene introspekcije, šok ekvivalentan našoj samodopadnosti?

Povjesničara Williama McNeilla, koji je napisao ključno istraživanje Plagues and Peoples, epidemiji je privuklo to što je pokušavao objasniti zagonetku: zašto je mali broj europskih vojnika uspio brzo pokoriti i konvertirati milijune ljudi u Latinskoj Americi? Španjolski istraživač Hernán Cortés, primjerice, krenuo je u pohod sa šesto ljudi koji su se suočili s Aztečkim Carstvom koje je brojilo milijune ljudi. Odgovor je, kako je utvrdio McNeill, uključivao pošasti. Španjolci sa sobom nisu donijeli samo napredno naoružanje, nego i bolesti poput velikih boginja na koje su bili stekli imunitet, a domoroci nisu. Procjene broja smrti u epidemijama koje su uslijedile zapanjujuće su, u rasponu od trideset posto populacije na početku do šezdeset pa čak i do devedeset posto tijekom šesnaestoga stoljeća – ukupno zbrojeno, riječ je bila o desecima milijuna ljudi. McNeill zamišlja “psihološke implikacije bolesti koja je ubijala samo Indijance, a Španjolce ostavljala bez posljedica.” Zaključak do kojeg su domoroci došli, spekulira on, bio je da stranci štuju moćne bogove. To bi moglo pomoći da se objasni zašto ih se toliko pokorilo španjolskoj vlasti i konvertiralo na kršćanstvo.

Pandemija koja nam je još uvijek pohranjena u sjećanju španjolska je gripa, koja je pogodila svijet usred Prvog svjetskog rata i ubila oko pedeset milijuna ljudi, što je više nego dvostruko u odnosu na broj poginulih u borbama. (Nazvana je španjolskom gripom, ali ne zato što je počela u Španjolskoj, nego zato što ta zemlja, koja nije bila sudionica u ratu, nije cenzurirala vijesti. Epidemija te bolesti stoga je u Španjolskoj bila opsežno praćena, što je dovelo do toga da ljudi pretpostavljaju da je odatle potekla.) Od ranog dvadesetog stoljeća znanost je enormno napredovala. U to vrijeme nitko nije nikad vidio virus, a znalo se znatno manje o tome kako liječiti tu novu infekciju: još nisu bili izumljeni elektronski mikroskopi, a niti antivirusni lijekovi. Pa ipak, tri najvažnije smjernice zdravstvenih vlasti u to doba: socijalna distanca, maske i pranje ruku – ostaju tri od četiri najvažnija mehanizma koji se danas koriste kako bi se spriječilo širenje koronavirusa dok se ne razvije cjepivo. Četvrta, regularno testiranje, suvremeni je dodatak.

U nama bližim desetljećima, epidemije SARS-a, MERS-a, ptičje gripe, svinjske gripe i ebole širile su se brzo i na velikim područjima, zbog čega su brojni stručnjaci upozoravali da ćemo se vrlo vjerojatno ubrzo suočiti s pravom globalnom epidemijom. Javnost je to registrirala. Bestseler Richarda Prestona iz 1994., Vruća zona, detaljno je prikazao porijeklo virusa ebole. Za film Zaraza iz 2011., nadahnut epidemijom SARS-a iz 2002. i 2003. te pandemijom svinjske gripe iz 2009., izmišljen je virus koji je diljem svijeta odnio 26 milijuna života. Bill Gates je 2015. održao TED Talk u kojem je upozorio da “ako nešto ubije više od deset milijuna ljudi u idućih nekoliko desetljeća, najvjerojatnije će to biti vrlo zarazan virus.” Njegove su izjave 2017. bile još alarmantnije, kad je u govoru održanom na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu predvidio da postoji poprilična vjerojatnost da će takva pandemija izbiti u idućih deset do petnaest godina.

Dotad baš i nije bilo toliko dalekovidnosti da se zamisli pandemija niti se raspravljalo o ulaganju više vremena, sredstava i energije s ciljem njezina zaustavljanja. U lipnju 2017., kad je predsjednik Donald Trump predložio proračunske rezove u ključnim agencijama koje se bave javnim zdravstvom i zaraznim bolestima, posvetio sam ovoj temi dio svoje emisije na CNN-u u kojem je rečeno:

Jedna od najvećih prijetnji Sjedinjenim Američkim Državama uopće nije velika. Ustvari, sićušna je, mikroskopske veličine, tisućama puta manja od glavice pribadače. Smrtonosni patogeni, koje je proizveo čovjek ili potječu iz prirode, mogu biti okidač globalne zdravstvene krize, a SAD je posve nepripremljen da se s njom nosi… Dovoljno je pogledati sto godina unatrag, na 1918., kad je pandemija španjolske gripe prema procjenama ubila pedeset milijuna ljudi diljem zemaljske kugle. Na mnoge načine danas smo još ranjiviji. Prenapučeni gradovi, ratovi, prirodne katastrofe i međunarodni zračni promet znače da se smrtonosni virus koji se razmnožio u malom selu u Africi može prenijeti bilo kamo na svijetu, uključujući Sjedinjene Države, u roku od dvadeset četiri sata… Biosigurnost i globalne pandemije ne poznaju nacionalne granice. Patogeni, virusi i zarazne bolesti ubojice su koji nas sve jednako ugrožavaju. Kad nastupi kriza, poželjet ćemo da smo imali više financijskih sredstava i globalne suradnje. No tada će biti prekasno.

Bilo je prekasno. Primili smo mnoga upozorenja da se pripremimo za COVID-19. No mimo specifičnih opasnosti pandemije, trebali smo prepoznati općenitu mogućnost šoka za naš sustav.

Nakon Hladnog rata svijet se posložio u novi međunarodni sustav koji su obilježile tri sile, jedna geopolitička, jedna gospodarska i jedna tehnološka – američka moć, slobodno tržište i informacijska revolucija. Činilo se da sve one surađuju kako bi stvorile otvoreniji i prosperitetniji svijet. No to je i dalje bio svijet ispunjen krizama – od kojih neke mogu izmaknuti našoj kontroli. Balkanski ratovi, azijski financijski kolaps, napadi 11. rujna, globalna financijska kriza i sada COVID-19. Premda su sve te krize različite, imaju nešto ključno što im je zajedničko. Sve su bile asimetrični šokovi – nešto što počinje kao malo, ali na kraju šalje seizmičke valove po cijelom svijetu. To se naročito odnosi na ona tri događaja čije će se posljedice smatrati najtrajnijima – 11. rujna, slom 2008. i koronavirus.

Napadi 11. rujna potresli su zemaljsku kuglu usmjeravajući pozornost na određenu protureakciju koju je taj novi svijet izazvao, a koju su mnogi na Zapadu u prošlosti ignorirali. Napadi su donijeli u središte pozornosti furije radikalnog islama, napetosti na Bliskom istoku, kao i kompliciranu vezu Zapada i s jednim i s drugim. Potom su izazvali žestok odgovor SAD-a. Zemlja je dodatno povećala svoj golemi sustav unutarnje sigurnosti – ali je usto započela ratove u Afganistanu i Iraku i drugdje provodila ciljane operacije, potrošivši prema jednoj procjeni 5,4 bilijuna dolara na “Rat protiv terora”. Ta je kampanja dovela do krvoprolića, revolucije, represije i izbjeglica, uz milijune žrtava i posljedice koje traju do danas.

Drugi je šok bio posve drugačiji, financijski slom na neki način već poznat iz povijesti. Dobra vremena dovela su do povećanja vrijednosti imovine, što je dovelo do špekulacija, zatim do mjehura i konačno, neizbježno, do sloma. Premda je kriza počela u SAD-u, brzo se proširila po cijelom planetu strmoglavljujući svijet u najgori gospodarski pad od Velike depresije. Gospodarstvo se sporo oporavljalo, no tržišta su cvala povećavajući jaz između kapitala i rada. Kad je stigla do politike, kriza je imala složene i nagrizajuće učinke. Iako su korijeni sloma bili u neumjerenosti privatnog sektora, u mnogim zemljama ljudi se nisu pomaknuli ulijevo u gospodarstvu; pomaknuli su se udesno u kulturi. Tjeskoba na gospodarskom planu stvorila je tjeskobu na kulturnom planu, neprijateljski odnos prema imigraciji i nostalgičnu želju za povratkom u dobro poznatu prošlost. Desničarski populizam na Zapadu postajao je sve snažniji.

Društvene i psihološke posljedice – strah, izolacija i osjećaj nesvrhovitosti – mogle bi još dugo potrajati. COVID-19 ima duboke i trajne učinke, a reperkusije još ne možemo pojmiti

Treći je šok onaj koji upravo proživljavamo. Možda bude najveći od svih, a zasigurno je najglobalniji. Ono što je počelo kao problem zdravstvene zaštite u Kini uskoro je postalo globalna pandemija. No to je bio tek početak. Medicinska kriza potaknula je istodobno zatvaranje cjelokupnog poslovanja diljem svijeta, rezultirajući Velikom paralizom, prekidom gospodarstva samog. Po nekim mjerilima, ekonomska šteta ove pandemije već se natječe s onom od Velike depresije. Političke posljedice pokazivat će se u idućim godinama na različite načine u različitim zemljama. Društvene i psihološke posljedice – strah, izolacija, osjećaj nesvrhovitosti – mogle bi potrajati još i dulje. COVID-19 ostavlja duboke i trajne učinke na sve nas, a reperkusije još ne možemo u potpunosti pojmiti.

Pa ipak, svaka od te tri goleme, globalne krize započela je nečim malenim, naizgled beznačajnim. Razmislite o napadima 11. rujna, koje su izvršila devetnaestorica mladih muškaraca, naoružanih najjednostavnijim i najsirovijim oružjem, malim noževima, koji se nisu pretjerano razlikovali od onih korištenih u brončanom dobu prije četiri tisuće godina. No ta su devetnaestorica pokrenula val ratovanja, obavještajnih operacija, pobuna i represije diljem svijeta. Ili uzmite u obzir korijene globalne financijske krize – jedan mutni financijski proizvod, “zamjenu za kreditni rizik”, vrstu police osiguranja ponajviše na hipoteke, koji se prodavao u paketu i odvojeno, rezalo ga se i sjeckalo, prodavalo i preprodavalo, sve dok nije postao tržište od 45 bilijuna dolara, triput veće od američkog gospodarstva i tri četvrtine veličine cjelokupnog globalnog gospodarstva. A kad se to tržište urušilo, sa sobom je povuklo svjetsko gospodarstvo i, nakon nekog vremena, izazvalo val populizma. Bez zamjene za kreditni rizik, možda nikad ne bi bilo predsjednika Donalda Trumpa.

U slučaju ove pandemije svi sada znamo kako je mala čestica virusa, koja je živjela u jednom šišmišu u kineskoj pokrajini Hubei, bacila svijet na koljena – primjer efekta leptira u stvarnom životu, kad zamah leptirovih krila može utjecati na zakonitosti vremenskih prilika na drugom kraju svijeta. Male promjene mogu imati velike posljedice. U električnom dalekovodu ili kompjutorskim mrežama, ako se jedan sitni dio pokvari i prebaci svoj napon na drugi, koji se onda također pokvari, to može izazvati lančanu reakciju koja se sve više širi, poput mreškanja mora koje postane zahuktali val. To se naziva “kaskadni kvar”. Jedna smetnja u softveru ili pokvareni transformator mogu ugasiti cijeli sustav. Nešto slično događa se u biologiji. Sitna infekcija u krvi može dovesti do malog ugruška koji, lančanom reakcijom, može izazvati jak moždani udar – taj proces naziva se ishemijskom kaskadom.

U ranijim razdobljima, epidemije se smatralo nečim izvan ljudskog djelovanja ili odgovornosti. Riječ influenza, primjerice, korijene ima u starom talijanskom narodnom uvjerenju prema kojem se prehlade i vrućice pripisuju utjecaju zvijezda. S vremenom su se međutim percepcije promijenile, a ljudi su se više fokusirali na karakteristike problema koje su bile lako uočljive, što je važan korak prema uviđanju što se u vezi s tim problemom može poduzeti. Francuzi su počeli zvati influencu grippe, od riječi za “napadaj”, vjerojatno se referirajući na stezanje u ždrijelu i prsima. Sve od 1990. iznenadni, masovni napadaji zahvaćaju svijet – otprilike po jedan u deset godina – s kaskadnim učincima. Imat ćemo ih još. Oni se ne događaju po nekom svjesnom planu, no nisu u potpunosti slučajni. Čini se da su element svojstven međunarodnom sustavu koji smo izgradili. Trebamo razumjeti taj sustav – drugim riječima, razumjeti svijet u kojem živimo – kako bismo razabrali svijet koji se pomalja nakon pandemije.