Objavljeno u Nacionalu br. 1068, 13. listopad 2018.

Nacional donosi ulomak iz knjige Janisa Varufakisa ‘Ima li ovdje odraslih’ u kojoj bivši grčki ministar financija govori o tome kako su mu najviši europski dužnosnici i bankari otvoreno rekli da će umjesto spasa iz krize, 2015. Grčku baciti u dužničko ropstvo

Prije nego što je postao povjerenik EU-a, Moscovici je bio francuski ministar financija. Kad se oslobodilo najviše ekonomsko mjesto u Europskoj komisiji, francuski predsjednik François Hollande inzistirao je da se ta uloga da nekom Francuzu. Berlin je bio (i ostao) snažno zainteresiran za to da Bruxelles stane na kraj francuskom proračunskom deficitu, pa im nipošto nije bilo drago dati posao Francuzu, a ponajmanje bivšem ministru financija Francuske. S druge strane, u Berlinu su morali nagraditi predsjednika Hollandea za potpuni zaokret koji je učinio u njihovo ime prihvaćajući program mjera štednje odmah nakon što je osvojio izbore na obećanjima da će se tim mjerama oduprijeti. Ta je nezgodna situacija riješena na način koji bi svatko drugi na mjestu Pierrea Moscovicija smatrao ponižavajućim: Moscovici je dobio posao, ali tako da su izmislili novo radno mjesto – potpredsjednika Europske komisije – koji će ga nadgledati. Dodajući sol na ranu, Berlin je to novo mjesto dao bivšem premijeru Latvije, čija je najslavnija zasluga bila nametanje mjera štednje koje su bile toliko oštre da su “riješile” ekonomsku krizu njegove zemlje tako što je polovica stanovništva emigrirala.

Od samog početka Pierre mi je pristupio kao prijatelj, čak drug. Rekao mi je da potpuno razumije moje argumente. U jednom je trenutku priznao da je u mladosti bio marksist. Iako više nije bio radikalan, želio je da znam kako je u njemu ostalo dovoljno od nekadašnjeg ljevičara da shvati stajalište moje vlade. Nije čudo što mu Berlin nije vjerovao. Kad sam mu opisao nedavni susret s Jeroenom Dijsselbloemom, načinio je zgađen izraz lica i savjetovao mi da ne obraćam pozornost na njegove prijetnje.

Ohrabren Pierreovom srdačnošću, testirao sam na njemu svoj plan: bilo je ključno da se odnos Grčke s EU-om regulira nekom drukčijom vrstom sporazuma, ali da bismo dobili priliku smisliti kakav bi on trebao biti, trebalo nam je vremena i fiskalnog prostora: trebao nam je, drugim riječima, šestomjesečni “most” između prethodnog programa i novog ugovora između EU-a i Grčke. Riječ “ugovor” upotrebljavam u duhu Jean-Jacquesa Rousseaua, objasnio sam: obostrano koristan odnos između jednakih. Taj novi dugoročni ugovor mora uključivati prikladno restrukturiranje duga, realističnu fiskalnu politiku i reformski plan usmjeren protiv oligarhije. Naposljetku, moramo sadašnji trojkin odnos prema Grčkoj zamijeniti procesom koji poštuje grčke osjećaje i vladavinu prava, kako europskog tako i domaćeg.

Kada je Pierre odgovorio, jedva sam mogao vjerovati vlastitim ušima: za plan koji sam mu upravo ukratko ocrtao imao je samo riječi pohvale. Trojkine metode stvaraju veoma lošu sliku o EU-u, priznao je. “To mora prestati”, točno to su bile njegove riječi. Na moju radost i čuđenje, složio se i s mojom idejom da bi se Europska komisija, ESB i MMF trebali odvojiti od trojke koju su osnovale – dakle, složio se upravo s onim što je izazvalo Dijsselbloemov bijes dva dana prije. “Tehnokrati moraju razgovarati s tehnokratima, a ministri s ministrima”, potvrdio je. Dodao sam da je apsurdno što se političari zaduženi da zastupaju grčku središnju banku ponašaju kao ovršitelji i nameću “totalne rasprodaje” imovine vladi kojoj bi trebali služiti. Pierre se svesrdno složio. To je neprihvatljivo, ponovio je, dodajući kako misli da je važno ne samo za Grčku, nego i za Europu da trojku zamijene izravni politički pregovori o ekonomskim pitanjima između mene i njega.

Teško da sam išta više imao za reći. Obavio je moj posao umjesto mene. Zato smo se srdačno rukovali i dogovorili da ostanemo u kontaktu kako bismo isplanirali prvi sastanak Eurogrupe, zakazan za 11. veljače, kada će započeti to novo poglavlje u našim odnosima.

“Nadam se sa je ovo uistinu novi početak, Pierre”, rekao sam dok sam ga ispraćao stubištem do lobija.

“Je, svakako”, odgovorio je toplo se smiješeći.

Euklid, koji je cijelo vrijeme bio prisutan, smješkao se . “A sad da vidimo kakve nam darove nose naši prijatelji iz MMF-a “, rekao je.

Obećavajuće veze: 2. Trojkin čovjek

Paul Thomsen, moj sljedeći gost u hotelskoj podzemnoj tamnici, vjerojatno je najomraženiji stranac u Grčkoj. Prezime tog visokog Danca sinonim je za trojku i Bailoutistan. 2010. godine, kada se trojka formirala, MMF ga je imenovao za šefa svoje grčke misije.

Za razliku od ESB-a i Europske komisije, iza MMF-a su stajala desetljeća iskustva u misijama. U 1970-ima pročulo se za njegove tehnokrate koji su posjećivali posrnule afričke i latinoameričke države namećući im mjere štednje, privatizacije, zatvaranje škola i bolnica, liberalizaciju cijena hrane i nafte i tome slično, u zamjenu za zajmove od MMF-a. Kada je Berlin oformio trojku da bi činila istu stvar na europskoj periferiji, počevši s Grčkom, tehnokrati iz MMF-a postavljeni su za vođe puta. No za razliku od prijašnjih MMF-ovih šefova misija, Thomsenu je povjerena sudbina zemlje koja nije bila iz trećeg svijeta.1

Kao nagradu za potpuni neuspjeh u Grčkoj, Thomsen je unaprijeđen u šefa cijelog MMF-ovog odjela za Europu. Pregovaranje s Thomsenom zato je podrazumijevalo jednu posebnu teškoću: njemu je bilo u osobnom interesu opirati se svakom priznanju da je grčki program propao. Zbog toga su pregovori s njim u neku ruku bili slični tome da se o rušenju “Ponzijeve sheme” Bernieja Madoffa pregovara s Berniejem Madoffom.

Na moje veliko iznenađenje, Poula Thomsena nije trebalo nagovarati. Poslušavši moju analizu grčke nevolje i moj plan, ponudio je odgovor koji mi još i danas izmamljuje osmijeh: “Gledaj, mi znamo da ne možemo očekivati od lijeve vlade da učini stvari koje čak ni vaši desni prethodnici nisu htjeli učiniti. Razumijem da trebaš vratiti kolektivno pregovaranje i ne mogu očekivati od tebe da pristaneš na privatizaciju svega. Ali jedna jedina stvar koju od tebe očekujemo, u skladu s tvojim vlastitim najavama, jest to da kreneš u lov na oligarhe, posebno se koncentrirajući na utaje poreza.”

Da li ja to sanjam? Rekao sam mu da ima moje najčvršće jamstvo da ćemo prevrnuti svaki kamen u potrazi za njima. Osim toga, prodavat ćemo privatnom sektoru imovinu čija bi privatizacija koristila našoj društvenoj ekonomiji, pod uvjetom da se novi vlasnici obavežu na visoku razinu izravnih ulaganja i dobru zaštitu radnika i okoliša. Ali, dodao sam, da bi bilo koji reformski plan funkcionirao, treba nam karta za izlaz iz dužničkog zatvora. U tom trenutku sam izvadio iz fascikla non paper u kojem su na jednoj stranici bili navedeni moji prijedlozi zamjene duga, i dao mu ga. Thomsen ga je pogledao, nasmiješio se, i ponovno me zaprepastio.

“Ovo je u redu. Ali nije dovoljno. Treba nam trenutačno poništavanje dijela vašeg duga. Bez zamjena duga, bez odlaganja. Treba jednostavno uzeti 53 milijarde i izbrisati ih.”

To je to, zaključio sam: ja zbilja sanjam. Govorio je da bi jednim potezom eliminirao cijeli dug koji je Grčka još uvijek bila dužna državama članicama EU-a od prvog bailouta 2010. godine. Jesu li se neki članovi Sirizine Lijeve platforme infiltrirali u Thomsenove misli? Je li ga opsjeo neki radikalni duh?

Odjednom sam se počeo brinuti. Apsolutno se slažem, rekao sam, ali kako nagovoriti Berlin da pristane na takav prijedlog? I što sa svim drugim vladama EU-a? Je li politički izvedivo da postignu izglasavanje toga u svojim parlamentima?

Thomsenov odgovor ticao se jedne tehničke činjenice: novac koji je dan Ateni u okviru prvog sporazuma o bailoutu bio je poseban utoliko što se u potpunosti sastojao od bilateralnih zajmova posuđenih od drugih prijestolnica eurozone; nasuprot tome, krediti iz drugog bailouta dolazili su iz Europskog fonda za financijsku stabilnost, EFSF-a, koji je pozajmio novac i Irskoj, Portugalu, Španjolskoj i Cipru. Ako restrukturiramo dug Grčke prema EFSF-u, onda će i Dublin, Lisabon, Madrid i Nikozija tražiti sličnu olakšicu, dok bi se prvi grčki bailout mogao anulirati, a da se pri tome drugim zemljama koje su korisnici paketa pomoći ne pruži osnova za bilo kakvo protivljenje.

Koliko god njegov prijedlog dobro zvučao, rekao sam mu, meni i dalje nije bilo jasno kako bi se Berlin s tim složio, niti kako bi on izbjegao optužbu da zagovara brisanje duga prema Europi, ali ne i prema MMF-u.

“Ja ti samo govorim koji je stav MMF-a”, odgovorio je slegnuvši ramenima.

Kako nisam želio pokvariti taj fantastični prvi sastanak, skrenuo sam razgovor na temu ciljeva za grčki primarni suficit i naglasio koliko je važno da oni budu razumno postavljeni, na približno 1,5 posto nacionalnog dohotka.

“Slažem se”, odgovorio je Thomsen lakonski.

Moja nedjelja u Parizu započela je da nije mogla ljepše. Hoće li je moj idući gost pokvariti?

Obećavajuće veze: 3. Francuski čovjek u ESB-u

Treći na popisu bio je Benoît Coeuré, općenito smatran francuskim čovjekom u izvršnom odboru ESB-a, što je njemu bio mrzak opis, ali ga je teško mogao izbjeći s obzirom na to da je prije preseljenja u Frankfurt proveo cijelu karijeru u francuskom ministarstvu financija. Činilo mi se da Coeuré, blag i susretljiv čovjek, dobro razumije izazov s kojim se ESB suočava s obzirom na užasnu ekonomsku i financijsku arhitekturu eurozone.

Bio sam zadovoljan što mi je odmah postavio sljedeće pitanje: imam li uistinu namjeru jednostrano restrukturirati obveznice grčke vlade (SMP obveznice) koje su u vlasništvu ESB-a? To pitanje izaziva veliku zabrinutost u Frankfurtu, rekao mi je.

Sa zadovoljstvom sam odmah riješio to pitanje. S moje točke gledišta te obveznice su bile i blagoslov i prokletstvo, objasnio sam. Prokletstvo zato jer se njihovom kupovinom 2010. Grčkoj nije nimalo pomoglo, a da ih ESB nije kupio, taj dio grčkog duga bio bi smanjen za približno 90 posto 2012. godine. “To što sad moramo posuđivati od poreznih obveznika EU-a da bismo platili ESB-u za obveznice koje nije ni trebao kupiti je, blago rečeno, smiješno”, kazao sam. Istodobno, one su blagoslov jer su dale ESB-u i Grčkoj zajednički cilj – i prednost – u odnosu na Dijsselbloema i Eurogrupu. Ako bi ESB zaprijetio da će na Dijsselbloemov zahtjev zatvoriti naše banke, mi bismo odgovorili našom prijetnjom unilateralnog rezanja vrijednosti SMP obveznica; ni ESB ni Grčka to ne žele. Moj jednostavan prijedlog bio je sljedeći: nemojmo prijetiti jedni drugima. Ako Benoît kaže Jeroenu da ESB neće sudjelovati u puču protiv atenske vlade, onda mi, atenska vlada, nećemo ni razmišljati o bilo kakvim jednostranim potezima u vezi s tim obveznicama. “Možemo li se složiti oko toga?” pitao sam.

Nasmiješio se. Naravno da ne bi trebalo biti prijetnji, složio se.

Prešli smo na zamjene duga koje sam predlagao. Dao sam mu svoj non paper i ukratko ga prokomentirao. Zahvalio mi je, no bilo je jasno da je već prije proučavao moje prijedloge. Držao je da su veoma solidni, ali glavna briga izvršnog odbora ESB-a bila je da ne ostave dojam kako krše vlastiti pravilnik. Ja sam tvrdio da su zamjene SMP obveznica novom trajnom obveznicom ili ekvivalentnim dužničkim instrumentom savršeno u skladu s ESB-ovom poveljom. Razmislio je o tome na tren i, premda i dalje zabrinut, zaključio je: “Da, to bi moglo funkcionirati”.

Posljednje o čemu smo razgovarali bilo je goruće pitanje likvidnosti. Našoj vladi trebat će nekoliko mjeseci za predah tijekom kojeg ćemo voditi pregovore, što je značilo na neki način ispunjavati obaveze otplate rata MMF-u koje su neizbježne, a da pri tome ne zagrebemo u dno bačve grčkog javnog sektora i ne ugrozimo mirovine i plaće javnih službenika. Podsjetio sam Benoîta na ono što je ESB učinio u ljeto 2012. da bi pomogao tada novoizabranoj Samarasovoj vladi tijekom sličnog razdoblja pregovora: banka im je podigla limit na kreditnoj kartici (u obliku trezorskih zapisa) s15 milijardi eura na 18,3 milijarde eura, kako bi im omogućila otplatu rate ESB-u koja je u to vrijeme dospijevala.

Benoît se toga sjetio. I složio se da se nešto takvo mora učiniti.

“Jedino što ste, umjesto da to učinite, nama stezali omču oko vrata i prije nego što smo izabrani”, rekao sam mu.

Benoît se pravio da ne razumije. Zato sam ga podsjetio na Sturnarasovu nevjerojatnu izjavu od 15. prosinca 2014., koja je pokrenula “juriš na banke”. “To je bila objava rata sljedećoj vladi, jedinstveno skandalozan primjer nesavjesnog obavljanja dužnosti u analima poslovanja središnjih banaka”, rekao sam.

Ondje gdje je Michel Sapin eskivirao, odgađao i simulirao, Emmanuel Macron aktivno je slušao i izravno sudjelovao. Od toga prvog sastanka s njim gorko sam žalio što Sapin, a ne Macron, predstavlja Francusku u Eurogrupi. Da su zamijenili uloge, sve se moglo drukčije završiti

Benoît je pognuo glavu i rekao da i on smatra kako je Sturnarasova izjava bila “neprimjerena” i “neobjašnjiva”.

“A ja ne mislim da je Sturnaras postupao bez odobrenja iz Frankfurta, Benoît. Nitko u Ateni u to ne vjeruje”, dodao sam.

Benoît nije ništa rekao.

Da bih prekinuo neugodnu tišinu, nastavio sam: kad ESB ne bi učinio ono što je nužno da prekine “juriš na banke” koji je sam zakuhao, kad nam ne bi pružio pomoć koja nam treba da provedemo naše pregovore, mnogi bi to smatrali političkim uplitanjem od strane ESB-a – odnosno, smatrali bi da jedan skup standarda vrijedi za Samarasovu vladu, a drugi za našu. Benoît se opet nasmiješio, ovaj put jače, kao da priznaje čudni stav Frankfurta: službeno apolitičan, ali u stvarnosti igra ključnu ulogu u europskoj politici.

Tko si ti, i što si učinio s mojim Michelom?

Nakon mog posljednjeg sastanka tog dugačkog jutra – koji je, ispostavilo se, bio besmislen razgovor s jednim od pomoćnika predsjednika Hollandea kojem je očito manjkalo ovlasti da kaže išta bitno – došao je trenutak da se prebacim iz neslužbenog u službeni “način rada”. Pred hotel je stigao njemački automobil grčkog veleposlanstva da nas odveze na sastanke s francuskim ministrima financija i ekonomije. Nas trojica, Euklid, veleposlanik i ja, odvezli smo se ravno u Bercy, veliki kompleks na obali Seine u kojem se nalaze oba ministarstva.

Na ulazu me dočekao srdačni Michel Sapin. Taj razdragani muškarac u ranim šezdesetim godinama bio je jedini ministar financija u Eurogrupi koji nije govorio engleski. No to je nadoknađivao srdačnim karakterom. Tipično latinskih pokreta ruku i govora tijela, pomogao mi je da se osjećam uistinu dobrodošlim dok smo ulazili u njegov ured.

Kad smo sjeli s našim pomoćnicima i prevodiocem, zamoljen sam da dam uvodnu izjavu, što sam iskoristio da izložim osnovne točke našeg ekonomskog plana i mojih ideja o restrukturiranju, uključujući non paper, koji je Sapin, činilo se, jedva čekao da vidi. U uvodu sam izrazio vjernost ideji europejstva i ustvrdio da grčka kriza, i njen nastavak, nepotrebno štete Europi. Objasnio sam da predlažem novi odnos između Grčke i EU-a, koji bi se zasnivao na ideji Jean-Jacquesa Rousseaua o ugovoru između jednakih.

Michelov odgovor bio je odgovor “ratnog druga”: “Uspjeh vaše vlade bit će naš uspjeh. Važno je da zajedno promijenimo Europu; da zamijenimo tu fiksaciju na štednju planom usmjerenim na rast. Grčka ga treba. Francuska ga treba. Europa ga treba.” Upravo mi je taj šlagvort trebao da izložim osnovne elemente Skromnog prijedloga, na kojem smo Stuart Holland, Jamie Galbraith i ja radili godinama. Objasnio sam kako bi ESB mogao djelomično restrukturirati cijeli javni dug eurozone bez haircuta dugova i bez traženja od Njemačke da plati za sve ostale ili da jamči za javni dug periferije. Ukratko sam objasnio kako bi oporavak potaknut investicijama mogao stvoriti novi dogovor za Europu usmjeravanjem sredstava iz ESB-ovog programa kvantitativnog popuštanja u infrastrukturne projekte ili zelene obveznice koje bi izdavala Europska investicijska banka. Michel je napeto slušao i kad sam završio, izjavio je da su takvi prijedlozi put za napredak u Europi. Predugo smo odgađali provedbu takvih politika, rekao je. “Moramo zajedno pokrenuti Europu!”, zagrmio je. Nedostajalo je još jedino da Michel predloži da se uhvatimo za ruke, izjurimo van i krenemo u juriš na Bastilju pjevajući Marseljezu.

Naš razgovor, koji se odužio jer ga je trebalo prevoditi, trajao je oko sat i pol. Bio je ugodan, bez ikakvih neslaganja, i budući da je uslijedio nakon tako ohrabrujućih razgovora ranije toga jutra, počeo sam zaboravljati na sukob s Dijsselbloemom i pomišljati da je pristojan kompromisan dogovor uistinu moguć.

Dok smo Michel i ja odlazili iz njegovog ureda na obaveznu konferenciju za novinare – on je govorio na francuskom koji ja razumijem, a ja odgovarao na engleskom koji on dovoljno dobro razumije – obavijestio me da su ga kontaktirali iz Berlina. Bili su jako uznemireni što sam došao u Pariz a da se nisam ponudio doći i u Berlin, rekao mi je tiho. Veoma bih rado išao i u Berlin, rekao sam mu. Razlog zbog kojeg sam došao u Pariz, a ne onamo bio je taj što me on pozvao a oni nisu. Namjeravao sam pozvati Wolfganga Schäublea u Atenu, kad me već on nije pozvao u Berlin. Michel se nasmiješio. “Trebao bi otići u Berlin odmah nakon Frankfurta. Zamolili su me da ti to prenesem.”

“Naravno, na zapovijed! Je li to poziv ili nalog za privođenje?” upitao samo napola u šali.

“Samo otiđi”, odgovorio je potapšavši me po ramenu.

U uredu za tisak dvije govornice bile su postavljene jedna uz drugu ispred francuske, grčke i zastave Europske unije. Michel je prvi govorio. Najprije mi je uputio dobrodošlicu i rekao nekoliko riječi o velikim žrtvama koje je grčki narod podnio tijekom posljednjih godina. No onda se, iznenada, njegov ton promijenio. Razdaganost i drugarstvo su nestali, a zamijenila ih je grubost poznatija na drugoj strani Rajne: Grčka ima obaveze prema svojim kreditorima, a nova će ih vlada morati poštovati; disciplina se mora održati i treba se suzbiti svaka fleksibilnost u okviru aktualnih aranžmana. Ni riječi o novom društvenom ugovoru inspiriranim Rousseauom o kojem smo se dogovorili. Ni riječi o dokidanju mjera štednje ili usvajanju politika javnih investicija usmjerenih na rast, za dobro cijele Europe.