Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige ‘Hrvatska povijest iz godine u godinu’ u kojoj Hrvoje Kekez opisuje značajne trenutke iz bogate hrvatske povijesti, od doseljenja Hrvata do današnjih dana

1966. – 1967.

Nedugo nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila Sveta Stolica i jugoslavenske vlasti približile su stajališta te su u lipnju 1966. godine potpisale Protokol. Iste godine, na 4. sjednici CK SKJ održanoj na Brijunima smijenjen je Aleksandar Ranković, šef svih policijskih i tajnih službi, ali i osoba najodgovornija za teror jugoslavenske tajne policije i masovna ubijanja nakon Drugoga svjetskog rata, ponajviše Hrvata, ali i Slovenaca, Bošnjaka i Albanaca na Kosovu, i to zbog prekoračenja službenih ovlasti u sklopu Službe državne sigurnosti (SDS, nekada UDBA). Isto tako, treba kazati da je krajem rujna 1966. godine puštena u promet Zračna luka Split, što je pridonijelo gospodarskom i turističkom razvitku Dalmacije. S druge pak strane, kao odgovor na jugoslavenski jezični unitarizam i negiranje zasebnosti hrvatskoga književnog jezika skupina hrvatskih jezikoslovaca okupljena oko Matice hrvatske sastavila je 9. ožujka 1967. godine Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je nakon nekoliko dana, 17. ožujka, objavljena na stranicama zagrebačkog lista Telegrama. Riječ je o dokumentu koji je potpisalo osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a kojim se zahtijevao ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Deklaraciju su potpisali mnogi ugledni hrvatski kulturni djelatnici, a među njima i Miroslav Krleža, tada član CK SKH i osobni prijatelj predsjednika Tita. Pojavu teksta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iskoristile su unitarističke snage u političkom rukovodstvu Hrvatske okupljene oko Miloša Žanka, koje su zahtijevale oštre mjere protiv institucija i potpisnika Deklaracije, a o Deklaraciji je raspravljalo i partijsko rukovodstvo SFRJ. Prevladalo je mišljenje da svi potpisnici Deklaracije moraju biti kažnjeni jer je riječ bila o „politički štetnom, nacionalističkom činu“. Miroslav Krleža dao je ostavku na članstvo u CK SKH, a ostali ugledni potpisnici Deklaracije, poput Vlatka Pavletića, predsjednika Društva književnika Hrvatske, te Jakše Ravlića, predsjednika Matice hrvatske, ali i Dalibora Brozovića, Petra Šegedina, Slavka Mihalića, Duška Cara, Branka Hećimovića i Zvonimira Komarice, isključeni su iz Saveza komunista, članstvo u kojemu je bio preduvjet bilo kakva socijalnog napretka, poput napredovanja na mjesta urednika, sveučilišnih profesora, ravnatelja škola ili obnašanje bilo kakve druge socijalno istaknutije dužnosti. U svakom slučaju, može se kazati kako je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bila svojevrstan uvod u Hrvatsko proljeće. Pobjedom od 2 : 0 nad nogometnim klubom Leeds United 1967. godine NK Dinamo Zagreb osvojio je Kup velesajamskih gradova (poslije Kup UEFA-e, danas Europska liga) i tako ostvario najveći klupski nogometni uspjeh u hrvatskoj povijesti.

U svibnju 1968. godine održani su prvi studentski prosvjedi u Zagrebu, ali i niz predavanja i manifestacija u Studentskom centru koji su bili usmjereni protiv povećanja socijalnih razlika

1968. – 1972.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila preustrojena je Katolička crkva u Hrvata, tj. preustrojene su stare i osnovane nove biskupije na hrvatskim povijesnim prostorima. Tako je 1969. godine Rijeka postala sjedište nove Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije čiji su sufragani bili porečko-pulski biskup i krčki biskup. Isto tako treba kazati da je 1968. godine objavljena tzv. Zagrebačka Biblija u izdanju „Kršćanske sadašnjosti“, kao četvrti cjelovit prijevod Biblije na hrvatski jezik, a prvi tiskan u Hrvatskoj, i to u Zagrebu. Riječ je o dosad najboljem prijevodu Biblije na hrvatski jezik, kojim se uz Katoličku crkvu, koriste i brojne druge, uglavnom protestantske, kršćanske Crkve. S druge strane, već u svibnju 1968. godine održani su prvi studentski prosvjedi u Zagrebu, ali također niz predavanja i manifestacija u Studentskom centru koji su bili usmjereni protiv povećanja socijalnih razlika stvaranjem komunističke političke elite, a imali su i nacionalni karakter. Bili su potaknuti zbivanjima u Čehoslovačkoj i tzv. Praškim proljećem, nakon čega je u toj državi slijedila vojna intervencija snaga Varšavskog pakta i pogoršani su odnosi između SSSR-a i SFRJ. Kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio prava Hrvatske u sklopu Jugoslavije, a koji se naziva Hrvatsko proljeće, formalno je započeo na 10. sjednici CK SKH održanoj u Zagrebu od 14. do 17. siječnja 1971. godine, a na kojoj je osuđen jugoslavenski unitarizam Miloša Žanka, koji je optužio vodstvo SRH da dopušta širenje nacionalizma. Hrvatsko proljeće je kao nacionalni pokret nastao u Savezu komunista Hrvatske, prije svega u borbi protiv jugoslavenskog unitarizma, s kojim su ukorak išle težnje za reformom gospodarskog, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Od političkih elita nazvan je i masovni pokret (maspok), a proširio se iz više središta koja su djelovala neovisno jedno o drugom. Riječ je o vodstvu SKH, ali žarišta pokreta bila su hrvatska sveučilišna središta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu, Mostaru i Osijeku, zatim Katolička crkva, pa Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas HAZU), ali i Matica iseljenika Hrvatske (danas Hrvatska matica iseljenika) te Institut za povijest radničkog pokreta (danas Hrvatski institut za povijest), kao i različiti nakladnici te velika poduzeća. No središnja institucija Hrvatskog proljeća bila je Matica hrvatska, koja se jasno odredila kao jedna od najvažnijih kulturnih, pa i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, a svojim je programom, aktivnostima i izdavačkom djelatnošću privukla mnoge ugledne intelektualce, studente i radnike. Matica hrvatska je u zbivanjima vezanim za Hrvatsko proljeće odigrala jednu od najvažnijih uloga iznimno aktivno zastupajući kulturne, gospodarske, ali i političke interese SR Hrvatske i hrvatskoga naroda. Najistaknutiji sudionici Hrvatskog proljeća od političara bili su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl i Dragutin Haramija, od intelektualaca Vlado Gotovac i Marko Veselica, a među studentima pak Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak. Pokret se snažno razvijao, što je potaknulo Titov sastanak s rukovodstvom SRH održan u Zagrebu 4. srpnja 1971. godine. Tito je zatražio odlučniju akciju protiv hrvatskih nacionalističkih i separatističkih tendencija te je pritom posebno apostrofirao Maticu hrvatsku i Savez studenata. Pošto su iz Saveza komunista isključeni Marko Veselica i Šime Đodan krajem rujna studenti Zagrebačkog sveučilišta započeli su štrajk, koji je potrajao sve do početka prosinca. Studenti su dali potporu hrvatskom političkom vodstvu. Konačan slom Hrvatskog proljeća započeo je sa sjednicom Predsjedništva SKJ održanom u Karađorđevu 30. studenog i 1. prosinca 1971. godine, kojom je počeo politički obračun s nacionalno-demokratskim pokretom u Hrvatskoj. Vrlo brzo su na sjednici CK SKH hrvatski vodeći političari predvođeni Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom predali ostavke na svoje dužnosti. Uskoro je uhićeno i osuđeno više od dvije tisuće Hrvata zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću. Matica hrvatska ugašena je silom i rad joj je zabranjen te je obnovljena tek raspadom Jugoslavije. Savez studenata Hrvatske vlasti su raspustile, a zabranjen je Studentski list te su se prestali tiskati mnogi drugi listovi. Mnogim su tiskovinama promijenjena uredništva, pa se može reći da, iako nije proglašena, svakako je uvedena cenzura. Brojni sudionici Hrvatskog proljeća, posebice studentski vođe, uhićeni su i osuđeni na dugogodišnje robije, a drugi su otpušteni s radnih mjesta i dugo se nisu nigdje mogli zaposliti, a nisu smjeli ni javno istupati. Brojni dužnosnici u gospodarskim sustavima, ako nisu otpušteni, smijenjeni su ili degradirani do ponižavajuće niskih položaja. U svakom slučaju, nakon sloma Hrvatskog proljeća slijedilo je razdoblje „hrvatske šutnje“. O sportskim uspjesima treba kazati kako je Đurđica Bjedov na Olimpijskim igrama održanima u Ciudad de Méxicu 1968. godine osvojila dvije medalje (zlatnu na 100, srebrnu na 200 m prsno). Dvije godine kasnije muška košarkaška reprezentacija SFRJ postala je prvak svijeta, a prvu postavu činili su igrači iz Hrvatske: Krešimir Ćosić, Petar Skansi, Damir Šolman, Nikola Plećaš i Rato Tvrdić.

Pokret hrvatskog proljeća snažno se razvijao, što je potaknulo Titov sastanak s rukovodstvom SRH održan u Zagrebu 4. srpnja 1971. godine, kada je zatražio odlučniju akciju

1972. – 1975.

Jedna od izravnih posljedica Hrvatskog proljeća bila je akcija tzv. Bugojanske skupine. Naime, na temelju pogrešne procjene da je hrvatski narod spreman na ustanak protiv komunističke vlasti, 19 članova Hrvatskoga revolucionarnog bratstva iz Salzburga ušlo je u Jugoslaviju da bi na prostoru oko Bugojna podignuli ustanak. No skupina je vrlo brzo otkrivena te je većina ustanika poginula u razdoblju od lipnja do kolovoza 1972. godine u sukobima s jedinicama JNA. Isto tako, svojevrsna posljedica Hrvatskog proljeća bio je i novi Ustav SFRJ donesen 21. veljače 1974. godine, koji je imao elemente konfederalizma, tj. afirmirao je državnost republika, na temelju čega je pravno bio moguće ostvariti proces osamostaljenja Hrvatske tijekom devedesetih godina 20. stoljeća. Godine 1975. potpisani su tzv. Osimski sporazumi između Republike Italije i SFRJ. Tim su sporazumima konačno riješena sva teritorijalna, pogranična i ostala sporna pitanja proizašla još iz Drugoga svjetskog rata. Štoviše, treba kazati kako je prva polovica sedamdesetih godina 20. stoljeća bilo vrijeme razvoja i decentralizacije visokog školstva u Hrvatskoj, pa je 1973. godine utemeljeno sveučilište u Rijeci, zatim 1974. u Splitu, a 1975. u Osijeku. Isto tako, to je doba razvoja turizma u Jugoslaviji, osobito na hrvatskoj obali, pa je tako 1970. godine zabilježeno ukupno 28,5 milijuna noćenja na godinu, a taj je broj do 1975. godine narastao na 42,5 milijuna. Tada su sagrađeni luksuzni hotelski kompleksi, primjerice „Croatia“ u Cavtatu, Babin kuk u Dubrovniku ili pak Haludovo u Malinskoj. Štoviše, krajem 1974. godine započela je izgradnja zajedničke hrvatsko-slovenske nuklearne elektrane Krško na slovenskom teritoriju, a to je i doba velikih pobjeda hrvatskog boksača Mate Parlova, koji je pobijedio i na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Također treba kazati da su 1970-e bile najuspješnije godine splitskog Hajduka. Tako je taj nogometni klub u to doba osvojio četiri naslova prvaka Jugoslavije (1970./1971., 1973./1974., 1974./1975. i 1978./1979.) te pet naslova pobjednika Jugoslavenskoga nogometnog kupa (1971./1972., 1972./1973., 1973./1974., 1975./1976. i 1976./1977.). S druge strane, 1973. godine svečano je u Zagrebu otvorena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, izgradnja koje je počela još 1961. godine, a nazvana je prema skladatelju prve hrvatske opere „Ljubav i zloba“. Iako je već 26. prosinca 1973. godine u toj dvorani održana besplatna dječja priredba, službeno otvorenje trajalo je dva dana, 29. i 30. prosinca 1973. godine. Iste je godine postavljen spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici. Isto tako, bilo je to doba konačne izgradnje, tj. petrifikacije, kulta druga Tita, kao kulta vođe. Tako se 1972. godine pompozno proslavio njegov osamdeseti rođendan te je drugi put proglašen za narodnog heroja. Već iduće godine u Titovu rodnome mjestu Kumrovcu izgrađen je Spomen-dom boraca i omladine, u koji je smještena Politička škola SKJ „Josip Broz Tito“.

Počeci 70-ih su bili doba konačne izgradnje kulta druga Tita, kao kulta vođe.Tako se 1972. godine pompozno proslavio njegov 80. rođendan te je drugi put proglašen za narodnog heroja

1976. – 1979.

Druga polovica sedamdesetih godina 20. stoljeća doba je uspješne afirmacije hrvatske privrede u inozemstvu. Naime, u to doba brojne građevinske tvrtke sa sjedištima u Hrvatskoj gradile su u arapskim, istočnoeuropskim i afričkim zemljama važne projekte, primjerice hidroelektrane i sustave električnih napajanja. Štoviše, i u brodograđevnoj, naftnoj, farmaceutskoj, kemijskoj i metalnoj industriji postignuti su važni rezultati. Tako je 1978. godine dovršena izgradnja naftnog terminala u Omišlju na Krku, a modernizirana je i naftna rafinerija u Sisku. Isto tako, potkraj 1970-ih izgrađeni su i važni industrijski pogoni, poput Tvornice aluminija „Boris Kidrič“ u Šibeniku 1976. godine te Tvornice glinice „Jadral“ u Obrovcu 1978. godine, ali i koksara u Bakarskom zaljevu iste godine. Doba je to i velikih znanstvenih, sportskih i kulturnih uspjeha. Treba kazati da je Vladimir Prelog za svoja znanstvena istraživanja i stvaranje primio Nobelovu nagradu za kemiju 1975. godine. Nagradu je podijelio s britanskim znanstvenikom Johnom Warcupom Cornforthom. Sljedeće godine, boksač Mate Parlov kao profesionalac osvojio je naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji u borbi protiv Domenica Adinolfija u Beogradu pred 100 000 gledatelja. Štoviše, u Splitu su 1979. godine održane Mediteranske igre te su za tu prigodu izgrađeni stadion i kompleks bazena na Poljudu te Sportski centar Gripe. Isto tako, 1976. godine u benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru otvoren je stalni postav crkvene umjetnosti „Zlato i srebro Zadra“, a i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Štoviše, u Solinu je iste godine održana velika crkvena proslava u povodu 900 godina od krunidbe kralja Zvonimira. Godine 1979. kod Vrsara je za javnost otvoren Park skulptura Dušana Džamonje. S druge strane, doba je to povećanog terora jugoslavenske tajne službe protiv pripadnika hrvatske emigracije. Tako je još 1976. godine skupina hrvatskih emigranata u Americi otela putnički avion zahtijevajući da se u najvažnijim američkim novinama objave podaci o komunističkoj represiji nad hrvatskim narodom u Jugoslaviji. Tom je prigodom iz nehaja od postavljene bombe stradao američki policajac, za što je Zvonko Bušić osuđen na doživotnu kaznu, a ostali sudionici otmice na dugogodišnje zatvorske kazne. Isto tako, pripadnici jugoslavenske tajne službe su 16. listopada 1978. godine u Parizu ubili Brunu Bušića, jednog od najaktivnijih pripadnika hrvatske emigracije.

1980. – 1984.

Nakon višemjesečnog bolovanja u Ljubljani je 4. svibnja 1980. godine umro Josip Broz Tito, odakle je njegovo tijelo vlakom prevezeno u Beograd, u kojem je poslije i pokopan. Vlak je vozio kroz Sloveniju i Hrvatsku te su ga putem pozdravljali brojni stanovnici okolnih naselja, a na Glavnom kolodvoru u Zagrebu priređena je velika ceremonija. Bila je to tipična ceremonija ispraćaja „velikog vođe“ primjerena izgrađenom kultu ličnosti. Titov sprovod organiziran je 8. svibnja u Beogradu te je na njega došao velik broj uglednika i političara, a među njima su bili: 4 kralja, 31 predsjednik države, 6 prinčeva, 22 premijera i 47 ministara vanjskih poslova iz zemalja Istočnoga i Zapadnoga bloka, ali ponajviše iz nesvrstanih zemalja, čime je pokazana njegova politička važnost. S druge strane, jugoslavenska gospodarska bilanca u godinama neposredno prije i nakon Titove smrti bila je porazna, pa je stopa gospodarskog razvoja uglavnom stagnirala ili bila neznatna. Štoviše, ubrzo nakon Titove smrti jugoslavenska vlada suočila se s činjenicom da je postalo nemoguće otplaćivati vanjski dug od gotovo 20 milijardi dolara. Početkom 1980-ih stopa inflacije dosegnula je godišnju razinu od 45 %, a već 1984. godine bila je viša od 60 %. Zbog nedostatka deviza, hrvatska privreda suočila se s činjenicom da nije bio moguć uvoz nafte, pa je već 1980. godine nedostajalo benzina i drugih naftnih prerađevina, ali i električne energije. Već su tada uvedene mjere štednje, poput naizmjenične vožnje automobilima prema sistemu par-nepar, ali i redukcije električne energije. Stoga je već 1983. godine na sjednici Saveznoga izvršnog vijeća (SIV) donesen Dugoročni program ekonomske stabilizacije, kojim je trebalo provesti opsežne gospodarske reforme i postupno uvesti tržišno gospodarstvo. Ipak, u to je doba još bilo važnijih infrastrukturnih projekata realiziranih u Hrvatskoj, pa je tako 1980. godine otvoren Titov most (danas: Krčki most) između kopna i otoka Krka, a godinu dana nakon toga otvoren je tunel Učka. Isto tako, u prvim godinama devetoga desetljeća 20. stoljeća zbili su se krupni događaji u životu Katoličke crkve. Tako su se 24. lipnja 1981. godine u hercegovačkome mjestu Međugorju dogodila prva ukazanja Blažene Djevice Marije te je to mjesto u sljedećim godinama postalo važno katoličko hodočasničko svetište.

Isto tako, 16. listopada 1983. godine hrvatski kapucin Leopold Mandić, rodom iz Herceg-Novog, u Rimu je kanoniziran za sveca, a tom se prigodom na Trgu sv. Petra okupio velik broj hrvatskih hodočasnika unatoč brojnim opstrukcijama od komunističkih vlasti. Nakon godinu dana u Mariji Bistrici održan je Nacionalni euharistijski kongres Crkve u Hrvata. Tom prigodom okupilo se mnoštvo vjernika, 1100 svećenika, 35 biskupa i nadbiskupa te 5 kardinala, a misu je vodio zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić. U tome razdoblju od sportskih događaja treba istaknuti nepošteno oduzet naslov košarkaškom prvaku Jugoslavije KK Šibenka 1983. u utakmici s KK Bosna te osvajanje naslova nogometnog prvaka Jugoslavije zagrebačkog Dinama 1982. godine. Isto tako, doba je to novoga vala u rock glazbi, kada su se na sceni pojavili brojni vrlo talentirani sastavi – npr. Azra, Film, Haustor i mnogi drugi.

Titov sprovod organiziran je 8. svibnja 1980. u Beogradu te je na njega došao velik broj uglednika i političara, a među njima su bili: 4 kralja, 31 predsjednik države, 6 prinčeva, 22 premijera i 47 ministara vanjskih poslova

1985. – 1987.

Pošto je 1984. godine Centar CK SKH za informiranje i propagandu objavio tzv. Bijelu knjigu, u kojoj je kritizirano oko 200 kulturnih radnika iz Hrvatske, mnogi su u sljedećim godinama izgubili posao i društveni položaj. Dok se tako provodila svojevrsna čistka kulturnih djelatnika, pozornost javnosti bila je usmjerena na američko izručenje i sudski proces, koji je 1986. godine proveden protiv Andrije Artukovića, ministra unutarnjih poslova i pravosuđa nekadašnje NDH. U konačnici Artuković je osuđen na smrt, ali kazna zbog njegove starosti i bolesti nije provedena. S druge strane, i jugoslavenska i hrvatska privreda počele su se vrlo brzo raspadati, što je popratila nezapamćena inflacija. Tako je inflacija 1985. godine iznosila 70 % na godišnjoj razini, a 1987. godine već je dosegnula troznamenkaste brojke: 167 %. Uskoro je u trgovinama nedostajalo proizvoda koji su se uglavnom uvozili, poput kave, čokolade ili deterdženata, pa ne začuđuje da je porasla praksa poluilegalne osobne kupnje u inozemstvu, ponajviše u Austriji i Italiji. Unatoč zabrani, vlasti su to u velikoj mjeri odobravale strahujući od općeg bunta stanovništva. No gospodarska i društvena kriza toliko su porasle da su započeli brojni štrajkovi radnika u Jugoslaviji. Najizraženiji su svakako bili štrajkovi albanskih rudara na Kosovu. No i u Hrvatskoj su radnici sve više štrajkali, primjerice štrajk su organizirali labinski rudari u travnju i početkom svibnja 1987. godine. S druge strane, gospodarski raspad SFRJ omogućio je jačanje nacionalističkih tendencija u srpskom društvu, što je osobito vidljivo u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, objavljenom u rujnu 1986. godine, u kojemu je velika većina srpskih akademika potpisala i iznijela velikosrpski program. Dok je najznačajniji kulturni događaj sredinom 1980-ih u Hrvatskoj vrlo vjerojatno bilo otvorenje Muzeja Mimara 1987. godine u Zagrebu, sa stalnim postavom od oko 3000 umjetnina, najvažniji sportski događaj svakako je bila Univerzijada u Zagrebu održana iste godine. Naime, za tu prigodu uređeni su i sportski kompleksi poput Sportsko-rekreacijskog centra Jarun i Sportskog centra Mladost na Savi, a i čitav grad je uređen i moderniziran. U ovome razdoblju od sportskih događaja treba istaknuti dominaciju zagrebačke Cibone u muškoj europskoj košarci. Bilo je to zlatno doba zagrebačkih „Vukova“, koji su predvođeni Draženom Petrovićem 1985. godine osvojili sve što se može osvojiti u klupskoj košarci – Prvenstvo Jugoslavije, Kup Jugoslavije i Kup europskih prvaka. Sličan uspjeh ponovili su i iduće godine, kada su osvojili Kup Jugoslavije i Kup europskih prvaka, a 1987. godine osvojili su i europski Kup pobjednika kupova.

1988. – 1989.

Gospodarska kriza i inflacija u zadnjim godinama devetoga desetljeća 20. stoljeća na prostoru SFRJ eskaliraju te su sve izraženiji društveni nemiri. Tako je stopa godišnje inflacije 1988. godine iznosila čak 250 %, a međunacionalne napetosti su se povećavale i zbog nepravedne podjele društvene dobiti. Tako su SR Hrvatska i SR Slovenija, tada dvije najrazvijenije jugoslavenske republike, u savezni proračun davale nerazmjerno više nego što su iz njega primale. U isto vrijeme, na temelju konstruiranog mita o ugroženosti znatno se proširila velikosrpska ideologija, pa su u srpnju 1988. godine u Novom Sadu održani tzv. „mitinzi solidarnosti“ sa Srbima na Kosovu, a već u veljači iduće godine slični skupovi održani su u Beogradu i Kninu. Sve je kulminiralo 28. lipnja 1989. godine na Kosovu polju, na kojem su Srbi obilježavali 600 godina od bitke na Kosovu (1389.). Tada je Slobodan Milošević najavio buduće velikosrpske osvajačke pohode. U isto vrijeme, prateći događaje u Istočnoj Europi i urušavanje komunizma, i u Hrvatskoj su se počele osnivati prve političke stranke izvan SKH, kao najava budućeg višestranačja i demokratizacije. Prva takva oporbena stranka bila je Hrvatski socijalno-liberalni savez (HSLS) osnovan 20. svibnja 1989. godine u Zagrebu, čiji je prvi predsjednik bio Slavko Goldstein. Mjesec dana poslije, 17. lipnja, u prostorijama NK Borac u zagrebačkom naselju Jarunu (tzv. „baraka“) osnovana je najznačajnija hrvatska politička stranka 1990-ih – Hrvatska demokratska stranka (HDZ), a za njezina predsjednika izabran je povjesničar Franjo Tuđman. Kao svojevrstan jasan iskaz nezadovoljstva protiv komunističke vlasti bio je i glasoviti koncert zagrebačkog rock sastava Prljavog kazališta održan 17. listopada 1989. na zagrebačkome glavnom trgu, tadašnjem Trgu Republike, pred gotovo 300 000 ljudi. To je ujedno najveći rock koncert u hrvatskoj povijesti. Štoviše, prepoznajući društvene trendove, i čelnici CK SKH su na XI. kongresu SKH održanom u Zagrebu od 11. do 13. prosinca zatražili uvođenje višestranačkoga političkog sustava i slobodne izbore. Štoviše, upravo je Ivica Račan, predsjednik Predsjedništva CK SKH, 25. prosinca iste godine javno čestitao Božić, što je bio velik presedan. Naime, prvi put nakon više od četiri desetljeća netko od predstavnika vlasti javno je čestitao vjerski, i to katolički blagdan u Hrvatskoj. Također, bilo je to ujedno doba dominacije jugoslavenske muške košarke u Europi, u kojoj su hrvatski igrači bili važan element. Tako je jugoslavenska reprezentacija predvođena Draženom Petrovićem, Tonijem Kukočem i Dinom Rađom 1989. godine osvojila zlato na Europskom prvenstvu, održanom u Zagrebu. Štoviše, iste je godine tadašnji splitski KK Jugoplastika (danas KK Split), predvođen Kukočem i Rađom, pobjedom nad izraelskim klubom Maccabijem osvojio Kup europskih prvaka, čime je nastavljen zlatni niz zagrebačke Cibone, a isti je uskoro i nadmašila. Isto tako treba reći da je zadarski sastav Riva s pjevačicom Emilijom Kokić osvojio Eurosong s pjesmom „Rock me“.