Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Nova lica fašizma’ u kojoj talijanski povjesničar Enzo Traverso analizira preobrazbu fašizma iz 20. stoljeća u promjenjivu ideologiju koja u današnje vrijeme iskorištava društvenu patnju generiranu ekstremnim nasiljem neoliberalne globalizacije, oživljavajući populistički stil i označavajući neprijatelje
Ne može se ne primijetiti obnovu i širinu pokreta krajnje desnice u cijeloj Europi. No kako je okarakterizirati? Ostaje li i danas relevantnim ključ razumijevanja fašizama takvog kakvim ga je definirao povjesničar Ian Kershaw za sve pokrete stvorene u XX. stoljeću (uključujući nacizam i talijanski fašizam)?
Aluzija na klasične europske fašizme između dvaju svjetskih ratova spontano pada na pamet u onoj mjeri u kojoj je fašizam dio naše povijesne svijesti i naše političke imaginacije. No odmah, s tom se aluzijom miješaju brojni elementi sadašnjih okolnosti, prije svega islamski terorizam, o kojem ćemo govoriti kasnije, a koji komentatori ili politički subjekti često kvalificiraju kao „islamski fašizam“, a zatim i činjenica da se ove nove radikalne desnice i same predstavljaju kao štit protiv „islamskog fašizma“. Ipak, riječ „fašizam“, čim se o njoj počne razmišljati, prije će se pokazati kao smetnja negoli kao dio pojašnjenja u diskusiji.
Što se mene tiče, brinući se da u cijelosti ukažem na njena ograničenja, predložio sam pojam postfašizam. On nam pomaže da opišemo jedan prijelazni fenomen, koji se mijenja, ali se još nije do kraja iskristalizirao. On, dakle, nema isti status kao i koncept fašizma za koji postoji više definicija, no čija legitimnost nije dovedena u pitanje i čija je upotreba uobičajena. Historiografska debata o fašizmu zacijelo je daleko od završetka, no unatoč tome, danas se jasno zna o čemu se govori. Nasuprot tome, nove radikalne desnice su jedan heterogeni, složeni fenomen. One ne predstavljaju iste značajke svuda u Europi: od Francuske do Italije, Mađarske, Ukrajine ili Poljske, one imaju zajedničke točke, no i puno razlika…
Komentari