U doba usmene predaje svatko je postojao tako dugo dok ne umru svi koji ga pamte. I danas je isto, osim ako se ne uspiješ ugurati u zabilježeno opće sjećanje koje se zove povijest.

Zovu je i životna učiteljica jer opisuje naše korijene, podrijetlo i iskustvo, govori što smo bili i pokazuje što možemo postati. No slaba je to učiteljica, stalno podsjeća da nismo ništa naučili jer ponavljamo iste pogreške.

Za cinike, povijest je gomila laži o događajima koji se nisu nikad dogodili, ispričana od ljudi koji uopće nisu bili ondje. Hrpa izmišljotina ukrašena grbovima, zastavama, kipovima, pečatima i zakonima, zapakirana u krupne geste i velike riječi tako da ih naivna većina dobrovoljno prihvati kao istinu.

Za mene povijest je samo roba koja se nabavlja ili proizvodi, krade ili daruje, kupuje ili prodaje na vječnom tržištu ideja i ideologija. Zato dućan njezinih istina nudi stvari koje mogu biti dobre, loše, skupe, lažne, dragocjene, korisne ili nepotrebne. Sasvim nalik antikvarijatu ili galeriji slika gdje, među tričarijama i bezvrijednim kopijama, uz malo sreće, možemo pronaći poneki original i istinsku dragocjenost.

Okanimo se načas filozofiranja i recimo da među niz osoba koje pamtim, dakle još su za mene žive, ima jedna Islanđanka Lara. Povijesna činjenica koja nas je spojila zove se Eisenhowerova stipendija. Vrijeme radnje sam je početak 90-ih godina prošlog stoljeća, a mjesto radnje Sjedinjene Američke Države.

Zamislite da vam vlada te svjetske velesile daruje tri mjeseca doživljaja iz snova. Plate vam avionske letove, hotele, hranu, unajmljene automobile i organiziraju posjete i sastanke širom kontinenta s ljudima i mjestima po vašem izboru. Tjedan dana vas pripremaju za osamdeset dana krstarenja zemljom, osiguraju vam savjetnika koji se o svemu brine, a na kraju vas ponovno okupe da raspravljate o ostvarenim ciljevima, rezultatima i vrijednostima svog jedinstvenog iskustva.

Nazvana po 34. američkom predsjedniku, stipendija je zamišljena da gradi mostove razumijevanja između država i kultura. Svake se godine dodjeljuje skupini pojedinaca iz cijelog svijeta, a prema misiji koju vrijedi citirati, dobitnici su „ljudi usred karijere, kreativni vođe od kojih se očekuje da djeluju u globalnoj mreži dinamičnih nositelja promjena s ciljem da svijet postane što mirniji, pravedniji i napredniji“.

Ja sam je vjerojatno dobio kao „dečko koji obećava“, najmlađi ministar jedne socijalističke zemlje s diplomom vodeće američke menadžerske škole koji se, uz to, zalaže za ubrzanu informatizaciju. Osim Lare i mene, „generaciju 1990.“ činilo je još osamnaest „kreativnih vođa“ sa svih kontinenata među kojima najbolje pamtim Klausa iz Njemačke, Tita iz Bolivije, Lecha iz Poljske, Androniku iz Grčke, Osamu iz Japana, Beverly iz Novog Zelanda, Mustafu iz Egipta i Christophera iz Engleske.

Prvih dana Uvodnog programa koji se odvijao u Chestnut Hillu, luksuznom dijelu Philadelphije, svi smo bili zbunjeni i impresionirani lokacijom, zanimljivošću događanja i globalnom prepoznatljivošću ljudi koji su nam držali predavanja ili prilazili na pauzi za ručak uz švedski stol, bombardirajući nas znatiželjnim pitanjima o zemljama iz kojih dolazimo. Tako smo upoznali bivšeg predsjednika Geralda Forda, bivšeg državnog tajnika Henryja Kissingera, budućeg državnog tajnika Donalda Rumsfelda, budućeg heroja Pustinjske oluje generala Colina Powella, filozofa Mortimera Adlera i brojne Eisenhowerove suradnike, prijatelje i članove obitelji.

Bilo je tu i opuštenih večeri uz glazbu i čašicu konjaka, stisnutih između posjeta društvenim događanjima i predstavama, sportskih susreta domaćina i nas stipendista na obližnjoj livadi, a druženje i zbližavanje počelo je već prve večeri na plesu dobrodošlice.

Upravo na tom plesu sudbina je odlučila uplesti se u izgradnju islandsko-hrvatskih odnosa u globalnoj mreži dinamičnih promjena s ciljem da svijet postane što mirniji, pravedniji i napredniji. Dok sam se, kao osoba koja ima dvije lijeve noge i izbjegava ritualna skakutanja, provlačio kroz gužvu oznojenih plesača s čašicom francuskog konjaka u ruci, nečija me šaka čvrsto zgrabila, a zrak proparao glasni uzvik: Vrijeme da mijenjamo partnere.

Bila je to Lara. Izvukavši se iz zagrljaja brkatog stipendista iz Bolivije sa zvučnim imenom Tito Hoz de Villa, bacila mi se oko vrata uz zbunjeni osmijeh, a kad smo se dovoljno odmaknuli od razočaranog latino ljubavnika, šapnula mi je u uho: Hvala, spasili ste me od tog žigola.

Uskoro sam znao sve o njoj jer, čim je počela pričati, poteklo je kao iz slavine. Dakle, kao srednjoškolka, ostala je trudna i s devetnaest godina postala majka. Nakon studija poslovnog upravljanja, zajedno s mužem Olafurom i još četiri para, unajmila je staru stambenu zgradu u nekom obalnom mjestu s kompliciranim imenom gdje su planirali odgajati djecu. No ideja života u komuni brzo im je dosadila pa su se vratili u Reykjavik i zaposlili. Muž je stomatolog, a ona političarka. Momentalno je direktorica Udruženja za upravljanje Islandom, a po povratku iz Amerike čeka je mjesto zastupnice u parlamentu. Već je baka jer je prošle godine njezina prvorođena kći, gimnazijalka, iznenada dobila bebu.

Pričala je glasno dok joj je pogled lutao dvoranom kao da nekoga traži. Osjetivši moju nelagodu, konačno se zaustavila, uperila svoje skandinavske oči u moje i spustila glas na razinu šapata: Sigurno sam vam dosadila brbljanjem. Izgubim mjeru kad mi se netko sviđa.

Sviđa vam se Tito Pancho Villa, našalio sam se. Zašto ste onda pobjegli od njega?

Vi mi se sviđate, rekla je i hrabro izdržala moj pogled. Znao sam da su potomci Vikinga direktni, nesputani i slobodoumni, ali ovakva poduzetnost koja ne dolazi od „profesionalke“ ili šestogodišnje djevojčice u vršilici bila mi je novost.

Baš ste me zbunili, rekao sam iskreno, odgurnuvši je lagano od sebe. Moje je tijelo sasvim nehotice poslalo poruku da dolazim iz mediteranskog svijeta gdje se dame osvajaju polako i teško, korak po korak, poput složene vojne operacije. Gdje se ono što vrijedi ne smije nuditi otvoreno, niti dobiti bez muke.

Povijesna je činjenica da je Island prva država u svijetu koja je priznala Hrvatsku 19. prosinca 1991. zaslugom ministra vanjskih poslova Jóna Baldvina Hannibalssona, koji je to predložio parlamentu

O. K. Mislim da je dosta za večeras, rekla je, pogladila me po obrazu kao da sam nestašno dijete i otisnula se prema izlazu. Dok sam pogledom pratio samopouzdani hod žene navikle da je promatraju kad napušta prostoriju, prožeo me osjećaj da sam upravo izgubio nešto vrijedno.

Ali dobri duh koji se brine o jačanju islandsko-hrvatskog prijateljstva i suradnje nije se dao obeshrabriti. Da skratim dugu priču, sutradan smo nastavili gdje smo stali i ja sam se bez problema pomirio s činjenicom da lovci koji igrom sudbine postanu lovinom katkad mogu ostati živi, zdravi i zadovoljni.

Idućih dana grabili smo svaku prigodu da budemo zajedno. Poput tinejdžera, iskradali bismo se iz predavaonice, blagovaonice, čekaonice ili neke druge „…onice“ da izmijenimo pogled, dodir ili poljubac. Iako smo se trudili, nismo uspijevali skriti romantični zanos iznenadne bliskosti pa su nas ostali stipendisti uglavnom nježno, a Tito „Pancho“ Villa zločesto i otvoreno, počeli zvati „partnerima“. Gdje ste kolege partneri? Kamo ste nestali? Opet ste se izgubili?

Jedna od Larinih strasti bila je povijest. U trenucima provedenim nasamo zapitkivala me o Hrvatskoj, Balkanu i Mediteranu, a ja sam upijao njezine sjevernjačke sage. Podrijetlom od staronordijske riječi za „ispričano”, saga je sjećanje na prošle događaje sačuvano usmenom predajom.

Ako ijedna zemlja ima jasnu sliku svoje povijesti, onda je to Island. Prvi ga je u devetom stoljeću posjetio švedski istraživač Garðar Svavarsson čija je posada ondje sagradila kuću i prezimila. Uoči ljeta vratili su se u Švedsku, osim Vikinga po imenu Náttfari, koji je, zajedno s dva svoja roba, odlučio ostati. Naselili su se u današnjem Náttfaravíku i tako postali prvi trajni stanovnici otoka.

Od Lare sam saznao da je glavni islandski specijalitet juha od školjaka, a njihov sabor, utemeljen sredinom desetog stoljeća u Thingvelliru, najstariji parlament na svijetu. Također me je podučila da Islanđanke dobivaju prezime kao „očeve kćeri“, a braća su im „očevi sinovi“. Ona se prezivala Ragnarsdottir, a njezin brat Ragnarsson. Sjećam se i da se gotovo udavila smijehom kad su, ne znajući to, američki domaćini njezinu mužu Olafuru u protokolu i dokumentima dodijelili prezime „Ragnarove kćeri“.

Uvodni tjedan u Chestnut Hillu projurio je kao zimsko sunčano poslijepodne ili topli ljetni pljusak. Tek počneš uživati, a čarolija nestane. Nismo se stigli ni pošteno oprostiti, a već se svatko otisnuo na svoj „put oko Amerike u 80 dana“. Ja sam odletio na Zapadnu obalu, a Lara u obližnji Washington, D. C.

Sljedeće sam tjedne i mjesece proveo obilazeći najpoznatija američka sveučilišta, menadžerske škole i vodeće informatičke tvrtke. Larina meta bile su bolnice, savezna i lokalna vlast te borci za ljudska prava. Nismo se na putu ni jedanput sreli, iako je, poslije sam to saznao, od svoje savjetnice tražila da nam spoji itinerere. Žene su u takvim stvarima poduzetnije od muškaraca.

Puni dojmova, opet smo se okupili u Philadelphiji na Završnom tjednu. Kao i tri mjeseca prije, bilo je plesa, sportskih susreta, predavanja, iskradanja iz predavaonica i blagovaonica… Ovaj put uz nostalgiju i poneku suzu, a na rastanku svaki je stipendist dobio ključ uredske zgrade na broju 250 Južne 16. ulice u centru Philadelphije, sjedišta zaklade Eisenhower Fellowship. Gesta je značila da su svim bivšim, sadašnjim i budućim stipendistima ta vrata uvijek otvorena.

Povratak je bio buđenje iz tromjesečnog sna nalik na bajku. Napuštali smo svijet u kojem poljubac žabu pretvara u princa, ugriz otrovane jabuke nije smrtonosan, a čarobni štapić iz bundeve radi kočiju. No bajke ne postoje zato da vjerujemo u zmajeve, princeze i vile nego da naučimo razlikovati dobro od zla, istinu od laži, kukavštinu od hrabrosti i trenutak od vječnosti.

Bilo kako bilo, svatko od nas vraćao se svojoj domovini i njezinim nebajkovitim izazovima. Laru je čekalo sjedalo u najstarijem parlamentu na svijetu, a mene raspad Jugoslavije i skori rat na našem dijelu globusa koji uvijek zagrize veći zalogaj povijesti nego što je u stanju probaviti.

Prvih sam mjeseci redovito dobivao njezina pisma. Stilom i sadržajem podsjećala su na umotvorine zaljubljene šiparice. Iz koverti bi ispadali otisci našminkanih usana, probodena srca, romantične fotografije, djetinjasti crteži i ljubavni stihovi. Kako uglavnom nisam odgovarao, počela me nazivati telefonom. Bili su to kratki razgovori bez puno strasti i smisla pa su se brzo prorijedili.

Nakon blokada vojarni JNA, sredinom rujna 1991. počele su u Zagrebu prve zračne uzbune. Lara me uzrujano nazvala i bujicom riječi kakvu je samo ona mogla izgovoriti pozvala da prvim avionom doletim u Reykjavik. Sve je već organizirano, našla mi je posao na sveučilištu, mogu povesti koga hoću, prije svega sinove. Odgovorio sam da nikamo ne idem, da se ne brine i da će sve biti u redu. Dva tjedna poslije opet je zvala. Iz medija je saznala o avionu Uganda Airlinesa kojim je kanadski Hrvat Antun Kikaš pokušao prošvercati 18 tona oružja u domovinu. Ovaj put glas joj je bio miran, samo je rekla da se ne igram sa životom jer njezin rođak Jón misli da ćemo uskoro imati pravi rat.

Što on zna, prigovorio sam. Dobro je informiran, on je naš ministar vanjskih poslova, odgovorila je.

Opet je nazvala prije kraja godine. Kako je u Zagrebu, Vukovar je pao, vidjeli smo strašne snimke na vijestima, puno mrtvih, a ti si sigurno svako malo u skloništu. Skoro će Božić, valjda imaš neku želju, rekla je.

Proglasili smo nezavisnost i borimo se za međunarodno priznanje, odgovorio sam. Reci svojem rođaku Jónu da nas odmah prizna, dodao sam šaleći se. I neka pošalje oba vaša ratna aviona da nas obrane.

Spustila je slušalicu, ali je opet nazvala kroz pola sata. Htjeli biste da vas priznamo, a niste ništa od nas tražili, rekla je. Birokracija želi papire! Neka vaša vlada što prije pošalje zahtjev za priznanje telefaksom na ovaj broj.

Znao sam dobro našeg ministra vanjskih poslova, rektora zagrebačkog sveučilišta. Bio je ugledni pravnik i uvjereni nacionalist pa su mi, dvije godine prije, kao tadašnjem ministru znanosti, „drugovi iz kockice“ zamjerili jer sam „dopustio“ da takav lik prođe za rektora. No on je bio svjestan moje prešutne potpore i znao sam da sam mu na bijeloj listi. Ipak, javio mi se tek drugi dan, a kad sam objasnio o čemu je riječ, rezignirano je rekao: Trudimo se kao ludi, svi nešto obećavaju, ali za sada bez uspjeha.

Pošaljite taj faks, ništa vas ne košta, rekao sam, a onda se linija prekinula.

Povijesna je činjenica da je Island prva država u svijetu koja je priznala Hrvatsku 19. prosinca 1991. zaslugom ministra vanjskih poslova Jóna Baldvina Hannibalssona, Larina rođaka koji je to predložio parlamentu. Na dan priznanja mediji su izvijestili da je ovaj povijesni događaj rezultat iznimnih i dugotrajnih napora, teških pregovora te velikog angažmana Ministarstva vanjskih poslova i čitave Vlade da upoznaju svijet s našom pravednom borbom i opravdanim težnjama za samostalnošću.

Iza kulisa, svi su se čudili otkud baš Island, a među diplomatima se pričalo da se Hannibalsson s našom političkom situacijom upoznao preko šogora, delegata na utakmici Dinama i Partizana u Beogradu koja je pri rezultatu 1:0 za „Plave“ prekinuta zbog nestanka struje. Navodno ga je naljutilo što je srpska strana tražila da se utakmica poništi.

Ni mjesec dana poslije Islanda Hrvatsku je priznala Njemačka pa ostatak EU, a zatim, postupno, do kraja ljeta 1996. godine sve članice UN-a, uključujući i Srbiju.

Zašto se ova priča zove saga? Sredinom Uvodnog tjedna u Philadelphiji odveli su nas, Eisenhowerove stipendiste, u Muzej američke židovske povijesti. Odvojivši se od grupe, Lara i ja zavukli smo se u dio posvećen holokaustu. Na jednom zidu, uz sliku Ane Frank, pisalo je da hebrejski jezik nema riječ „povijest“, nego jedino poznaje pojam sjećanja. Sasvim isto kao nordijske sage. Zato o užasima šest milijuna žrtava „šoe“ najjače svjedoči dnevnik talentirane tinejdžerke. Prošlost se najbolje probija u budućnost kroz priče koje pamtimo i prenosimo dalje.

No pamćenje je nepouzdano i nepostojano, krhko i fluidno poput vode ili samog života. U njemu postoje tek ljudi koji se rađaju i umiru, susreću i rastaju, bježe i skrivaju, koji griješe, vole, mrze, zabavljaju se, luduju i divljaju, govore istinu ili lažu. Zli i dobri, pametni i glupi, marljivi i lijeni, oni se bore, ili mire sa sudbinom, ne miču se s mjesta ili putuju, strastveno urlaju ili rezignirano šute, otkrivaju otoke i kontinente ili zaglave u plinskim komorama.

Povijest su uvijek samo ljudi, njihove strasti i zablude, njihove dobre želje i loše namjere, njihova organizirana ili zbrkana svakodnevica satkana od zaljubljenosti, prve mjesečnice, nade, patnje i zaborava. Sve se to okreće i pretače iz činjenica u sjećanja i natrag, poput vode, pijeska, šljunka i cementa u miješalici prije nego što se konačno izlije u kalupe povijesnih istina i zabetonira. Tada na scenu stupaju povjesničari, opisujući sjene ljudi i stvari koje su davno nestale, tražeći i nalazeći u njima red, pravilnost i istinu kakvu trebaju i koja im odgovara.

U paralelnom, ali istinitijem svijetu nema povijesti. Postoje samo sjećanja koja ispare i nestanu ili se pretvore u sagu.

Da nema obljetnica i proslava, ja bih ovu priču o priznanju Hrvatske najvjerojatnije zaboravio. Ali ne mogu, ne daju mi mediji. Jednom godišnje, od jutra, sipaju na nas iste poznate fraze i rečenice i bombardiraju nas istim poznatim slikama i porukama, jedino se govornici mijenjaju, ovisno o aktualnom političkom rasporedu snaga.

Ako smo tog dana zajedno i prepoznaju li razlog mojeg nostalgičnog osmijeha, supruga Ana i nekolicina prijatelja kojima sam se povjerio zavjerenički me pogledaju i namignu jer samo mi stvarno znamo kako i zašto nas je priznao Island.

Kako sam naučio šutjeti

Kažu da je Oprah Winfrey najutjecajnija žena na svijetu. Rijetko gledam njezine emisije, no ima jedna koju pamtim zbog neobičnog naslova: “Rupa u životu koja se zove otac”. Razgovorom s nizom gostiju pokušala je pokazati da svi iz djetinjstva nosimo traumu loše komunikacije s očevima. Oni su jednostavno „rupa“, nema ih u našim životima, sjećanjima, našem odgoju, našim svakodnevnim iskustvima, a posebno u zadovoljenju naših emotivnih potreba.

Ja sam dijete drugog braka mog oca. Kad sam bio đak prvak, svake smo nedjelje Stari i ja odlazili k njegovoj prvoj ženi Adeli u Babonićevu na ručak. Prije toga bismo svratili u maksimirski zoološki vrt da perecima hranimo bijele medvjede, začepljenog nosa jurimo kroz smrdljive kaveze majmuna, dobacujemo kocke šećera slonici Fatimi i iščekujemo hoće li se lijeni tigrovi probuditi i počastiti nas opasnim pogledom. Posebna atrakcija bili su kalifornijski morski lavovi koji su kružili malim bazenom amo-tamo u beznadnoj potrazi za izlazom i pritom puštali krikove nalik na jecaj prehlađenog djeteta.

Kad bi nam dosadile životinje, na jezeru pred zoološkim vrtom unajmili bismo čamac. Odavno nema te male drvene splavi za koju su lancima bili privezani smeđi čamci od grubo otesanih dasaka. Nema ni nasmijanog starca bez prednjeg zuba koji je otključavao lokot i dodavao vesla. Bilo proljeće, ljeto ili jesen, uvijek je nosio istu, smeđu olinjalu vestu s kožom našivenom na laktove. Zapamtio sam to jer je novac za vožnju presavijao i spremao u lijevi gornji džep, tamo gdje ljudi imaju srce.

Moj tata je kao iskusniji odveslao od obale, a onda bismo zamijenili mjesta dok se čamac opasno ljuljao. On je veslao polako i odmjereno, a ja nervozno i brzo. Čim bih preuzeo kontrolu, usmjerio bih čamac prema drugoj strani jezera uza sam zoološki vrt da s vode gledamo životinje. S obale su nas promatrale čaplje i pelikani invalidi, krila namjerno ozlijeđenih tek toliko da ne mogu odletjeti. Bilo je tu i labudova, pataka, golubova i vrabaca koji su mogli slobodno otići, ali im to, čini se, nije padalo na pamet.

Voda jezera bila je posuta suhim lišćem, tamna i gusta. Podsjećala je na maminu juhu od špinata, samo nije tako dobro mirisala. Veslali smo i šutjeli čitav sat, svatko sa svojim mislima.

Katkad bih virnuo prema očevu licu. Gledao je u prazno kao da čamac, jezero i ja ne postojimo, a on je tu po nekom zadatku. Podsjećao me na penzionere u domu zdravlja, rezignirane nakon dugog čekanja. Ipak, kad bi uhvatio moj pogled, blago bi se nasmiješio i namignuo kao da obojica beskonačno uživamo.

Tko zna o čemu je Stari razmišljao, o alimentaciji koju nosi Adeli, o mojoj mami koja je ostala doma namrgođena jer je mrzila te ručkove jedinog dana u tjednu kad bi prave obitelji morale biti zajedno, o mojem bratu Miljenku i sestri Miri, marljivim studentima medicine čije je djetinjstvo uglavnom propustio… Ja sam razmišljao o novoj kožnatoj nogometnoj lopti koja me čeka kod kuće, željna da se prokliže travom i pomiluje mrežu gola, o gitari koju ću tražiti za rođendanski dar, o biciklu čija se prednja kočnica opasno izlizala…