Objavljeno u Nacionalu br. 1245, 06. ožujak 2022.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Orbán – novi europski moćnik’ u kojem austrijski povjesničar mađarskog porijekla Paul Lendvai opisuje politički i privatni odnos Victora Orbána s ruskim predsjednikom Putinom prije ruske agresije na Ukrajinu, koju su premijer Orbán i Mađarska sada osudili te podržali svjetske sankcije protiv Rusije

U svom zloglasnom govoru o „neliberalnoj državi i neliberalnoj demokraciji“ u ljeto 2014. godine, Orbán je opisao Tursku, zajedno s Rusijom i Kinom, kao „uspješnu priču“, ne samo zbog snažne osobnosti njezina vodstva. U jeku izbjegličke krize, Orbán je bio pun pohvala za Tursku: „Predsjednik Erdogan dugo je vremena jedan od mojih osobnih prijatelja. Naš odnos s Turskom je blizak i pohvalan.“ Klizanje Turske u osobnu diktaturu i brutalno suzbijanje oporbe nisu promijenili Orbánovu simpatiju prema Erdoganu. On je bio jedini predsjednik vlade EU-a koji je odmah čestitao turskom predsjedniku nakon njegove tijesne pobjede u travnju 2017. na kontroverznom ustavnom referendumu kojim je ukinut položaj premijera i trenutačni parlamentarni sustav, te uspostavljeno izvršno predsjedništvo.

Što se tiče Rusije, ne smijemo zaboraviti sjećanja na pad njezine vlasti nad istočnom Europom dok je Orbán izlazio na međunarodnu pozornicu u lipnju 1989. godine. I poznati poljski borac protiv sovjetskog komunizma Adam Michnik i izvanredni britanski kroničar propasti istočnog bloka Timothy Garton Ash „s divljenjem su promatrali tada malo poznatog dvadesetšestogodišnjeg Orbána koji je palio mnoštvo na Trgu heroja u Budimpešti pozivom da ruske jedinice napuste mađarsko tlo. Sada je on jedan od najboljih prijatelja Vladimira Putina unutar EU-a“. Oni su sada, baš kao i takve liberalne ličnosti poput francusko-njemačkog političara Daniela Cohn-Bendita i liberalnog bivšeg belgijskog premijera Guya Verhofstadta, među najžešćim Orbánovim kritičarima.

Dobro je poznata pojava da se moćni vođe često dobro slažu jedni s drugima. Je li mamac ruskog moćnika bio odgovoran za najzačudniji i najsporniji preokret u mađarskoj vanjskoj politici uopće, a posebice u Orbánovu osobnom odnosu prema Rusiji? Učinak takvih vođa nije ograničen unutar državnih granica, nego se prelijeva na međunarodnu politiku. Jedva da na svijetu postoji i jedan diktator za kojeg Viktor Orbán nema riječi pohvale. Na žaljenje svojih demokratskih partnera iz EU-a, vlada Fidesza njeguje vrlo bliske odnose ne samo s Putinom i Erdoganom nego i s autoritativnim vladarima Filipina i Azerbajdžana.

Falsificiranje političke komunikacije na krilatice i bizarnu retoriku ogleda se u procvatu osobnog prijateljstva između Orbána i predsjednika Azerbajdžana Ilhama Aliyeva. Rođenje pretjeranog odnosa između dviju geografski tako udaljenih zemalja, koje u povijesti nikada nisu gajile toliko bliske kontakte, potječe iz vrlo osporavane odluke koju je donio sam mađarski premijer. Jedne noći na početku 2004. godine, jedan je časnik iz Azerbajdžana ubio svog susjeda, armenijskog časnika, sjekirom, tijekom obuke u organizaciji NATO-a u Budimpešti. Zbog ovoga gnusnog čina motiviranog nacionalnom mržnjom osuđen je 2006. godine na sudu u Budimpešti na trideset godina zatvora. Međutim, prema Orbánovim osobnim uputama, i unatoč protivljenju tadašnjih mađarskih ministara vanjskih poslova i pravosuđa, on je prije vremena otpušten iz zatvora krajem kolovoza 2012. Pomilovani časnik u svojoj je domovini dočekan s velikim bučnim slavljem. Armenija je odmah u znak protesta prekinula diplomatske odnose s Mađarskom.

Od tog incidenta, zahvalni Aliyev tri je puta posjetio Mađarsku, a Orbán je dva puta bio u Azerbajdžanu. Svaki od njih onoga je drugoga hvalio do nebesa. Orbán je jednu od najkorumpiranijih diktatura na svijetu (123. mjesto od 176 zemlja s popisa korupcije Transparency Internationala) opisao kao „uzornu državu“ i „jednu od zemalja kojoj se najviše divi… stabilnom, predvidljivom i uspješnom“! Tijekom posjeta 6. ožujka 2016. godine, Orbán i njegova supruga Anikó Lévai, pod blještavilom reflektora, položili su vijenac na grob Aliyeva oca, bivšega generala KGB-a koji je bio stranački šef tadašnje sovjetske republike i gotovo dvadeset godina član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a. To je izazvalo sarkastične komentare, i to ne samo u Budimpešti. U svakom slučaju, odnosi su toliko dobri da je Orbán osobno uručio gospođi Aliyev visoko mađarsko odlikovanje kao priznanje za njezin dobrotvorni rad u Bakuu. U ožujku 2017. Anikó Lévai prisustvovala je mađarskom kulturnom festivalu u Bakuu i osobno čestitala Mehriban Aliyevoj na njezinu imenovanju na mjesto dopredsjednice – položaj na koji ju je imenovao njezin suprug.

‘Orbán izaziva Merkel za vodstvo nad Europom.To je vrlo stvaran izazov, koji napada vrijednosti i načela na kojima je Europska unija osnovana. Orbán ih napada iznutra, Putin izvana’, rekao je 2016. Soros

Drugi zemljopisno udaljeni prijatelj je Kazahstan. Kada je Orbán posjetio tu zemlju kako bi promovirao politiku „otvaranja prema Istoku“, službena mađarska novinska agencija MTI je izvijestila o njegovu govoru: „Čudan je osjećaj da morate otputovati sve do Astane da biste se osjećali kao kod kuće, a u Bruxellesu se sigurno osjećate ravnopravno, ali svejedno imate osjećaj da ste među strancima.“ On je također toplo pohvalio Kazahstan kao „sidro stabilnosti“. Kako to često biva, čvrste činjenice i ovdje proturječe političkoj retorici Orbánova režima. Ova dva nova posebna prijatelja – Azerbajdžan i Kazahstan – nisu čak ni među šezdeset glavnih mađarskih trgovinskih partnera. Trgovina s ove dvije srednjoazijske zemlje zapravo je padala tijekom posljednjeg desetljeća.

Najznačajniji pomak dogodio se u odnosu Mađarske s Rusijom. Negodujući zbog pritiska Obamine administracije i optužbi skupina za obranu ljudskih prava, Orbán je namjerno intenzivirao prvo kontakte svoje vlade, a zatim i suradnju s Vladimirom Putinom. Već u studenome 2009. godine, dok je još bio samo predsjednik Fidesza u oporbi, on je prihvatio poziv da nazoči stranačkom kongresu Jedinstvene Rusije, glavne vladajuće stranke u Sankt Peterburgu. Ondje je, prema izvještajima mađarskih medija, imao petnaestominutni razgovor s predsjednikom Putinom. U to je vrijeme već bilo očito da će Fidesz ostvariti laku pobjedu na predstojećim izborima u proljeće 2010. Ipak, Putin je i dalje bio oprezan, te se tri dana poslije sastao s bivšim socijalističkim premijerom Gzurcsányjem u jednom moskovskom restoranu na neformalnom razgovoru, nazočne su bile samo njihove supruge i prevoditelj.

Najvažniji u razvoju događaja u Orbánovoj eri u odnosima s Rusijom nesumnjivo je bio sporazum vrijedan 12,5 milijardi eura sklopljen 14. siječnja 2014., koji se odnosi na proširenje nuklearne elektrane izgrađene u sovjetsko doba u Paksu, 70 kilometara južno od Budimpešte na Dunavu, uz upotrebu tehnologije i tridesetogodišnjega kredita iz Rusije. Prema tom sporazumu Rosatom, ruski državni nuklearni holding, izgradit će dva nova reaktora. Nije bilo međunarodnoga javnog natječaja. Mađarski i europski stručnjaci dovodili su u pitanje vrijeme i izvedivost projekta, a odredbe o tajnosti – također na rok od trideset godina – potaknule su daljnje sumnje. Oporbeni političari i neovisni mediji oštro su kritizirali nepostojanje bilo kakvih relevantnih podataka o financijskim, tehničkim, ekološkim ili sigurnosnim uvjetima onoga što je nadaleko najveći i najosjetljiviji investicijski projekt u Mađarskoj. Osim toga, od samog su se početka pojavile glasine i optužbe o korupciji u vezi s odabirom korporacije Rosatom. Činjenica da je ovaj vrlo kontroverzni projekt najavljen neposredno prije nego što su EU i SAD počeli s nametanjem sankcija Moskvi zbog aneksije Krima i ruske vojne intervencije u Ukrajini, potvrdila je sumnju u političke posljedice dogovora, dok je istovremeno Bruxelles pozivao zemlje članice EU-a da smanje svoju ovisnost o ruskoj energiji.

Ova presudna odluka o budućoj mađarskoj opskrbi energijom donesena je u vrijeme kada se Orbán često sukobljavao s SAD-om, uglavnom zbog toga jer je State Department redovito objavljivao vrlo kritične izvještaje o autoritativnim trendovima u Mađarskoj. Javne tenzije bile su također izazvane zabranom izdavanja vize visoko rangiranim dužnosnicima (uključujući i predsjednika) Nacionalne porezne i carinske agencije u listopadu 2014. zbog sumnji u korupciju. Krajnje ogorčen naporima EU-a da ga prisili da povuče, čak i samo privremeno, neke od mjera koje je donio za promoviranje „neliberalne demokracije“, Orbán je počeo isticati kako je uspio postići da se s ruskim predsjednikom dobro razumije. Poseban bijes izazvao je Putinov posjet Budimpešti nedugo nakon što je glavni grad Mađarske u veljači 2015. posjetila Angela Merkel. Do početka 2016. godine George Soros otišao je dalje od samog analiziranja svojih razlika u odnosu na Orbána u vezi s rješavanjem izbjegličke krize i upozorio je da mađarski premijer „izaziva Merkel za vodstvo nad Europom… I to je vrlo stvaran izazov. Izazov koji napada vrijednosti i načela na kojima je Europska unija osnovana. Orbán ih napada iznutra, Putin izvana“.

S okaljanom međunarodnom reputacijom obojice čelnika, odnosi između Putina i Orbána postajali su sve intenzivniji. Vladavinu moćnika gotovo uvijek prati ekstremna osjetljivost na kritiku, posebice kada ona dolazi iz inozemstva. Unutar tri godine, između 2015. i 2017. godine, Putin i Orbán sreli su se tri puta, s time da je ruski predsjednik dva puta (2015. i 2017.) bio u Budimpešti, drugi put samo dan prije sastanka na vrhu EU-a na Malti. Valja se prisjetiti prvih dvadeset godina Orbánove karijere, od njegova glasnoga provokativnoga govora na Trgu heroja 1989. godine i njegove javne svađe s ruskim veleposlanikom u Budimpešti zbog ruske intervencije u Gruziji 2008. godine, da bi se shvatilo značenje tog približavanja u sedam godina otkako je Fidesz preuzeo vlast. S obzirom na dokaze u političkim i medijskim izvještajima, nije pretjerano zaključiti da je mađarski čelnik preokrenuo i svoj osobni stav i politiku svoje vlade prema Rusiji.

Pod naslovom „Vjenčanje parija“ i s fotografijama na naslovnici na kojima se ministri vanjskih poslova Sergej Lavrov i Péter Szijjártó grle u Moskvi uoči Putinova posjeta Budimpešti 2. veljače 2017. godine, liberalni tjednici Magyar Narancs i HVG objavili su seriju članaka o sve bliskijim vezama Rusije i Mađarske. Orbán je uvijek iznova javno kritizirao sankcije koje je EU nametnuo Rusiji i istu je liniju ponavljao njegov ministar vanjskih poslova na međunarodnim konferencijama, čak i kada je bio u posjetu svom žestokom proturuskom poljskom kolegi u Varšavi. Neovisni mađarski promatrači upozorili su na blisku sličnost poteza Orbánova režima protiv CEU-a i nevladinih organizacija i Putinova slamanja sličnih institucija. Lajos Bokros, profesor ekonomije na CEU-u i vođa stranke Pokret za modernu Mađarsku, kazao je u intervjuu da su ruski interesi i posebice Putinova nesklonost tome da neovisna sveučilišta „proizvode“ slobodne mislioce iz različitih postsovjetskih republika odgovorni za pravnu akciju usmjerenu na zatvaranje CEU-a. Iako ovu tvrdnju još nisu potvrdili drugi izvori, sve veći ruski utjecaj zasigurno se odražava na razini opskrbe Mađarske energijom (30 posto prirodnog plina i 17,9 posto nuklearne energije), u netransparentnoj strukturi trgovanja plinom tvrtke MET Hungary Yrt (koja uključuje offshore tvrtke s ruskim porijeklom i jednog od omiljenih Orbánovih oligarha, Istvána Garancsija) i u dogovorima između Gazproma (u većinskom vlasništvu Moskve) i mađarske državne tvrtke MVM Partner Zrt., što uključuje isporuke ruskog plina po tajnoj cijeni.

Činjenica da su odgovori na upitnike objavljene u sklopu kampanje letaka protiv EU-a u proljeće 2017. godine završili na web-stranici Yandex, ruske digitalne tvrtke koja je navodno povezana s tajnim službama Moskve, izazvala je javni protest u parlamentu – ali, kao i obično, bez ikakvih posljedica jer je premijer izbjegao direktan odgovor na pitanje koje je postavio oporbeni zastupnik. Kada je portal 444.hu provjerio tjedni program vijesti MTV-a (državne televizije), otkrili su da je jedan od najvažnijih izvora informacija o događajima u Siriji ruska mreža vijesti Sputnik News koja se zajedno s Russia Today smatra glavnim proizvođačem lažnih vijesti i dezinformacija. To nije smetalo ministru vanjskih poslova Szijjartóu, koji je eksplicitno hvalio Russia Today u intervjuu za moskovski list Kommersant. Glasnogovornici neovisnih medija i oporbe također su skrenuli pozornost na nekontrolirano djelovanje ruske tajne službe u Mađarskoj i na činjenicu da je mađarski veleposlanik u Moskvi prodao 4000 ulaznih viza Rusima, a da pri tome konzulat nije imao nikakvih informacija o tim osobama. Općenito, Mađarska se smatra jednom od zemalja u EU-u i NATO-u koja daje najveću težinu ruskim interesima, a to je, kako zaključuje ekonomski tjednik HVG, Putin nagradio nizom svojih posjeta zemlji.

Zabrinutost zbog rastućeg ruskog utjecaja izrazio je u iskrenom intervjuu prvi ministar vanjskih poslova (1990.-1994.) nakon promjene režima, koji je bio ministar u Antallovoj vladi. Géza Jeszenszky bio je također bivši mađarski veleposlanik u SAD-u i poslije u Norveškoj. On je rekao:

Sadašnja Orbánova politika dovodi nas u ovisnost (o Rusiji)… Mađarska vanjska politika nema alternativu atlantskoj orijentaciji. Što je donijelo otvaranje prema Istoku? Ništa… Kao rezultat sve većeg prijateljstva s Rusijom i navale na slobodu tiska, vidim da je demokracija ugrožena. Ali ni jedna vlast nije nezamjenjiva.

‘Orbánova politika dovodi nas u ovisnost o Rusiji… Mađarska vanjska politika nema alternativu atlantskoj orijentaciji. Što je donijelo otvaranje prema Istoku? Ništa… ‘ govorio je Géza Jeszenszky

Nagađanja o razlozima nove proruske orijentacije dosegnula su vrhunac u proljeće 2017. godine, kada je Lajos Simicska, nekadašnji bliski Orbánov prijatelj, a sada neumoljivi neprijatelj, otkrio nove detalje svog razgovora s premijerom, dan nakon Fideszova izbornog trijumfa 2014. godine. Orbán je, rekao je, skicirao potpuni program za preuzimanje kontrole nad medijima, uključujući i njegovu ideju o kupnji televizijske postaje RTL TV kako bi je nakon kupnje likvidirao. On je čak upitao Simicsku da procijeni koliko bi takav projekt stajao. Simicska je rekao da ne zna, ali vjerojatno najmanje 300 milijuna eura. „Nema problema, Rosatom će to kupiti za mene“, navodno je odgovorio Orbán. Tjedan dana poslije, za vrijeme sljedećeg osobnog susreta, Simicska je premijeru rekao da, s obzirom na sve jače veze s Rusijom, odbija sudjelovati u tome. „Imam svoja načela. Da sam nastavio s time, moj otac bi se okrenuo u svom grobu. Nisam potpisao ugovor da postanem šef mafije i izdajica svoje zemlje“, prema onome što Simicska tvrdi da je rekao, dodajući da je to bila točka kada su prekinuti njegovi odnosi s Orbánom.

Premijer je nastavio sa svojom taktikom neodgovaranja na Simicksina eksplozivna otkrića, baš kao što je to učinio i u trenutku njihova početnog raskola dvije godine prije. Njegov glasnogovornik izrazio je ovaj pristup:

Ne želimo se baviti apsurdnim navodima milijarderskog šefa Jobbika… Zabavno je da novi šef Jobbika baca takve optužbe, istog Jobbika koji još uvijek u svojim redovima ima i brani ključnu figuru ruskog špijunskog skandala Bélu Kovácsa.

Činjenica da premijer nije optužio Simicsku za širenje neistina znači da se o njemu može praktički sve reći. Tako su u parlamentu čelnik Jobbika Gábor Vona i njegovi kolege u više navrata optužili premijera i njegovu obitelj za bogaćenje. U proljeće 2017. godine, veliki plakati koje je postavio Jobbik pokazivali su lica Orbána i njegova navodnoga slamnatog strašila Lörinca Mészárosa s golemim slovima: „Oni kradu – vi radite“. Do 2017. godine Mészáros, gradonačelnik Felscúta i Orbánov najbliži prijatelj, postao je peti najbogatiji Mađar, nakon peterostrukog povećanja njegove imovine u jednoj godini, na 80 milijuna eura. Također je zabilježeno da je između 2013. i 2015. godine građevinska tvrtka Orbánova oca i njegove dvojice braće ostvarila neto dobit od gotovo 7 milijuna eura.

Nekoliko tjedana poslije, tiha govorkanja o sumnjivim poslovima Orbánovih prijatelja kulminirala su zapanjujućom tvrdnjom. Bivši premijer Ferenc Gyurcsány objavio je na javnom sastanku svoje stranke Demokratske koalicije da ima dokaz koji pokazuje da Rusi posjeduju dokumente kojima mogu ucjenjivati Orbána i da je to razlog njegove zapanjujuće suradnje s Moskvom. Izazvao je premijera da ga tuži. Ni Orbán ni Gyurcsány nisu se pojavili na naknadnom sastanku parlamentarnog pododbora za nacionalnu sigurnost, ali tajne i obavještajne službe objavile su u zajedničkom priopćenju da u njihovim dosjeima nema dokaza koji inkriminiraju premijera. U vrijeme pisanja ovog teksta, Gyurscány nije ponudio ni najmanji dokaz koji potkrepljuje njegove navode. Nakon niza izvještaja o kontroverznim poslovnim ugovorima koje je sklopio Mészáros, čelnik Jobbika Vona optužio je premijera u parlamentu 12. lipnja 2017. da je Mađarsku pretvorio u vodeću globalnu predvodnicu korupcije: „Vi čak i ne poričete da je Lörinc Mészáros vaše slamnato strašilo. On postupno guta sve izvore EU-a… Ovo je mafijaška vlada i vi osobno ste šef mafije.“

Orbán je sve do sada u svojoj dugoj političkoj karijeri imao nevjerojatnu sreću što se tiče lijevo-liberalne oporbe. Njegova prijašnjeg potencijalno najopasnijeg izazivača Gyurcsányja (premijer od 2004. do 2009.) većina Mađara danas smatra neprihvatljivim. Njegov se položaj urušio još 2006. godine, pod težinom skandala s „govorom laži“, a posljedice su potaknule Orbánov uspon četiri godine poslije. Neprekidno političko djelovanje Gyurcsányja uspjelo je konsolidirati njegovu bazu koja se procjenjuje na 300 do 500 tisuća birača nakon što je 2011. prekinuo sa Socijalističkom strankom, ali je i dalje prikladni žrtveni jarac za sve ono što nije u redu s oporbom.

Za razliku od svog prethodnika, Orbán je svoje karte odigrao vrlo umješno od samog početka, nadigravajući svoje protivnike i održavajući svoj utjecaj na vlasti. Uspio je podijeliti i korumpirati diskreditirane socijaliste s nizom nesretnih vođa. Tek treba vidjeti hoće li njihov novi šef László Botka, uspješni gradonačelnik grada Pečuha, uspjeti povratiti narodnu potporu. Liberalnoj oporbi, rascjepkanoj i sa stalnim unutrašnjim borbama, očajnički je potreban povratak vjerodostojnosti. Neizostavna posljedica apatije javnosti očita je ravnodušnost prema endemskoj korupciji Orbánova režima, što pokazuju sve ankete. Manje oporbene skupine do sada nisu uspjele pokazati da se zalažu za nešto više od bučnih prosvjeda i pojednostavnjenih parola („Bogati trebaju platiti“). Najuzbudljivije pitanje za budućnost je hoće li mladi aktivisti pokreta Momentum biti u stanju postati uspješna stranka s pravom organizacijskom strukturom.

Što se tiče zahtjeva EU-a i EPP-a upućenih vladi Fidesza, Orbán je više puta pokazao da njegova obećanja ne vrijede ni papira na kojem su tiskana. Ako neovisni kritičari imaju pravo kada smatraju da bi samo temeljne međunarodne promjene mogle ukloniti Orbánov režim i da izbori neće srušiti strukturu moći, onda se može razmišljati samo u terminima trajnog vodstva Fidesza koje se suočava s očajnički slabom parlamentarnom oporbom. Viktor Orbán ne skriva svoju želju da ostane na vlasti. U intervjuu za njemački poslovni časopis Wirtschaftswoche potvrdio je da će „ostati u politici sljedećih 15 do 20 godina. Možda u prvim redovima, možda u trećem redu. Birači će odlučiti gdje ću točno biti“.

Unatoč sukobu s EU-om i smradu korupcije i podmićivanja na svim razinama vlasti, od promjene režima 1989. godine nikada nisam vidio tako mračnu budućnost za progresivnu i liberalnu promjenu u Mađarskoj, ili za prosvjetiteljske vrijednosti: toleranciju, poštovanje važnosti pravedne rasprave, provjerene i uravnotežene vlade, objektivnosti i nepristranosti u medijima, priznavanja međunarodne neovisnosti. Kampanja protiv Georgea Sorosa i njegove zaklade otkrila je dubinu cinizma i kalkulacije koja je šokantna čak i za Fideszove standarde. Ipak, Orbán je još jedanput uspio rašiti međunarodnu osudu na temelju percepcije antisemitizma sklapanjem političkog braka iz interesa s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, jednako ciničnim, nemilosrdnim i pronicljivim vladarom. Svaka strana koristi drugu kao dimnu zavjesu kako bi prikrila ružnu stvarnost i nadopunila izgovore otupljenim liberalnim kritičarima. U međuvremenu, da bi ostali na vlasti, Orbán i njegovi pomagači nastavljaju zlostavljati sve one koji se s njima ne slažu, prikazujući ih kao nepatriotske širitelje zastrašujućih vijesti i izdajnike svoje zemlje. Državni mediji kontroliraju povijesne predrasude i neznanje, a režim nastavlja kriviti Europsku uniju za vlastite propuste i pogreške.

Čak i oporbi, koja bi imala mnogo vjerodostojnije vodstvo, predstoji dug i naporan put da slomi Orbánov stisak na vlasti. Njegovo odlučno vodstvo potkrijepljeno je spremnošću (katkad izričito potvrđenom) da upotrijebi silu, ako je to potrebno, protiv „državnih neprijatelja“. Nitko ne zna dokle je Viktor Orbán, koji je tako često iznenađivao i svoje sunarodnjake i svijet, spreman ići kako bi izbjegao predaju vlasti, sa svim posljedicama za njega, njegovu obitelj i njegove prijatelje.

Orbánove veze s Hrvatskom

Učinio sam sve što sam mogao nakon raspada Jugoslavije i tijekom rata, pokrenutog velikosrpskim nacionalizmom, kako bih pomogao u priznavanju i jačanju Republike Hrvatske. Ali nikada nisam zaboravio crne točke hrvatske povijesti poput masovnog ubijanja Židova i Srba. U jednoj od mojih televizijskih rasprava „Europastudio“ (30. studenoga 1997.) uspio sam na televizijskoj raspravi uživo, koja se uvijek vodila na njemačkom jeziku, zajedno okupiti Ivu Sanadera, koji je u to vrijeme bio zamjenik ministra vanjskih poslova, i Zorana Đinđića, glasnogovornika srpske oporbe protiv Miloševićeva režima, zajedno s dvojicom stranih dopisnika. Kada je Sanader postao premijer, posjetio je nekoliko puta Beč zbog službenih razgovora s raznim austrijskim saveznim kancelarima. Jednom od tih prigoda, darovao sam mu snimku televizijske rasprave snimljene deset godina prije. Nekoliko puta smo se sreli u Zagrebu i Beču. Svidio mi se i poštovao sam ga kao simbol moderne demokratske Hrvatske na putu prema članstvu u Europskoj uniji.

To je razlog zbog kojeg su njegov iznenadni pad 2009. godine kao i suđenja koja su uslijedila, osuđujući ga na dugogodišnje kazne zatvora zbog toga jer je primio milijune eura od austrijske Hypo Group Alpe-Adria te mađarskog naftnog koncerna MOL, šokirali i mene i mnoge druge prijatelje Hrvatske. Već 2013. započeo je postupak protiv predsjednika uprave i glavnog direktora MOL-a Zsolta Hernádija. Optužen je da je na švicarski račun premijera Ive Sanadera 2009.-2010. godine prebacio deset milijuna eura u zamjenu za pomoć MOL-u da stekne udio od 49,1 posto u hrvatskoj naftnoj tvrtki INA. U prosincu 2019. sud u Zagrebu osudio je Hernádija u odsutnosti na dvogodišnju kaznu zatvora zbog podmićivanja Sanadera. Mađarski sudovi, a posebice ured vrhovnog tužitelja, prethodno su odbili ponovljene molbe hrvatskih vlasti da izruče izvršnog direktora MOL-a. Odbor MOL-a izrazio je svoju punu potporu Hernádiju, a mađarska vlada je sudsku presudu okarakterizirala kao „politički pritisak“. Međutim, isti sud u Zagrebu je 27. siječnja ukinuo nalog za pritvor protiv Hernádija. U međuvremenu je hrvatska vlada dala ponudu za otkup MOL-ova udjela od 49,1 posto u koncernu INA. Udio MOL-a navodno bi trebao vrijediti oko 800 milijuna američkih dolara. U vrijeme pisanja ovog teksta, dogovor još nije bio postignut.

Poanta je, međutim, u tome da je Zsolt Hernádi osobni prijatelj premijera Viktora Orbána. On na popisu najutjecajnijih osoba u Mađarskoj zauzima trinaesto mjesto. Na popisu 100 najbogatijih Mađara nalazi se na 49. mjestu. Često ga se može vidjeti u Orbánovoj loži na stadionu na nogometnim utakmicama premijerove omiljene momčadi.

Nogomet i ljepote jadranske obale glavni su razlozi Orbánova zanimanja za Hrvatsku. To je pak usko povezano s poslovnim aktivnostima i aktivnostima koje u slobodno vrijeme provodi Lörinc Mészáros, do sada već međunarodno zloglasni bliski prijatelj premijera. Ovaj bivši monter plinskih instalacija postao je tijekom posljednjih desetak godina, prema časopisu Forbes, najbogatiji mađarski poslovni čovjek čije osobno bogatstvo prelazi milijardu dolara i kojeg mađarski stručnjaci smatraju drugom najutjecajnijom osobom u zemlji, odmah nakon samog Orbána. On posjeduje više od 200 tvrtki, koje pokrivaju područja od turizma i građevine do elektroničkih i tiskanih medija, a predstavnici oporbe te kritični strani i domaći promatrači opisuju ga kao opunomoćenika samog Orbána, koji je tako zajedno s ocem, braćom i zetom premijera postao neka vrsta središta pajdaškog kapitalizma, kleptokratskog društva. Od 2016. Mészáros je kupio dvije luksuzne vile na otocima Ugljan i Vir, te otvorio tvrtke koje se bave poslovima i nekretninama. Njegov pothvat o kojem se najviše raspravljalo bilo je preuzimanje nogometne momčadi NK Osijek i obveza da će sa svojim hrvatskim partnerom uložiti više od 3 milijuna eura u izgradnju novog stadiona u Osijeku. Orbán od djetinjstva gaji strastveni interes za nogomet. On je ustanovio nogometnu akademiju za mlade igrače u svom rodnom selu Felscút u kojem je deset godina Mészáros bio gradonačelnik. Dvojica prijatelja su također udružila snage u izgradnji modernoga skupoga nogometnog stadiona s 3800 mjesta u selu koje ima oko 1800 stanovnika.