Objavljeno u Nacionalu br. 1097, 03. svibanj 2019.

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Mona Lisa – biografija’ u kojima američka novinarka Dianne Hales otkriva pravi identitet žene koju je Leonardo Da Vinci učinio besmrtnom te opisuje način na koji je talijanski slikar amater 1911. iz pariškog Louvrea uspio ukrasti Mona Lisu i izazvati ogromnu svjetsku senzaciju

Kad je Lisa Gherardini 15. srpnja 1542. umrla u dobi od 63 godine, cijela zajednica Sant’Orsole okupila se na njezinu pogrebu i oplakivala omiljenu družicu. Na svoj zahtjev pokopana je u samostanu, a ne u kripti obitelji del Giocondo u Santissimi Annunziati kako je odredio njezin muž.

Takvi aranžmani nisu bili neobični. “Privilegirane žene, koje su možda jedine u tom društvu imale moć da odaberu mjesto na kojem će biti pokopane, u velikom su broju radije ležale u društvu drugih žena u crkvama i drugim crkvenim građevinama”, navodi povjesničarka Margaret King u Women of the Renaissance, “umjesto da budu pokopane uz svoje muževe, očeve ili druge muške članove obitelji”.

Zašto? Ne pridruživši se suprugu u obiteljskoj kripti, prema teoriji Margaret King, žena je odbijala “sve prošle odluke muških članova obitelji”. Nakon što je cijelog života bila definirana kao kći, supruga i majka, udovica je napokon mogla nametnuti svoj individualni identitet. Profesor u Firenci kojeg poznajem navodi još jedan mogući motiv: možda su renesansnim ženama “njihovi muževi već na zemlji bili dojadili”.

Je li to osjećala i Lisa Gherardini? Moj je dojam da je njezin konačni izbor imao više veze s njezinim osobnim osjećajima i željama nego s njezinim prgavim mužem. Od trenutka rođenja Lisa je živjela u društvu žena – cijele brigate kuma, teta, sestrični, šurjakinja, prijateljica, susjeda. Zajedno su se smijale i pjevale, plesale i molile se, plakale i jedna drugu tješile. Čak ni smrt nije mogla razbiti ženske veze pune ljubavi koje su je okruživale i davale joj potporu cijeloga života.

Lisa Gherardini, nikad i ne sluteći da će njezino lice očarati milijune ljudi u idućim stoljećima, odabrala je vječni počinak među sestrama.

Bartolomeo i Piero del Giocondo nisu mogli zadržati “veliko nasljedstvo”, kako ga karakterizira Giuseppe Pallanti, koje im je otac ostavio. Konkurencija iz drugih zemalja ih je izgurala pa su trgovci svilom izgubili svoje najbolje kupce i počeli kasniti s računima. Kako su se dugovi gomilali, počeli su prodavati imovinu da isplate vjerovnike. Najstariji Francescov sin Bartolomeo, koji je umro 2. prosinca 1561., predao je svom sinu Guaspariju poveliko nasljedstvo, ali i poslovanje u krizi. Ne uspijevajući održati tvrtku na površini, čak i nakon što je doveo novog partnera, Guaspari del Giocondo u studenome 1564. objavio je bankrot. Sudac ga je pozvao na ispitivanje na sud u Stincheu, mračnom zatvoru pokraj Via Ghibelline u kojem su dužnici služili kazne za svoje financijske neuspjehe. U takvom tmurnom okruženju potvrdio je svoju listu vjerovnika – najpoznatijih zanatlija, trgovaca i bankara u Firenci. Sudac je naredio Guaspariju da ostane u gradu dok razmatra slučaj.

“Indiferentan prema svojim financijskim poteškoćama i uz veliku dozu neodgovornosti”, prema Pallantijevu opisu, mladi je čovjek nastavio uživati u svojoj omiljenoj zabavi: kockanju, razonodi koja je njegovu lošu situaciju učinila još gorom. U samo nekoliko sati kartanja s prijateljima Guaspari je izgubio golem iznos. Ne mogavši skupiti gotovinu, napisao je zadužnicu koju nije mogao platiti. Njegov je vjerovnik otišao na sud i zatražio da bude dodan na listu del Giocondovih zajmodavaca. Bijesni sudac zaplijenio je Guasparijevu robu za dražbu i naredio da se na ulicama postave obavijesti o bankrotu i javnoj prodaji.

Lisa Gherardini umrla je 15. srpnja 1542. u dobi od 63 godine, ne sluteći da će njezino lice očarati milijune ljudi u idućim stoljećima. Odabrala je vječni počinak među svojim sestrama u samostanu u Sant’Orsolu

“Ime obitelji del Giocondo bilo je šest mjeseci svakomu na usnama”, izvještava Pallanti. Do idućeg travnja Guaspari se izborio za dogovor da isplati dvije trećine vjerovnika kako bi mogao ponovno zatražiti svoju robu i slobodu. No mrlja na obiteljskom imenu je ostala. Guaspari je na kraju završio kao službenik radeći za fratre u Santissimi Annunziati, gdje je mogao zaraditi barem toliko da zavjetna svjetiljka njegova djeda i dalje gori. Francesco del Giocondo nikad ne bi mogao predvidjeti koliko su brzo potrošena sredstva za svjetlo njemu u spomen.

Kapelu gdje počivaju njegovi zemaljski ostaci danas okružuje mrak. Hrđa je nagrizla prljavu zavjetnu lampu koja visi sa stropa. Oltarna je slika poblijedjela do neprepoznatljivosti. Virim u privatnu ispovjedaonicu gdje je Lisa Gherardini možda klečala tražeći odrješenje. Kad mi ruka prolazi po njezinu drvenom okviru, boja mi zamrlja prste.

Jedini preostali spomen na Francescovo obiteljsko ime leži na kamenom podu na kojem piše da je kapela, nekoć “familiae iucundi” (“obitelji Giocondo” na latinskom) u nekom trenutku prenesena na nove vlasnike po imenu Anfortis. I oni su iščeznuli negdje u prošlosti. Sve to ostaje u sablasnoj mirnoći koja izaziva trnce čak i za toplog ljetnog dana.

Suor Ludovica, Lisina najmlađa kći, nadživjela je svoju braću i sestre i 8. travnja 1579. preminula u poštovanja vrijednoj dobi od 79 godina. I ona je pokopana u Sant’Orsoli.

Prilikom mog najnovijeg posjeta okrutna ružnoća zapuštenog samostana čini mi se još okrutnijom nego inače. Okrećem se od njegovih žalosnih zidova i zaputim preko Arna pa uz strmi brijeg do groblja San Miniato. Gledajući odande na grad koji su Lisa Gherardini i Leonardo nekoć nazivali svojim, razmišljam o tome kako su njih dvoje umrli – jedno unutar njegovih zidina, drugo daleko od njih.

Leonardov je genij sjao do samoga kraja. Koliko su god mogli, njegovi su prsti nastavili skicirati, njegove oči promatrati, njegov agilni mozak razmišljati. “Iako je postigao više riječima nego djelima”, napisao je Vasari, “njegovo ime i slava nikad neće iščeznuti.” To se uistinu pokazalo istinitim, ali pitam se jesu li ga proganjali neuspjesi njegove karijere – neizliven konjanički spomenik, Posljednja večera koja se guli, krpana Bitka kod Anghiarija, niz nezavršenih radova.

“Dimmi se mai fu fatta alcuna cosa”, Leonardo bi često naškrabao u svoje bilježnice. “Reci mi je li ikada išta napravljeno.” Po njegovim nemoguće visokim standardima, nije nikada. Vrijeme koje “uništava sve stvari” vodilo je samo do smrti, “krajnjeg zla”. Jednom je zajedljivo pisao o sudbini duše: “S najvećim oklijevanjem ona napušta tijelo, a mislim da njezina žalost i pritužbe nisu neosnovani.”

Leonardo nigdje nije izrazio da vjeruje u zagrobni život. Samo će se umjetnost očuvati. Slikanje, primijetio je, može “očuvati prolaznu ljepotu smrtnika i dati joj trajnost veću od djela prirode, jer to su robovi vremena” – baš kao i on.

Na kraju svojega životnog puta Lisa Gherardini nije ni naslućivala besmrtnost koju je Leonardo namro njezinu portretu. No vjerojatno nije žalila za puno stvari. Sa životom ukorijenjenim u obitelji i Firenci, Lisa je gledala kako djeca rastu, dočekala unuke, proslavljala radosti, oplakivala gubitke i bila svjedok povijesti. Kao supruga, majka i muza uživala je u zlatnom dobu. Naposljetku, njezino ju je duhovno putovanje uzdiglo iznad pompe i posjedovanja, za kojima su renesansni Firentinci toliko pohlepno težili, na višu razinu i u veći mir. Kad razmišljam o Lisinim posljednjim trenucima, još mi jedan citat iz Leonarda pada na pamet, rečenica napisana tijekom njegovih najsretnijih godina u Milanu: “Samo kao što dobro ispunjeni dan donosi blagoslov sna, tako i dobro proživljeni život donosi blagoslovljenu smrt.” U času Lisine smrti, Sveta Majka Marija, kojoj se ona molila cijeloga života, možda ju je blagoslovila blagim prelaskom u veliko more vječnosti.

Krađa najslavnije slike na svijetu

“La Joconde, c’est partie!” (Mona Lisa je nestala!), jedva je izgovorio užasnuti čuvar u Louvreu u utorak 22. kolovoza 1911. Samo četiri željezne kuke uokvirene sablasno četverokutnim oblikom visjele su na njezinu mjestu na zidu. Budući da je muzej ponedjeljkom zatvoren, nitko nije uočio njezin nestanak. Okvir je neoštećen pronađen na stubama, kao da je dama iz Firence ustala iz njega, prema riječima jednog kroničara, “bez ikakva napora, kao što žena izlazi iz svoje podsuknje”.

U trenu je La Joconde postala najtraženija žena na svijetu, pretvorivši se iz nestalog remek-djela u nestalu osobu. Vijesti o senzacionalnoj “affaire de La Joconde” putovale su onoliko brzo koliko su ih mogli prenositi telegraf i telegram, a zaokupile su milijune među kojima mnogi nikad prije nisu čuli za portret. Tabloidi su štancali arke i arke primjeraka o slici i njenom zavodljivom modelu. Javnost je reagirala jednako emocionalno kao što bi reagirala na otmicu.

Kad se Louvre 29. kolovoza ponovno otvorio, ožalošćeni su Parižani stajali u redovima da vide bijeli prostor, koji je Le Figaro opisao kao “golemu, jezivu, razjapljenu prazninu”. Posjetitelji, kojih je bilo u rekordnom broju, ostavljali su cvijeće i plakali. Guillaume Apollinaire, vatreni pjesnik i kulturni provokator koji je jedanput pozvao na palež Louvrea, bio je uhićen kao osumnjičenik. Policija je privela njegova prijatelja, španjolskog slikara Pabla Picassa, koji je u to vrijeme radio u Parizu, na ispitivanje.

Nestavši iz srca Pariza, Mona Lisa se počela pojavljivati gotovo posvuda. Ne mogu si pomoći a da ne pomislim na izvještaje o njezinu kretanju kao na umjetnička ukazanja Elvisa. Portret je viđan kako prelazi granicu sa Švicarskom, uskače u teretni vlak za Nizozemsku, ukrcava se na parobrod za Južnu Ameriku. Jedan ju je svjedok smjestio u privatnu galeriju u Sankt Peterburgu, drugi u stan u Bronxu. Puno prije nego što je postojala tehnologija da njezina slika postane viralna, Mona Lisin se osmijeh – kao i mačka iz Cheshirea – čini se, materijalizirao iz čistog zraka na kioscima, plakatima i naslovnicama časopisa.

Apollinaire, pjesnik i kulturni provokator koji je pozivao na palež Louvrea, bio je uhićen kao osumnjičenik za krađu Mona Lise. Policija je ispitala i slikara Pabla Picassa

Napokon je 29. studenoga 1913. Alfredo Geri, trgovac umjetninama s elegantnom trgovinom u Via Borgo Ognissanti u Firenci, primio pismo poslano iz Pariza i potpisano s “Leonardo”. Pisac – i nevjerojatni počinitelj “pljačke stoljeća” – bio je Talijan Vincenzo Peruggia, 32-godišnji slikar amater koji je povremeno radio kao majstor za sitne popravke u Louvreu. Vješto uklonivši sliku iz okvira u čijoj je izradi pomagao sakrio ju je pod kaput i iznio iz zgrade.

“Ukradeno djelo Leonarda da Vincija u mojem je posjedu”, pisalo je u pismu. “Čini se da pripada Italiji jer je njegov slikar bio Talijan. Moj je san da vratim remek-djelo zemlji iz koje je poteklo i koja ga je nadahnula.” Skeptičan, Geri je donio pismo Giovanniju Poggiu, direktoru Uffizija koji mu je savjetovao da zatraži priliku da pregleda sliku u Firenci prije nego što da ponudu.

Desetog prosinca niski čovjek tamne puti, ne viši od 160 centimetara, sa zalizanom kosom i dotjeranim brkovima na vrhu zašiljenima voskom, prijavio se u Albergo Tripoli-Italia, ofucani jeftini hotel u Via Panzani, nedaleko od željezničkog kolodvora u Firenci. Hotel, kojem je ime promijenjeno u La Gioconda u čast jedinstvenog načina na koji je stekao slavu, otada je dotjeran. U zakrčenom predvorju pitam za sobu gdje je pronađena La Gioconda. Soba broj 20 je zauzeta, obavještava me recepcionar umornih očiju, ali mogu se popeti do nje ako želim.

Na putu onamo zamišljam “Leonarda” kako vodi dostojanstvenog Gerija i uznositog Poggia istim strmim stubama. Tog davnog dana lopov ih je uveo u sobu i zaključao vrata. Bez riječi izvukavši drveni sanduk koji je bio ispod kreveta, s naporom ga je podigao na zgužvane plahte i izbacio iz njega vuneno donje rublje, majice, cipele, druge “bijedne stvari”, kako to kaže Geri, a potom je otkrio lažno dno. U njemu je bio paket omotan crvenom svilom.

“Pred našim zadivljenim očima božanstvena se Gioconda pojavila netaknuta i sjajno očuvana”, izvijestio je Geri. “Odnijeli smo ju do prozora da ju usporedimo s fotografijom koju smo donijeli sa sobom. Poggi ju je proučio i nismo imali dvojbi o autentičnosti slike.” Pobliže istraživanje otkrit će diskoloraciju nalik na modricu na jednom obrazu i malu ogrebotinu na lijevom ramenu. Inače je Mona Lisa bila u zadivljujuće dobrom stanju za 400-godišnjakinju koja je provela dvije godine po jeftinim sobama u Parizu prije nego što je uskočila u vlak za Firencu.

Poggi iz Uffizija inzistirao je da uzme portret natrag u svoj muzej kako bi ga usporedio s drugim Leonardovim radovima. Peruggia, koji je očekivao da će mu talijanska vlada platiti 500.000 lira – danas oko 2,14 milijuna dolara – za “izvrsno napravljenu uslugu” ostao je u svojoj sobi. Za sat vremena policija mu je zakucala na vrata. Probudivši se iz drijemeža, zbunjeni lopov krenuo je s njima ne protestirajući, uvjeren da će uskoro biti oslobođen, nagrađen i pozdravljen kao junak.

Sudski je psihijatar Peruggii dijagnosticirao “mentalnu deficijenciju”, a ovaj je nastavio kititi svoju priču u ponovljenim prepričavanjima. Isprva je tvrdio da mu je jedini motiv bio patriotizam. No kako se zagrijavao za svoju priču, umjetnički je lopov ustvrdio da ga je la Gioconda “začarala”: “Pao sam žrtvom njezina osmijeha i svake sam večeri napasao svoje oči na svojem blagu, svaki put otkrivajući u njoj nove ljepote i perverznosti. Zaljubio sam se u nju.”

Na suđenju 4. lipnja 1914. Francuzi, osramoćeni svojim lošim sigurnosnim mjerama i nemarnom istragom, nisu tražili strogu kaznu. Njegovi branitelji portretirali su Peruggiu kao jednostavnog šljakera u zemlji u kojoj su mu se rugali nazivajući ga “macaroni”, krali mu alat, a vino solili. Njegova prvotna kazna od godinu i petnaest dana zatvora smanjena je na sedam mjeseci i devet dana. Kad je odslužio kaznu, Peruggia je odmah oslobođen – bio je toliko dekintiran da je izvrnuo džepove izlazeći iz sudnice.

Peruggiu je njegov rodni grad Dumenza u Lombardiji dočekao kao junaka. U Prvom svjetskom ratu pridružio se talijanskoj vojsci, časno joj služio, zatim se oženio, preselio natrag u Francusku, dobio kćer i otvorio dječji vrtić u Haute-Savoieu. Umro je od srčanog udara 8. listopada 1925. na svoj 44. rođendan.

Peruggiju je prvotna kazna od godinu i petnaest dana zatvora smanjena na sedam mjeseci i devet dana. Kad je odslužio kaznu, bio je toliko dekintiran da je izvrnuo džepove izlazeći iz sudnice

Čak i danas postoje teorije da je krađa bila dio razrađenog plana da se kao ukradeni original podmetnu krivotvorene kopije Mona Lise. No 1913. Talijani su jednostavno bili sretni jer im se kući vratila davno izgubljena kći.

Premda su se mnogi u Firenci nadali da će “njihova” Lisa ostati kod kuće, talijanska je vlada odmah počela s dogovorima da isporuči sliku Francuzima – i da to napravi s “ozbiljnošću dostojnom Leonarda i u duhu veselja vrijednog La Giocondina osmijeha”. No dva radosna tjedna Italija je uživala u La Giocondi.

Četrnaestoga prosinca, uz pratnju u kojoj su bili počasna straža i carabinieri u svečanim uniformama, Leonardova je dama, izložena u ukrašenom okviru iz XVI. stoljeća, bila pronošena hodnicima Uffizija u pobožnoj tišini. Vojnici su salutirali; muškarci su skidali šešire; žene su pravile znak križa. La Gioconda je smještena na podij omotan baršunom između dva ranija Leonardova remek-djela, Blagovijesti i Poklonstva kraljeva. Mnoštvo brojnije od 30.000 ljudi prolazilo je pokraj stražara i navaljivalo na muzej u divljoj pomami da ju vidi.

Nakon pet dana (posljednji je bio rezerviran za školsku djecu i njihove učitelje) La Gioconda je otputovala u pojastučenoj kutiji od ružina drveta načinjenoj po mjeri u zasebnom putničkom vagonu u Rim, gdje ju je vidio kralj Viktor Emanuel. Na svečanoj ceremoniji, koja je bila dostojna krunidbe, Mona Lisa je službeno dobila prebivalište u francuskom veleposlanstvu u Palači Farnese. Tijekom njezina praznika u Rimu posjetili su ju talijanska kraljica, kraljica majka i cijeli diplomatski zbor. La Gioconda je zatim bila pet dana izložena u elegantnoj Villi Borghese.

Iz Rima je slika otputovala u milansku galeriju Brera, koja je posljednje večeri ostala otvorena do ponoći kako bi primila čak 60.000 ljudi. Spomen-medalja imala je utisnut lik Leonarda i natpis: “Neka njezin božanski osmijeh uvijek sja.” Zatim je La Gioconda napustila Italiju u zasebnom željezničkom vagonu u ekspresnom vlaku Milano – Pariz, da se više nikad ne vrati.

Pariz je s karakterističnim poletom dočekao svoju posvojenu kćer. Njezina je slika blještala s plakata i postera. U njezinu čast žene iz visokog društva prihvatile su “izgled La Joconde”, nanoseći žuti puder na lice i vrat kako bi podsjećale na njezinu zlaćanu put i kočeći mišiće lica da oponašaju njezin osmijeh. U pariškim su kabareima plesačice odjevene kao La Joconde izvodile drski can-can.

Nakon pomnog stručnog pregleda na École des beaux-arts najpoznatija žena u umjetnosti bila je spremna za grandiozan ulazak na scenu. Na digitaliziranim primjercima zrnatih crno-bijelih fotografija izdanja od 4. siječnja 1914. vidim lica Parižana u ekstazi kako stoje poredani uz ulice da pozdrave portret dok ga voze u gala procesiji u Louvre. U prva dva dana njezina ponovnog izlaganja 120.000 posjetitelja stajalo je u redovima da vidi La Joconde – toliko mnogo da je muzej privremeno odvojio jednu galeriju samo za nju.

Ali nešto se osim silne popularnosti slike promijenilo. Mona Lisa je napustila Louvre kao umjetničko djelo; vratila se kao javno vlasništvo, prva ikona masovne umjetnosti. Svatko je mogao reći o njoj bilo što, učiniti bilo što s njezinim likom, preraditi je na svaki mogući način – a to su i činili.˝Marcel Duchamp, koji je tvrdio da se umjetnost može napraviti od bilo čega (uključujući i urin), naslikao je 1919. brkove i kozju bradicu na crno-bijelu razglednicu Mona Lise i nazvao ju L.H.O.O.Q. (slova koja izgovorena na francuskom zvuče poput rečenice “Ona ima dobru guzu” na argou). On je bio prvi u dugom nizu umjetnika XX. stoljeća – među kojima su i Dalí, Léger, Magritte, Rauschenberg i Andy Warhol – koji nisu mogli odoljeti porivu da slobodno postupaju s Madame Lisom.

Mona Lisu ponovno nije bilo moguće vidjeti neposredno prije II. svjetskog rata. Francuzi su 1939. otposlali sliku u niz sigurnih kuća, koje su sve bile opremljene centralnim grijanjem radi postojane temperature prostora. Tijekom nekoliko godina selili su ju u dvorac u Amboiseu, koji se nalazio uz nekadašnji Leonardov dom; pa u opatiju Loc-Dieu; kao i u Muzej Ingres u Montaubanu.

Premda izvan vidokruga, Mona Lisa je ljudima ostala na usnama. Britanci su čak imali kodiranu poruku – La Joconde garde un sourire (Mona Lisa se i dalje smiješi) – u kontaktima s francuskim Pokretom otpora. Portret se vratio u Louvre u listopadu 1947., dvije godine nakon kraja rata.

Svijet je uskoro počeo pjevušiti njezino ime. Skladatelji Jay Livingstone i Ray Evans komponirali su melodiju koju još uvijek ne mogu izbaciti iz glave. Prvo ju je otpjevao Nat King Cole u filmu Captain Carey USA koji je bio brzo zaboravljen. “Mona Lisa” je osvojila Oscara za najbolju originalnu pjesmu i 1950. došla na liste najprodavanijih ploča. Nekoliko generacija pjevača – od Binga Crosbyja do Elvisa Presleyja, od Toma Jonesa do Michaela Bubléa – otada se zapitalo: “Jesi li topla, jesi li stvarna, Mona Lisa? Ili si samo hladna i samotna, lijepa umjetnina.”

Lijepa umjetnina također je došla na udar. Neki je vandal 1956. bacio kiselinu na donji dio slike; još iste godine mladi Bolivijac je na nju bacio kamen, odlomivši komadić boje s lijevog lakta. Zaštitno staklo čuva sliku od novijih projektila, među kojima je bio i vrč od terakote, kupljen u muzejskom dućanu Louvrea, koji je na sliku bacila Ruskinja izbezumljena jer joj je odbijen zahtjev za francuskim državljanstvom. Napadi, teoretiziraju kritičari umjetnosti, možda potječu iz istog izvora kao i obožavanje: iz strasti koju izazivaju Leonardove slike.

Kad je osvanulo novo globalno doba, Mona Lisa, kao francuska kulturna veleposlanica, počela je turneju kao rock zvijezda. Dva majstora politike i promocije – francuski predsjednik Charles de Gaulle i njegov ministar kulture André Malraux – dogovorili su putovanje visokog profila. Unatoč neumornim prosvjedima kustosa iz Louvrea, Leonardova je dama otplovila u Novi svijet koji je Kolumbo otkrio kad je Lisa Gherardini bila 13-godišnja djevojčica.

Mona Lisa je putovala sa stilom. S policom osiguranja od 100 milijuna dolara (današnji ekvivalent: otprilike 608 milijuna dolara), portret je smješten u vlastitu kabinu prve klase na parobrodu France, sa stražarima na jednoj strani i nervoznim kustosima iz Louvrea na drugoj. Smještena u spremnik težak 160 kg, u koji nije mogao prodirati zrak, niti je mogao potonuti, pa su u njemu bili kontrolirani temperatura i vlaga, a bio je napravljen po mjeri od čelične slitine sa stiroporom iznutra, Mona Lisa je nedvojbeno bila najsigurnija putnica na tom luksuznom brodu.

Direktor Nacionalne umjetničke galerije i tim iz tajne službe susreli su se s francuskom delegacijom na doku u New Yorku. Na putu do Washingtona portret je prevožen u preuređenim ambulantnim kolima obloženima pjenastom gumom. Nacionalna galerija predvidjela je sve što bi moglo zatrebati. Zbog zabrinutosti u vezi s promjenama u atmosferskom tlaku njen klimatizacijski sustav bio je prilagođen da oponaša upravo onakav zrak kakav je Mona Lisa “udisala” u Parizu.

Predsjednik John F. Kennedy dočekao je slavnu gošću s počastima rezerviranima za državne čelnike. “Život ove slike”, napisao je, “proteže se na cijeli život Novoga svijeta. Mi, građani nacija koje nisu bile rođene u vrijeme njezina nastajanja, među nasljednicima smo i zaštitnicima ideala koji su ju stvorili.” Posjetitelji su u dugačkim redovima u predvorju čekali da odaju počast “ovoj veličanstvenoj kreaciji civilizacije koju dijelimo, uvjerenja koja štitimo i težnji kojima zajedno stremimo.”

Slika je otputovala u newyorški Metropolitan Museum of Art na rasprodanu jednomjesečnu izložbu. U samo jednom tjednu došlo je otprilike 250.000 posjetitelja, a prema procjeni New Yorkera svaki od njih zastao je na četiri sekunde da pogleda djelo za koje je Leonardu trebalo toliko godina da ga stvori. Na kraju Mona Lisine američke turneje više od milijun i 600.000 ljudi svrnulo je pogled na taj portret.

Tražeći medijske napise o tom posjetu u arhivi Lifea, tada najpopularnijeg časopisa, naišla sam na drugo dobro poznato lice: takozvanu Vernonovu Mona Lisu, za koju je obitelj bila uvjerena da je Leonardov original. Ta je slika 1964. bila izložena u Otis Art Instituteu u Los Angelesu. Prema izvještaju Lifea, Vernonovi su bili voljni prodati svoje nasljedstvo – i tražili su iznos od otprilike 2,5 milijuna dolara. Bez kupaca, Vernonova Mona Lisa se vratila u svoj trezor u banci u New Jerseyju. Stručnjaci su na kraju procijenili da je ta slika izvanredna kopija koju je vjerojatno naslikao neki francuski umjetnik iz XVII. ili XVIII. stoljeća.

Kad su Francuzi svoj original La Joconde sigurno dobili natrag u Louvre, njegovi su se kustosi zaklinjali da više nikada neće izići iz njihova djelokruga zaštite. No 1974. Mona Lisa je postala pravi jet-setter te je odletjela preko pola svijeta iz Pariza u Tokio. Kako bi se izbjegle bilo kakve promjene u tlaku tijekom letova, njezin aluminijski putni kovčeg nalazio se u zaštitnom čeličnom kontejneru.