Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Mona Lisa – biografija’ u kojima američka novinarka Dianne Hales otkriva pravi identitet žene koju je Leonardo Da Vinci učinio besmrtnom te opisuje način na koji je talijanski slikar amater 1911. iz pariškog Louvrea uspio ukrasti Mona Lisu i izazvati ogromnu svjetsku senzaciju
Kad je Lisa Gherardini 15. srpnja 1542. umrla u dobi od 63 godine, cijela zajednica Sant’Orsole okupila se na njezinu pogrebu i oplakivala omiljenu družicu. Na svoj zahtjev pokopana je u samostanu, a ne u kripti obitelji del Giocondo u Santissimi Annunziati kako je odredio njezin muž.
Takvi aranžmani nisu bili neobični. “Privilegirane žene, koje su možda jedine u tom društvu imale moć da odaberu mjesto na kojem će biti pokopane, u velikom su broju radije ležale u društvu drugih žena u crkvama i drugim crkvenim građevinama”, navodi povjesničarka Margaret King u Women of the Renaissance, “umjesto da budu pokopane uz svoje muževe, očeve ili druge muške članove obitelji”.
Zašto? Ne pridruživši se suprugu u obiteljskoj kripti, prema teoriji Margaret King, žena je odbijala “sve prošle odluke muških članova obitelji”. Nakon što je cijelog života bila definirana kao kći, supruga i majka, udovica je napokon mogla nametnuti svoj individualni identitet. Profesor u Firenci kojeg poznajem navodi još jedan mogući motiv: možda su renesansnim ženama “njihovi muževi već na zemlji bili dojadili”.
Je li to osjećala i Lisa Gherardini? Moj je dojam da je njezin konačni izbor imao više veze s njezinim osobnim osjećajima i željama nego s njezinim prgavim mužem. Od trenutka rođenja Lisa je živjela u društvu žena – cijele brigate kuma, teta, sestrični, šurjakinja, prijateljica, susjeda. Zajedno su se smijale i pjevale, plesale i molile se, plakale i jedna drugu tješile. Čak ni smrt nije mogla razbiti ženske veze pune ljubavi koje su je okruživale i davale joj potporu cijeloga života….
Komentari