Potkraj rujna 1990. predsjednik Tuđman je na čelu velikog izaslanstva otputovao na svoju prvu diplomatsku misiju – u SAD. Želio je američkoj administraciji predstaviti nacrt “Konfederalnog ugovora”, koji su u kolovozu 1990. sastavili prof. dr. Vladimir – Đuro Degan i pisac ovog članka, a koji je predviđao da se jugoslavenska federacija transformira u “savez suverenih država”.

U Washingtonu predsjednik je održao kraće razgovore sa savjetnikom predsjednika Georgea Busha za nacionalnu sigurnost B. Scowcroftom, te senatorima G. Mitchellom i R. Doleom, ali se s Bushom uspio samo rukovati. Ipak, za novoizabranog političkog vođu jedne federalne jedinice unutar komunističke Jugoslavije, to je bio posve solidan broj i razina susreta u glavnom gradu SAD. Ipak, jedan supstancijalni razgovor predsjednik je imao u New Yorku, gdje se 1. listopada 1990. sastao s bivšim državnim tajnikom Henryjem Kissingerom. Tuđman ga je veoma poštovao kao najutjecajnijeg američkog političara, ponajboljeg stručnjaka za geopolitiku i, u tom sklopu, američkih interesa na području Jugoslavije.

TUĐMAN KISSINGERU: NEUTRALNI STAV SAD-A OHRABRUJE SRPSKI HEGEMONIZAM !

Na pitanje predsjednika Tuđmana, kako gleda na mogućnost raspada višenacionalnih komunističkih država kao što su SSSR, Čehoslovačka i Jugoslavija, Kissinger je odgovorio da i on razmatra mogućnost raspada Jugoslavije, ali ga sa stajališta stabilnosti međunarodnog poretka pa i američkih nacionalnih interesa, ne smatra poželjnim. Slaven Letica se prisjeća njegovih riječi:“Koliko vidim vi želite stvoriti neovisnu suverenu državu. Bez obzira što ja mislio o tomu je li ta opcija danas i koliko moguća, tu ste težnju i zahtjev mogli sasvim jasno izraziti.!“ Tuđman je Kissingeru otvoreno uzvratio da takav, prividno neutralan stav SAD-a kojim se pruža potpora cjelovitosti SFRJ i SSSR-a, zapravo ohrabruje hegemonističke i osvajačke, agresivne i ratničke težnje Srbije i Rusije.

Gotovo istovremeno, u New York je, na zasjedanje Opće skupštine UN, stigao predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović, zajedno s ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom. 1. listopada sastao se s američkim predsjednikom Bushom:“Podržao je suverenitet, jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost SFRJ, pozdravio demokratske promjene, izbore u svim republikama (do tada su bili održani istinski demokratski izbori samo u Sloveniji i Hrvatskoj) i izrazio uvjerenje da će jugoslavenski narodi sami odlučivati o tome kako će se Jugoslavija razvijati. Čak je upitao Jovića bi li Jugoslaveni željeli da SAD budu glasnije (eksplicitnije) u izražavanju svoga stajališta u korist u prilog jedinstva i teritorijalnog integriteta Jugoslavije ?’ “ – navodi u jednom memoarskom tekstu D. Rudolf.

Definiciju problema višenacionalnih nedemokatskih režima, hrvatski predsjednik je dalje razvio, kada je, prilikom proglašenja Ustava RH, 22. prosinca 1990., spomenuo stvaranje EZ, u kojem se ogledava trend integriranja svijeta dok, istovremeno, jačaju tendencije za individualizacijom, osamostaljivanjem nacija:„…toj činjenici, kao i primjeru stvaranja Europske zajednice, morali bi, dakako, prilagoditi svoje zahtjeve i oni što postavljaju ekstremne zahtjeve o proglašenju nezavisnosti Hrvatske, zaboravljajući u svojoj isključivosti da sudbina ni jednog naroda gotovo nikada ne ovisi samo o njegovoj volji.“ (navedeno prema Vladimir Đ. Degan u međunarodnoj zajednici, Odabrani dokumenti, Zagreb, 2002.)

HRVATSKA NIJE “USAMLJENI OTOK” NEGO DIO ZAPADA, KOJEM ODUVIJEK PRIPADA !

Naime, krajnje suverenistički usmjerene političke skupine u Hrvatskoj, u to vrijeme, poticale su predsjednika Tuđmana da odmah i bezuvjetno proglasi osamostaljenje ali ne obećava istovremeno i pridruživanje u EZ. Međutim, Predsjednik Tuđman i njegov uži, savjetnički krug, bili su svjesni nužnosti diplomatskog taktiziranja prema svijetu, pri čemu je prijedlog o konfederalnom savezu bio najvažniji “alat“. Također, predsjednik Tuđman imao je – u odnosu na radikalniju struju u vodstvu HDZ-a, ali i na čitavoj unutrašnjopolitičkoj sceni – širu viziju budućnosti hrvatske države. On ju nije vidio kao usamljeni otok, „odmetnut“ od svoga europskog okruženja, već kao sastavni dio demokratske, gospodarski najrazvijenije skupine zemalja euroatlantskog prostora, kojemu je Hrvatska, uvijek i pripadala. Zato je, prilikom proglašenja Ustava RH, želio naglasiti spremnost da dio suvereniteta buduće, suverene i samostalne Hrvatske – koju je, doduše, tek trebalo izboriti – prenese na zajedničke institucije EZ u Bruxellesu i tako ostvari izravni politički odnos s Bruxellesom i ujedinjenom Europom, a ne indirektno – preko Beograda, kako je predlagao premijer Marković.

Dok je predsjednik Tuđman pravio dugoročne, vizionarske planove, potkraj 1990., u Beogradu se, u sjedištu srbijanske Partije i u vrhu JNA, počela najozbiljnije razmatrati opcija vojne intervencije protiv „odmetnutih“ vlada u Hrvatskoj i Sloveniji. Međutim, i jedni i drugi, a posebno savezni ministar obrane Veljko Kadijević, još uvijek vezan “AVNOJ-evskim” načelima, bili su svjesni da za vojnu intervenciju, logistički složenu i politički opasnu operaciju ne postoji ni međunarodna a još manje podrška drugih ne-srpskih naroda Jugoslavije. Ipak, predsjednik Tuđman bio je svjestan prijetnje vojne intervencije JNA i uzimao ju je vrlo ozbiljno dok je, primjerice, ministar obrane general Špegelj sumnjao u sposobnost „glomazne, ali olinjale“ JNA za veliku vojnu akciju, najviše zato jer je Armija bila sastavljena od vojnika iz svih federalnih jedinica pa bi logistički složena i vrlo skupa intervencija protiv Hrvatske i Slovenije brzo propala. Ovoga posljednjega pribojavali su se i u vrhu JNA, tim više jer su od siječnja 1991., republike, jedna za drugom, smanjile ili prestale saveznom budžetu uplaćivati prihode od poreza na promet.

Dana 18. siječnja 1991., u Zagreb je stigla „Povjerljiva informacija dr. Tuđmanu: Spisak za hapšenje u Hrvatskoj i Sloveniji“. U tom strogo tajnom dokumentu od „naših ljudi“ u vojnoj obavještajnoj službi, među ostalim, stajalo je:„U dogovoru s dr. Jovićem, Kadijević je donio odluku da se u skladu s Naredbom Predsjedništva SFRJ, izvrši oduzimanje oružja na teritoriji Hrvatske (osim Knina) i Slovenije i s tim u vezi izvrši 1. Hapšenja u Hrvatskoj – Manolića, Boljkovca, Jurića, Perkovića i ostalih iz MUP-a, 2. Hapšenja u Sloveniji – Janše, Bavčara i ostalih. Služba bezbjednosti raspolaže sa svim podacima o uvozu naoružanja i vojne opreme u SRH i Sloveniji.(…) Dana 15.1.1991.g. u Domu garde u Beogradu održan je sastanak najviše Komande JNA i komandi Korpusa gdje je V. Kadijević iznio ocjene o situaciji u svijetu, Bliskom istoku i SSSR-u, što ide na ruku za intervenciju u Hrvatskoj i Sloveniji“ ( iz osobne arhive pisca članka).

Još istog dana, predsjednik Tuđman donio je za povijest suvremene hrvatske diplomacije ključnu „Odluku o inozemnim uredima Republike Hrvatske“(IURH): “…radi promicanja interesa Republike Hrvatske, uspostavljanja i učvršćivanja njezinog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta.(….) IURH se mogu osnivati i pri međunarodnim organizacijama, u okviru OUN te pri regionalnim i interesnim udruženjima i savezima država.(…) U skladu s ovom odlukom, ustrojstvo, djelokrug i način rada IURH uređuje Vlada RH(…) Opunomoćene predstavnike Republike Hrvatske, koji obavljaju dužnost voditelja IURH imenuje i razrješuje, na prijedlog Vlade RH, predsjednik Republike….“

ZIMMERMAN MILOŠEVIĆU: TKO POTEGNE ORUŽJE BIT ĆE IZOLIRAN !

U međuvremenu, 17. siječnja 1991. – pod izgovorom da ga želi izvijestiti o početku rata na Bliskom Istoku protiv iračkog vođe Saddama Husseina – američki veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmerman sastao se s predsjednikom Predsjedništva SFRJ B. Jovićem. Nakon uvodnih objašnjenja o napadima na ciljeve u Iraku i Kuwaitu, veleposlanik je Joviću prenio stavove Washingtona i o političkoj krizi u Jugoslaviji, čitajući pred njim „Promemoriju“ State Departmenta. Stajalište SAD bilo je protivno bilo čijem poseza-nju za oružjem, provokacijama ili uznemiravanju: „…koje bi blokiralo demokratske promjene ili nametalo nedemokratsko jedinstvo u Jugoslaviji“ (…) Svaka jedinica koja pribjegne sili ili uznemiravanju će samo osigurati vlastitu izolaciju od Europe i čitave međunarodne zajednice. SAD čvrsto podržava jedinstvo Jugoslavije za koje vjerujemo da se može očuvati demokratskim promjenama, poštivanjem ljudskih prava i tržišnim reformama.(…) ustavna rješenja su pitanja o kojima jugoslavenski narod mora odlučiti – u skladu s načelima OESS-a i kroz miroljubivi demokratski dijalog. Višestranački izbori koji su održani u jugoslavenskim republikama 1990. postavili su osnove za razvoj dijaloga.(…) nadamo se daljnjem napretku u naporima za gospodarsku reformu koje poduzima Savezno izvršno vijeće na čelu s premijerom Markovićem.“ Ovu Promemoriju predao je piscu članka tadašnji generalni konzul SAD s napomenom da to čini bez odobrenja (Iz osobne arhive).

Jović je američkom veleposlaniku odgovorio da svaka demokratska država mora štititi svoj poredak, posebno ako se ilegalnim naoružavanjem pojedinih skupina i političkih stranaka pokušava ugroziti poredak i izazvati građanski rat. Najavio je zakonske mjere radi povrata oružja u kasarne i skladišta, makar i silom. Na pitanje Zimmermana kako ocjenjuje mogućnosti nastavka dijaloga o budućnosti Jugoslavije, Jović je odgovorio da su:“…u nekim republikama dezintegracijone težnje veoma snažne. Ovakve pozicije su realnost od koje se mora polaziti u procesu pregovaranja. (…) nije u interesu SAD da se na Balkanu formiraju male državice naročito sa stanovišta velikih sila prema ovim prostorima. Mislim da to može biti u interesu Nemačke, ali ne i u interesu SAD-a“ (iz memoara B. Jovića, Poslednji dani SFRJ, Bograd, 1995.).

U nastavku razgovora o konfederalnom prijedlogu Hrvatske i Slovenije, američki veleposlanik i predsjednik Predsjedništva SFRJ imali su bliža stajališta, protiveći se i jedan i drugi konfederaciji, odnosno „savezu država“, pri čemu je Jović naglasio da bi u tom slučaju svaki narod imao pravo odlučiti gdje će živjeti nakon osamostaljenja federalnih jedinica, a da srpski narod svakako „želi živjeti u jednoj državi.“

Tuđman je Kissingera upozorio da neutralan stav SAD-a kojim se pruža potpora cjelovitosti SFRJ ohrabruje hegemonističke, agresivne i ratničke težnje Srbije

Dan kasnije, 18. siječnja, Jović se sastao sa Stjepanom Mesićem, tada članom Predsjedništva iz Hrvatske i zaprijetio mu da će ako Hrvati odbiju vratiti oružje oteto iz kasarni i skladišta JNA, to oružje silom oduzeti i suditi odgovornim pojedincima, a suđenje će sigurno pokazati upletenost republičkog vrha. Ako se i republički vrh suprotstavi akciji JNA:“…slomićemo ih silom.“ Mesić je, prema Jovićevu svjedočanstvu, odgovorio:“…da će u tom slučaju /Hrvati/ oni odmah povući sve kadrove iz saveznih institucija, pozvaće sve Hrvate, Slovence i Albance da napuste armiju i da joj se suprotstave i ući će u direktni obračun s armijom.“ Na kraju razgovora, Mesić je ipak obećao da će hrvatska strana „vratiti“ 20.000 komada automatskog oružja, iako je bila riječ o oružju, većinom kupljenom u inozemstvu.

PRIVREMENA STRATEGIJA: SPECIJALNI RAT

Sutradan, 19. siječnja, generali Adžić i Kadijević pokazali su Joviću upravo montirani tajno snimljeni dokumentarni film koji potvrđuje sve optužbe o ilegalnom otimanju oružja u Hrvatskoj i izravnoj upletenosti generala Špegelja, ministra Boljkovca i još nekih iz hrvatskog političkog vrha. Taj film imao je veliko značanje jer su njegovi tvorci iz vrha JNA ocjenjivali da bi otvoreni vojni obračun s hrvatskim vodstvom, tj. vojni udar doveo do još veće krize iz koje ne bi bilo izlaska. Zato su ocijenili da pripremljeni „dokumentarni film“, kao i druge akcije „specijalnog rata“, usmjerene na diskreditiranje hrvatskog političkog vrha i HDZ-a imaju veće šanse za uspjeh, kako na unutrašnjem, tako i na međunarodnom planu.

Ali, ova strategija vrha JNA protiv Zagreba nije bila nikakva novost za hrvatsko političko vodstvo. Dojave i podaci o praćenju i prisluškivanju, u Ured predsjednika Tuđmana stizale su dnevno. Još 6. siječnja, bila su uhićena trojica naoružanih KOS-ovaca koji su automobilom i skrivenom kamerom pratili ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca. Njihove fotografije i imena Tuđman je prenio dopisniku američkog dnevnika Washington Post, koji je 19.siječnja objavio opširan članak o tome. Predsjednik je američkom novinaru rekao da se provodi jačanje policijskih snaga radi obrane od moguće vojne intervencije JNA. U razgovoru s ministrom obrane Špegeljom, dopisnik Washington Posta doznao je da je pola hrvatskog policijskog sastava i specijalnih jedinica od 34.000 ljudi naoružano oružjem kupljenim u inozemstvu a ne otuđenim iz skladišta JNA. Međutim, članak u Washington Postu završavao je podsjećanjem da je još prethodne 1990., CIA predvidjela mogući raspad Jugoslavije pod kraj 1991., te citatom jednog „uglednog zapadnog analitičara“ da je JNA: “…jedina ozbiljna vojska u istočnoj Europi (…) S više od 200.000 ljudi, vojska bi lako mogla pobijediti policiju i dobrovoljačke skupine u Hrvatskoj i Sloveniji.“

Događaji koji su slijedili, odigravali su se doista „filmskom“ brzinom: 20. siječnja 1991., Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Hrvatske te Janez Janša i Igor Bavčar u ime Slovenije potpisali su „Sporazum o zajedničkoj obrani“. Prema tom dokumentu:“…u slučaju oružane intervencije protiv zakonitih organa vlasti i državljana obje republike“, zajednički će se: “1. Proglasiti potpuna samostalnost dviju republika te opozvati sve svoje predstavnike iz organa Federacije, 2. Prekinuti svako financiranje Federacije, 3. Obavijestiti Vijeće sigurnosti OUN i zahtijevati intervenciju mirovnih snage, 4. Pozvati državljane obiju republika (starješine, civilne osobe u službi JNA i vojnike) da napuste JNA, 5. Zaplijeniti svu imovinu Federacije na svojim teritorijima…” itd.

O svemu tome je 21. siječnja Stjepan Mesić iz Sarajeva telefonski izvijestio Borisava Jovića, te naglasio da oružje ne žele „vraćati“. Također je dodao da su u Zagrebu upoznati sa stajalištima vlade SAD koje im je Zimmerman iznio tri dana ranije. Prema B.Joviću, Slobodan Milošević je na ovu vijest reagirao riječima:„..odlično. Čim proglase otcepljenje, treba da im ga usvojimo, s tim da krajiške opštine držimo vojno, dok se narod na plebiscitu ne izjasni gde želi da živi.“ Idućeg dana, 23. siječnja 1991., B. Jović i S. Milošević dogovarali su pojedinosti „pravosudne akcije“, tj. hapšenje i suđenje generala Špegelja i drugih iz hrvatskog vodstva što je de facto značilo da su ipak odlučili provesti „ograničeni“ vojni udar. Milošević je ponovno insistirao:“…da vojska ‘pokrije’ srpske krajeve u Hrvatskoj, da u slučaju sukoba, zadrži tu teritoriju a ostalo neka se otcepi.“

Toga dana, bolje rečeno, noći, nitko nije odlazio kući iz Ureda predsjednika. Savjetnici su sjedili u svojim sobama, čekujući da se nešto dogodi. Oko 23 sata, tajnica predsjednika Zdravka Bušić pozvala je pisca ovog članka i kolegu S. Leticu da dođu u njegov kabinet. Predsjednik im je bez riječi ponudio da sjednu. Nije im imao ništa konkretno reći nego je htio biti u društvu, te je – mimo svakog svoga običaja – zatražio da se posluži konjak. Savjetnici su bez riječi prihvatili čaše, nazdravili mu i – opet zašutjeli. U tom času zazvonio je telefon. Predsjednik je žustro podigao slušalicu i stavio telefon „na glasno“. Čuo se glas jednog nama lojalnog časnika JNA koji je vojnički odsječno dreknuo:“Druže predsjedniče, iz kasarne u Varaždinu čuje se zvuk motora tenkova koji se očito zagrijavaju prije nego što izađu iz kruga kasarne. Raportira ‘taj i taj’!“ Tuđman mu je odgovorio: “Daj, ne pričaj gluposti ! Kakav ‘drug’! I nemoj dizati paniku, nego nastavi osmatranje i javljaj se redovno !“ Kada je spustio slušalicu, predsjednik se počeo usiljeno smijati a s njim i njegovi suradnici. Bili su svjesni da tenkovima do Zagreba treba samo sat i pol vremena…

Milošević je slovenskom predsjedniku Milanu Kučanu ponudio tajni dogovor o slobodnom izlasku Slovenije iz SFRJ nakon hrvatsko – slovenskog dogovora o zajedničkoj obrani

Tih dana, doista, ni Tuđman niti itko nije mogao predvidjeti kako „daleko“ može ići Milošević ali, nažalost, i slovensko vodstvo. Naime, na hrvatsko-slovenski dogovor o zajedničkoj obrani, Milošević je regirao munjevito te Milana Kučana pozvao da hitno dođe u Beograd. Na tom sastanku, 24. siječnja 1991., slovenskom vođi ponudio je tajni dogovor o slobodnom izlasku Slovenije iz Jugoslavije, s obrazloženjem da Srbija i srpski narod nemaju ništa protiv da Slovenci napuste državu, budući da u Sloveniji nema Srba te da njihova prava, za razliku od Hrvatske, slovenskim izlaskom iz Jugoslavije neće biti ugrožena. Hrvatska, naprotiv, zbog dijela srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj, ne smije napustiti federaciju, jer „srpski narod u Krajini ne može se prisilno odvojiti od Jugoslavije.“

MILOŠEVIĆ: “ I HRVATI MOGU DA SE OTCEPE, ALI NE SA SRPSKIM TERITORIJAMA !”

Riječju, Milošević je Ustav SFRJ protumačio tako da pravo na samoodređenje do otcjepljenja imaju narodi a ne republike. Po takvoj interpretaciji, hrvatski narod mogao je napustiti Jugoslaviju samo s onim dijelom teritorija Republike Hrvatske na kojem ima kompaktnu većinu, ali ne i s onim dijelom njezina teritorija na kojem živi nekoliko stotina tisuća Srba. (Tek potkraj iste godine, međunarodna zajednica, posredstvom tzv. Badinterove komisije će republičke granice ipak prihvatiti kao pravilnu interpretaciju razgraničenja jugoslavenskih republika.) Milan Kučan spremno je prihvatio Miloševićevu ponudu, pa je o njihovu dogovoru bilo sastavljeno odgovarajuće „Saopštenje“. O njemu svjedočio je kasnije i sam M.Kučan: “Na sastanku je bilo očito da Srbi neće navaljivati da zadrže Slovence u Jugoslaviji (…) Mi Slovenci smo rekli da želimo pravo na vlastitu državu. Milošević je rekao da i Srbi žele priznanje toga prava, a to je svi Srbi u Jugoslaviji u jednoj državi. Dakako, odgovorio sam da i Srbi imaju to pravo, ali na isti način kao Slovenci, ne kršeći pravo drugih naroda. Milošević je odgovorio:’Pa naravno, to je jasno.’ I s tim smo odletjeli kući u Ljubljanu.“ (prema S Letica, Proslov za 3. knjigu M. Zgage i M. Šurca, U ime države, Zagreb, 2013.)

Iako je naslov to podrazumijevao, priopćenje o dogovoru Milošević – Kučan nije nikada javno objavljeno. Ipak, u Zagrebu za nj su odmah doznali i, razumljivo, doživjeli kao „nož u leđa“ od strane slovenskog vodstva. Na sjednici Vijeća za narodnu obranu, održanoj istog dana u Zagrebu još se nije znalo za dogovor u Beogradu, pa je glavna tema bila najava vojnog vrha da će u Hrvatskoj pohapsiti sve „odgovorne“ za ilegalno naoružavanje i mobilizaciju. Pisac ovog članka u raspravi je naglasio da ultimatum iz Beograda, ustvari, znači:“…ako želite da sačuvate formalnu vlast, pustite da hapsimo i sudimo ‘krivce’ i raspustite jedinice kako ne bi došlo do krvoprolića, za koje je Armija spremna (….) kažu da će postupati strogo po zakonu i javno: možda bi, u tom slučaju, mi trebali tražiti međunarodnu arbitražu (…) smatram da se novom pritisku treba suprotstaviti svim snagama i punom medijskom i diplomatskom mobilizacijom.“ (Bilješke za diskusiju pisca članka, iz osobne arhive)

Tako je i učinjeno: već istog, 24.siječnja, predsjednik Tuđman uputio je pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu, u kojem je posebno naglasio:“Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Makedonija izabrale su demokratske vlade. Izbor marksističkog komuniste Slobodana Miloševića ne može se uspoređivati s izabranim vladama na sjeveru (…) Neoprostiva bi pogreška bila ako bi došlo do toga da se ponovno nametne komunistička strahovlada nad većinom u Jugoslaviji koja je na slobodnim izborima uspostavila svoju demokratsku vlast (…) Ako se sa spomenutim zastrašivanjem odmah ne prekine, to će imati dugotrajne i pogubne posljedice. Stoga očekujemo potporu Sjedinjenih Američkih Država.“ (M. Tuđman, ur., Tuđmanov arhiv, Korespondencija…od 1990. do 1999., Prva knjiga, Zagreb, 2015).

25. SIJEČNJA 1995.: VAŽNA TAKTIČKA POBJEDA TUĐMANA

S ovim pismom u džepu, predsjednik Tuđman je, na čelu visokog hrvatskog izaslanstva, 25. siječnja otišao u Beograd na razgovore sa Slobodanom Miloševićem. Iako su se složili da su odnosi Hrvatske i Srbije na najnižoj točki od Drugog svjetskog rata te da postoje ogromne razlike po međunacionalnim pitanjima, budućnosti Jugoslavije, JNA i ekonomskom sistemu zemlje, složili su se da treba „stati na loptu.“ Tomu je bilo nekoliko razloga: predsjednik Tuđman je, naravno, pokušavao izbjeći vojne i civilne žrtve u slučaju vojne intervencije ali, isto tako, ne „prokockati“ ogroman politički rezultat koji je Hrvatska postigla rezultatima prvih slobodnih, višestranačkih izbora.

Milošević u toj fazi nije imao punu podršku predsjednika Predsjedništva SFRJ Jovića i još uvijek „AVNOJ-ski“ raspoloženog ministra obrane Veljka Kadijevića koji je, prema Tuđmanovoj javnoj izjavi, otvoreno naglasio da priznaje: “…legitimitet hrvatske demokratske vlasti i da Jugoslavenska narodna armija nije imala niti ima ikakve namjere za povedbu vojnog udara i svrgavanje legitimne vlasti u Hrvatskoj.“ Ali osim Tuđmanovih i Miloševićevih stavova, daleko važnija za uspjeh njihova razgovora bila su stroga upozorenja Londona i Washingtona, upućena vojnom vrhu, Joviću i samom Miloševiću da se ne usude pokrenuti vojni udar na Hrvatsku i Sloveniju. Na osnovi svih ovih čimbenika, bio je postignut privremeni kompromis, ustvari, dragocjeni predah za Hrvatsku, tako što su predsjednici Tuđman i Milošević zajedno otišli na sjednicu koja se upravo odvijala u zgradi Predsjedništva SFRJ, gdje je bilo prihvaćeno da se sutradan, 26. siječnja u 12 sati, obavi demobilizacija rezervnog sastava policije u Hrvatskoj a borbena gotovost jedinica JNA prevede u mirnodopsko stanje. Bila je to važna diplomatsko-taktička pobjeda predsjednika Tuđmana!

JAVNA DIPLOMACIJA HRVATSKE DIJASPORE

Predsjednik Tuđman dobio je poziv da 1. i 2. veljače 1991., sudjeluje i na Godišnjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, zajedno s članom Predsjedništva SFRJ iz Slovenije Janezom Drnovšekom. Treba naglasiti da je godinu dana ranije, 1990., u Davos bio pozvan premijer Ante Marković koji se na tom, najvećem skupu svjetske političke i ekonomske elite, zalagao za cjelovitu Jugoslaviju, ali demokratski i tržišno reformiranu. U tom svjetlu, poziv Tuđmanu i Drnovšeku, najvišim predstavnicima dviju republika koje su bile spremne proglasiti otcjepljenje od Jugoslavije, u Uredu predsjednika bio je shvaćen kao neizravna podrška njihovim planovima.

U svom izlaganju na „Forumu o Jugoslaviji“ u Davosu, predsjednik Tuđman pozvao je sve one koji odlučuju o svjetskoj politici da pomognu zaštititi hrvatski suverenitet i pravo na osamostaljenje. U tom smislu založio se za „mini-Helsinki“, tj. mirovnu konferenciju na načelima Helsinškog akta o europskoj sigurnosti i suradnji. Jer, ako ne bude mirnog razrješenja krize i Slovenija odluči napustiti Jugoslaviju, Hrvatska će morati učiniti isto.

DAVOS: U ČETIRI OKA S GLAVNIM TAJNIKOM NATO-A

U švicarskom zimovalištu, predsjednik Tuđman sastao se s 30-ak političara, među kojima, i s glavnim tajnikom NATO-a Manfredom Wörnerom. U četiri oka objasnio mu je da se vrh SKJ, JNA i Milošević snažno protive nekomunističkim vladama, izabranima na demokratskim izborima u Sloveniji i Hrvatskoj te da, pod krinkom zaštite cjelovitosti Jugoslavije, ustvari, žele obnoviti strogi komunistički ustroj i centraliziranu upravu zemljom. Naveo je također kako je, u pokušaju da razjedini demokratske vlade Slovenije i Hrvatske, Milošević Sloveniji – ali ne i Hrvatskoj – ponudio da izađe iz Jugoslavije, te objasnio da Hrvatska, bez Slovenije, ne želi ostati u Jugoslaviji: „…Milošević smatra da Hrvatska nema pravo na otcjepljenje jer u njoj živi i dio srpskoga naroda a svi Srbi imaju pravo da žive u istoj zemlji. Po tom načelu“ – objasnio je Tuđman glavnom tajniku NATO-a – „i Hrvati imaju pravo da svi njegovi pripadnici žive u jednoj državi !“ U svom odgovoru, Wörner je Tuđmanu snažno savjetovao da na svaki način pokuša izbjeći vojnu intervenciju JNA te da se maksimalno založi za mirno razriješenje političke krize, putem pregovora i kompromisa.

‘Vrh SKJ, JNA i Milošević snažno se protive nekomunističkim vladama, izabranima u Sloveniji i Hrvatskoj te žele obnoviti strogi komunistički ustroj i centraliziranu upravu zemljom’, rekao je Tuđman tajniku NATO-a

Zatim je predsjednik Tuđman razgovorao s talijanskim ministrom vanjskih poslova De Michelisom, koji se, nakon njihova susreta, na konferenciji za tisak snažno suprotstavio namjeri JNA da silom rješava probleme s Hrvatskom te naglasio da, u okolnostima rata na Bliskom istoku, Europska zajednica ne bi trebala zaboraviti tešku političku situaciju u Sovjetskom Savezu i u istočnoj Europi. Predsjednik Tuđman sastao se i s visokim predstavnicima Češke, Mađarske i Bugarske. Oni su mu potvrdili da i u njihovim zemljama, kao i u Jugoslaviji, „podižu glave“ oni koji bi, usporedo s događajima u Moskvi, htjeli obnoviti komunistički sustav. Predsjednik Tuđman objasnio im je da Jugoslavija može opstati samo kao komunistička diktatura a da se Hrvatska, – nakon što se demokratskim izborima „politički vratila na Zapad“ – sada želi i gospodarski povezati sa zapadnim ekonomijama. Međutim, u Davosu su djelovale i službe protivne Hrvatskoj, bolje rečeno, zagovornici opstanka Jugoslavije. Oni su predsjedniku Tuđmanu, točnije, njegovim “sigurnjacima” (Francuzima koje je angažirao šef Kabineta Hrvoje Šarinić ) pripremili neugodnu zamku. Nisu bili upozoreni da u prostorije WEF-a nije dozvoljeno unošenje oružja, pa ih je švicarska policija zaskočila, grubo pritisla uza zid i na silu razoružala. Iz ovog incidenta neki projugoslavenski mediji pokušali su napraviti „skandal“ s ciljem političke diskreditacije Hrvatske i Tuđmana koje su optužili gotovo za međunarodni terorizam. (Zabilješke pisca članka, iz osobne arhive)

Usprkos ovoj neugodnoj epizodi, predsjednik je bio oduševljen rezultatima svojih razgovora u Davosu. Čim se vratio u Zagreb, 3. veljače 1991., održao je konferenciju za tisak na kojoj je – ohrabren podrškom koju je dobio – još jednom odbio prijetnje predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića da će JNA upotrijebiti silu ako Hrvatska generala Špegelja ne izruči Vojnom sudu zbog „profašističkog djelovanja“ i navodne „zavjere protiv Jugoslavenske armije“. Ali, takav razvoj događaja pokazao je da naglo kopne izgledi za mirno rješenje krize, putem konfederalnog preuređenja Jugoslavije u „savez država“. Zbog toga je pisac ovog teksta – u funkciji predsjednikova savjetnika za vanjsku politiku – 5. veljače 1991. novinarima izjavio da prijedlog konfederalnog preuređenja Jugoslavije kakav su u ljeto 1990., predložile Hrvatska i Slovenija, više nije realan:“Neke zajedničke točke konfederalnog ugovora više nisu moguće, primjerice carinska i monetarna unija nakon srpskog upada u monetarni sistem”. zemlje. No, savez je moguć kada je riječ o sigurnosti i jamstvima za tu sigurnost, o zajedničkoj obrani, nacionalnim gardama. U svakom slučaju, nužno je savladati inflaciju mržnje i pronaći zrnce razuma jer jedino tako možemo pronaći osnov za daljnje razgovore…“

Bila je to iluzija, bolje rečeno, nice try – kako kažu Amerikanci – jer je narednih mjeseci pobuna hrvat-skih Srba, započeta još u ljeto 1990., u punoj sprezi sa vrhom JNA prerasla u petokolonašku akciju i olakšala izravnu agresiju JNA, koja je već bila potpuno u službi ostvarenja Miloševićeva velikosrpskog projekta.