U prvoj godini mandata predsjednika Trumpa, republikanci su na predsjednikovo zloupotrebljavanje ovlasti reagirali mješavinom lojalnosti i obuzdavanja. Isprva je prevladavala lojalnost. Ali nakon što je predsjednik u svibnju 2017. smijenio Jamesa Comeyja, neki republikanski senatori prešli su na strategiju obuzdavanja i jasno dali do znanja kako za njegova nasljednika neće prihvatiti nekog od Trumpovih poslušnika. Uz to su se angažirali oko pokretanja neovisne istrage ruske uloge u izborima 2016. Nekolicina je potiho tražila da Ministarstvo pravosuđa imenuje posebnog istražitelja i mnogi su prihvatili imenovanje Roberta Muellera. Kad su se pojavila izvješća kako Bijela kuća traži način da ga makne i kad su neki od Trumpovih lojalista zatražili da se Mueller smijeni, važni republikanski senatori, među njima i Susan Collins, Bob Corker, Lindsey Graham te John McCain, javno su se tome usprotivili. A kad je predsjednik Trump počeo naginjati smjeni državnog odvjetnika Jeffa Sessionsa, koji, nakon što se izuzeo iz procesa, nije mogao smijeniti Muellera, republikanski senatori skočili su u Sessionsovu obranu. Predsjednik senatskog odbora za pravosuđe Chuck Grassley rekao je kako, bude li Sessions smijenjen, ne namjerava na dnevni red stavljati saslušanja kandidata za njegova nasljednika.

Iako se ne može reći da su senatori Graham, McCain i Corker prešli u oporbu (svi su u barem 85 posto glasanja poduprli predsjednika), poduzeli su važne korake kako bi Trumpa obuzdali. Ni jedan od vođa Republikanske stranke 2017. nije tražio predsjednikovu smjenu, ali, kako je to formulirala novinarka Abigail Tracy, neki od njih su, čini se, “otkrili gdje je crta koju ne mogu prekoračiti“.

Javno mnijenje je također jedan od čimbenika koji utječu na naš demokratski sustav. Ako se potencijalni autokrati ne mogu poslužiti vojskom i organizirati nasilnu kampanju širokih razmjera. moraju naći druga sredstva kojima će saveznike nagovoriti na pristanak, a kritičare natjerati da se stišaju ili sasvim umuknu. Potpora javnosti tu je korisno sredstvo. Kad izabrani državnik ima, recimo, 70 posto potpore, kritičari se pridruže općem mišljenju, mediji ga tretiraju blaže, suci se teže odlučuju na presude protiv vlasti, pa čak i oporbeni političari, u strahu da će zbog disonantnog tona ostati izolirani, ne dižu previše glas. S druge pak strane, kad je postotak onih koji misle da vlada dobro radi nizak, mediji i oporba se okuraže, suci se hrabrije suprotstavljaju vlastima, a saveznici bježe. Fujimori, Chávez i Erdogan svi su bili iznimno popularni kad su krenuli u napad na demokratske institucije.

Da bolje razumijemo kako je potpora javnosti utjecala na mandat predsjednika Trumpa, najbolje je analizirati kako su se stvari odvijale u saveznoj državi Zapadna Virginija. To je Trumpu najnaklonjenija država u SAD-u. Prema Gallupovu istraživanju, u prvoj polovici 2017. prosječni udjel anketiranih koji su odobravali rad predsjednika Trumpa u toj državi bio je 60 posto, prema 40 posto potpore na nacionalnoj razini. Suočena s predsjednikovom popularnošću, oporba predsjedniku u Zapadnoj Virginiji jako je splasnula — čak i među demokratima. Demokratski senator Joe Manchin glasao je u prilog predsjedniku u 54 posto glasanja do kolovoza 2017., više od bilo kojeg drugog demokrata u Senatu. Časopis The Hill Manchina je uvrstio na popis “Deset najvećih Trumpovih saveznika u Kongresu”. Guverner te države, demokrat Jim Justice, otišao je i korak dalje. Promijenio je stranku. Kad je na predizbornom skupu zagrlio predsjednika Trumpa, Justice ne samo da ga je nahvalio kao “dobrog čovjeka” s “pravim idejama” nego je i odbacio istragu o ruskoj ulozi, riječima: “Nismo li već dosta slušali o tim Rusima?” Da se demokrati diljem zemlje ponašaju kao oni u Zapadnoj Virginiji, predsjednik Trump nailazio bi na jako slab otpor — čak i u pitanju stranog upletanja u naš izborni proces.

Što je predsjednik Trump imao viši rejting, to je bio opasniji. Njegova popularnost ovisila je o stanju gospodarstva i o nepredvidljivim događajima. Događaji koji bi na vidjelo iznijeli vladinu nesposobnost, kao što je bilo nesnalaženje Busheve vlade u reakciji na uragan Katrinu 2005., mogli bi smanjiti potporu javnosti. Ali neki drugi razvoj događaja, kao što bi bila sigurnosna prijetnja, potporu može ojačati.

To nas onda vodi zadnjem čimbeniku koji određuje koliku je štetu našem demokratskom sustavu u stanju bio nanijeti predsjednik Trump: krizi. Velike sigurnosne krize — ratovi ili teroristički napadi najvećih razmjera — mijenjaju tok politike. Gotovo u pravilu dovode do veće potpore vladi. Građani su spremniji prihvaćati pa čak i podupirati autokratske mjere kad su uplašeni za vlastitu sigurnost. A tako ne reagiraju samo obični građani. Poznato je da suci ne vole blokirati predsjednike u prisvajanju ovlasti usred krize, kad se smatra da je nacionalna sigurnost u opasnosti. Prema politologu Williamu Howellu, predsjednika Busha institucije više nisu nimalo obuzdavale nakon napada 11. rujna, što mu je omogućilo da “radi što hoće i samostalno određuje kako će reagirati na krizu”.

Sigurnosne krize su, prema tome, opasno vrijeme za demokratski sustav. Državnici koji mogu “raditi što hoće” demokratskim institucijama mogu nanijeti veliku štetu. Kao što smo vidjeli, to je baš ono što su vođe kao što su Fujimori, Putin i Erdogan učinili. Potencijalnom autokratu kojem se čini kako je nepravedno žrtva općeg napada protivnika, dok mu demokratske institucije vezuju ruke, kriza je prostor velikih mogućnosti.

Sigurnosne krize su i u Sjedinjenim Američkim Državama omogućile prisvajanje izvršnih ovlasti, od Lincolnova ukidanja pravila habeas corpus do Rooseveltova interniranja Amerikanaca japanskih korijena ili Busheva Patriotskog zakona. Ali tu postoji jedna važna razlika. Lincoln, Roosevelt i Bush bili su privrženi demokraciji i u konačnici je svaki od njih pokazao veliku razinu suzdržanosti u upotrebi golemih ovlasti koje im je donijela kriza.

Donald Trump je sa svoje strane rijetko pokazivao suzdržanost, u bilo kojem kontekstu. Mogućnost da za njegova mandata dođe do sukoba nije bila mala. To vrijedi i za druge predsjednike. Sjedinjene Američke Države vodile su kopnene ratove i bile meta velikih terorističkih napada u mandatima šest od posljednjih 12 izabranih predsjednika. Ali ako se uzme u obzir vanjskopolitička nesposobnost predsjednika Trumpa, rizik je bio neuobičajeno velik. Strah nas je bila kako bi Trump, kad bi se suočio s ratom ili terorističkim napadom, tu krizu potpuno iskoristio — poslužio bi se situacijom da napadne političke protivnike i Amerikancima ograniči slobode koje smatraju zajamčenim. Smatrali smo da je taj scenarij najveća opasnost s kojom se američka demokracija za Trumpova predsjedanja suočavala.

Čak i ako predsjednik Trump izravno nije razmontirao demokratske institucije, njegovo kršenje demokratskih standarda su ih potkopale. Trump je, kako je napisao David Brooks, “uništio pravila ponašanja koja su nekoć uređivala javni život”. Njegova stranka za to ga je nagradila nominacijom za svojeg predsjedničkog kandidata. Kad je stupio na dužnost, kršenjem standarda proširio je prostor koji se smatra područjem prihvatljivog vladanja predsjednika, pa su taktički pristupi koji su nekoć smatrani neprihvatljivim devijacijama, kao što su laganje, varanje i zastrašivanje, dobili istaknuto mjesto u političkom arsenalu.

Kad predsjednik krši standarde, to ne mora nužno biti loše. Mnoštvo takvih poteza nije štetno. U siječnju 1977. Jimmy Carter iznenadio je policiju, medije i 250.000 Amerikanaca koji su se okupili na svečanosti polaganja predsjedničke prisege kad su on i supruga pješke prošli dva kilometra od Capitola do Bijele kuće. List New York Daily News Carterovu odluku da se ne posluži “zatvorenom, blindiranom limuzinom” ocijenio je kao “odstupanje od običaja bez presedana”. Nakon toga, uveden je, kako to naziva New York Times, “neformalni običaj” da izabrani predsjednik prije prisege tijekom parade izađe iz limuzine, kako bi pokazao da je “narodni predsjednik”.

Kršenje standarda može imati i učinak demokratizacije: na izborima 1840. William Henry Harrison narušio je tradiciju tako što je predsjedničku predizbornu kampanju vodio obraćanjem biračima. Prije toga, standard je bio da kandidati ne vode kampanju i održavaju izmišljotinu u stilu Rimljanina Cincinata kako nemaju nikakvih osobnih ambicija da dođu na vlast — što je onda biračima onemogućavalo da ih bolje upoznaju.

Ili još jedan primjer: godine 1901., u ime novog predsjednika Theodorea Roosevelta izdano je rutinsko priopćenje za medije iz Bijele kuće, s naslovom “Booker T. Washington iz Tuskegeeja u Alabami sinoć je večerao s predsjednikom”. Iako su istaknuti crni političari i prije posjećivali Bijelu kuću, večerati s vodećom afroameričkom političkom figurom bilo je, kako je to opisao jedan povjesničar, kršenje “dominantne društvene etikete bijele prevlasti”. Reakcija je bila brza i otrovna. Jedne novine to su opisale kao “potpuno nečuven, najsramotniji čin koji je ikad izveo neki američki državljanin”. Senator William Jennings Bryan komentirao je sve riječima: “Treba se nadati kako će obojica [Roosevelt i Washington], nakon što razmisle, uvidjeti kako bi bilo pametno suzdržati se od brisanja granica među rasama.” Suočen s ogorčenim reakcijama, odjel za odnose s medijima isprva je opovrgnuo da se događaj uopće dogodio, a potom je objavio kako je bila riječ “samo” o ručku i na kraju se počeo braniti objašnjenjem kako u tome barem nisu sudjelovale žene.

Kako se s vremenom mijenjaju društvene vrijednosti, predsjednici će neizbježno do određene razine kršiti standarde — što je čak i poželjno. Ali način na koji je ove standarde u kršio Donald Trump bitno se razlikovao od onog njegovih prethodnika. Prije svega, on je standarde kršio jedan za drugim. Ni jedan predsjednik nije tako brzo pogazio toliko nepisanih pravila. Mnogi prijestupi bili su trivijalnog karaktera — predsjednik Trump prekinuo je 150 godina tradicije time što u Bijeloj kući nije držao kućnog ljubimca. Drugi su bili zloslutniji. Trumpov govor na prisezi bio je mračnijeg tona nego što je za ovakve istupe uobičajeno (primjerice spomenuo je “američko krvoproliće”), što je bivšeg predsjednika Georgea W. Busha navelo na komentar: “Skroz bizarne fore.”

No ono po čemu je predsjednik Trump stvarno bio drukčiji od prethodnika je bila spremnost da u pitanje dovodi nepisana pravila znatno ozbiljnijih posljedica, bitna za zdravlje demokracije. Među njima su i dugotrajni standardi razdvajanja javnih i privatnih poslova, poput pravila koja zabranjuju nepotizam. Postojeće zakonodavstvo ne dopušta predsjedniku imenovanje članova obitelji u vladu ili na položaje u agencijama, što ne uključuje i mjesta u kabinetu Bijele kuće. Stoga je Trumpovo imenovanje svoje kćeri Ivanke i zeta Jareda Kushnera na visokopozicionirana savjetnička mjesta formalno poštovalo slovo zakona — ali mu je prekršilo duh.

Tu su također standardi koji određuju predsjednikov sukob interesa. Budući da predsjednici svoju dužnost ne smiju koristiti za privatno bogaćenje, oni koji su vlasnici poduzeća moraju se prije stupanja na dužnost od tih tvrtki odvojiti. No zakoni koji to odvajanje određuju iznenađujuće su blagi. Od vladinih dužnosnika ne traži se formalno da se odvoje od poslovnih subjekata, nego tek da se izuzmu iz odlučivanja koje bi moglo utjecati na njihove poslovne interese. U međuvremenu je uvedena stalna praksa da se državni dužnosnici jednostavno izvuku iz poslovnih investicija, kako bi se izbjegao čak i privid nepravilnosti. Predsjednik Trump nije pokazao takvu suzdržanost, usprkos sukobima interesa bez presedana. Na sinove je prenio kontrolu nad svojim poslovnim interesima, što nije bilo ni približno dovoljno, po mišljenju vladinih dužnosnika mjerodavnih za etiku. Ured za vladinu etiku izvijestio je kako je od 1. listopada 2016. do 31. ožujka 2017. primio ukupno 39.105 javnih pritužbi na sukobe interesa u Trumpovoj vladi, što je golemi rast u odnosu na isto razdoblje 2008. – 2009. (kad je svoj mandat počeo predsjednik Obama), kad su zabilježene samo 733 pritužbe.

Predsjednik Trump prekršio je temeljne demokratske standarde kad je otvoreno doveo u pitanje legitimnost izbora. Iako su činjeničnom provjerom odbačene njegove tvrdnje o “milijunima” nelegalnih glasača, koje su osudili političari iz obiju stranaka a sociolozi su ih označili neutemeljenim, Trump ih je nastavio ponavljati, u javnosti i u privatnim razgovorima. Više od stotinu godina ni jedan političar nije dovodio u pitanje integritet američkog izbornog procesa — nije to učinio čak ni Al Gore, koji je odlukom Vrhovnog suda izgubio jednu od najtješnjih izbornih utrka u povijesti.

Lažne optužbe za izbornu prijevaru mogu potkopati povjerenje javnosti u izbore — a kad građani prestanu vjerovati u izborni proces, često izgube vjeru i u samu demokraciju. U Meksiku, nakon što je poraženi predsjednički kandidat Andrés Manuel López Obrador ustrajao u tvrdnjama kako mu je 2006. ukradena izborna pobjeda, povjerenje u meksički izborni sustav je palo. Anketa provedena uoči predsjedničkih izbora 2012. ustanovila je kako 71 posto Meksikanaca vjeruje da može doći do izborne prijevare. U Sjedinjenim Američkim Državama brojke su bile još dramatičnije. Istraživanje provedeno uoči izbora 2016. pokazalo je kako 84 posto republikanskih glasača vjeruje da na američkim izborima dolazi do “značajne razine” varanja, a gotovo 60 posto republikanskih glasača odgovorilo je da vjeruju kako će nelegalni useljenici u “bitnom broju” glasati na izborima u studenome. Ovakve sumnje nastavile su se izražavati i nakon izbora. Prema anketi koju su u srpnju 2017. proveli Morning Consult/Politico, 47 posto republikanaca vjerovalo je da je pobjedu prema ukupnom broju glasova ostvario Trump, prema 40 posto ljudi koji su vjerovali u pobjedu Hillary Clinton. Drugim riječima, blizu polovice ljudi koji su se izjasnili kao republikanci mislli su kako su ti američki izbori bili lažirani. Takvo uvjerenje može imati posljedice. U anketi provedenoj u lipnju 2017. sudionici su upitani: “Kad bi Donald Trump izjavio kako izbore u 2020. treba odgoditi dok zemlja ne bude u stanju osigurati da glasaju samo američki državljani s pravom glasa, biste li poduprli ili se protivili odgodi izbora?” Pedeset i dva posto republikanaca izjavilo je da bi poduprlo odgodu.

Predsjednik Trump nije se držao ni osnovnih pravila političke pristojnosti. Prekršio je standard poslijeizbornog pomirenja, tako što je nastavio napadati Hillary Clinton. Prekršio je i nepisano pravilo da aktualni predsjednik ne treba napadati svog prethodnika. Predsjednik Trump je 4. ožujka 2017. u 6.35 napisao tvit: “Užas! Upravo sam otkrio da mi je Obama stavio prislušne bube u Trump Tower neposredno prije pobjede. Nisu otkrili ništa. Koji makartizam!” Pola sata poslije napisao je: “Koliko se srozao predsjednik Obama da mi prisluškuje telefone tijekom svetog izbornog procesa! To je čisti Nixon/Watergate. Koji negativac (ili bolesnik)!”

Laganje je možda i najozloglašenije kršenje demokratskih standarda za koje je odgovoran predsjednik Trump. Ideja da predsjednik javno mora govoriti istinu u američkoj politici ne drži se kontroverznom. Kako republikanski konzultant Whit Ayers voli reći svojim klijentima, kandidati koji žele biti vjerodostojni nikad ne smiju “opovrgavati ono što se opovrgavati ne da” i “nikad ne smiju lagati”. Takav standard političare u pravilu navodi da laganje izbjegavaju promjenom teme, tako što preformuliraju teška pitanja ili na njih odgovore tek djelomično. Rutinske, drske izmišljotine kojima se služio predsjednik Trump bile su posve bez presedana. Da je sklon tome pokazalo se već tijekom predizborne kampanje 2016. PolitiFact je 69 posto njegovih javnih izjava svrstao u kategoriju “uglavnom lažne” (21 posto), “lažne” (33 posto) ili “prijesna laž” (15 posto). Samo 17 posto izjava dobilo je ocjenu “istinito” ili “uglavnom istinito”.

Trump je nastavio lagati i kao predsjednik. U analizi svih predsjednikovih javnih izjava otkako je preuzeo dužnost, New York Times pokazao je kako je čak i prema vrlo suzdržanim mjerilima — evidentno lažne izjave umjesto samo sumnjivih — predsjednik Trump “postigao nešto stvarno iznimno”. Izrekao je barem jednu neistinitu javnu izjavu već svakog od svojih prvih četrdeset dana na dužnosti. Ni jedna laž nije bila očita neistina. Ustvrdio je kako je ostvario najveću pobjedu prema elektorskom kolegiju od Ronalda Reagana (zapravo su George H. W. Bush, Clinton i Obama svi pobijedili s većom prednošću od njega); tvrdio je da je u prvih šest mjeseci potpisao više zakona od bilo kojeg drugog predsjednika (plasirao se daleko iza više njih, uključujući i Georgea H. W. Busha i Clintona). U srpnju 2017. pohvalio se kako mu je šef Saveza izviđača rekao da im je “održao najbolji govor koji su ikad čuli”, a tvrdnju je odmah opovrgao sam Savez izviđača.

Predsjednik Trump sam nije osobito skupo platio svoje laži. U političkom i medijskom okružju u kojem angažirani građani sve više događaje gledaju vlastitim, pristranim očima, njegovi pristaše nisu ga počeli smatrati nepoštenim. No njegova neiskrenost imala je razorne posljedice za američki politički sustav. U demokraciji, građani imaju temeljno pravo na informacije. Bez vjerodostojnih informacija o tome što naši izabrani vođe rade, ne možemo učinkovito koristiti pravo glasa. Kad predsjednik Sjedinjenih Američkih Država laže javnosti, ugrožen je naš pristup vjerodostojnim informacijama, a povjerenje u vlast je narušeno (kako bi moglo biti drukčije?). Kad građani ne vjeruju svojim izabranim vođama, slabe temelji predstavničke demokracije. A kad građani nemaju vjere u vođe koje biraju, smanjuje se vrijednost takvih izbora.

Ovaj gubitak vjere dodatno je pogoršavalo Trumpovo nepridržavanje temeljnih standarda poštovanja medija. Neovisni mediji bedem su demokratskih institucija, bez njih ne može ni jedan demokratski sustav. Svaki američki predsjednik nakon Washingtona u nekom je trenutku ukrstio mač s medijima. Mnogi od njih novinare su privatno prezirali. Ali američki su predsjednici, uz jako malo iznimaka, znali prepoznati središnju ulogu medija kao demokratske institucije i poštovali su njihovo mjesto u političkom sustavu. Čak i predsjednici koji su medije privatno prezirali u javnosti su se prema njima odnosili s određenom minimalnom dozom poštovanja i pristojnosti. Taj temeljni standard omogućio je nastanak skupa nepisanih pravila za predsjednikov odnos s novinstvom. Neki su od tih standarda površni — kao što je običaj da predsjednik mahne okupljenim predstavnicima medija prije ulaska u predsjednički zrakoplov Air Force One — no drugi su važniji, kao što je održavanja konferencija za novinstvo na koje mogu dolaziti svi novinari akreditirani u Bijeloj kući.

Javno vrijeđanje nekih medija pa čak i pojedinačnih novinara u koje se upuštao predsjednik Trump posve je bio bez presedana u modernoj američkoj povijesti. Za predstavnike medija rekao je kako spadaju “među najnepoštenija ljudska bića na kugli zemaljskoj” i opetovano takve ugledne medije kao što su listovi New York Times, Washington Post i televizija CNN optuživao da lažu ili objavljuju “lažirane vijesti”. Trump se nije libio ni osobnih napada. U lipnju 2017. okomio se na televizijsku voditeljicu Miku Brzezinski i njezina suvoditelja Joea Scarborougha, u rijetko viđenoj tviterskoj baražnoj paljbi:

Čuo sam da me kleveće slabo gledani @Morning_Joe (ne gledam to više). Onda kako to da su niski I.Q. Luda Mika i Psiho Joe, došli… u Mar-a-Lago tri večeri zaredom oko Nove godine i tražili da mi se pridruže. Jako je krvarila od operacije zatezanja lica. Rekao sam ne!

Čak se ni Richard Nixon, koji je privatno na medije gledao kao na “neprijatelja”, nije upustio u ovakve javne napade. Kad počnemo tražiti ponašanje koje bi se s tim moglo usporediti, moramo ići sve do Huga Cháveza i Nicolása Madura u Venezueli ili Rafaela Correje u Ekvadoru.

Trumpova vlada kršila je uspostavljene standarde i tako što je birala kojim novinarima neće dati pristup događanjima za medije. Na dan 24. veljače 2017. predsjednikov tajnik za odnose s medijima Sean Spicer zabranio je izvjestiteljima iz New York Timesa, CNN-a, Politica, BuzzFeeda i Los Angeles Timesa da dolaze na brifinge za medije bez televizijskog prijenosa, za koje je birao i zvao novinare iz manjih ali predsjedniku naklonjenih medija kao što su Washington Times ili informativni televizijski kanal One America News Network, toliko da popune broj. Jedini moderni presedan sličnog poteza bila je Nixonova odluka da Washington Post izbaci iz Bijele kuće, nakon što je list otkrio skandal u Watergateu.

Godine 1993. demokratski senator iz New Yorka Daniel Patrick Moynihan, bivši sociolog, dao je vrlo pronicavu opasku. Ljudi se nisu u stanju dokraja nositi s onima čije je ponašanje odmak od zajedničkih standarda. Kad se neprestano krše nepisana pravila, primijetio je Moynihan, društva su sklona “ublažiti stupanj devijantnosti” — odnosno pomakne se očekivana norma. Ono što se nekoć smatralo abnormalnim, postane normalno.

Moynihan je, što je bilo kontroverzno, svoj uvid primijenio na rastuću društvenu tolerantnost prema samohranim roditeljima, velikoj stopi umorstava i mentalnim oboljenjima. Danas se to može primijeniti i na američki demokratski sustav. Iako političko zastranjivanje — kršenje nepisanih pravila pristojnosti, poštovanja medija, suzdržavanja od laganja — nije počelo s Donaldom Trumpom, on mu je kao predsjednik ubrzao ritam. U doba vlade predsjednika Trumpa, Amerika je ublažavala percepciju stupnja političke devijantnosti. To što se predsjednik stalno služio osobnim uvredama, zastrašivanjem, lažima i varanjem, neizbježno je pomoglo da se takvi postupci počnu činiti normalnim. Trumpovi tvitovi izazivaju zgražanje medija, demokrata i nekih republikanaca, ali učinkovitost njihove reakcije ograničena je samom količinom prekršenih pravila. Kako je primijetio Moynihan, kad se suočimo s raširenim zastranjivanjem, ono nas preplavi — a potom na njega više nismo osjetljivi. Naviknemo se na ono što smo prije smatrali skandaloznim.

Štoviše, Trumpovo zastranjivanje tolerirala je Republikanska stranka, što je utjecalo na to da ga lakše prihvati dobar dio republikanskog biračkog tijela. Naravno, mnogi republikanci osudili su najgore primjere Trumpova ponašanja. Ali te jednokratne izjave nisu bile osobita kazna. Svi republikanski senatori glasali su u skladu sa željama predsjednika Trumpa u najmanje 85 posto glasanja tijekom dok je bio na predsjedničkoj dužnosti. Čak i senatori Ben Sasse iz Nebraske i Jeff Flake iz Arizone, koji su često snažno osuđuvali predsjednikovo kršenje standarda, izjasnili su se u skladu s njegovim željama u 94 posto glasanja. Za beskrajni niz uvredljivih tvitova nema nikakve strategije “obuzdavanja”. Budući da nisu spremni platiti političku cijenu raskida s vlastitim predsjednikom, republikancima nije preostalo ništa drugo nego da neprestano ponovno pomiču granicu tolerancije.

To je imalo užasne posljedice za američki demokratski sustav. Napad predsjednika Trumpa na osnovne demokratske standarde pomaknuo je granice prihvatljivog ponašanja političara. Neke od posljedica možda već vidimo. U svibnju 2017. godine Greg Gianforte, kandidat Republikanske stranke na izvanrednim izborima za Kongres, zaletio se u izvještača lista Guardian koji mu je postavio pitanje o reformi sustava zdravstvene skrbi. Gianforte je optužen za prekršaj, fizički napad — ali je svejedno pobijedio na izborima. Općenitiji primjer je anketa koju je sredinom 2017. agencija YouGov provela za časopis Economist, a koja je pokazala zapanjujuću razinu nesnošljivosti prema medijima, posebno među republikancima. Kad su ispitanici upitani podupiru li da sudovi dobiju pravo zabranjivati medije koji donose informacije koje su “pristrane i netočne”, 45 posto anketiranih republikanaca odgovorilo je potvrdno, a samo 20 posto ih je bilo protiv. Više od 50 posto republikanaca poduprlo je ideju o uvođenju novčanih kazni za pristrano ili netočno izvještavanje. Drugim riječima, većina republikanskih birača izjavila je da podupire medijsku represiju kakva je posljednjih godina bila na djelu u Ekvadoru, Turskoj i Venezueli.

U ljeto 2017. objavljena su dva videa namijenjena privlačenju novih članova Nacionalne udruge vlasnika pušaka (National Rifle Association – NRA). U prvom, glasnogovornica NRA Dana Loesch govori o demokratima i upotrebi sile:

U svojim školama djecu uče da je njihov predsjednik novi Hitler. Njihove filmske zvijezde, pjevači, humoristične serije i dodjele svakojakih nagrada tu svoju verziju neprestano ponavljaju. A onda njihov bivši predsjednik podupre “otpor”. Sve da bi ih natjerali da marširaju, da prosvjeduju, da vrište o rasizmu, seksizmu, ksenofobiji i homofobiji. Da razbijaju prozore, spaljuju automobile, zatvaraju autoceste i aerodrome, zastrašuju i teroriziraju one koji poštuju zakone, dok napokon ne preostane ništa drugo nego da policija konačno počne raditi svoj posao i to ludilo zaustavi. A kad se to dogodi, to koriste da bi se bijesno zgražali. Jedini način na koji se to može zaustaviti, jedini način da spasimo našu zemlju i slobodu je da se protiv nasilja tih laži borimo stisnutom šakom istine.

U drugom videu Loesch ne baš prikriveno upozorava na moguće nasilje protiv New York Timesa:

Dosta nam je vaše napuhane… tvrdnje da se vi na bilo koji način bavite novinarstvom koje se temelji na činjenicama i istini. Možete ovo smatrati ispaljenom strelicom… Ukratko, dolazimo vas srediti.

NRA nije neka mala, marginalna organizacija. Tvrdi da ima pet milijuna članova i blisko je povezana s Republikanskom strankom — Donald Trump i Sarah Palin njezini su doživotni članovi. Pa ipak se koristila rječnikom koji bismo u prošlosti smatrali opasnim političkim zastranjivanjem.

Standardi su laka zaštitna ograda demokratskog sustava, kad se uruše, širi se područje prihvatljivog političkog vladanja pa se pojavljuju diskurs i djelovanje koji mogu ugroziti demokraciju. Ponašanje koje je svojedobno u američkoj politici bilo nezamislivo, sad to više nije. Čak i ako sam Donald Trump nije srušio čvrstu zaštitnu ogradu naše ustavne demokracije, povećao je mogućnost da to učini neki budući predsjednik.