Tisuće su dočekale Kranjčara još u zračnoj luci, a euforična masa ispunila je prostor oko Poljuda kličući: „Niko, Niko!“. Isticale su se i poruke podrške, a sve je eruptiralo kad je novi igrač, velika nada hrvatskog nogometa, izašao na balkon Poljuda.

Ipak, među mnoštvom presretnih navijača ima i onih koji u dolasku Kranjčara vide još jedan pokušaj Igora Štimca da očara mase i da dovođenjem Kranjčara kupi mir, pa se među svim klicanjima i transparentima nalazi i Torcidina jasna poruka koja prolazi ispod radara opijenog navijačkog puka i javnosti, a koja je glasila jednostavno: „NI(T)KO NAS NE MOŽE KUPITI!“.

Tri kola prije kraja ljetnog dijela te sezone, Blaž Slišković dobiva otkaz, a klupu i zasluge za naslov preuzima Igor Štimac, a valja spomenuti da legendarni Baka nije bio niti pozvan na proslavu naslova prvaka 2004./2005. za kojega su kako tada, tako i danas neki vjerovali kako je „osiguran“ mimo travnjaka.

Premda se nekima činilo gotovo nemogućim, mučna vremena za navijače Hajduka tek dolaze.

Netom nakon pobjede nad Varteksom od 6:0 i proslave naslova prvaka, Štimac se vraća na mjesto sportskog direktora, a trenersku palicu prepušta Miroslavu Ćiri Blaževiću. Dovođenje „trenera svih trenera“ podijelilo je i zapalilo Split, ali i navijače Hajduka. Još tijekom dvoboja s Varteksom, pri rezultatu 4:0, počinje verbalni rat na tribinama. Torcida razvija poruku „Ćiro, odjebi od Hajduka“, što pristalice njegova dolaska dočekuju s negodovanjem. Istok, Zapad, pa čak i Sjeverozapad zvižde Torcidi opijeni imidžom „trenera svih trenera“ i ne slažu se s porukom sa Sjeveroistoka. Dio navijača sklon Ćiri dolazio je u velikom broju gledati i treninge te se širi val euforije i podrške. Sportski je uspjeh nekima dovoljan da zaborave. Ne i Torcidi.

Smatrajući Ćirin dolazak blamažom i pljuskom tradiciji Hajduka, Torcida se ne libi reći što misli. Upravo iz tog razloga Torcida izdaje priopćenje u kojem podsjećaju na Ćirine ranije izjave o Hajduku i njegovim navijačima. Izjave su bile posebno upečatljive dok je bio trener Dinama kada je Hajdukove navijače nazvao „Jugoslavenima“, a znamo li da je Torcida još na derbiju 2002. „pozdravila“ Ćiru, tada trenera zagrebačkog Dinama, porukama s nizom uvreda, kao i Zdravka Mamića tada člana Izvršnog odbora Dinama, bilo je jasno kako njegov dolazak neće naići na odobravanje najvjernijih navijača. Predsjednik Hajduka još je Branko Grgić koji u medijima objašnjava kako mišljenje izraženo u spomenutom priopćenju ne dijele svi navijači Hajduka, a momčad će svoje reći na terenu. Trener svih trenera, kako mu je većina navijača i gotovo svi novinari tepali, ostaje u sedlu i vodi Hajduk prema najvećim sramoćenjima koje je doživio u svojoj dugoj povijesti. Ono što je Hajduk vođen Grgićem, Štimcem i Ćirom imao za reći na terenu, ostvarilo je najveće strahove Torcide, a razbilo sve iluzije onih koji su Torcidi zviždali.

U europskim natjecanjima ljeta 2005. Hajduka čeka mađarski Debrecen. S gostovanja se splitska momčad vraća s porazom od 3:0, a navijačima se sprema još jedna gorka pilula i to na Poljudu. U uzvratnoj utakmici Hajduk je poražen rezultatom od 0:5. Niti to nije bilo dovoljno za otkaze i ostavke.

Klupu Hajduka preuzima bivši igrač Hajduka omiljen navijačima, Ivan Gudelj, no po toj epizodi navijačima neće ostati upisan među lijepa sjećanja te ga već nakon pet mjeseci nasljeđuje Luka Bonačić koji spašava Hajduk od igranja u Ligi za ostanak. Ipak, njegova epizoda na klupi Hajduka obilježena je nemilim događajem. Naime, sredinom ožujka trener Bonačić pretučen je u ulazu zgrade u kojoj živi, a javnost je jedva dočekala pripisati Torcidi tridesetak šavova na njegovoj glavi i ostale ozljede nanesene palicama.

Međutim, Bonačić iz bolnice izlazi s Torcidinim šalom oko vrata i poručuje kako iza napada na njega stoji „neki drugi milje“, a s Torcidinim šalom vodi i sljedeću utakmicu u Rijeci. Iako mu nakon toga Uprava nudi odriješene ruke u kreiranju momčadi, Luka Bonačić napušta klupu Hajduka.

Te sezone, po prvi put od kad se priznanje dodjeljuje, Torcida nikome nije uručila nagradu Hajdučko srce.

U svjetlu budućih događanja važno je istaknuti jednu zanimljivu zgodu iz ovoga perioda obilježenoga podjelom na one za Ćiru i one protiv Ćire te Torcidinog oštrog protivljenja osobi poput njega na klupi Hajduka. Naime, u medijima se prije dolaska Ćire pojavilo priopćenje nekolicine članova tzv. „stare“ Torcide koja je stala uz Upravu po pitanju dovođenja Ćire Blaževića za trenera Hajduka. Na upit novinara za komentar iz Kluba navijača dodaju kako ne znaju što je to „stara Torca“ te da će svoj stav protiv dolaska Ćire tijekom dana izraziti „ekipa U-17” sastavljena od najmlađih navijača.

Šalu na stranu, tim je istupom potaknuto aktiviranje starijih neokaljanih navijača koji su uvidjeli zdravu atmosferu u jezgri Torcide i osjetili potrebu da svojim angažmanom i autoritetom spriječe buduće ispade samoprozvanih navijačkih legendi i iskažu podršku i konkretnu pomoć novoj generaciji navijača koja stasava i kreće u borbu. Na izmaku 2006. godine Žan Ojdanić, u mladosti aktivan navijač, zatim pripadnik Zbora narodne garde od 1991., a onda deset godina na privremenom radu u Njemačkoj, vraća se kući u Split. Brzo po dolasku vraća se u jezgru Torcide čiji će predsjednik i formalno postati 2008. godine. Stipe Lekić postaje tajnik Kluba navijača, a novo vodstvo radi na izmjenama i temeljitim promjenama Statuta Kluba navijača Torcida kojim se, između ostalog, predviđa i mogućnost stjecanja dionica u športskim dioničkim društvima.

Početkom listopada 2005. godine dolazi do incidenta i fizičkog obračuna ispred zagrebačkog turbo folk kluba „Ludnica“ u kojem je sudjelovao Igor Štimac, povratnik u Klub, ovaj put kao član Uprave Hajduka, na jednoj, i pripadnik Torcide na drugoj strani. Tim povodom navijači se sastaju s predsjednikom kluba Brankom Grgićem i od njega traže suspenziju Štimca. Izdala je Torcida i oštro priopćenje tražeći od mjerodavnih da u roku od 48 sati obave obavijesne razgovore i podnesu kaznene prijave. Također, prozivaju i nacionalnu televiziju HRT na kojoj Štimac tada komentira utakmice hrvatske nogometne reprezentacije.

Par dana nakon toga Igor Štimac najavljuje konferenciju za medije u splitskom hotelu Park o tom događaju. Uoči početka Štimac ležerno sjedi na terasi ispijajući kavu u društvu prijatelja Veljka Buzova. Njima prilazi bivši tajnik Torcide Pavao Grubišić Čabo i na stol baca čekić uz riječi „Evo ti čekić pa sad mene udari!“. (…)

DO POSLJEDNJEG UHLJEBA

Euforija nakon preoblikovanja u kojoj se Hajduk napokon riješio dugova iz prošlosti te dobio 81 milijun kuna svježeg kapitala probudila je bahatost Hajdukovih čelnika koji su trošili novac kao pijani bogataši.

Nakon odlaska Jerkova, u predsjedničku fotelju zasjeo je Mate Tomislav Peroš, dotadašnji odvjetnik Kluba. Iako su svi oko Kluba, uključujući i površne medije, uvjeravali javnost da će se dogoditi novi polet Hajduka nakon preoblikovanja, to se naravno nije dogodilo. Problem se neuspješno pokušavao riješiti onako kako je i nastao – političkim kadroviranjem podobnih i angažmanom bivših nogometaša koji misle da znaju kako biti treneri, sportski direktori ili nešto drugo bez ikakve edukacije i želje za učenjem.

Torcida podsjeća kako ništa nije napravljeno u reorganizaciji Kluba i da ima još uhljeba koji su ostali na svojim pozicijama.

Sezona 2008. /2009. bit će ključna u budućnosti jer se tada stvaraju ogromne financijske obaveze Hajduka. Predsjedniku Perošu javnost i navijači zamjerali su da je bio dosta široke ruke s plaćama, a u Klubu je i dalje je Fredi Fiorentini čiju smjenu navijači ustrajno zazivaju. Uz provjereno neuspješno političko kadroviranje nastavlja se i praksa dovođenja igrača kako bi se odobrovoljilo navijače pa tako dolazi Cernat, kupljeni su Jertec i Buljat za milijun eura (ozlijeđeni igrači Dinama) te su im dodijeljeni basnoslovni ugovori. Tvrtka Dalekovod sponzorira Klub s tri milijuna kuna, a sponzorima postaju i druge državne tvrtke. Pritom treba napomenuti da većina tih tvrtki nije zaboravila sponzorirati ni Dinamo.

U Splitu su u svibnju 2009. održani lokalni izbori, a Željko Kerum, poduzetnik – tajkun, postaje gradonačelnik Splita. (…) Kako je prvi čovjek grada tada ujedno i krojač sudbine Hajduka, navijači se obraćaju direktno njemu. I to Kodeksom.

Na sastanku održanom u njegovom trgovačkom centru Joker, Kerum je letimično pogledao Kodeks, simbolično ga zgužvao i ugurao u stražnji džep hlača. Simbolično je time pokazao što misli o točkama Kodeksa i svemu što se njima osigurava, a nedugo nakon toga dao je jasno do znanja kako će to izgledati u praksi i kako se Kodeks neće provoditi. Za predsjednika Kluba postavio je svoga prijatelja, vlasnika pekara Svaguša Bobis, poznatog kao splitskog kralja kruha – Joška Svagušu. Svaguša je u pekarskom biznisu bio od 1994. godine, a 2003. postao je vlasnik splitske tvrtke Bobis koja je tada bila u financijskim poteškoćama.

Val dobre energije koju je proizvela veličanstvena proslava stotoga rođendana nije dugo trajao i poslije nekoliko tjedana, nakon što Hajduk s Interom na Poljudu odigrava utakmicu bez pobjednika i golova, nezadovoljni navijači dolaze pred ulaz u Klub.

IZBORI JEDINA OPCIJA

Slučaj je htio da se u Klubu tada zatekne i gradonačelnik Željko Kerum koji počinje uviđati koliko su ljudi bijesni i razočarani onime što on radi od Hajduka. Burna situacija pred ulazom primirila se tek kada su u Klub pozvani predstavnici navijača na razgovor. Iz prostorija Hajduka izlaze s neočekivanom ponudom gradonačelnika – da imenuju Nadzorni odbor. Upravo tako kako ste pročitali, nije pogreška, gradonačelnik Kerum kaže: dajte imena onih koje želite kao nadzornike.

Nakon prvotnog čuđenja počinju razgovori. Dugo u noć razmatraju se opcije koje sada stoje kao otvorene mogućnosti. One se, mada zvuče kao jednostavno rješenje, u mnogome kose s onim idealima na kojima počiva dotad vođena borba i jedinim idealima na kojima navijači žele graditi svoju priču. Svi se slažu da ćemo, ako napišemo ikakva imena, postati isti kao oni. Izjednačit ćemo se s onima koji kadroviraju sebi slične i podobne. Uz to, kao i kroz „Dite puka“, ideja je Torcide da projekt ne bude isključiv i da u njemu ne žele samo navijače sa sjeverne tribine.

Što je onda rješenje? Od mnogih analiziranih ideja, ona koja se nameće jest da se iskoristi vrlo uspješna međunarodna praksa koja funkcionira u najvećim svjetskim klubovima (Real Madrid, Barcelona, Bayern München, Benfica, Borussia Dortmund i drugi) te da se izbor nadzornika Kluba prepusti navijačima. Kako je Hajduk dioničko društvo, prema Zakonu o trgovačkim društvima, dioničari na Glavnoj skupštini postavljaju Nadzorni odbor, a onda on nadzire rad Kluba i postavlja Upravu.

Odluka je pala pa će se tako navijači, umjesto s odabranim imenima, suočiti s gradonačelnikom Kerumom s tim prijedlogom.

Pregovori započinju u ponedjeljak. Na sastanak su išli tajnik Kluba navijača Torcida Stipe Lekić i Bojan Islamović. S druge strane bili su Petroslav Sapunar, predsjednik Nadzornog odbora Hajduka i zet gradonačelnika Keruma, Vinko Radovani, klupski odvjetnik i predsjednik Skupštine dioničara te Anđelka Visković, zamjenica gradonačelnika i predstavnica većinskog vlasnika Grada Splita. Tadašnji predsjednik Uprave Josip Grbić nije bio na sastanku, a ostalima je predstavljena ideja navijača što je izazvalo njihovo veliko čuđenje. Prije svega, začudila ih je pripremljenost predstavnika navijača za pregovaračkim stolom, argumenti i poznavanje tematike, a bili su iznenađeni i principijelnošću kojom su Lekić i Islamović, u ime navijača, ustrajali u odluci da su izbori za sve članove Nadzornog odbora jedina opcija i da u njima moraju sudjelovati svi navijači Hajduka.

Sastanak se odužio, a ekipa koja je čekala da predstavnici navijača jave kako je prošao počela se i brinuti. Mislili su čak da se dvojcu koji je krenuo na pregovore nešto dogodilo. No, priča je drugačija. Navijači su taj dan prvi put dobili priliku da na civiliziran i artikuliran način iznesu svoja stajališta te izraze godinama nakupljene frustracije uzrokovane kako potezima Kluba, tako i floskulama koje su vodstva Kluba sipala pred navijače. Pri tome, strahovali su da ne ugroze trud velikog broja ljudi i generacija koje su u ranijim periodima nosili borbu za veliki Hajduk kao i onih trenutno aktivnih koji su je nastavili. Htjeli su da to što je pokrenuto, na čemu su generacije i generacije navijača radile, dobije smisao, odnosno nekakav zaključak – model koji će navijačima vratiti Hajduka kakvog ga svi zamišljamo – poštenog, odgovornog, povezanog sa zajednicom i rezultatski uspješnog.

Oni pak s druge strane, prvi put su osjetili stvarnu snagu sinergije znanja i „ulice“ koja taj model može iznjedriti te da sebi nasuprot imaju idealiste koji neće odustati od Hajduka u kakvog vjeruju. (…)

HRABAR POTEZ

Navijačkoj se strani u tim pregovorima činilo kako je sve što traže zapravo zakonito i moralno, jednostavno normalno. Usprkos tome, put do dokazivanja da se traži nešto sasvim normalno bio je dug i mukotrpan i vodio je kroz šumu hrvatske birokracije u kojoj su se iza svakoga stabla skrivali oni koji nisu htjeli da Hajduk pokuša ići putem zakona i morala.

Nije stoga iznenađujuće da takvi pregovori iscrpljuju, pogotovo ako znamo da nasuprot birokratskom aparatu stoje obični navijači, ljudi s privatnim životima, obiteljima, poslovima i obavezama koji za svoju ideju rade volonterski. Na tren se moglo učiniti i da će sve zamrijeti.

No tada je zamjenici gradonačelnika Anđelki Visković poslana poruka da će opet „početi rat” iako ni sami navijači nisu u potpunosti bili sigurni postoji li snage za još akcija. Zamjenica gradonačelnika pokušala je njihov stav smiriti organiziravši sastanak sa širim krugom Torcide.

Na sastanak je došla sama u popodnevnim satima u prostorije Kluba navijača. To se ispostavilo kao loš pregovarački potez iako je su taj potez navijači smatrali hrabrim.

Ono što vjerojatno nije očekivala jest da će svi sudionici sastanka, lica koja dotad nije vidjela, imena koja nije čula, šira grupa ljudi, biti jednako upućena u sve ranije korake onih koje je dotad vidjela i slušala.

Svi su sve znali, u sve bili upućeni i baratali istim informacijama, argumentima i što je najvažnije, imali isti cilj. Nije se moglo primijetiti da su neki pojedinci istaknuti na tom sastanku. Ono što gospođa Visković vjerojatno tada nije znala je da upravo zato navijačka borba traje – cilj i ideal uvijek su isti, a kad se netko od borbe i umori, borba ne staje jer ne ovisi o pojedincu. (…) Prva sjednica Nadzornog odbora održana prvog dana djelovanja novog Nadzornog odbora počela je problemom. Šime Luketin optužen je za malverzacije u Credo banci i jedini moralni čin bio je da zamrzne svoju poziciju. Nesvakidašnji događaj za gradske nadzorne odbore, političare i cjelokupni hrvatski nogomet, ali dokaz da dolazi jedan drugačiji Hajduk. Nije želio dati ostavku jer bi time prejudicirao krivnju, ali je zamrznuo mandat i više nije sudjelovao u radu Nadzornog odbora.

PRVE NEVERE

Nakon izbora za Nadzorni odbor krajem 2011. godine svi volonteri uključeni u višemjesečni projekt držali su da je navijačka dionica odrađena. Smatrali su da će normalni, apolitični, stručni ljudi, cijenjeni u svojim strukama bez problema dovesti stvari u red i obuzdati propadanje Kluba, ali pokazat će se da su izazovi koji su stajali pred Klubom puno veći nego što je itko mogao zamisliti.

Prvi problem koji je pogodio Klub micanje je „zaštite” interesnih skupina koje su parazitirale na Hajduku, bilo oko mešetarenja igračima, bilo oko skrbi o mladim talentima. Oni žele Hajduk koji je zadužen i opterećen taman toliko da životari vječno, da navijačima tu i tamo podare kakvu dobru sezonu, ali dovoljno da mogu stegnuti obruč kad god zatreba. Nekada se obruč stezao tako da izvlače novce iz Kluba (puštanjem mladih igrača bez ugovora, uzimanjem postotka od prodaje,…), a nekada se politički obruč oko nogometa stezao političkim odlukama kao što je želja da Croatia bude politički projekt i ide u Ligu prvaka. U tom su trenutku svi mehanizmi kontrole koje su imali otpušteni što je značilo da stotine sudskih sporova uskoro postaju ovrhe, milijuni kuna dugova stižu na naplatu, a politički motivirani sponzori koji ulete kad zagusti zaobilazili su Klub u širokom luku.

Drugi problem na koji nitko nije računao bili su ljudi u Klubu, oko Kluba i općenito u društvu. Vrlo mlađahna demokracija, nepoznavanje osnova kapitalizma, veliki utjecaj države na ekonomiju i izrazita centraliziranost učinili su od priče kako Hajduk može opstati i biti samoodrživ – znanstvenu fantastiku. I danas zvuči nevjerojatno da su nekakvi entuzijasti s tribine vjerovali kako mogu oteti Klub političarima i njihovim jatacima, a da pritom u Klubu nitko nije vjerovao u snagu Hajduka, mogućnost profita od prodaje igrača, ali i ogromnog kapitala u navijačima koji članarinama, pretplatama i ostalim komercijalnim izvorima mogu osigurati stabilne prihode. U trenutku kad je projekt počinjao Hajduk je bio suočen sa stotinu milijuna kuna obveza, stotinu sudskih procesa, a plaća zaposlenicima kasnila je po nekoliko mjeseci. Danas, samo osam godina kasnije, Klub posluje s dobiti nekoliko sezona uzastopno, a plaće ne kasne i još su u međuvremenu i rasle. (…)

WELCOME MR. GLOVER

Ipak, put do pozitivne nule doveo je Marina Brbića i tadašnji Nadzorni odbor do nekoliko situacija u kojima se govorilo o prodaji Kluba. Naš Hajduk smatrao je kako se Klub treba stabilizirati i načiniti ga maksimalno funkcionalnim. Tada će javnost znati koliko Klub zarađuje, koliko troši i kakvi se rezultati mogu očekivati. Sve dok to nije tako, dok su dugovi veliki, likvidnost loša, a potencijal neiskorišten, investitor koji bi došao vjerojatno ne bi imao najbolje namjere i bio bi usmjeren na brigu za profit više nego na strateško i pametno ulaganje. Uostalom, svaki investitor ima interes, a vrlo je teško osigurati da taj interes bude usklađen s onim što bi jedan nogometni klub trebao imati: maksimalni sportski rezultat te profit koji se troši za rezultat i napredak. Investitor bi mogao izvlačiti dobit tako da prodaje igrača, a ne ulaže u nove ili birati loše suradnike. U tom svjetlu navijači su se pribojavali neprijateljskog preuzimanja Kluba. Prvi pokušaj bio je djelo Amerikanca Michaela Glovera i njegovih fantomskih investitora. Kmetovski mentalitet prisutan među našim građanima, a posebno određenih sportskih novinara, tih je dana dosegao najviše razine.

Glover je održao konferenciju za medije i najavio da su zainteresirani za Hajduka ne kazavši tko ga kupuje, za koliko novaca, što misle uložiti i raditi s njim. To je bilo sumnjivo, ali naslovnice su vrištale o budućnosti u Ligi prvaka bez ijednog čvrstog uporišta.

Ključna stvar bila je Gloverova želja da razgovara s Našim Hajdukom i Torcidom. I to odvojeno. Navijači su bili koordinirani. Prvi je dan na razgovor išao Naš Hajduk, drugi dan Torcida. Na sastanku s predstavnicima Našeg Hajduka bili su prisutni Michael Remo Glover, Sead Karaselimović i Darren Treasure.

Njihova vizija Hajduka bila je takva da će s njihovom novčanom injekcijom Hajduk prodisati, pa samim time prodavati igrače za više cijene s obzirom na to da mu mač stečaja neće visjeti nad glavom, da će obnoviti infrastrukturu i s njihovim znanjem ostvariti napredak i na sportskom planu. Poslovno jačanje Kluba vidjeli su kroz turneje po Americi na koje bi hrlili iseljenici i kroz koncerte svjetskih zvijezda poput Beyonce na obnovljenom Poljudu. Na pitanje tko čini „grupu investitora“, odgovora nije bilo. Na pitanje jesu li već radili neke projekte i koje, odgovorili su da jesu, ali da ne mogu reći koje.

Razgovor je tekao u ugodnoj atmosferi: vidjelo se da su očekivali rabijatne tipove, a ne četvorku koja postavlja suvisla pitanja na engleskom. Pri kraju razgovora Treasure je pitao koji je odnos Našeg Hajduka i Torcide, na što mu je odgovoreno da je, slikovito rečeno, Torcida IRA, a Naš Hajduk Sinn Fein. Britanac je na to vidljivo negodovao.

Srećom po projekt i Hajduk, i sam gradonačelnik Ivo Baldasar shvaća da bi mogao imati problema s Amerikancima. Posebno je sporna bila stavka ugovora o najmu stadiona gdje se Grad obvezuje na ulaganja u njega, a ni tada kao ni danas Grad se baš nije trudio investirati u Poljud.

Kako je tada ispalo, Amerikancima još trebalo platiti da kupe Hajduk i gradonačelniku postaje jasno da je ovaj projekt osuđen na propast. „Da sam to prihvatio, ne da bi me trebalo smijeniti, nego zatvoriti negdje drugo“, rekao je tada medijima. (…)

BEZ PODRŠKE KAPETANA

Iza navijača desetljeće je borbe: za spas Hajduka iz provalije stečaja, za Kodeks, za pošten klub, za izbore za Nadzorni odbor. Od pokreta koji kreće s tribina kroz bojkote i prosvjede, performanse i izraze otpora mraku i sili što se od devedesetih nadvija ne samo nad Hajduk nego i nad hrvatski nogomet, navijači izražavaju svoje stavove koristeći sva zakonita sredstva.

Od grupe pobunjenika, Naš Hajduk i Torcida postaju pokret čiji članovi barataju pravom, ekonomijom, razumiju zakone, čitaju političke poteze i, što je najvažnije, na svojoj koži i koži svoga Kluba konstantno osjećaju moć mašinerije nasuprot kojoj staju.

I u priči oko Zakona o sportu, navijači daju sve od sebe da poduzmu sve što je moguće, da upoznaju sve aktere, da razgovaraju i skreću pažnja. Sve se to radi volonterski, s puno emocije, osobnih žrtava, privatnih života na čekanju. Jesu se umorili? Poneki jesu. Neki su dali svoje i otišli kako bi ih zamijenili mlađi i spretniji. Neki su otišli da bi se odmorili i vratili. No, svih ovih godina bdjeli su nad svime što se zbiva i odgovarali kroz akcije.

Tako je bilo i kada je nezadovoljstvo stanjem u hrvatskom nogometu doseglo vrhunac izborom Ante Čačića za izbornika A reprezentacije u rujnu 2015. godine što je i Marija Stanića, kao istaknutog bivšeg Vatrenog, primoralo da HNS usporedi s grupom TNT, a sjedište HNS-a u Hiltonu s cvjećarnicom kao štabom u kojem Broj 1 diktira sve odluke.

Na tome sastanku trebao se s navijačima sastati i Luka Modrić, no on je od toga ipak odustao usprkos pozivima Srne tijekom samog trajanja razgovora s navijačima.

Srna je tada potvrdio navijačima kako su u pravu i kako se uskoro oprašta od reprezentacije te da će nakon toga napisati pismo u kojem će iznijeti svoju istinu. Međutim pismo, kao ni javni istup reprezentativaca, nikada nije ugledalo svjetlo dana.

Naš Hajduk i Torcida odlučili su zbog imidža kakav je tada imao u javnosti, pokušati kontaktirati Zvonimira Bobana. Zanimljivo je da su iz Hajduka obećali zvati Bobana, no on im se nije javljao na pozive.

Ivan Rilov, tadašnji tajnik Našeg Hajduka, početkom listopada stupa s njim u kontakt i prema njegovim riječima, taj prvi razgovor prolazi u ugodnom tonu. Tom prilikom Boban izražava razumijevanje za igrače koji se ne žele javno izjašnjavati o situaciji jer iz vlastitog iskustva zna što igranje za reprezentaciju njima znači. Za kraj dodaje kako će razmisliti o svemu i javiti se s povratnom informacijom.

Za očekivati je bilo da priča tu završava, ali Boban nakon nekoliko sati zove i kaže da se po njegovu mišljenju nema što čekati, da je vrijeme za organiziranje velikog i svehrvatskog prosvjeda svih nezadovoljnika te da ga se održi uskoro u Zagrebu.

Ponudio je pomoć u organizaciji prosvjeda i u logističkom smislu, ističući kako može pozvati i brojne druge poznate osobe iz svijeta nogometa. Jedini njegov uvjet bio je da se uključe sve navijačke skupine i da prosvjed nikako ne smije biti „Bobanov prosvjed“, premda mu nije problem javno ga podržati.

Takva Bobanova reakcija ohrabrila je predstavnike Našeg Hajduka i dala im potvrdu da njihovi stavovi nisu usamljeni te da je neosporno kako je hrvatskom nogometu potreban zaokret.

Stoga uz suglasnost Torcide iz Našeg Hajduka stupaju u kontakt s predstavnikom inicijative Zajedno za Dinamo (ZZD) Tomislavom Marinovićem, izlažu plan za organizaciju prosvjeda i obrazlažu potrebu da se svi uključe. Tomislav Marinović načelno je prepoznao važnost prosvjeda, ali je istovremeno iskazao i određenu skepsu s obzirom na stanje inicijative ZZD, ali i mentaliteta koji prevladava među zagrebačkim građanima. Rekao je i da će na tu temu razgovarati s predstavnicima BBB-a. Kako bi se uvjerili da je sve što je komunicirano istina, nalaze se s Bobanom i dobivaju potvrdu da je prosvjed zaista u planu.

Tomislav Marinović se nakon toga javlja i prenosi stav BBB-a da zbog navodne bojazni da je prosvjed ispolitiziran i straha da ih se ne proglasi „crvenima“ oni ne žele sudjelovati. (…)

DAN KAD JE PIVALA PJACA

Predstavljanje projekta otkupa mora biti nezaboravan događaj – oko toga su svi bili složni. Iza Torcide i Našeg Hajduka već su brojne javne akcije, konferencije, performansi i predstavljanja, ali ovo mora biti nešto posebno. Odlučeno je da će ovog puta mjesto održavanja biti Pjaca jer se radi o prostoru značajnom za povijest Splita, ali i simboličnom mjestu osnivanja Torcide. Ondje gdje je sve počelo, bit će napravljen i veliki korak prema ostvarenju navijačkih snova. Pjaca je i svojevrsni Split u malom, autentični prostor okružen povijesnim zgradama, trg gdje svaki kamen priča svoju priču, gdje i danas, modernizaciji usprkos, diše Split onakav kakav je i osnovao Hajduk. Upravo to, idealna je kulisa za povijesni događaj.

Užurbano se radi na pripremi, tehničkim detaljima i programu. Timovi volontera vode brigu o potrebnoj logistici, dok Torcida preuzima na sebe dio s transparentima i zastavama.

To je upravo i vrijeme kad Torcida prikuplja stare transparente i zastave pa je Pjacu ukrasio najstariji sačuvani transparent „Hajduk živi vječno“ iz 1982. godine koji je prvi put postavljen na utakmici između Hajduka i Bordeauxa. Taj je transparent, sada star već skoro četiri desetljeća za generacije navijača Hajduka, simbol Torcide kao vjernog suputnika Hajduka u danima sretnim i danima grubim pa je njegova uloga toga dana, osim dekorativna, i duboko simbolična i emotivna.

Ideja je bila da Pjacu „promatraju“ i igrački velikani Hajduka, to jest da s balkona koji uokviruju Pjacu ovaj važan korak navijača prate Beara, Bajdo, Matošić i Vukas.

Tako bi slavna povijest dotakla budućnost na najbolji mogući način i onako kako jedino Hajduk zna ispreplesti niti predaka i novih generacija.

Simpatične su zgode dočekale volontere zadužene da pokucaju na vrata tih stanova i objasne stanarima zbog čega žele ući. Jedna je gospođa iznijela svoj nepokolebljivi uvjet: „Ako ste na susjedinu ponistru stavili Franu Matošića, na moju u obzir dolaze samo Vukas ili Beara!“. Pjaca je taj dan odala počast i Žanu i Čabi.

Kao središnji dio događaja zamišljeno je javno potpisivanje ugovora. Dogovorene su glazbene točke te voditelj programa. Dan uoči velikog događaja sve je spremno. Osim neba, čini se. Večer prije kiša je neumoljivo padala. Pljusak pa opet pljusak. Činilo se da će sve pokvariti. Mnogima su još bile svježe uspomene s prve akcije učlanjivanja na dan utakmice s Barcelonom kada je nevrijeme odnijelo štand iz Marmontove na Rivu.

Volonteri noć provode pogleda uprta u nebo, uglavnom budni, a neki već u zoru dolaze na Pjacu.

Jutro donosi dan koji više nalikuje proljeću nego ranoj jeseni. Program protječe besprijekorno, a cijela Pjaca odjednom je trg emocija. Pun je razdraganih lica koji se nalaze pod budnim okom legendarnih igrača s okolnih zgrada. Sve što je prošlo proteklih godina, bilo je vrijedno tih trenutaka – svakome tko Hajduk živi.

U programu koji je prštao emocijama sudjelovala su vrtićka djeca kao jasna poruka da sve što se radi ostaje kao nasljeđe onima koji dolaze nakon nas, baš kao što smo mi Hajduk i sve za njega vezano dobili u baštinu od onih prije nas.

Mario Pašalić rado se odazvao pozivu da sudjeluje, kao i Luka Torcida čija pojava uvijek razgali srce i bez riječi govori kako je Hajduk u svojoj veličini spona između naših različitosti i jedino što je na kraju bitno jest – da ga volimo.

Pjacu su ispunili navijači, mlađi i stariji, a mnogi su doveli cijele obitelji i cijeli je događaj imao notu bezvremenske svečanosti.

Potpisi na ugovor kojim Naš Hajduk postaje vlasnik 24,53 posto dionica kluba stavljeni su uz pljesak i pjesmu. Slijede konfete i dimne, bakljada i pjesma.

Sutrašnja naslovnica Slobodne Dalmacije na cijeloj je naslovnici imala fotografiju s Pjace i ono što su sada navijači s ponosom mogli reći – Naš je Hajduk!