Kao što su nas seksualni konzervativci upozoravali, čim dozvoliš pojavu jedne gole osobe, druga (obično suprotnog spola) ubrzo će joj se pridružiti što će neminovno dovesti do nevolje. Počevši s (iako tentativnom) pobjedom golotinje na filmu, posljednje je desetljeće prvi put potaklo mogućnost seksualno eksplicitnog filma kao masovnog fenomena. Iako je ranije bilo ograničeno samo na bordele, mušku zabavu i ilegalne izložbe, javno predstavljanje seksa danas je moguće zbog niza sudskih presuda u Skandinaviji i Americi.

Starinsko viđenje seksa bilo je jasno i konzistentno. Cenzori, u svojoj stalnoj brizi za našu moralnu dobrobit, uvijek su se borili s ovom tvrdoglavom temom, no smjernice su bile relativno samorazumljive. U tipičnoj, ujedno i slavnoj presudi jedan je američki sudac proglasio opscenim Vrtuljak (La Ronda) (temeljen na Schnitzlerovoj drami) Maxa Ophulsa iz sljedećih razloga:

Da se radi o filmu koji povlađuje najnižim ljudskim emocijama, te je plodno tlo za senzualnost, izopačenost, razuzdanost i seksualni nemoral uopće se ne može sumnjati. Da ti poroci predstavljaju „jasnu i prisutnu opasnost“ društvenom tkivu je očito.

Kao i uvijek, osnovni je porok bio sam spolni nagon (u citatu kodiran kao „senzualnost“); on predstavlja „najniže“ emocije i dovodi do izopačenosti, razuzdanosti i nemorala.

Isto tako, manjina u Američkom predsjedničkom povjerenstvu za opscenost iz 1967. godine koja je zagovarala cenzuru jasno je navela svoje temeljne ciljeve u izdvojenom mišljenju priloženom uz službeno izvješće (koje je neočekivano bilo protiv cenzure):

Očite moralne karakteristike koje se moraju zaštiti su čednost, skromnost, umjerenost i požrtvovna ljubav. Očita zla koja se moraju suzbijati su požuda, neumjerenost, preljub, incest, homoseksualnost, bestijalnost, masturbacija i blud.

I opet je osnovno zlo spolni nagon iz kojeg proizlaze svi ostali poroci. To je značajna reformulacija kalvinističke ideologije prema kojoj je čednost tako izravno suprotstavljena požudi, skromnost neumjerenosti, umjerenost bludu, a o bestijalnosti, masturbaciji i incestu da i ne govorimo.

„Izazovnost“ – ta vječna žudnja ljudskog roda –bête noire je svih cenzora. Poticanje požude smatra se zlim, stoga se u zakonima ni ne razmatra opravdanje njezine zabrane; ona je bogomdana.

Presuda američkog suda kojom se zabranjuju Ljubavnici (Les Amants) Louisa Mallea vrlo precizno navodi razloge zabrane (a nesvjesno i vlastite reakcije): „U mučnom i sve intenzivnijem tempu seksualni apetit jača te se intenzivno stimuliraju pohotne misli i bludne žudnje.“ Svjedočanstvo je dugotrajne moći atavističkog tabua da se ono što je vjerojatno emocija za kojom najviše čeznemo – buđenje spolne želje – univerzalno proskribira kao zlo.

No izazovnost – čak i ako priznamo da je zla – čini se posebno neprimjerenom za pravnu regulaciju. Naime, ispostavilo se da se ono što čini izazovnost razlikuje među ljudima koji idu crkvu, sadomazohistima, diplomantima, različitim dobnim skupinama, spolovima i klasama. Zapravo, čini se da se razlikuje i kod osobe same, ovisno o njezinom stanju svijesti. Prema presudi jednog američkog suca:

Ako muškarac čita opscenu knjigu kad nije u stanju uzbuđenosti, zijevat će nad njom. Ako čita Zakon o založnom pravu građevinskih radnika dok je uzbuđen, između njega i tog teksta pojavit će se stvari kojima tamo nije mjesto.

A studija C.V. Ramseyja o izvorima erotskih podražaja kod dvjesto devetnaestogodišnjih dječaka zaključila je da oni uključuju (među ostalim!) brze vožnje liftom, sjedenje na nastavi, nagle promjene u okolišu, kazne, strah, pronalazak novca – te slušanje državne himne.

Stoga se čini da je nemoguće primjereno definirati pojam „opscenost“; to je, kaže Randal (stručnjak za to područje), najuobičajeniji i najneuhvatljiviji koncept u pravu i društvenom životu. Američko povjerenstvo za opscenost na svoje je iznenađenje ustanovilo da „nijedan od federalnih zakona koji zabranjuju ‘opsceni’ materijal nije definirao taj pojam.“ Američki odvjetnik za građanska prava Charles Rembar u svojoj je knjizi The End of Obscenity (Kraj opscenosti) ne tako duhovito objavio da se opscenost „obično definira kao razvratnost, razvratnost kao pohota, pohota kao razuzdanost, a razuzdanost kao požuda.“

Iako se danas doživljava kao tajna zamjena za „seksualni tabu“, „opscenost“ ima iste izvore u mitu i religiji. One koji je doživljavaju „vječnom“ šokirat će spoznaja da ona kao krivično djelu u angloameričkom pravu postoji tek stotinu i pedeset godina, te da su se zakoni protiv opscenosti u početku odnosili na protuvjerski materijal (sa seksualnim referencama). Današnje je zakone stvorila tek institucionalizirana religija i njezin puritanistički etos.

Prije 1958. godine kada su se erotski časopisi još uvijek smatrali opscenima u Americi, jedan je okružni sud ponudio svoju spektakularnu definiciju opscenosti. Proglašavajući (nakon pomnog proučavanja) fotografiju u časopisu Sunshine and Health „opscenom“ naveo je:

Žena ima velike slonovske grudi koje joj vise od ramena do pasa. Izuzetno su velike. Bedra su predebela. Stoji u snijegu u kaljačama. No dio koji je uvredljiv, opscen, nemoralan i vulgaran je prikaz stidnog područja. Dlake joj se protežu na van gotovo do kosti kuka.

I dok se zaključak čini nejasnim – čine li stidne dlake fotografiju opscenom ili činjenica da se protežu do kosti kuka? – ne možete se oteti utisku da su slonovske grudi, debela bedra te, zadnje ali ne manje važno, kaljače dodatni čimbenici u ovoj sudskoj presudi. I dok su u Americi, u nekom razdoblju, čak i djelomičnu golotinju i blago sugestivne položaje parova proglašavali opscenima, nedavno smo svjedočili smanjivanju opsega termina „tvrdi“ seks (stvarni spolni odnos pri čemu kamera naglašava, umjesto da izbjegava genitalije i njihovu interakciju).

Jedan od osnovnih udžbenika o filmskoj cenzuri u Americi jasno navodi da „pravna regulacija pornografskih filmova iz 1920-ih, naravno, ostaje izvan opsega ovog istraživanja. Takav materijal je evidentno pornografski i nikad se ne pokazuje u javnosti. Naravno, ovi se filmovi ne mogu cenzurirati.“ To je bilo 1966. godine. Četiri godine kasnije, pornografski filmovi su javno prikazivani širom Amerike.

Komercijalna motivacija iza takvih prikazivanja – danas sve češćih i po visokim cijenama u preko dvjesto kinematografa širom Amerike – je očita. Ipak nemoguće je zanemariti ideološki okvir koji daju seksualni reformatori.

Slobodarsko viđenje opscenosti, pornografije i seksa snažno je izrazio francuski seksolog René Guyona u svojoj Etici spolnih činova (Les Études d’éthique sexuelle):

Konvencija prema kojoj su spolni organi sramotni nije razumski, logički ni fiziološki utemeljena; bilo je jednako moguće i jednako smiješno nos, jezik ili čin gutanja smatrati sramotnim.

Činovi koji prate seksualno zadovoljstvo nalaze svoje jedino i dostatno opravdanje u zadovoljstvu koje donose; seksualno zadovoljstvo je stoga jednako prihvatljivo kao i bilo koje drugo prirodno zadovoljstvo, a njegovo prakticiranje, u kojem god obliku tko želi, nema ništa s moralom, vrlinom i dostojanstvom bilo kojeg spola.

Svi imaju pravo prakticirati potpuno slobodno ono što preferiraju u seksu, sve dok nisu nasilni i ne varaju druge; pravo na seksualno zadovoljstvo jednako je neotuđivo kao i pravo na jelo.

Najsenzacionalnija podrška slobodarskim tendencijama neočekivano je došla u obliku izvješća Američkog predsjedničkog povjerenstva za opscenost 1970. godine. To opsežno, dobro dokumentirano i dobro istraženo izvješće na sto pedeset i šest stranica bilo je rezultat studije koju je Kongres inicirao i za koju je izdvojio dva milijuna dolara ne bi li pokrila definicije, učinke, opseg, postojećeg i predloženog zakonodavstva za kontrolu pornografije i opscenosti. Povjerenstvo je u potpunosti bilo sastavljeno od članova establišmenta: bili su to vodeći suci, učitelji i profesori, znanstvenici, odvjetnici, psihijatri i svećenici.

Njihovi zaključci, otjelovljeni u tom povijesnom dokumentu, bili su u suprotnosti sa svim popularnim stereotipima o pornografiji. Bilo je to još značajnije u svjetlu činjenice da je povjerenstvo, zbog nedostatka dostatnih eksperimentalnih dokaza iniciralo pažljive studije, testove i istraživanja kako bi došlo do vlastitih zaključaka.

Potpuno neočekivano izvješće je pozivalo na ukidanje svih zakona protiv prikazivanja i prodavanja seksualno eksplicitnih filmova, knjiga i drugog materijala odraslima koji su u stanju dati pristanak. (Termin „seksualno eksplicitno“ je odabran da se izbjegne pogrdni termin „pornografija“.)

Proglašavajući da je „izuzetno besmisleno pokušati zakonski regulirati individualne moralne vrijednosti i standarde“, preporuke su se temeljile na detaljnim nalazima koji su dokazivali da seksualno eksplicitni materijal ne uzrokuje kriminal, maloljetnu delinkvenciju, antisocijalno ponašanje, poremećaje ličnosti te spolne i druge devijacije. Povjerenstvo je navelo da je istraživanje psihijatara, psihologa, seksualnih pedagoga, socijalnih radnika i savjetnika na nacionalnoj razini pokazalo da velika većina vjeruje da seksualni materijali nemaju štetne učinke ni na odrasle, ni na adolescente.

Podršku slobodarskim tendencijama prikazivanja eksplicitnog seksa na filmu dalo je Američko predsjedničko povjerenstvo za opscenost u izvješću iz 1970.

Povjerenstvo jest zaključilo da izlaganje erotskim podražajima dovodi do seksualne uzbuđenosti većine muškaraca i žena (pri čemu žene nisu manje uzbuđene od muškaraca), te da se, što nije iznenađujuće, mladi oba spola (posebice ako su visokoobrazovani, vjerski neaktivni i seksualno iskusni) lakše uzbude. Ovo uzbuđenje dovodi do privremenog povećanja masturbacije ili snošaja za neke, odnosno privremenog smanjenja navedenog kod drugih (!), te da kod većine nema promjena u ponašanju.

Nije ustanovljeno da su ustaljeni obrasci seksualnog ponašanja bitno promijenjeni po izlaganju erotici, iako su se privremeno mogli aktivirati obrasci koji su ranije postojali: što je drugi način da se kaže da se ne postaje sadomazohist, homoseksualac ili silovatelj gledanjem ili čitanjem.

Značajan broj bračnih parova prijavilo je bolju ili ugodniju bračnu komunikaciju, pojačani osjećaj ljubavi i bliskosti, pojačanu spremnost na razgovor o pitanjima seksa i na eksperimentiranje te veću toleranciju na seksualne aktivnosti drugih ljudi.

I najvažnije, nije pronađena nikakva povezanost sa seksualnim zločinima. Zapravo, ustanovljeno je da su seksualni prijestupnici u adolescentskoj dobi imali manju izloženost erotici od ostalih odraslih ljudi, manje seksualnog iskustva i represivniju, seksualno uskraćeniju okolinu.

Zaključci Povjerenstva bili su vrlo specifični:

Povjerenstvo preporuča da se ukinu federalni, državni i lokalni zakoni koji zabranjuju prodaju, prikazivanje i distribuciju seksualnog materijala odraslima koji mogu dati privolu.

Zakonsko propisivanje moralnih odabira može pojedince lišiti odgovornosti za osobne odluke što je ključno za formiranje istinskih moralnih standarda. Takva zakonska regulacija također bi imala tendenciju uspostavljanja službene moralne ortodoksije koja je u suprotnosti s temeljnim ustavnim tradicijama.

Iako ne postoji konačan dokaz Povjerenstvo preporuča da se, zbog nedovoljne istraženosti, djeca ne izlažu slikovnoj erotici (izuzev ako to čine roditelji); preporuka se svakih šest godina mora iznova razmatrati zbog toga što se standardi mijenjaju.

Povjerenstvo ne vjeruje da postoji dostatno društveno opravdanje za zadržavanje ili provođenje šire legislative koja zabranjuje distribuciju seksualnog materijala odraslima kod obostrane suglasnosti.

Zanimljivo je da je izvješće Povjerenstva (iako potvrđeno u europskim studijama o seksu) predsjednik Nixon odmah osudio te „kategorički odbio njegove moralno iskvarene zaključke“ obećavši da će se za njegove administracije „pornografiju koja može pokvariti i otrovati izvor američke i zapadnjačke kulture i civilizacije“ kontrolirati, ako ne i eliminirati. Prvi veliki korak napravljen je s iznenađujućom presudom Nixonova Vrhovnog suda u lipnju 1973. godine koja je značajno proširila koncept opscenosti te po prvi put njezinu definiciju prepustila „lokalnim zajednicama“; tako je film mogao biti proglašen opscenim u Uti, ali ne i u New Yorku. Posljedice su nastupile odmah; mnoštvo sudskih tužbi, hirovite policijske akcije te, što je još zlokobnije, samocenzura koja je krojila djela na najmanje uvredljiv zajednički nazivnik. Eksplicitni seksualni materijal ne samo da nije eliminiran, nego je još jednom protjeran u ilegalu što je dovelo do rasta cijena i prodora kriminala. No potpuni povratak starom puritanizmu više nije bio moguć.

Primarno zbog novih vrijednosnih sustava mladih i kontrakulture. U svojoj klasičnoj studiji kontrakulture Jeff Nuttal daje osam osnovnih načela koja utjelovljuju njezine vrijednosti; posljednje je poziv na… potpuno i konačno uklanjanje paulinske laži ugrađene u kršćanske konvencije, a to je da ljudi ne seru, ne pišaju i ne jebu se. Uspostaviti zajedničku javnu predodžbu ljudskog bića bez licemjerja ili laži, te ponovno uvesti osjećaj zdravlja i ljepote u odnosu na genitalije i šupak.

Preneseno u područje umjetnosti, nova sloboda za sobom povlači zahtjev za erotikom kao pozitivnim dobrom i objašnjava zašto je međunarodni (posebno američki) supkulturni i avangardni film, u filmu za filmom, djelovao kao njezin pionir i katalist:

Djelomično kao rezultat prohibicije, umjetnost koja se bavi temom seksualnog zadovoljstva, kojeg se sjećamo, kojeg očekujemo, odnosno kojeg zamišljamo, vjerojatno je jedina tematska umjetnost za koju bi, kad bi bila dostupna, danas postojala stalna i generalna potreba u našem društvu – dovoljno široka da napravi nezamislivo i ponovno izgradi kontakt između umjetnika i šire publike. Zbog ranije potpune supresije, nagla seksualna permisivnost na filmu zaista je sa sobom donijela brzu eskalaciju s laganog na „tvrdi“ seks, te tako gotovo da uopće nije ostavila prostor za razvoj pravog erotskog filma. Tvrdu pornografiju nikako se ne može optužiti za suptilnost, liriku, erotsku napetost, odnosno ono što Kronhauseni primjereno nazivaju „erotskim realizmom“ koji je suprotan „fantaziji o ispunjavanju želja što je definicija tvrde pornografije.

“ Ovo „preskočeno“ poglavlje će se, bez sumnje, razviti u budućnosti koja će opuštenije razmišljati o seksu; zaista, dodajući dimenziju osjećaja i erotske napetosti onoj fiziološkog nagona rezultat će, temeljen u moći provokacije te vrste filma, biti puno subverzivniji od današnje tvrde pornografije. (I Ja sam znatiželjna-Žuto/Jag ar nyfiken – Gul i Posljednji tango u Parizu/L’ultimo tango a Parigi pokazatelji su stvari koje dolaze, jednako kao i erotski filmovi napravljeni iz ženskog gledišta.) To (zajedno s ulaskom redateljica u ovo područje) doprinosi eliminaciji neupitno „seksističkih“ (jer su orijentirani na muškarce) aspekata današnje tvrde pornografije.

Pokoravanje posljednjeg vizualnog tabua – realističnog, poetskog, odnosno lirskog prikaza spolnog čina – bez sumnje je cilj subverzivnih umjetnika današnjice.

Već su uspjeli prikazati orgazam. Ta „slatka smrt“ posebno prijeti svemu buržoaskom i prekritičnom; jer je remetilačka i anarhična – možda još jedino ekstatično iskustvo koje nam je ostalo – trenutak potpune predaje kroz rastakanje u voljenu osobu, a time i u svijet. Takvo uništenje svih logičnih i građanskih veza opasna je naslada koja se u najboljem slučaju može samo tolerirati, a definitivno se ne može slobodno prikazivati u javnosti. No čak i u smislu spolnog čina film je prešao veliki put od ljubavnih scena s diskretnim insertom na zalazak sunca ili kasnijeg, „odvažnijeg“ korištenja grmlja koje se mahnito njiše, cvijeća koje se povija pod naletima vjetra i vode koja naglo izbija. Počevši s golotinjom, potom kretnjom, zvukom i dugim kadrovima snošaja film „nesigurno“ napreduje prema dokumentarnom prikazu spolnog čina u svim svojim oblicima. Trenutno (i ne nužno trajno) se čini da je ovaj razvoj događaja ograničen na Ameriku, Skandinaviju i dio Zapadne Europe. U tvrdim pornografskim filmovima koji se danas pokazuju publici u tim zemljama dozvoljen je čak i penis u erekciji – cenzorima najopasnija slika u cijelom univerzumu – i njegove kombinacije sa ženskim organom tijekom snošaja. Sve veća najezda takvih slika (i njihova senzacionalna gledanost) pokazatelj su da možda neće biti moguće vratiti se na ranije norme bez nametanja totalitarističkih kontrola. Uzimajući u obzir postojeće tendencije i to je sasvim moguće.

Ako u današnjem erotskom filmu dominira „pornografski“ element, to je stoga što se on producira u kontekstu društva čiju seksualnost karakterizira represija. Veliki financijski uspjeh tvrde pornografije ne može se objasniti ni na koji drugi način. Pa ipak, čak i na tom tržištu, bilo je značajnih pokušaja u smjeru erotskog filma koji su kombinirali necenzurirani realizam s nježnošću, humorom, nezgodama i neizbježnim neerotskim sastavnicama svakog stvarnog čina ljudske ljubavi.