nijemci su sa sustavnim iskopavanjem grobišta u Katynskoj šumi počeli u travnju 1943.

Na samom početku ljeta 1941., tek nešto više od godine dana otkako su ubijeni poljski zarobljenici, dotadašnji totalitarni saveznici postali su njemačkim napadom na Sovjetski Savez ogorčeni neprijatelji. Prvi dani i mjeseci novoga ratnoga sukoba protjecali su u tri- jumfu njemačkoga Blitzkriega, a golema sovjetska područja i milijuni sovjetskih vojnika padali su u njemačke ruke kao kule od karata.

Već u kolovozu 1941. zagospodarile su njemačke snage i područjem Smolenska, pa i Katynskom šumom. Iako su njemačke snage iskoristile zatečene zgrade NKVD-a za smještaj vlastitih snaga, tajna grobova poljskih zarobljenika još je neko vrijeme ostala neotkrivena. U to je doba doduše jedan sovjetski zarobljenik progovorio o ubojstvu poljskih časnika, no nisu mu povjerovali s obzirom na to da im njihovi grobovi nisu tada bili poznati.

VOJSKA DUHOVA – POTRAGA ZA NESTALIM POLJSKIM ČASNICIMA I DOČASNICIMA OD NAPADA TREĆEGA REICHA NA SSSR

Klupko se naposljetku počelo odmotavati u ljeto 1942., no već je i prije postavljano pitanje gdje su nestale tisuće poljskih časnika i dočasnika koji su trebali činiti stožer časničkoga i dočasničkoga zbora obnovljene poljske vojske. Njemačkim napadom na SSSR i uspostavom savezništva prve zemlje komunizma s Velikom Britanijom, koja je tada na zapadu i jugu sama odolijevala osovinskim napadima, postavilo se pitanje uspostave savezništva između pokorene Poljske i Sovjeta. Poljska izbjeglička vlada u Londonu raspolagala je brojem od oko dva milijuna Poljaka u SSSR-u koje su 1939. odvele sovjetske vlasti, a znala je i za brojne poljske ratne zarobljenike za koje se pretpostavljalo da su još uvijek u sovjetskim zarobljeničkim logorima. U novim se uvjetima tražila zajednička borba protiv Osovine, prvenstveno protiv njemačkoga ratnoga stroja koji je u to doba po jednički napredovao na svim bojištima, od sovjetskih prostranstava do afričke pustinje.

Nije zbog toga neobično što je nedugo po otpočinjanju operacije Barbarossa poljska izbjeglička vlada uz britansko posredovanje počela pregovore sa Sovjetima. Britancima je u tom trenutku obnova poljsko-sovjetskih odnosa bila od iznimne važnosti, a temeljni je problem bilo pitanje u kojoj je mjeri bilo moguće preokrenuti odredbe njemačko-sovjetskoga sporazuma iz 1939. bez ugrožavanja anglo-sovjetskoga savezništva.

Prigodom susreta Sikorskoga i Staljina 2. prosinca 1941., sovjetski je vođa lagao da su ‘svi Poljaci koji su bili zatvoreni pušteni na temelju amnestije, a dio je otišao u Mandžuriju’

U sovjetsko-poljskim pregovorima koji su počeli početkom srpnja 1941. predsjednik poljske vlade general Władysław Sikorski inzistirao je na oslobađanju svih zatočenih Poljaka te na obnovi Poljske vojske: „Posebna Poljska vojska trebala bi biti oblikovana kao jedinica na sovjetskom području ili bi trebala biti prevezena negdje drugdje ako bi to bilo poželjno. Točan status Poljske vojske bio bi sličan statusu Poljske vojske u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Naposljetku su 30. srpnja 1941. Sikorski i sovjetski veleposlanik u Londonu Ivan Majski u prisutnosti predsjednika britanske vlade Winstona Churchilla i britanskoga ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena potpisali sporazum kojim su ne samo dogovoreni obnova diplomatskih odnosa nego i ono što je poljska strana tražila u vezi s Poljacima zatočenim u SSSR-u. U točki 4. uz privolu sovjetske strane i na području SSSR-a predviđeno je oblikovanje Poljske vojske na području SSSR-a, čijega bi zapovjednika imenovala poljska vlada u sporazumu sa sovjetskom vladom.

Uz to je u tajnom protokolu uz Sporazum predviđeno da po obnovi diplomatskih odnosa sovjetska vlada podijeli amnestiju svim poljskim građanima koji bi u tom trenutku bili lišeni slobode na području SSSR-a, bilo da je riječ o ratnim zarobljenicima ili su izgubili slobodu zbog nekoga drugoga razloga.

U tom se trenutku moglo činiti da su obnova Poljske vojske i oslobođenje svih poljskih građana tek pitanje vremena pa su poljski predstavnici odmah počeli raditi na ispunjenju tih točaka Sporazuma. Dana 12. kolovoza 1941. Sovjeti su objavili odredbu (ukaz) o pomilovanju da bi početkom rujna u Moskvu došao i novi poljski veleposlanik Stanislaw Kot.Na tom se stvarno i počelo raditi pa je i novoimenovani zapovjednik obnovljene Poljske vojske general Władysław Anders prvo morao biti oslobođen zatočeništva u zloglasnom zatvoru NKVD-a Lubijanka u središtu Moskve. Već u prvim doticajima sa Sovjetima postavljeno je pitanje časnika obnovljene vojske. Tako je 16. kolovoza 1941. pomoćnik načelnika sovjetskoga glavnoga stožera Andersu priopćio kako je u tom trenutku na raspolaganju bilo svega 21 000 poljskih vojnika, među njima tek 1000 časnika, na što je ovaj postavio pitanje o više od 15 000 časnika i dočasnika iz Kozelska, Starobelska i Ostaškova. Anders nije tada želio raditi dodatni pritisak na Sovjete, pitanje časnika i dočasnika iz tih triju logora i dalje je ostalo visjeti u zraku.

Iako tada nije izričito postavljeno pitanje o časnicima i dočasnicima koji su bili u tim trima logorima, ipak se o onima za koje je poljska strana još uvijek vjerovala da su zatočeni u logorima razgovaralo prigodom susreta generala Sikorskoga i Staljina 2. prosinca 1941. Sikorski, kojega su pratili general Anders i veleposlanik Kot, istaknuo je tada kako su mnogi Poljaci „još uvijek u zatvorima i logorima, u kojima gube snagu i zdravlje umjesto da služe zajedničkoj stvari. Sikorski i poljski veleposlanik ne mogu pokazati točne popise tih pojedinaca, ali glavari koncentracijskih logora posjeduju te popise.

Drug Staljin odgovara kako su svi Poljaci koji su bili zatvoreni pušteni na temelju amnestije. Nekoliko ih je možda pobjeglo negdje prije oslobođenja, primjerice u Mandžuriju. Ja bih želio, rekao je drug Staljin, neka gospodin Sikorski uživa puno povjerenje da nemamo namjeru zadržati ni jednog Poljaka. Pustili smo ih sve, (…).” Staljinov cinični odgovor o mogućem bijegu u Mandžuriju bio je sve što su poljski predstavnici dobili od Sovjeta, koji su dobro znali kakva je bila sudbina zarobljenika iz triju logora.

Pokolj u Katynskoj šumi bio je dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, po zapovijedi najužeg sovjetskog rukovodstva ubijeno oko 22.000 Poljaka

Poljski predstavnici nisu ipak odustajali od potrage za nestalim časnicima, pa je slikar i povjerenik poljskoga Odbora skrbi Jozef Czapski u mjestu Buzuluk nazočio „susretu Sikorskog, Andersa i zamjenika Ministarstva vanjskih poslova SSSR-a Andreja Višinskog. Nisu dobili odgovor na pitanje što se dogodilo sa zarobljenim časnicima. Tijekom tog sastanka general Anders je opunomoćio Czapskog za rješavanje pitanja zatočenih u Kozjelsku, Ostaškovu i Starobjelsku. Pokušavao je doći do vrhovnih vlasti SSSR-a, što je bilo vrlo teško jer je sovjetska vlada bila napustila Moskvu zbog bojazni od njemačkog prodora. Tako je lutao po različitim mjestima (Kujbiševu, Čkalovu) pokušavajući naći Beriju, kao i druge visoke službenike NKVD-a, primjerice, Leonida Reichmana ili pak maršala Žukova. Na kraju je Czapski uspio stići do Moskve, zajedno sa britanskom vojnom misijom. Sreo je Reichmana, koji mu je odmah odgovorio da ne zna za sudbinu časnika. Czapski je shvatio da se radilo jedino o pokušaju da ga se omete. Još prije polaska u Moskvu, kako je priznao, posumnjao je da su Sovjeti mogli ubiti dvadeset tisuća ljudi.”

Iako je Poljska vojska od nekoliko desetaka tisuća vojnika u SSSR-u naposljetku ustrojena, a kasnije iz te zemlje prebačena na Bliski istok gdje se je pridružila britanskim snagama, ipak je pitanje nestalih časnika i dočasnika bilo jedno od pitanja koja su i dalje opterećivala poljsko-sovjetske odnose.

KLUPKO SE ODMOTAVA – KAKO JE DOŠLO DO NJEMAČKOGA OTKRIĆA MRTVAČKE ŠUME KOD KATYNA

Istodobno su ubijeni poljski časnici i dočasnici i dalje ležali u prikrivenim grobnicama, a do kraja 1941. one u Katynu i Harkovu našle su se na sovjetskim područjima koje su na dulje vrijeme zauzele njemačke snage.

Spomenuto je kako su Nijemci u kompleksu NKVD-a na Kozjoj gori kod Katyna smjestili svoje snage, no trebalo je proći dosta vremena dok su doznali za tajnu Katynske šume. Na tom je području bila smještena 537. dojavnička pukovnija skupine vojska (Heeresgruppe-Nachrichten-Regiment 537), kojoj je od listopada 1941. zapovijedao pukovnik Friedrich Ahrens. To je s obzirom na njezinu svrhu bila manja postrojba od nekoliko desetaka ljudi, a dio njih zajedno sa zapovjednikom bio je smješten u spomenutom malom dvorcu iznad rijeke Dnjepar. Njemačke su snage na tom području imale i pomoćne radnike, među kojima je bilo i poljskih radnika.

Stanovnik Kozje gore Parfeon Kiseljev u travnju 1943. posvjedočio je kako su u ljeto 1942. poljski radnici koji su bili uposleni pri jednoj njemačkoj postrojbi u Gnezdovu došli do njega te su ga zamolili da im pokaže mjesto gdje leže njihovi zemljaci koje je ustrijelio NKVD. Oni su ga zamolili da im da motiku i lopatu da bi se nakon jednoga sata vratili psujući NKVD i „objasnili da su pronašli tijela na jednom od brda. Kao vanjski su znakstavili dva križa od breze, koji su i danas tu.”

Nijemci su također vidjeli grobne humke, pa i križeve, no nisu im pridali neko posebno značenje. Pukovnik Ahrens pred odborom Kongresa SAD 1952. godine progovorio je o glasinama o ubijanjima, no mislilo se kako se to odnosi na likvidacije koje je neki sovjetski komesar počinio još 1920. godine. Usto on glasinama nije pridavao preveliku pozornost jer je imao prigode posjetiti i zatvor NKVD-a u Smolensku, pa je vjerovao da su likvidacije počinjene ondje. On je u Katynu, odnosno u dvorcu ponad Dnjepra, uz dulje i kraće prekide proveo razdoblje od preuzimanja zapovjedništva pukovnije do travnja 1943. Nijemcima, odnosno Ahrensu, ni humci ni križevi, od kojih su neki bili nedaleko od spomenuta dvorca, nisu bili neobični zbog toga što su na tom području vođene teške borbe u kojima je bilo poginulih te se vjerovalo kako je bila riječ o humcima vojnika poginulih u borbama njemačkih i sovjetskih snaga.

U istom je svjedočenju Ahrens istaknuo kako su mu negdje potkraj veljače ili početkom ožujka 1943. donesene ljudske kosti za koje je pretpostavio „da su pripadale nekim ljudima koji su pali u akciji, a ja sam obavijestio časnika zaduženog za ratne grobove da bi to trebao pogledati. Pronalaženje takvih grobova nije bilo ništa neobično pa se to nije posebno spominjalo i nitko se zbog toga nije zabrinuo.” Ahrens je na istom mjestu izjavio kako su kosti pronađene potkraj siječnja ili početkom veljače 1943., kada ih je iz grobova otkopao vuk, a njemu su donesene neka četiri tjedna kasnije.

Spomenuti tajnik njemačke tajne vojne policije Ludwig Voß u travnju 1943. posvjedočio je kako su početkom „veljače 1943. godine prvi put došle poruke iz okolnih sela, prema kojima bi se u Katynskoj šumi – cesta Smolensk/Vitebsk između Gnezdova i Katyna – trebale nalaziti masovne grobnice ubijenih poljskih časnika iz godine 1940.” Naime, dokumenti njemačke tajne vojne policije daju naslutiti kako su tijekom veljače glasine o nalazu vuka kolale po Gnezdovu, što je potaknulo „glasine o poljskim grobovima u šumi. Seljaci su vidjeli da su Sovjeti od početka travnja do sredine svibnja 1940. na željezničkom kolosijeku u Gnezdovu istovarili stotine poljskih časnika. Muškarci su tada bili odvezeni u posebnim crnim kombijima u šumu, gdje su mještani pretpostavljali da su pogubljeni. (…)” Usto je u jednom listu na ruskom jeziku koji su Nijemci izdavali u Smolensku u siječnju 1943. objavljen članak u kojem je spomenuto kako se još uvijek ne zna za nekoliko tisuća poljskih časnika koje su Sovjeti zarobili 1939. godine. Netko je u selu to „iznio njemačkim vlastima krajem veljače. U to je vrijeme Kiseljev ponovno vodio potragu u šumi. Križ od breze, koji su poljski radnici ostavili godinu prije, otkriven je i na tom mjestu je napravljeno probno iskopavanje. Gotovo odmah je pronađeno tijelo poljskog časnika. Vojna policija je zatim naredila da se grob ponovno pokrije, odgodivši daljnje iskapanje dok se cjelovito izvješće ne dostavi u stožer Skupine vojski Središte.”

ISKOPAVANJA MASOVNIH GROBNICA U KATYNSKOJ ŠUMI

Do toga je došlo dosta brzo, i to nakon što je odmrzavanje terena potkraj ožujka 1943. omogućilo početak sustavnih iskopavanja pod nadzorom spomenutoga tajnika njemačke tajne vojne policije Ludwiga Voßa.

Prema dopisu koji je Odjel za kulturnu politiku njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova poslao Njemačkom veleposlanstvu u Bernu 15. travnja 1943., u veljači 1943. njemačka je tajna vojna policija „čula glasine o navodnoj masovnoj grobnici, u ožujku ispitala naznačeno mjesto i počela sa značajnim iskopima čim je vrijeme dopustilo početkom travnja.

Do 6. su travnja pokusna iskopavanja rađena na sedam različitih mjesta, a sve je to dovelo do otkrivanja leševa. Do sada je otvoreno samo nekoliko poljskih i ruskih grobova.

Do 11. je travnja najveća poljska grobnica otvorena u dužini od dvadeset osam metara, a širine šesnaest metara. 250 leševa leži u dvanaest slojeva jedan na drugom. U ovom grobu moralo bi ležati 2000 – 3000 poljskih časnika. U blizini je šira grobnica u kojoj su očito bili pokopani poljski glavnostožerni časnici. Prema sadašnjim ispitivanjima leševi leže licem prema dolje i svi pokazuju udarce u vrat.

Jedan dio časnika pronađen je u drugom grobu, opet nekoliko metara dalje, ruke su im bile vezane iza leđa, a neki su imale tunike ili vreće vezane na glavi.

Uz nekoliko izuzetaka časnici nisu imali nikakve dragocjenosti, ali u gotovo svakom slučaju pronađene su osobne iskaznice i papiri.

Do 11. je travnja identificirano 160 leševa iz grobova. Među njima su dva poljska generala, brigadni general Smorawinsky, Mecyslaw [Smorawiński, Mieczysław] iz Lublina Pl, Litwenski 3 i general Bronislaw Bogaterewitsch [Bronisław Bohaterewicz]. Do sada su identificirani svi činovi časnika od poručnika do generala. Upadljivo velik dio časnika nosi tradicionalnu pletenicu Pilsudskijevih pukovnija. Procjenjuje se da je među leševima u poljskim masovnim grobnicama 90 % časnika (…).”

Do 7. lipnja 1943. u sedam otvorenih grobnica pronađena su ukupno 4134 tijela. Njih 2815 savršeno je identificirano, a među pronađenim časnicima bila su 2 generala, 12 pukovnika, 50 dopukovnika i 165 bojnika

Iskopavanje, identifikacija žrtava i ponovno njihovo pokapanje otegnulo se sve do 7. lipnja 1943., a u sedam otvorenih grobnica pronađena su ukupno 4143 tijela. Njih 2815 savršeno je identificirano, a među pronađenim časnicima bila su 2 generala, 12 pukovnika, 50 dopukovnika, 165 bojnika, 440 satnika, 542 natporučnika, 930 poručnika.

Navod iz dopisa Njemačkom poslanstvu u Bernu od 15. travnja pokazuje da su Nijemci već početkom travnja imali u rukama ne samo velik broj iskopanih tijela poljskih časnika, od kojih su mnogi bili identificirani, nego su bili i sigurni u to da su počinitelji ubojstava bili Sovjeti kao njihovi tadašnji ratni neprijatelji. Zbog toga su Nijemci odlučili iskoristiti „promidžbenu vrijednost Katynskih grobova, najprije osigurati podršku Poljaka u Njemačkoj Poljskoj protiv Sovjeta, a zatim podijeliti saveznike. Njemački guverner Varšave, nacistički odvjetnik Ludwig Fischer, je 7. travnja izjavio poljskom piscu Ferdinandu Goetelu o otkriću masovnih grobnica poljskih časnika u Katynu i rekao da bi delegacija, koja bi uključivala i njega, bila poslana da razgleda to mjesto.” To se doista i dogodilo pa je 10. travnja 1943. skupina Poljaka zajedno s Goetelom posjetila Katyn, a ovaj je po povratku izjavio kako je „vidio masovne grobnice i kako su sve naznake da su časnici bili ubijeni u razdoblju ožujak – travanj 1940.” Među onima koji su tada, moguće i kasnije, posjetili Katyn bio je po svoj prilici i promatrač generala Tadeusza Bór-Komorowskog, tadašnjega dozapovjednika poljske Domovinske vojske. Kako je spomenuto, on je iz Katyna donio dnevnike (zapravo

njihove prijepise) pronađene kod ubijenih poljskih časnika. Kada je generalu prenio ono što je vidio, „bio sam uvjeren kako su zločin počinili Rusi a ne Nijemci.” Potom su dnevnici, a očito i spoznaje promatrača, poslani u London.

Katyn su tih dana na poticaj njemačkoga ministra za narodno prosvjećivanje i promidžbu Josepha Goebbelsa posjetili i novinski izvjestitelji iz osovinskih i neutralnih zemalja, ali i poljski novinari.

Uz to su od 17. travnja iskopavanjima grobnica nazočili i predstavnici Poljskoga Crvenoga križa, njegove Tehničke komisije, koji su također sudjelovali i u istraživanjima do kraja lipnja 1943.