Nacional donosi ulomak iz svjetskog bestselera ‘Treći svjetski rat?’ u kojem povjesničari Jurij Felštinski i Mihajlo Stančev, uoči masovne ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022., upozoravaju svijet na Putinove ambicije stvaranja Nove Rusije

Državno vijeće Krima proglasilo je 5. svibnja 1992. Republiku Krim suverenom državom. Idućeg je dana usvojen i Ustav kojim je Republika Krim definirana kao demokratska država, a Sevastopolj kao grad posebnog statusa kojim se razlikuje od drugih gradova, ali ipak u sastavu suverenog Krima. Ukrajinska Verhovna Rada suspendirala je 13. svibnja odluku Državnog vijeća Krima opisavši je kao protivnu ukrajinskom Ustavu, a 21. svibnja Državno vijeće Krima dobrovoljno je povuklo rezoluciju od 5. svibnja.

Tako je pitanje krimskog suvereniteta privremeno riješeno, iako se njegovo alternativno ime – Republika Krim – otad počelo upotrebljavati zajedno s nazivom Krimska Autonomna SSR (KASSR).

Do novog pokušaja etabliranja Republike Krim došlo je 1993. kreiranjem njegova Predsjedništva koje je preuzeo zastupnik stranke „Ruski blok“. On je dekretom vratio na snagu Ustav donesen 6. svibnja 1992. U rujnu 1994. Verhovna Rada preimenovala je KASSR u Autonomnu Republiku Krim, a 17. ožujka 1995. opozvala je niz zakona koje je donijelo Državno vijeće Krima i ukinula njegovo Predsjedništvo. Kompromisno je novi ustav poluotoka, usvojen 1995., ustanovio njegov autonoman status u sastavu Ukrajine i delegirao krimskom Državnom vijeću pravo donošenja određenih zakona. U listopadu 1998. novom je verzijom autonomija Krima potpuno usklađena s ukrajinskim ustavom.

Nakon revolucije u Kijevu i Janukovičeva bijega iz zemlje, Putin je kriomice napao Ukrajinu i preoteo joj Krim. Rusija je već imala postrojbe u svojim vojnim bazama na poluotoku, ali tad je na teritorij ušla pojačana dodatnim operativcima i nasilu održala referendum (trik iz priručnika za „upravljanu demokraciju“ Ruske Federacije). Prema brojkama ruskih službenika, 82 posto birača podržalo je i neovisnost Krima i njegovo pripajanje Rusiji. Međutim, neovisni su stručnjaci iznijeli drukčije podatke – da je na referendum izišlo manje od 50 posto birača (doduše, u nekim je dijelovima Sevastopolja brojka dosezala i 80 posto) i manje od 30 posto ih je glasalo za pripajanje Rusiji.

Posebno je šokirala hitrost kojom se sve odigralo. Referendum je održan 16. ožujka, rezultati su objavljeni 17. ožujka, a već su 18. ožujka u Kremlju potpisani dokumenti o pripajanju Krima Ruskoj Federaciji. Inače bi sve to bilo nemoguće izvesti takvom brzinom (čak je i UkrSSR-u trebalo osam dana da prihvati dar RSFSR-a), a da ne spominjemo to što Rusija, primjerice, nije održala referendum o primanju Krima u sastav Ruske Federacije. Ruskoj se vladi očito jako žurilo uključiti Krim u svoj sastav pod izlikom „većine“ glasova prije nego što se stignu pobuniti međunarodna zajednica i sama Ukrajina, u to vrijeme zaokupljena svibanjskim izborima za novog predsjednika.

Nakon revolucije u Kijevu i Janukovičeva bijega iz zemlje, Putin je napao Ukrajinu i preoteo joj Krim. Rusija je već imala postrojbe u svojim vojnim bazama, ali tad se pojačala dodatnim operativcima

Krimsko zahtijevanje „neovisnosti“ i zatim „većinski“ pristanak da se pripajanjem Rusiji iste te „neovisnosti“ odrekne bilo je unaprijed smišljeno, isplanirano i razrađeno. A koliko se Putinu žurilo zauzeti Krim najbolje pokazuje preuranjeno izlijevanje medalje „Za povratak Krima“ na čijoj je poleđini pisao datum operacije: „20. veljače do 18. ožujka 2014.“. No predsjednik Janukovič je 20. veljače i dalje bio na vlasti. A tog su dana u Kijevu masakrirani prosvjednici, što će u narednim danima zadati smrtonosan udarac njegovu režimu. Putin se pretvarao da je njegova odluka o ulasku na Krim donesena tek 22. veljače, nakon „svrgavanja legitimnog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča“ (koji je pobjegao baš na Krim, a onda s Krima u Rusiju), prikrivajući pravi plan invazije. Tog 20. veljače nitko nije ni spominjao krimski referendum.

Šezdeset godina poslije: Rusija zauzima Krim

Početak 2014. Krim je dočekao u nezavidnu položaju, poput otvorene lisnice na stolu. Ukrajina je na Krimu imala jedva nešto malo postrojbi, a Rusija je ondje već imala pomorske baze i ukupno više od 4600 objekata vojne infrastrukture, dovoljno da izolira i zatvori poluotok. Ruski oligarsi, dužnosnici i vojni generali imali su dodatan motiv da nešto učine dok je željezo vruće – oveći broj vila i luksuznih kuća u najpoznatijem odmaralištu bivšega Sovjetskog Saveza. Privlačila ih je, naravno, ideja da Putinov klan privatizira brojna krimska lječilišta i odmarališta ili da ih prepuste ruskoj nomenklaturi.

Na teritoriju Krima nalazila su se i velika ležišta nafte – 10 naftnih polja sa zalihom od 47 milijuna tona; plina – 27 plinskih polja sa zalihom od 165,3 milijarde kubnih metara; 7 polja plinskog kondenzata sa 18,2 milijuna tona. Usto je bilo 5 plinskih polja i 3 polja plinskog kondenzata na šelfu Crnog mora i 6 plinskih polja na krimskom azovskom šelfu. Ukrajinska je vlada potencijalni prihod od plina iz škriljavca na krimskom šelfu procjenjivala na 40 milijardi dolara. A bilo je i drugih sirovina: željezne rude, mineralnih soli, kamena…

Usprkos svemu, gospodarske se koristi nisu mogle mjeriti s neizmjernom važnošću imperijalnih, političkih i geopolitičkih. Kad je ruska vojska u ožujku 2014. okupirala Krim, bila je to također prva faza „Operacije Nova Rusija“ u Putinovom grandioznom planu oživljavanja velikoga Ruskog Carstva.

Svaki ozbiljan strateški plan podrazumijeva niz koraka. Jedan takav korak bilo je pretvaranje Ukrajine u ruski dominij, a drugi učiniti isto to s Bjelorusijom. Obje su zemlje trebale napustiti Ugovor o neširenju nuklearnog oružja kako bi Rusija s teritorija posredničkih nacija mogla lansirati nuklearno oružje i zlostavljati druge zemlje, pretvarajući se da nema ništa s odlukama „suverene“ nacije. To bi drugim riječima značilo da će na kraju stanovništvo tih zemalja snositi posljedice nuklearne odmazde jer teritorij Rusije, koja tobože nije imala ništa s time, neće biti prva meta. (Velik dio opisanog plana proveden je 2022. u djelo: 27. veljače 2022. godine 65,2 posto prebrojanih glasova u Bjelorusiji podržao prijedlog diktatorskog predsjednika Lukašenka da se promjenom bjeloruskog ustava omogući ponovno stacioniranje ruskoga nuklearnog oružja na njezinu teritoriju.) Idući je korak zauzimanje baltičkih zemalja.

Postoje i drugi koraci o kojima zasad možemo samo nagađati. Primjerice, ne jedan ruski dužnosnik počeo je govoriti o Pridnjestrovlju (odmetnutom dijelu Moldavije) do kojeg se može doći samo preko ukrajinskog teritorija. Po Putinovu originalnom planu pripajanje Ukrajine moglo bi se odigrati u nekoliko faza ili odjednom. Pitanje je samo tehnoloških i vojnih mogućnosti te niza čimbenika: snage ukrajinskog otpora, stupnja zgražanja i bijesa ostatka svijeta, razmjera sankcija protiv Rusije, spremnosti ruskih vojnika da ubijaju Ukrajince i spremnosti Ukrajinaca da umru za svoju zemlju.

Iznenadivši Putina, samu Ukrajinu i cijeli svijet, ukrajinski političari predali su Krim doslovce bez ispaljena metka. U ožujku 2014. nije odmah bilo jasno je li to dobro ili loše, kao ni što to poručuje stranama uključenima u sukob: agresorskoj Rusiji s jedne strane te Europi i Sjedinjenim Američkim Državama s druge strane. No u jednom su se svi složili. Beskrvnu predaju Krima smatrali su slabošću Ukrajine i prešutnim prihvaćanjem tvrdnje da je Krim „drevna ruska zemlja“.

Međutim, ta je „poruka“ slabo poslužila i svijetu i Putinu: ruski je predsjednik počeo vjerovati da će se i ostatak Ukrajine tek tako predati. Ponesena neočekivanim uspjehom, ruska je vlada počela organizirati proruske ustanke na istoku Ukrajine, zahtijevajući održavanje regionalnih referenduma o pripajanju istočnoukrajinskih oblasti Rusiji. Pretpostavilo se da će pod utjecajem nemira u istočnoj Ukrajini Kijev pristati na referendume u istočnim oblastima te da će Rusija priznati njihove rezultate ako budu išli njoj u prilog ili ne ako budu išli u prilog Ukrajini. U oba slučaja Rusija će poslati vojne snage u istočnu Ukrajinu pod izlikom zaštite prava stanovnika koji govore ruski, kao što je prije učinila na Krimu. Ruski glavni stožer planirao je premjestiti vojsku u južnu Ukrajinu prema Odesi, napredujući iz smjera Krima i istoka, odsjeći Ukrajinu od Crnog mora, doći do Pridnjestrovlja i proglasiti novu državu koja nikad prije nije postojala: Novu Rusiju.

Lažno Rusko proljeće

Tijekom Euromajdana i u Kijevu i na istoku Ukrajine prosvjednici su tražili obuzdavanje oligarhije i svrgavanje Janukovičeva režima. Ali premda se stanovništvo nije promijenilo, s vremenom su se slogani na jugoistoku zemlje počeli mijenjati. Nakon gubitka Krima u ožujku 2014., stanovništvo jugoistoka Ukrajine počelo je govoriti o prijetnji „banderovaca“. I to ne posve neutemeljeno. Nacionalistička stranka Sloboda i predstavnici Desnog sektora govorili su da će, čim zauzmu Kijev, krenuti prema istoku i zauzeti i njega.

Istini za volju, te nacionalističke stranke niti su zauzele glavni grad niti su zatim „zauzele“ istočnu Ukrajinu. Na predsjedničkim izborima u svibnju kandidat Desnog sektora osvojio je 0,7 posto glasova (usporedbe radi, židovski oligarh Vadim Rabinovič osvojio je 2,27 posto glasova i pokazao se trostruko popularnijim). Ipak, jugoistočna Ukrajina brzo se pretvarala u bazu borbe protiv „banderizacije“ Ukrajine, a njezino se političko buđenje počelo nazivati „Ruskim proljećem“.

Konkretan događaj koji je potaknuo „Rusko proljeće“ bilo je brzopleto ukidanje Janukovičeva zakona o regionalnim jezicima koje je 23. veljače 2014. provela Verhovna Rada. Zakon je Ukrajincima koji govore ruski dopuštao da se na jugoistoku Ukrajine i na Krimu koriste ruskim kao službenim jezikom. Nepromišljena odluka ukrajinskih parlamentaraca detonirala je latentno stranačko nezadovoljstvo koje se isprva proširilo diljem Ukrajine – i što je Rusiji savršeno odgovaralo – kao pokret koji je pozivao na zaštitu ruskog jezika i govornika ruskoga od „banderovaca ušančenih u Kijevu“.

Osim toga, pristaše Euromajdana u Kijevu i zapadnoj Ukrajini počeli su zauzimati oblasne uprave, rušiti Lenjinove spomenike (koje je sovjetski režim podizao po cijeloj zemlji i koji još uvijek nisu bili uklonjeni), smjenjivati guvernere i gradonačelnike te na svoju ruku provoditi pravdu i mlatiti nepodobne, poput guvernera Volinije kojeg su vezali za stup za bičevanje. Stanovnici istočnih oblasti zamjerali su im takvo ponašanje, iako prije toga Janukovič i njegov donecki klan nisu bili pretjerano obljubljeni ni u istočnoj Ukrajini.

Tako je izgledao kontekst u kojem se „proces ujedinjenja“ jugoistočne Ukrajine – započet 22. veljače 2014. u Harkivu na kongresu lokalnih državnih dužnosnika – proširio na Harkivsku, Donecku, Luhansku i Zaporišku oblast. Sad su radikalni elementi s jugoistoka također počeli preuzimati oblasne uprave te zgrade službi sigurnosti i organa za provedbu zakona. Na prvi su pogled prosvjedi i neredi zrcalili slične prosvjede u zapadnoj Ukrajini, no motiv im je bio posve drukčiji. Kad su na konferenciji u Harkivu prosvjednici pozvali lokalne vlasti da preuzmu kontrolu nad oblastima, Kijev je to proglasio dokazom separatizma.

Pristaše pokreta na istoku počeli su nazivati „separatistima“, premda, strogo gledano, na samoj konferenciji kao ni na prvim prosvjedima u Harkivu, Donecku i Luhansku nije bilo poziva na separatizam. Ti su se pozivi javili poslije, kad su se među prosvjednicima počele pojavljivati mlade, agresivne osobe iz Rusije, ponajviše iz regija Ruske Federacije koje graniče s Ukrajinom – Belgoroda, Voroneža i Rostova.

Situacija je postupno eskalirala i na kraju se otrgnula kontroli. Okršaji su bili sve češći. No od euromajdanskih pristaša mnogo su agresivniji bili proruski aktivisti, svi odlično pripremljeni za takvu agresiju, a u sukobima nisu sudjelovale proruske građanske udruge, nego organizacije poput harkivskog Bedema sastavljene od mladih majstora borilačkih vještina, umješnih u baratanju i šakama i bejzbolskim palicama. Te bi se organizacije obično proširile u druge regije, primjerice u Donbas, i pridružile se jedinicama lokalne samoobrane s podrškom ruske vojske raspoređene na jugoistok Ukrajine iz Rusije i Krima.

U stvarnosti „Rusko proljeće“ nije bilo ništa drugo nego ruska diverzantska kampanja koju su ruske sigurnosne službe provele u Ukrajini, iskorištavajući lokalno nezadovoljstvo kako bi destabilizirale političku situaciju. Od veljače 2014. primjenjivane su tri taktike: lokalni ruski operativci i agenti, lokalni proruski „separatisti“ i „militanti“ te diverzantski stručnjaci iz jedinica specijalnih snaga GRU-a i FSB-a koje su u sovjetsko doba slali u Afriku i Južnu Ameriku raspirivati pobune i građanske ratove. Sada su se mogli služiti svojim materinskim jezikom, što je diverzantskim stručnjacima prilično olakšalo posao, a ukrajinskim organima za provođenje zakona otežalo borbu s njima. Kratkoročno je „Rusko proljeće“ trebalo pokrenuti informacijski rat, izazvati etničke, vjerske i regionalne sukobe kako bi se stvorili uvjeti za uvođenje ruskih postrojbi u Ukrajinu s ciljem okupacije dijela Ukrajine, a kasnije i cijelog njezina teritorija. Konačni politički i geopolitički cilj operacije bilo je poništenje ukrajinskog suvereniteta.

Prosvjedi na jugoistoku zemlje sve su više poprimali protuvladin karakter. Čuli su se pozivi na rušenje „kijevske kabale“ (ruski propagandni timovi vješto su proširili taj izraz), kao i pozivi na pripajanje jugoistočne Ukrajine Rusiji. Priroda prosvjednika također se mijenjala kako su im se redovi punili plaćenicima iz Rusije, umirovljenim vojnicima i časnicima s Krima, lokalnim proruskim „militantima“ angažiranima iz lokalnog stanovništva za novac i kriminalcima puštenima iz zatvora.

Ispočetka su građanski prosvjedi u jugoistočnim dijelovima zemlje bili mirni, no uskoro su se „demonstranti“ predvođeni agentima ruskih tajnih službi preobrazili u organizirane vojne formacije, naoružane i financirane iz nepoznatih izvora. S jedne se strane sumnjalo na Rusiju, a s druge na bivšeg predsjednika Ukrajine Janukoviča i njegove ljude koji su se skrivali u Rusiji. Istodobno pokrenut propagandni rat ruskih medija protiv Ukrajine zapanjivao je grubošću kojom je izvrtao istinu. Ali na koncu se pokazao učinkovitim, posebice zato što su se u njega na ruskoj strani aktivno uključile poznate osobe iz ruskog kulturnog života.

Ukrajinski su kulturnjaci odgovorili apelirajući na ruske kolege i prijatelje da „iskažu poštovanje prema želji ukrajinskog naroda da nakon pada korumpiranoga Janukovičeva režima, umrljana krvlju vlastitoga naroda, nastavi svoju državu graditi na pravnoj osnovi“. „Mi nismo fašisti ni ekstremisti“, stajalo je u njihovu apelu. „Samo želimo živjeti u slobodnoj zemlji. Zato vas pozivamo da podržite pravo ukrajinskog naroda na obranu neovisnosti te da pomognete zaustaviti rat između prijateljskih i bratskih naroda Rusije i Ukrajine kako bi se zaustavila ruska vojna invazija na ukrajinski teritorij!“

Putinovi planovi

Prije rušenja Janukovičeva režima samo su rijetki u Ukrajini pretpostavljali da bi Rusija mogla pokrenuti pravu vojnu invaziju. Takvu opasnost nisu predvidjele ni ukrajinska vojska ni njezina elita. No sve se promijenilo nakon okupacije i aneksije Krima. Preko noći je napad Rusije na kontinentalnu Ukrajinu izgledao kao vrlo izgledna mogućnost. Katja Gorčinskaja, glavna urednica Kyiv Posta, objavila je ruski dokument naslova „O krizi u Ukrajini“, pribavljen od pouzdana izvora, s planom za okupaciju Krima koji je izradilo rusko Vijeće sigurnosti, a predviđao je pripajanje Rusiji poluotoka Krima, jedanaest ukrajinskih oblasti i glavnoga grada Kijeva:

Prvo, samo potpuno priključenje Ruskoj Federaciji teritorija ruskih regija u Ukrajini, odnosno Krima i Luhanske, Donecke, Zaporiške, Dnjipropetrovske, Černihivske, Sumijske, Harkivske, Kijevske, Hersonske, Mikolajivske i Odeske oblasti, može njihovu stanovništvu zajamčiti mir, sigurnost i napredak, kao i pouzdanu zaštitu ruskih interesa. Drugo, ostvarenje tog cilja može se zajamčiti jedino uspostavljanjem kontrole nad majkom svih ruskih gradova, prijestolnicom Ukrajine, gradom herojem Kijevom.

Dokument je sastavljen dugo prije početka nemira u istočnoj Ukrajini i ruske okupacije Krima jer je sadržavao odredbe za potiskivanje Euromajdana i raspuštanje Verhovne Rade kako bi se sva vlast prebacila isključivo u Janukovičeve ruke. Rusija je „razdoblje kaosa“ planirala iskoristiti za svoje političke interese, ponajprije kako bi „neutralizirala najistaknutije predstavnike banderovske oporbe“ i provela „stabilizacijske mjere“ koje će uroditi povoljnim uvjetima za integriranje Ukrajine u ZND te uklanjanje s vlasti svih koji zagovaraju pridruživanje Ukrajine NATO-u i EU-u.

A kad su ti planovi točno skovani? Pozvan na NATO-ov samit u Bukureštu, još u travnju 2008., nekoliko mjeseci prije nego što je Rusija napala Gruziju, ali nakon što je tadašnji predsjednik Ukrajine Juščenko smijenio Janukoviča s mjesta premijera, Putin je Ukrajinu nazvao propalom državom i dodao da se pozamašan dio ukrajinskog teritorija, koje je u različitim povijesnim razdobljima upravo Rusija pripojila Ukrajini, treba vratiti Rusiji. U to su vrijeme svi prisutni na samitu, među njima i američki predsjednik George Bush, Putinovu opasku shvatili kao šalu. Nije se nasmijao jedino bivši savjetnik za gospodarstvo predsjednika Putina, Andrej Illarionov, koji je na svojemu blogu objavio članak naslova „Plan vojne akcije protiv Ukrajine“ iz pera ruskog stručnjaka koji je godinama radio za rusko Ministarstvo obrane.