Tomislav Tomašević je paralelno s radom u Institutu za političku ekologiju, počeo okupljati ekipu koja se namjeravala kandidirati na lokalnim izborima 2017. godine. Bilo je tu svega, od aktivista Zelene akcije i ekipe koja je ratovala protiv Bandića, istraživača u znanstvenim institutima, glumaca i umjetnika, ponekog poduzetnika i dosta mladih, uglavnom, studenata na Zagrebačkom sveučilištu. „Stvarno sam želio okupiti različite ljude, a to sam mogao jer sam na neki način bio most, koji je spajao aktivističku ekipu i ljude iz akademskih krugova. Znači od početka smo imali cilj povezati znanstvenike s fakulteta i raznih instituta sa aktivistima, koji su se istaknuli u akcijama kao što je bila „Ne damo Varšavsku“. Međutim, nismo željeli osnovati još jednu klasičnu političku stranku, kakvih je puno u Hrvatskoj, nego nešto veće, a to je pokret, kojem će se priključiti i oni koji ne žele biti u strankama, a podržavaju socijalnu pravdu, lijevu ideologiju i imaju ekološku svijest“, kazati će Tomašević.

Zvuči pomalo čudno, ali nitko ne zna, odnosno ne može sa stopostotnom sigurnosti potvrditi ili detektirati, tko je smislio ime „Zagreb je naš“. Inspiracija za naziv je očita, to je dubrovačka ekipa iz „Srđ je naš“, koja se pod vodstvom lokalnog gimnazijskog profesora Đure Capora, duže od desetljeća borila protiv izgradnje golf igrališta i skupocjenog resorta, koji se trebao napraviti na brdu Srđ, iznad Dubrovnika. „Sasvim iskreno govoreći, ne znam tko je prvi izgovorio ime Zagreb je naš. Na našim sastancima uvijek su se vrtile razne ideje, puno puta bi netko iskočio s prijedlogom, a onda drugi nešto dodali i na kraju bismo došli do konačnog zaključka. Tako nekako se „rodio“ i Zagreb je naš. Nismo htjeli klasično ime za stranku, poput „Zeleni“ ili „Lijevi“, nego naziv koji zvuči kao parola, i usput ja akustičan, a to je baš, Zagreb je naš. Osim toga, bilo nam je strašno važno da nas se ne povezuje s lokal-patriotizmom ili urbanim šovinizmom u smislu „Zagreb pripada nama, a ne, na primjer, Hercegovcima koji ovdje žive“. Upravo je obratno – Zagreb je naš – je poruka kako ovaj grad pripada svima koji živimo u njemu“, glasi Tomaševićevo objašnjenje.

Razumije se kako u ovako ozbiljnu akciju ne bi krenuo bez svojeg glavnog suradnika. U stvari, dvoje – Teodora Celakoskog i Urše Raukar, s kojima je u prošlosti prošao kroz bezbroj bitaka na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj ulici.

Celakoski je napustio Pravo na grad, kada se 2017. uključio u politiku. Tri godine ranije, zajedno sa sindikalistom Mijatom Stanićem, u studenom 2014. uspio je prikupiti čak 530 tisuća potpisa za referendum protiv monetizacije autocesta, koju je namjeravala provesti vlada premijera Zorana Milanovića. Dok su pripremali referendum, bilo je poznato da će se u jesen 2015. godine, održati parlamentarni izbori, i unutar ekipe koja je sudjelovala u borbama za Cvjetni i Varšavsku, raslo je uvjerenje kako treba ući u „pravu“ politiku. A onda se sve srušilo u kratkom roku.

Što se događalo iza kulisa, rekapitulirao je Teo Celakoski:

„Prvo, pojavio se Živi zid, koji se bavio sličnim temama poput nas, i u kratkom roku privukao jedan dio birača na koje smo potencijalno računali. Zatim smo se sastali s Mirelom Holy, prije negoli je osnovala ORaH jer su nam bili bliski njezini stavovi o bitnim pitanjima. Čak smo bili spremni prihvatiti je kao lidericu, ali ona je tražila da stranku osnujemo u roku mjesec dana. Pokušavali smo joj objasniti da mi sve odluke donosimo kroz kolektivni proces, a ne na horuk, ali njoj to nije bilo prihvatljivo pa smo se razišli. Ljudi često ne razumiju kako djelujemo; sve se svodi na to da možemo imati predvodnika, osobu koja je prepoznatljiva u javnosti, međutim, odluke donosimo kolektivno, a ta osoba ih zastupa. U tom smislu Možemo! i Zagreb je naš se razlikuju od Živog zida ili nekadašnjeg ORaH-a. Naime, koliko god nas smo slični jer se obraćamo nezadovoljnim građanima, kod nas odlučujemo svi, a kod njih su to radili stranački šefovi, tako da su te stranke iznutra čak bile manje demokratične od velikih klijentelističkih stranaka“, zaključio je Celakoski.

Rijetki znaju da je Teo Celakoski jedan od koautora imena Zagreb je naš. Poput Tomaševića, i on će potvrditi kako su tražili ime stranke, koje neće biti ideološko nego mobilizacijsko. Sve je krenulo u jesen 2016., kada su Tomislav Tomašević, Urša Raukar i Celakoski, često razgovarali o pokretanju stranke, koja bi izišla na lokalne izbore u Zagrebu. Celakoski se sjeća da su potom, obavili više od stotinu razgovora s aktivistima, kulturnjacima profesorima i studentima Zagrebačkog sveučilišta, kako bi vidjeli žele li se oni uopće baviti politikom. Bila je to potpuno nova strategija. Umjesto da njih nekolicina starih suboraca osnuju stranku pa onda očekuju tko će ju podržati, odlučili su najprije okupiti čvrstu jezgru istomišljenika, koji su se dokazali kao nepotkupljivi. Na kraju, Tomislav Tomašević i suradnici uspjeli su okupiti skoro pet stotina istomišljenika, koji su bili spremni u predstojećoj kampanji podržati Zagreb je naš. „Razlog našeg ulaska u politiku nije bio karijerizam. Rekli smo: hoćemo ljude koje treba natjerati u politiku, a ne koji se guraju da postanu političari. Ali, zbog toga vam garantiram da imamo najmanje trideset ljudi koji su jednako kvalitetni poput naših saborskih zastupnika i zastupnica“, rekapitulirati će Teo Celakoski.

I Urša Raukar se sjeća kako se priča o ulasku u politiku „kuhala“ pet godina. Neformalni razgovori trajali su veći dio 2012., a kasnije se pokušavalo dogovoriti s Mirelom Holy, ali njoj se jako žurilo, i otprilike tada Celakoski, Tomašević, Urša Raukar i ostatak njihove ekipe je došao do zaključka kako trebaju prestati tražiti nekoga tko će ih zastupati (ovdje je pripadao čak i Josip Kregar, iako su ga četiri godine ranije, upravo oni nagovorili da se suprotstavi Bandiću u utrci za gradonačelnika). „Shvatili smo kako između sebe trebamo pronaći nekoga tko će biti frontman“, priča Urša Rukar.

Veći dio posla na sebe je preuzeo čovjek iz sjene – Teodor Celakoski. Nakon što je s Tomaševićem vodio pokret otpora na Cvjetnom i Varšavskoj, a kasnije organizirao referendum protiv monetizacije autocesta, Celakoski je u jesen i zimu 2016., priprema strategiju za lokalne izbore idućeg svibnja. Konačni rasplet započeo je nekoliko dana poslije Nove godine.

Bio je 7. siječnja 2017., kada je pozvonio na vrata gornjogradskog stana u kojem stanuje Urša Raukar sa suprugom Nikom i sinom Lukom. Ona je zapamtila da je bio izravan, kao i obično: „Pogledao me i rekao „Urša, idemo nas troje, Tomašević, ti i ja“. Njih dvojica su moji ratni drugovi s kojima sam puno prošla i nebrojeno puta se uvjerila da su ispravni momci, i bez puno razmišljanja odgovorila sam „Idemo“.

Potom se razgovor prebacio na gradonačelničke izbore. „Želiš li ti biti kandidatkinja za gradonačelnicu“, pitao je Celakoski.

Odbila je, i to sa zanimljivim argumentom: „Gradonačelnički kandidat mora imati znanje i biti medijski simpatičan. Teo, ti imaš znanje, ali nisi medijski simpatičan, a ja sam simpatična, ali nemam znanje. Na sreću imamo jednog koji je i simpatičan, i ima potrebna znanja, a to je Tomislav Tomašević“, ako se dobro sjećam, tako je tekao taj razgovor, ispričala je Urša Raukar, kada smo razgovarali na Staru godinu, 31. prosinca 2020.

Uslijedili su sastanci članova platforme na kojima se bistrila politika, a onda je netko shvatio da moraju osnovati stranku, ako namjeravaju sudjelovati na izborima u višestranačkoj koaliciji. I tako su jedne zimske večeri 2017., u 18 sati u prostorijama Instituta za političku ekologiju, Tomašević, Celakoski i nekih četrdesetak delegata, nakon kratke 45-minutne rasprave, konsenzualno pokrenuli novu zeleno-lijevu platformu. Nekoliko dana kasnije, više od stotinu aktivista, glumaca, profesora, okupili su se u zgradi Češkog doma u Šubićevoj ulici, kako bi formalizirali ideju koju su dogovarali duže od jedne godine. Bila je to skupština na kojoj je osnovan Zagreb je naš. Odmah se moglo vidjeti da to neće biti tipična politička stranka jer nisu htjeli imati predsjednika ili predsjednicu, budući da u njihovoj filozofiji, stranku vode ljudi, a ne pojedinac. I tako su umjesto predsjednika izabrali dvoje koordinatora, pazeći na rodnu ravnopravnost. Tomislava Tomaševića i Uršu Raukar. Nakon otprilike dva mjeseca, on je postao kandidat za gradonačelnika, a ona i Danijela Dolenec za dogradonačelnice. „Uopće nisam bila zainteresirana za tu funkciju kao nekakav imperativ, nego me opčinjavala energija tih mladih ljudi koji su bili temelj Zagreb je naš“. Rekla bih da nas koji smo unutra još uvijek drži zajednički zanos i vjera da smo dio politike koja će stvoriti bolje društvo“, objasnila je Urša Raukar, četiri godine nakon opisanog događaja.

Sljedeći korak predstavljao je izlazak u javnost, zeleno-lijeve političke platforme.

Bio je tmuran, posljednji dan u veljači, 2017. godine. Dvadesetak žena i muškaraca, okupili su se ispred ruiniranih paljevina zagrebačkog Paromlina, kako su naveli “simbola zapuštenosti i lošeg upravljanja gradom Zagrebom“, i na toj devastiranoj lokaciji, otkrili bistu gradonačelnika Milana Bandića, i na njoj istaknuli simbole “svih stranaka koje Bandiću u Zagrebu godinama čuvaju leđa”. Dok su stajali pred Paromlinom, znali su kako moraju pokazati da nisu još jedna klasična politička stranka, koje su nicale u Zagrebu i Hrvatskoj.

„Nova politika koju želimo zastupati bazirana je na principima široke participacije, uključivosti i otvorenosti, bazirana je na ideji da smo mi, građani, ti koji trebamo suodlučivati o resursima grada, o javnim i komunalnim uslugama“, ustvrdila je sveučilišna profesorica Danijela Dolenec. Potom je dodala da inicijativa “Zagreb je naš” gradi “široku političku platformu i poziva progresivne stranke, građanske inicijative i građane da se priključe”, a onda su se sudionici fotografirali.

Na slici se nalaze nekadašnja pomoćnica ministra kulture Naima Balić, Paul Stubbs, ljevičarski britanski ekonomist iz Liverpoola, zaposlen u Ekonomskom institutu Zagreb, filozof Mislav Žitko, Teodor Celakoski, politologinja Danijela Dolenec, profesorica tjelesne kulture i dugogodišnja aktivistica Iva Ivšić, Nikola Biliškov, koji je kemičar na Institutu „Ruđer Bošković“, prevoditeljica i feministička aktivistica Jelena Miloš, Tomislav Tomašević, kazališni režiser Mario Kovač i poznata LGTB aktivistica Mima Simić. Koliko su bili neatraktivni nacionalnim mainstream medijima, vidjelo se po tome da je članak i fotografiju o ovom događaju jedino objavio riječki Novi list. Za sve ostale, skupina aktivista koji već godinama ratuju s Milanom Bandićem, jednostavno, nije bila dovoljno atraktivna. Niti tri mjeseca kasnije, vidjelo se da je to pogrešno razmišljanje.

Bili su to članovi jezgre platforme „Zagreb je naš“, koja će na predstojećim lokalnim izborima nastupiti kao alternativa aktualnim političkim strankama, odnosno njihovim kandidatima i kandidatkinjama zainteresiranima za gradonačelničku poziciju. „Platforma želi okupiti građane, inicijative i progresivne političke stranke oko ideje da je potrebno puno šire sudjelovanje građana u odlučivanju o budućnosti grada Zagreba nego što je to dosad bio slučaj. Nasuprot sve prisutnijoj tendenciji privatiziranja javnih dobara, platforma se zalaže za svima dostupne i kvalitetne komunalne i javne usluge, od vodnih usluga i gospodarenja otpadom do vrtića i staračkih domova“, pisalo je u proglasu ekipe osnivača platforme Zagreb je naš.

Naglašavalo se da žele »uvesti socijalne i ekonomske politike koje potiču egalitarnu raspodjelu rada i skrbi između muškaraca i žena, te koje podržavaju raznolikost suvremenih kućanstava – od samohranih roditelja, preko istospolnih parova do proširenih obitelji«. „Želimo da se Zagreb razvija kao interkulturalan grad u kojem se poštuju i ostvaruju prava migranata i izbjeglica te da se sve koji odluče živjeti u njemu ravnopravno uključuje u gradski politički, ekonomski i kulturni život«, poručili su, među ostalim, iz političke platforme »Zagreb je naš!«

Za situaciju u gradu, izjavio je Tomislav Tomašević, “jednako su odgovorni i SDP, HDZ, HNS i HSLS, koji godinama glume opoziciju, a zapravo su u „dealu“ s Bandićem”. „Ali“, onda je dodao, „Zagreb je naš, a ne Bandićev i stranaka koje ga održavaju na vlasti“. Sociolog Dražen Šimleša upozorio je da su komunalne usluge u Zagrebu u procesu privatizacije, od pročistača otpadnih voda pa sve do odvoza otpada, naglasivši pritom da “Zagreb je naš” kroz svoje političko djelovanje želi dati drugačiji smjer razvoju grada, u kojem su komunalne usluge javne i dostupne svim građanima i građankama. „Nadolazeće lokalne izbore vidimo kao svojevrsni referendum o tome na koji način se upravlja gradom i što će se događati s komunalnim uslugama. Iskustva iz EU i svijeta nas uče da privatizacija komunalnih usluga dovodi do povećanja cijena i smanjenja kvalitete. Želimo se predstaviti kao politička opcija koja će se tome vrlo jasno i odlučno suprotstaviti i zato ističemo da je Zagreb naš i nije na prodaju“, istaknuo je Šimleša.

Ipak, najefektniji govor održala je Danijela Dolenec:

„Pozivamo građane da se mobiliziraju, da formiraju liste za mjesne odbore i vijeća gradskih četvrti. Govorimo da je Zagreb naš jer želimo suodlučivati o tome kako se koriste gradski resursi i kako se oblikuju javne usluge. Naš je zato što moramo, kao građani, imati dostupne i kvalitetne javne usluge i zato što su vrtići, škole, parkovi, kvartovi i ulice naši. I zato kažemo, Zagreb je naš jer želimo vratiti grad u svoje ruke, zaključila je profesorica Dolenec.

U njezinoj viziji Zagreb je naš trebao je prerasti u hrvatsku inačicu španjolsko/katalonske platforme Barcelona en Comu, koja je dvije godine prije, pobijedila na izborima u ovom poznatom gradu. Postojala je baza za takvo razmišljanje jer u oba slučaja se radilo o aktivistima koji su se etablirali u sukobima s vlastima, a onda odlučili ući u politiku.

Svjetska ekonomska kriza s početkom 2007. godine izrazito je snažno pogodila Španjolsku, pogoršavajući već narušene socioekonomske uvjete većine stanovništva. Ekonomske reforme španjolske vlade, u proljeće 2011. doveli su do vala općih štrajkova i prosvjeda diljem zemlje, a otpor je kulminirao društvenim pokretom 15-M (također poznat kao Indignados), koji je osim ekonomske i socijalne dimenzije krize prepoznao i artikulirao krizu političke reprezentacije. Nakon višegodišnjeg intenzivne političke borbe, unutar 15-M, prevladali su zagovornici ulaska u politiku i tako je u lipnju 2014. nastala platforma Barcelona en Comú (Zajednička Barcelona). Naime, članice i članovi platforme procijenili su da nije moguće doprijeti do ljudi tradicionalnim lijevim diskursima i da je potrebno raditi na vraćanju povjerenja građana u politiku. Među stanovništvom je vladalo opće nezadovoljstvo radom institucija i uvriježenih lijevih aktera poput sindikata i tradicionalnih stranaka. Primarni cilj bio je ući u gradsko vijeće Barcelone i na taj način promijeniti način prakticiranja politike u gradu, i već na izborima 2015., Barcelona en Comu je osvojila 11 od 41 zastupnika u gradskom vijeću Barcelone, a gradonačelnica je postala Ada Colau. Na njihovoj listi bilo je 60 posto kandidatkinja, jer je spolna ravnopravnost, kao i participiranje građana, temelj politike Barcelone en Comu. Više nisu predstavljali iznenađenje jer su na lokalnim izborima 2019., osvojili 20,7% glasova, a Ada Colau novi mandat. Kada je Zagreb je naš stupio na političku pozornicu, njihovoj neformalnoj ideologinji Danijeli Dolenec, cilj je bio u Zagrebu ponoviti uspjeh koji su u Barceloni postigli nekadašnji katalonski aktivisti.

I tako su aktivisti odlučili postati političari.

Na njihove prve akcije nije trebalo dugo čekati. Tri tjedna kasnije, u utorak, 21. ožujka, navečer, četiri stotine članova i simpatizera političke platforme »Zagreb je naš!«, popeli su se na Gornji grad pa pred zgradom zagrebačke Gradske skupštine predstavili svoj proglas u 25 točaka u kojem su istaknuli kakav grad žele i za kakav će se grad boriti na lokalnim izborima. Krenuli su s Katarininog trga da bi Ulicom sv. Ćirila i Metoda došli pred Starogradsku vijećnicu na čija su vrata postavili »Proglas političke platforme ‘Zagreb je naš!’ – Vratimo grad u svoje ruke!«. Zatim su pročitali 25 točaka proglasa. Prema medijskim izvještajima, „član te političke platforme, Tomislav Tomašević“ (što govori koliko je bio poznat u to vrijeme) izjavio je da je to bilo prvo njihovo javno okupljanje „zato što je nešto ranije Gradska skupština raspisala izbore za vijeće gradskih četvrti i vijeće mjesnih odbora, a upravo je to razina na koju stavljaju poseban naglasak u političkom djelovanju jer žele da se što više odluka o upravljanju gradskim resursima i prioritetnim projektima donosi na razini gradskih četvrti i mjesnih odbora.

»To je razina vlasti koja je najbliža građanima i zato pozivam građane i partnerske inicijative da se mobiliziraju, da se aktiviraju, da zajedno s nama formiraju liste za mjesne odbore i vijeća gradskih četvrti kako bi preuzeli kontrolu, kako bi vidjeli kako se upravlja resursima u gradu«, poručio je Tomašević, stojeći na vrhu Ćirilometodske ulice.

Najavio je da će izaći na lokalne izbore u Zagrebu zajedno sa strankom Za grad, koja se pridružila platformi i najavio da će imati zajedničke kandidate i za gradonačelnika tj. gradonačelnicu i za listu za Gradsku skupštinu te za vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora. Pozvao je i druge progresivne stranke, kvartovske inicijative i građane da se povežu.

„Želimo zelenu industrijalizaciju grada, razvoj društvenog poduzetništva, želimo decentralizirati kulturu, koristiti javnu nabavu za lokalizaciju ekonomije, želimo transformirati javna poduzeća tako da se uvede građanski nadzor nad upravljanjem javnim poduzećima kako bi se smanjio klijentalizam i korupcija. Želimo promijeniti model u kojem sve što se u gradu gradi se zapravo preplati barem nekoliko puta, da jedan uski krug ljudi zaradi novac sa strane“, poručio je Tomašević.

Početak nije bio lagan, sjeća se Teodor Celakoski: „Bili smo autsajderi, ali to nas nije plašilo jer smo znali da vrijeme radi za nas. Posljednji smo ušli u kampanju i u prvoj fazi morali ljudima objašnjavati tko smo. To uopće nije bilo čudno jer Tomislav Tomašević, koji je bio naš gradonačelnički kandidat od 2010. do 2017., nije bio prisutan u medijima. Stajali smo za štandom Zagreb je naš, i ljudi bi nas pitali „Tko je taj Tomašević“, a mi smo ih podsjećali „To je onaj koji je vodio proteste protiv Bandića na Cvjetnom trgu“. Ali, nismo ga slučajno kandidirali. Poznavali smo ga, znali smo da posjeduje potrebna znanja, sposobnost objašnjavanja problema kada je s biračima, kao i otpornost na stres, koji donosi izborna kampanja. On je bio projekt kolektivnog nastojanja i dugogodišnje borbe za javni interes, a kada je postao vijećnik u Skupštini grada, pokazao je koliko je dobar“, potvrditi će Teodor Celakoski. I Danijela Dolenec je slično razmišljala:

„Bio je to trenutak kada su mnogi među nama rekli, „dosta smo bili aktivisti, sada je vrijeme za politički angažman. Mislim da to govori o našem karakteru jer nismo ušli u politiku kroz etablirane stranke, niti iz privatnih interesa, nego smo krenuli ispočetka, gradeći nešto što je bilo potpuno novo. Važno je bilo i to što smo se dobro poznavali kroz godine aktivizma, i znali smo kako jedni drugima možemo vjerovati na riječ. Ušli smo u kampanju svega tri mjeseca prije izbora, nismo imali prostor u medijima, i sve je bilo jako intenzivno, ali na kraju se isplatilo jer smo postigli ono što smo namjeravali“, prisjetila se Danijela Dolenec.

Tomašević je od samog početka Zagreb je naš, vidio kao konfederaciju zeleno-lijevih stranaka, pod zajedničkim imenom. Već početkom 2017., ekipa iz Nove ljevice se sastala s Tomaševićem i predstavnicima Radničke fronte. Pregovori su išli lagano, jer, kako je objasnio Dragan Markovina „bilo je normalno da u prvom planu budu članovi Zagreb je naš jer oni su se čitavo prethodno desetljeće suprotstavljali Bandiću“.

Zatim se ekipi iz „Zagreb je naš“ pridružila lista „Za grad“, koja je četiri godine ranije na lokalnim zagrebačkim izborima, iako su krenuli kao autsajderi, osvojila desetak tisuća glasova. I ovaj puta je izveden mali performans. Konferencija na kojoj je objavljeno ujedinjenje, održana je na Vrbanima na livadi ispred nebodera u Ulici braće Domany gdje je još prije 30 godina GUP-om predviđena prometnica s izuzetno važnim okomitim tramvajskim koridorom koji bi povezao Črnomerec preko Ljubljanice sa Horvaćanskom. Tu je bio i ORaH, koji je u to vrijeme preuzeo Mladen Novak. Bio je tu i Zorislav Antun Petrović, novinar i nekadašnji predsjednik Transparency Internationala, inače, dugogodišnji poznanik dua Tomašević-Celakoski:

„Prvi puta sam se susreo s Tomaševićem i Teom Celakoskim još 2005., kada je Sabor donio sporni Zakon o golf igralištima. U to vrijeme sam vodio Transparency International, a Tomašević je bio u Zelenoj akciji. Poslije nekoliko godina, ponovno su nam se povezale sudbine, u pobuni protiv nelegalne izgradnje garaže u Varšavskoj, koja je bila egzemplarni primjer korupcije. To je nekakva skraćena povijest naše aktivističke suradnje“, priča Zorislav Antun Petrović.

Politička suradnja započela je početkom 2017., kada je formirana predizborna koalicija Zagreb je naš. Tomašević je pozvao Petrovića na sastanak, i ispričao kako se sprema novi savez za lokalne izbore.

„To me je razveselilo. Zvučalo je suvislo jer, realno govoreći, puno birača nije vidjelo za koga bi glasali. Pristao sam nositi zajedničku listu za Vijeće gradske četvrti Trešnjevka-Sjever, i mislim da smo ostvarili drugi ili treći najbolji rezultat od svih lista Zagreb je naš“, prisjetio se Zorislav Petrović, koji je u to vrijeme bio poznatiji kao antikorupcijski stručnjak, negoli političar.

Njegova situacija počela se mijenjati u siječnju 2019., kada je preuzeo stranku, koja je u to vrijeme bila u lošoj situaciji. ORaH ili Održivi razvoj Hrvatske. Stranka je u jesen 2013. osnovala Mirela Holy, i u prvih godinu dana, ova bivša ministrica u Vladi Zorana Milanovića, bila je medijska zvijezda. U svom gospodarskom programu predlagali su socijalno-ekološki tržišni model i zelene politike, i krajem 2014., ORaH je u Crobarometrovom istraživanju dostigao rejting od 18 posto i po popularnosti pretekao SDP i zauzeo vodeću poziciju na lijevom centru. Nekoliko mjeseci ranije, na izborima za Europski parlament, ORaH-ova lista je sa 9,4 posto zauzela treće mjesto, iza koalicijskih lista HDZ-a i SDP-a, a njezin član Davor Škrlec je postao eurozastupnik. A onda je uslijedio nagli i bolan pad. Na parlamentarnim izborima 2015., nije osvojen niti jedan saborski mandat, potom je Mirela Holy napustila stranku, da bi na parlamentarnim izborima 2016., Orah izišao u koaliciji s Laburistima i još nekim strančicama, i bio izbrisan.

Kada je preuzeo stranku, Zorislav Petrović je znao da mora koalirati, ako Orah želi opstati, i na tome je radio za parlamentarne izbore 2020. godine. Iskustvo iz 2017., pokazalo se kako je imao pravo.

Bilo je tu još zanimljivih likova. Na primjer, na fotografiji na kojoj se pred Paromlinom nalazi mala ekipa koja je prvi puta predstavila platformu Zagreb je naš, je i Paul Stubbs, 61-godišnji socijalni radnik iz Liverpoola, koji je suprugu upoznao u Hrvatskoj, i odlučio ostati. Stubbs je u Liverpoolu radio kao socijalni radnik radio u Domu za djecu s problemima u ponašanju, no ubrzo je dobio posao kao predavač na katedri socijalnog rada na sveučilištu u Bradfordu. Nije mu se sviđalo pretjerano administriranje i dao je otkaz, dobio skromnu otpreminu, pa pokupio najnužnije stvari i otputovao u tadašnju Čehoslovačku kako bi kao znanstvenik pratio sudbinu Roma u političkim previranjima nastanka nove države. Poslije šest mjeseci, u novinama je primijetio oglas da u Hrvatskoj traže volontere za rad u izbjegličkim kampovima. Iako je u Hrvatskoj trajao rat, odmah se prijavio i došao u kamp u Savudriju.

Uskoro se našao među osnivačima sam Centra za mirovne studije, a tada je upoznao Jasminu, koja je također volontirala u nevladinoj organizaciji. Vjenčali su se već sljedeće godine, a ubrzo su došla i djeca – danas 23-godišnji Luka i 19- godišnja Mia. Paul Stubbs je zaposlen na Ekonomskom institutu gdje istražuje socijalnu politiku i priprema istraživanja iz ovog područja. Na stranicama Ekonomskog instituta ističe se da mu je područje interesa: siromaštvo, nejednakost, i socijalna isključenost. Stubbs je lijevo krilo unutar Zagreb je naš, što se vidjelo 2017., na početku izborne kampanje, kada se žestoko protivio suradnji s Dalijom Orešković, „zato jer je liberalka“.

Tako je 21. travnja 2017., stvorena zeleno-lijeva koalicija Zagreb je naš, koja će opstati u, manje-više istoj formi, a toga dana su, Nova ljevica, ORaH, Radnička fronta i Za grad, na konferenciji za medije najavili zajednički izlazak na lokalne izbore u Gradu Zagrebu na svim razinama. Poručili su kako je vrijeme za otvoreniji, zeleniji i pravedniji grad. Tomislav Tomašević je, otvarajući konferenciju za medije pred spomenikom Većeslava Holjevca, kojeg je ocijenio kao zadnjeg gradonačelnika koji je napravio stvarni iskorak u razvoju grada, istaknuo da će svi okupljeni akteri zajedno izaći na lokalne izbore te da će on, s kandidatkinjama za zamjenice gradonačelnika Zagreba, Danijelom Dolenec i Uršom Nedom Raukar, biti zajednički kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba ispred koalicije.

“U ovoj koaliciji nalaze se sve progresivne stranke koje se nisu kompromitirale u suradnji s Bandićem ili strankama koje su ga ovih 16 godina održavale na vlasti, a to su i SDP, HDZ, HNS i HSLS”, naglasio je Tomašević te dodao: “SDP ne zna i ne može odgovoriti izazovima suvremene ljevice. Vrijeme je konačno za drugačiju politiku koja kreće odozdo. Vrijeme je za drugačiju ljevicu koja se temelji na načelima društvene jednakosti, pune demokracije, rodne ravnopravnosti i ekološke održivosti te imamo znanje i borbenost za javni interes da to ostvarimo”.

Zapažen nastup imala je Rada Borić iz Nove ljevice poručila je kako koalicija želi otvoreni grad za sve građane, za sve etničke manjine, seksualne manjine, osobe s invaliditetom. “Važna nam je rodna ravnopravnost i o tome ćemo voditi računa kada budemo slagali naše liste, i to ne samo na način da poštujemo zakonski minimum od 40 % kvote žena. Žena u Zagrebu ima 50%, one jednako kao i muškarci doprinose i doprinosit će boljitku ovoga grada”, naglasila je Rada Borić te zaključila: “Grad treba cijeniti ono što je ugrađeno u njegove temelje, u temelje rada naših roditelja. Često nas optužuju za ideologiju, ali nama je stvarno važno da ovaj grad koji je nastao na temeljima antifašizma i dalje njeguje antifašizam”, izjavila je poznata feministkinja, i u javnosti bez premca najpoznatija kandidatkinja zeleno-lijeve liste u proljeće 2017. godine.

Puna tri desetljeća, prije tog dana, Rada Borić bila je aktivistica civilnog društva i nezaobilazna sudionica različitih prosvjednih akcija: od podrške radnicama Kamenskog do borbe za prava žena u zemljama gdje je i dalje prisutna mračna praksa genitalnog sakaćenja djevojčica i djevojaka. Već 1992. sudjelovala je prilikom osnivanja Centra za žene žrtve rata, 1994. B.a.B.e., a 1995. Centra za ženske studije. Nakon dva i pol desetljeća aktivizma, 2017. je prelomila u sebi i odlučila ući i u političke vode i na lokalnim izborima postala vijećnica Koalicije Zagreb je naš, Nova ljevica, ORaH, Radnička fronta i Za grad.

Imala je nevjerojatno zanimljiv život. Rodila se u Zagrebu, ali odrastala je u Koprivnici, da bi se vratila u rodni grad na studij komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nakon diplome, kao mlada urednica, radila je u izdavačkoj kući “August Cesarec” iščitavajući rukopise pjesnika ili onih koji bi to željeli biti. Zatim je 1978. godine, u dobi od 27 godina, otišla kao prva lektorica hrvatskog jezika (u to doba hrvatskog i srpskog) i slavistike na Sveučilište Helsinki, gdje je ostala do 1982. godine kad se vratila u Zagreb. Onda je predavala hrvatski strancima na Filozofskom fakultetu, a zatim dobila Fulbrightovu stipendiju pa predavala na američkom Sveučilištu Indiana, na kojem se na kraju zadržala pune dvije godine. Savezna država Indiana je politički izrazito konzervativan dio SAD-a, ali na sveučilištu u gradu Bloomingtonu na kojem je završila Rada Borić, vladao je duh liberalizma. Njoj se svidjela tamošnja atmosfera u kojoj su studenti mogli otvoreno biti gay ili lezbijke. Oduševila se kada je na kraju prvog semestra vidjela poziv studentima da mogu evaluirati rad profesora, što je djelovalo kao znanstvena fantastika u odnosu na uštogljeno Zagrebačko sveučilište. Osim toga, koliko god je Bloomington u provinciji, tamo se nalazio najbolji slavistički odsjek u Sjevernoj Americi. Prisjetiti će se kako je u 80-tima „tamo bilo puno studenata iz tadašnjeg SSSRa, Jugoslavije, Čehoslovačke i drugih zemalja, a onda bi na kraju semestra na Sveučilište dolazili predstavnici CIA-e, i regrutirali ih u svoju službu“.

„U Americi sam postala feministica“, rekla je u razgovoru za ovu knjigu, i krenula objašnjavati: „Tamo sam se prvi puta susrela sa ženskim i afroameričkim studijima, međutim, najviše sam se šokirala kada sam posudila knjigu o ženama u akademskoj zajednici u kojoj je pisalo kako žene imaju slabije vokalne sposobnosti u odnosu na muškarce pa su zato muškarci profesori, a žene lektorice. U tom momentu sam shvatila koliko je duboka diskriminacija koja pogađa čak i žene poput mene, koje smo bile privilegirane zbog posla kojim smo se bavile, i to u jednoj demokratskoj Americi. Feminizam nije isključivo borba za ravnopravnost žena i muškaraca, nego i za rodnu jednakost. Ova borba traje i dalje, dovoljno je vidjeti kako se ženama uskraćuju prava u Poljskoj, a niti Hrvatska nije puno drukčija. Ali, za mene je feminizam i antikolonijalizam, i zalaganja za prava raznih manjina. To nije samo zalaganje za jednakost na papiru nego za punu ravnopravnost u stvarno demokratskom društvu“, objasniti će svoje motive Rada Borić.

Nakon SAD-a godinu dana bila je u Zagrebu, a zatim je od 1986. godine do 1991. godine ponovno otišla u Helsinki. U Finskoj je u različitim razmacima provela punih sedamnaest godina, a i neki njezini studenti u međuvremenu su postali poznati, kao Matias Hellman, koji je jedna je od najpoznatijih osoba na Haaškom sudu, i bio je i desna ruka Marttiju Ahtisaariju kad su se vodili pregovori na Kosovu. I bivši student, Pilvi Torsti, je zastupnik, baš kao i Jussi Halla-aho, predsjednik ekstremno desne stranke Istinski Finci, ispričala je u jednom razgovoru u Jutarnjem listu. U profesionalnom smislu, kruna njezina boravka u Finskoj je prvi finsko-hrvatsko-finski rječnik koji je objavljen 2007. godine. Rječnik je radila gotovo šest godina, a sadrži 40.000 riječi, fraza te malu gramatiku hrvatskog jezika na finskom.

Međutim, boravak u Skandinaviji, donio joj je golemo životno iskustvo:

„Finska ima dosta sličnosti s Hrvatskom, od, u to vrijeme, podjednakog broja stanovnika do povijesti u dvadesetom stoljeću, prožete ratovima i s drugim državama, i između sebe. No, Finci su to odlučili ostaviti iza sebe i gledati naprijed. Oni to rade dugoročno, puno planiraju, a rezultati su očiti jer su postali jedna od najrazvijenijih država na svijetu. A sve zato jer su kao temelj nacionalnog napretka savili obrazovanje. Prva rečenica njihove kurikularne reforme glasi „Za Finsku je obrazovanje ponos“. Drugo što me oduševilo u Finskoj je njihova skromnost, koja podrazumijeva neisticanje pojedinaca, ali i opći moral, recimo, nema varanja na porezima ili osnivanja fiktivnih poduzeća“.

„Znate li“, dodati će Rada Borić, „da je čuvena Nokia, osnovana kao tvornica ribarskih čizama? Ali zahvaljujući finskom oslanjanju na znanje i tehnologiju, pretvorili su se u najpoznatije svjetske proizvođače mobitela. Zato ću reći: Idemo promijeniti Hrvatsku u zemlju znanja“.

Ratne 1991. odlučila se vratiti u Hrvatsku. Jednog dana srela je Vesnu Kesić, dugogodišnju znanicu iz feminističkih krugova, koja je bila angažirana u Centru za žene žrtve rata. Pridružila se Centru, što joj je bilo izuzetno važno iskustvo. Bila je to direktna podrška ženama žrtvama rata, a radila je u ‘kampu’, barakama na Črnomercu, sa ženama iz Vukovara i Slunja. Godinu kasnije je na Krugama radila sa ženama iz BiH, u zgradi u kojoj je sada smještena policijska postaja. Rada Borić je neko je vrijeme bila i potpredsjednica Europskog ženskog lobija, najveće ženske mreže u Europi, koja ima pravo sudjelovanja u Europskom parlamentu. Također, bila je jedna od osnivačica te izvršna direktorica Centra za ženske studije u Zagrebu koji je danas jedini edukacijski feministički centar. Tijekom 22 godine postojanja Centar je obrazovao generacije studentica i studenata te promovirao ženske teme, tiskao knjige i časopis Treća, organizirao konferencije i seminare. Zbog svega što je radila u životu, osjeća ljutnju kada svjedoči paradoksalnom razvoju događaja u Hrvatskoj gdje neke agresivne konzervativne skupine ponovno dovode u pitanje pravo žene na pobačaj.

Rada Borić je u devedesetima bila otvorena protivnica HDZ-ovih režima. Još 1993., na Dan žena, 8. mart, sa suradnicama iz Ženske mreže, povela je obespravljene radnice tvornice „Nada Dimić“ na prosvjed pred zgradu Vlade na Markovom trgu. „Tim ženama nismo mogle pomoći spasiti tvornice Nadu Dimić ili Kamensko, ali mogle smo im pružiti ruku utjehe i platiti odvjetnike, koji su ih zastupali u sudskim parnicama. Još tada smo Vesna Kesić, ja i druge aktivistice pismeno tražile da vlasti priznaju prava ženama koje su silovane u ratu, i to im se priznaje tek odnedavno. Naša borba trajala je 25 godina i konačno smo uspjele“, reći će sa sjetom u glasu. I tako je u šezdeset i šestoj godini, odlučila politički angažirati i dati vlastiti doprinos u borbi protiv klerikalizacije svoje zemlje.

Uzgred, Rada Borić ima nesvakidašnji smisao za humor i autoironiju. Tako se u našem razgovoru našalila oko svoje dobi, budući je prilično kasno postala političarka: „Kada sam imala pedeset, pitali su me gdje se vidim kao sedamdesetgodišnjakinja, a ja sam odgovorila „U staračkom domu, gdje s ostalim korisnicima režiram Shakespearove predstave“. Sada, kada sam blizu 70, i dalje vjerujem da ću se time baviti, ali, kada će mi biti devedeset“, dodati će vrckavo.

U četvrtak, 30. ožujka, Tomašević i grupa aktivista izveli su jednu od najupečatljivijih akcija do tada. Onako kako su marinci zabili zastavu na planini koja je dominirala Iwo Yimom, i tako označili pobjedu u jednoj od najkrvavijih bitaka na Pacifiku, njegova ekipa izvela je akciju na odlagalištu otpada Jakuševec – Prudinec gdje su se njih petorica popeli na hrpu otpada i tamo zabili zastavu s natpisom “Zagreb je NAŠ!”. Opet je u prvom planu bio Tomislav Tomašević: “Na ovom brdu počinje bitka za Zagreb”, izjavio je gradonačelnički kandidat uz poruku „Mi smo politička opcija koja je spremna uhvatiti se u koštac s problemom otpada koji gradska vlast već šesnaest godina sustavno zanemaruje, zbog čega cijeli grad trpi veliku ekološku, zdravstvenu i ekonomsku štetu. Zagreb je proglašen najgorim glavnim gradom EU-a po odvojenom prikupljanju i recikliranju otpada, ponašamo se poput pijanih milijardera i zbog toga godišnje bacamo oko 150 milijuna kuna vrijednih sirovina na odlagalište Jakuševec, što je sedam novih gradskih vrtića godišnje”, izjavio je Tomislav Tomašević.

Najpoznatija fotografija koja je u međuvremenu postala zaštitni znak Zagreb je naš! i Možemo!, nastala je sasvim slučajno, a snimio je Antonio Pozojević. On uopće nije aktivista, dapače za sebe će kazati da je prilično apolitičan, mada mu se sviđa što zagovara Možemo!. U proljeće 2017., studirao je za snimatelja na Akademiji dramskih umjetnosti, i netko mu je predložio da fotografira aktiviste iz Zagreb je naš!, koji su započeli predizbornu kampanju. Ideja se učinila zanimljivom, uzeo je aparat, i sa snimateljem Davidom Oguićem, zaputio se na gradsko smetlište.

„Kada smo došli na Jakuševac, tamo su nas već čekali Tomašević i ekipa, i objasnili što žele. Užasno je zaudaralo i željeli smo napraviti snimke i otići. Gledali smo na koju stranu bi slikali. Nismo htjeli snimati prema sjeveru jer u pozadini nema skoro ništa, kao i na zapadu, a prema istoku su nekakva polja i prazan prostor. Zato smo odlučili fotografirati prema južnoj strani, jer su u pozadini Dugave i tamošnji neboderi, a slikao sam pomoću teleobjektiva, kako bih približio pozadinu, vizuru Dugava i zgrada, forplanu odnosno ekipi sa zastavom. Sve je bilo gotovo za dvadeset minuta, i odmah smo otišli iz tog smrada. Iskreno, Tomašević i njegova ekipa tada su bili nepoznati, i kada sam isporučio fotografiju, nisam mislio da će imati takav odjek. Danas mi je drago jer sam pogriješio“, prisjetio se Antonio Pozojević, koji posljednjih mjeseci radi kao snimatelj u Tallinu, glavnom gradu Estonije.

Tomašević i njegova družina nastavili su napadati gradonačelnika Milana Bandića. Dok su u SDP-u razmišljali hoće li ići s vlastitim kandidatom ili podržati Anku Mrak Taritaš, aktivisti “Zagreb je NAŠ!” ponovno su stigle pred Gradsku skupštinu. Na skup koji su predstavili kao prvo javno okupljanje, došlo je četiri stotine članova i simpatizera platforme, koji su, uz skandiranje “Zagreb je NAŠ!”, javno pročitali, a zatim na vrata Skupštine, objesili 1,5 metara visoki proglas “Vratimo Zagreb u svoje ruke!” s 25 načela koja opisuju kakav grad želimo i za kakav grad ćemo se boriti na izborima.

Početkom travnja, Tomašević je službeno postao gradonačelnički kandidat na predstojećim lokalnim izborima u Zagrebu, a predstavljen je kao dugogodišnji borac za javni interes u Gradu Zagrebu, „ali ujedno i kao stručnjak koji suvereno barata cijelim nizom tema, od zaštite okoliša do upravljanja komunalnim uslugama i drugim temama bitnim za upravljanje gradom“.

“Imam borbenost i imam znanje te s tim kvalitetama ulazim u utrku za gradonačelnika Zagreba. Ističem kandidaturu na ovom simboličnom mjestu u parku Trnjanska Savica jer su ovdje građani izborili pobjedu protiv samovolje gradonačelnika Bandića koji je na odlasku. Imam četiri prioriteta za Grad Zagreb. Jeftine i kvalitetne komunalne usluge, od javnog prijevoza do vodoopskrbe i odvoza otpada te nećemo dopustiti privatizaciju tih usluga jer znamo da to donosi profit pojedincima i veće račune građanima. Vrhunske i svima dostupne javne usluge, od vrtića, škola, bolnica do staračkih domova. Modele za suodlučivanje građana u razvoju grada, pogotovo pri prostornom planiranju i trošenju proračunskog novca, posebno na razini kvartova. Povećanje zaposlenosti, poglavito mladih, kroz zelenu industrijalizaciju, kroz instrumente zelene javne nabave i kroz razvoj društvenog poduzetništva. Znam, mogu i hoću provesti to u djelo i učiniti Zagreb jednim od najpoželjnijih mjesta za život u ovom dijelu Europe”, obećao je Tomašević.

Kampanja je bila potpuno drukčija od onoga što su radile tradicionalne stranke. Tomašević i ekipa pojavili su se s metlama u rukama na Kvaternikovom trgu u subotu, 8. travnja, i krenuli čistiti zapuštene klupe, a već sljedeći dan, Platforma Zagreb je NAŠ i stranka Za grad predstavili su se građanima na Trešnjevačkom placu. Stup žalbi, na kojem su dan ranije stanovnici Kvatrića ostavljali poruke o tome što misle da bi trebalo promijeniti i popraviti u njihovoj četvrti, u nedjelju je postavljen na Trešnjevci kako bi stanovnici ove četvrti mogli ukazati na probleme s kojima se susreću. Opet je sve izgledalo atipično. Umjesto govora u nekoj kvartovskoj dvorani, birače su pozvali u obližnji park, aktivisti su donijeli dvadesetak stolica, poslaganih u krug, a stanovnici su sjeli i govorili kakve probleme imaju žitelji Trešnjevke. Sudeći po foto-materijalu, okupljali su se predstavnici svih generacija.

Kako bi pokazali da Gradska skupština u posljednje četiri godine nije učinila ništa da riješi problem smrada koji dolazi s Jakuševca, aktivisti Zagreb je naš, došli su na Gornji grad i pokušali gradskim zastupnicima uručiti velike kvačice za nos napravljene od stiropora, no u tome su ih spriječili zaštitari koji su stajali ispred ulaznih vrata. “Ne znam zašto je problem da uđemo u Skupštinu i pokažemo zastupnicima što mislimo o njihovom radu u posljednje četiri godine. Sto tisuća građana Novog Zagreba trpi smrad Jakuševca kad god je južina, a oni po tom pitanju u četiri godine nisu napravili baš ništa”, optužio je Teodor Celakoski.