Donosimo ulomak iz knjige ‘Ustaška vojnica 1’ u kojem grupa hrvatskih autora, na osnovi dokumentacije NDH iz Vojnog arhiva u Beogradu i njemačkih dokumenata iz arhiva Wehrmachta u Nacionalnom arhivu SAD-a, opisuje začetke zločinačke ustaške vojske

Nakon atentata na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u beogradskom parlamentu 20. lipnja 1928., u kojemu je njezin predsjednik Stjepan Radić teško ranjen te je uslijed zadobivenih rana preminuo 8. kolovoza iste godine, kralj Aleksandar donio je 6. siječnja 1929. godine odluku o raspuštanju Narodne skupštine, ukidanju ustava iz 1921. i zabrani svakoga daljnjeg rada političkim strankama u Kraljevini SHS (Jugoslaviji). Smrt hrvatskog vođe koje je ostalo bez posljedica u odnosu na eventualno davanje „kakove takove zadovoljštine Hrvatima“ (Vl. Maček), bilo je uvod u zaustavljanje političkog života, i dovelo je do radikalizacije pojedinih predstavnika hrvatskoga političkog života. Uvođenje jednovlašća kralja Aleksandra uzrokovalo je do drastičnih promjena u političkom životu Kraljevine i otpočela je široka aktivnost hrvatskih skupina na organiziranju političkog, ali i svakoga drugog otpora, u kojemu svoje korijene ima i Ustaški pokret.

Doktor Ante Pavelić, tajnik i istaknuti član Hrvatske stranke prava, stranke koja je imala dosljedan politički stav o hrvatskoj samostalnoj i neovisnoj državi, napustio je Kraljevinu i jedno vrijeme boravi u Austriji, a u travnju 1929. godine posjetio je Bugarsku, gdje je između ostalih uspostavio veze s Vnatrešnom Makedonskom Revolucionernom Organizacijom (VMRO) i potpisao “Sofijsku deklaraciju” o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u uspostavi neovisnosti. Nakon što su mu austrijske vlasti uskratile daljnji boravak na području Austrije, 1930. godine prebacio se u Italiju, gdje je ubrzo počeo okupljati pristalice i raditi na organizaciji budućeg Ustaškog pokreta.

Najranije spominjanje ustaškog imena nalazimo u naslovu glasila “Ustaša – vijesnik hrvatskih revolucionaraca” iz svibnja 1930., iz kojeg je vidljivo da je riječ o revolucionarnoj organizaciji, koja koristi i vlastitu vojničku terminologiju. Sam Ustaški pokret početak svog djelovanja datirao je od 7. siječnja 1929. na dan kada je navodno sastavljen „Ustaški ustav“. Taj je datum čak vrlo svečano obilježen siječnja 1944. godine: tada je proslavljena „15-ta godišnjica podpisa i objave ustava Hrvatskog ustaškog oslob. pokreta 7-og siječnja 1929“. Međutim, kako Mario Jareb ističe analizirajući postojeće izvore i sjećanja, do polovice 1930. „ustaško se ime nigdje ne susreće kao ime organizacije ili pokreta“. No već od 1931. za ustaško se ime može čuti i u emigraciji i u Hrvatskoj. U ovom razdoblju možemo smatrati da termin ustaški-ustaška jest u biti istoznačnica za nacionalnu revolucionarnu organizaciju. Tako je nešto kasnije i definirano da je ustaša „revolucionarni borac“. Simbolika ustaške organizacije, goruća bomba u slovu U, također je sugerirala revolucionarnu aktivnost.

Prema posrednim podacima može se zaključiti da je prvi pravilnik budućeg Ustaškog pokreta sačinjen 1930. Ova pravila i programsko-organizacijske postavke detaljno su razrađene nešto kasnije, tako da se u ljeto 1932. pojavljuje “Ustav, Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije”. Ovaj je ustav, očito u skladu s potrebom ukazivanja na potrebu za djelo- vanjem odmah nakon početka kraljeve diktature, bio antidatiran sa 7. siječnjem 1929. godine, a kao autori navedeni su „ustaše utemeljitelji u Zagrebu“. Međutim, najvjerojatnije je prvobitni ustroj pokreta bio osmišljen u razdoblju od 1930. do 1932. godine.

Stvaranje prvih oružanih skupina započeto je 1931. godine. Sam Pavelić ustrojava skupinu u Bovegnu kod Brescie u Italiji, a stjecajem okolnosti, ovaj se logor često morao seliti. Nakon Bovegna logor je izmješten u Borgo Val di Taro, a kasnije u Vischetto, Olivetto i San Demetrio nei Vestini. U Mađarskoj u mjestu Janka Puszta, na jednom poljoprivrednom dobru, organizirana je skupina ustaša, koja nije prelazila broj od 50 ljudi, ali je zbog događaja u vrijeme njenoga postojanja i pretjerivanja od strane ondašnje jugoslavenske promidžbe, ovaj centar zadobio veći i simbolički značaj.

Treba primijetiti da ljudstvo u emigraciji nikada nije premašivalo brojno stanje koliko je potrebnih za ustroj jedne bojne. Većina zapovjednika, odnosno Pavelićevih vojnih savjetnika imali su iskustvo iz bivše austrougarske vojske. U tom razdoblju to su bili potpukovnici Ivan Perčević i Stevo Duić, potom promaknuti u čin krilnika. Oni su pratili izvođenje vježbi ustaških skupina 1933. – 1934. godine. Ove „talijanske“ skupine bile su naoružane i obučene u odore. Njihove dnevne aktivnosti uključivale su različite elemente vojne naobrazbe, kao i ostale dužnosti vojničkog tipa, uglavnom osiguranja logora u kojem su bili. Organizirana su četiri tečaja vojne škole koje je završilo 265 ustaša. Značajan broj ustaša-emigranata aktivan u ovom razdoblju, kao što su Vjekoslav Servatzy, Mijo Babić, Narcis Jesensky, Mijo Seletković, Vlado Singer, Emil Lachovsky, Ante Moškov, Vilko Pečnikar, Rafael Boban, Ivan Herenčić, Josip Metzger, Jure Francetić i Vjekoslav Luburić bit će tijekom postojanja NDH angažirani na istaknutim vojnim i/ili redarstvenim položajima nove hrvatske države.

Reklo bi se da je vrhunac ovakvih vojnih djelatnosti bio 1933. – 1934. godine. Rad Ustaške organizacije do tada je bio potpomognut od strane talijanskih vlasti, međutim, poslije atentata na kralja Aleksandra djelovanje joj se ograničava i logor je 19. studenoga 1934. preseljeni na otok Lipare.

Atentat na kralja Aleksandra nije urodio plodom, tj. slomom jugoslavenske Kraljevine, kojem su se moguće nadali pripadnici ustaške organizacije. Došlo je do izmjena političkih okolnosti, ali ne u smjeru koji su ustaše očekivali. U samoj Kraljevini, knez Pavle koji je obnašao dužnost namjesnika mladog kralja Petra II., dozvolio je rad političkih stranaka i od 1935. dolazi do obnavljanja višestranačja.

S druge strane Italija je odlučila ograničiti djelatnost ustaša na svom teritoriju. Ustaški logor u San Demetriju u srednjoj Italiji bio je razoružan po odluci od 14. listopada, a 18. – 19. studenoga ljudstvo je prebačeno na otok Lipari. Ovoj se grupi pridružilo i ljudstvo iz Janka Puszta u Mađarskoj. Sam Pavelić uhićen je s Eugenom Didom Kvaternikom 18. listopada u Torinu i smješten u tamnicu. Broj ustaša na Liparima kretao se nešto više od 500 osoba. Tamo su živjeli u internaciji, bez vojničke opreme, naoružanja i u civilnim odijelima. Ipak, zadržana je vojnička struktura, ali pod snažnom prismotrom talijanskih vlasti s ograničenim pravom kretanja i uz dnevne provjere brojnog stanja. Poslije dolaska Milana Stojadinovića na vlast u Jugoslaviji i početka približavanja Italije i Jugoslavije, stanje je postalo još teže za ovu ustašku skupinu. Pavelić je 1. travnja 1937. bio prisiljen potpisati odredbu kojom su raspušteni ustaški logori i naredio je prekid svih djelatnosti ustaške organizacije. Otada su ustaše u Italiji, osim Pavelića, pravi internirci. Jugoslavenski predsjednik vlade uspio je kroz dogovore s talijanskom stranom pacificirati ovu skupinu, a potom je pozivom da se vrate u domovinu broj ustaša prepolovljen na manje od 250 koji su ostali u Italiji. Nastupilo je razdoblje „velike ustaške šutnje“, kako je to nazvao istaknuti pripadnik ove organizacije, Koprivničanac Mijo Bzik. Izuzetak od organizacije koja je ostala pasivna bio je Ante Pavelić koji je u skladu sa statusom poluinternirca nastavio određene aktivnosti, koje su intenzivirane kada je u Europi započeo rat koji će se potom pretvoriti u Drugi svjetski rat.

Ono što nitko nije očekivao, a dogodilo se, bila je nova okolnost za djelovanje u domovini. Promjena u političkim odnosima u Kraljevini, obnovom parlamentarizma omogućila je da se od 1935. težište hrvatskog nacionalnog djelovanja prenese u domovinu. Broj pristalica počeo je rasti kroz organizacije uspostavljene u različitim dijelovima Hrvatske, kao što su sveučilišne, kulturne, sportske ili duhovne organizacije. Počela je raditi i ilegalna promidžba. Uspostavom Banovine Hrvatske 1939. ove su se aktivnosti intenzivirale. Posebno sjedište ove aktivnosti bilo je zagrebačko sveučilište. Od 1938. – 1939. u Hrvatskoj nastaju i organizacije, odnosno tiskaju se glasila koja u svom nazivu imaju naziv ustaša, odnosno ustašku odrednicu. Nastaje struktura domovinskih ustaša, čija će uloga dobiti na značaju kada rat stupi i na granice Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine.

Ove skupine okupljene oko organizacija poput Uzdanice, Hrvatskog skauta-domobrana ili listova kao što su „Hrvatski narod“, „Hrvatski list“ i „Hrvatsko jedinstvo“ razvile su značajnu ilegalnu djelatnost. Osnivaju se manje skupine (rojevi) diljem hrvatskih područja. U ovoj organizaciji sudjeluju i istaknute osobe koje će kasnije zauzeti važne dužnosti u NDH, kao Jure Francetić (Lika), Drago Jilek i Aleksander Seitz (Bosna, Hercegovina), te Edo Bulat (Dalmacija). Dio ustaških pristalica također se nalazi i u HSS-ovoj Hrvatskoj građanskoj i seljačkoj zaštiti koja je imala obrise poluvojne organizacije, pa čak i nešto naoružanja. Kako se rat bližio Jugoslaviji, tako je dio ustaških pristalica i otvoreno nastupao na različitim političkim i drugim skupovima i može se prihvatiti procjena Maria Jareba da je broj onih koji su se djelatno uključili u stvaranje Nezavisne Države Hrvatske mjerio desetcima tisuća.

Vojnim pučem u noći 27. ožujka 1941. godine dolazi do promjena u vojnopolitičkim odnosima na jugoistoku Europe. Svrgnuta je vlada Cvetković – Maček i namjesništvo kneza Pavla, kralj Petar preuzeo je sve kraljevske ovlasti i osnovana je nova vlada s generalom Simovićem na čelu. Puč od 27. ožujka znatno je poremetio Hitlerove planove oko predstojećeg napada na Grčku, stoga je još istoga dana donio odluku da planirani napad proširi i na Jugoslaviju. Za ovaj pothvat Hitler je pridobio i okolne zemlje: Italiju, Mađarsku i Bugarsku, kojima je zauzvrat obećao znatne jugoslavenske teritorije.

Ovaj iznenadni obrat ponovno je skrenuo pažnju na internirane ustaše u Italiji. S obzirom na odluku Italije da sudjeluje u napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, oni su postali skupina na koju se moglo i politički računati. Preostali ustaše okupljeni su u mjestu Pistoia. Tu su obučeni u odore, opremljeni i naoružani. Potom je Pavelić 1. travnja 1941. objavio odredbu kojom je pozvao sve pripadnike Ustaškog pokreta na području Italije da stupe u djelatnu službu i uzmu oružje. Ukupno je bilo 230 ljudi koji su organizirani u Prodorni odjel. Počelo je i emitiranje ustaškoga radijskog programa, kao programa „radio postaje Glavnog ustaškog stana“. Program je započeo emitiranje 4., a završio 11. travnja.

Ova je radijska postaja od 4. travnja emitirala povremeno proglase, potkrijepljene pozdravom „Za Dom Spremni!“ ili upozorenjem „Hrvati, Pozor!“. Postaja je u duhu očekivanja napada na Jugoslaviju davala najvažnije vijesti i preglede političkih događaja. Slušatelji će čuti „sve što svaki Hrvat u ovim vremenima treba znati i što svakoga Hrvata u časovima ovih burnih i odlučnih događaja zanima! Čuti će te hrvatske ustaške pjesme i bojne budnice i koračnice! Čuti će te obavijesti iz Glavnog Ustaškog Stana i naputke, kako se ima svaki Hrvat u ovim časovima držati i sve što se odnosi na pripreme za rad i za konačni čin oslobodjenja hrvatskog naroda i hrvatske domovine ispod tudjinskoga srbijanskoga jarma, te za uspostavu samo- stalne i nezavisne države Hrvatske na cijelome hrvatskome povijesnom i neprekinutome području od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjega Jadranskoga mora.“ Radijska je postaja nagovještavala skorašnje stvaranje nezavisne države i uglavnom obraćanja poglavnika dr. Ante Pavelića „upravljene cjelokupnome hrvatskome narodu, proglase upravljene hrvatskim vojnicima katolicima i muslimanima te svima pripadnicima ustaške oslobodilačke vojske i pripadnicima hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta.“

‘Ustaški pokret može se klasificirati kao periferni dio europskog fašizma tridesetih godina tek uvjetno. On je podvrgnut svojevrsnoj fašizaciji nakon što je došao na vlast’, pisao je srpski povjesničar Srđa Trifković

Posebno ističemo priopćenje Glavnoga ustaškog stana emitirano putem radijske postaje GUS-a 10. travnja 1941.: „Sve ustaše, što se nalaze d(iljem) hrvatskih zemalja moraju biti spremni, da se svagdje, gdje do(dju) prodorni odjeli istima priključe zajedno sa pučkim ustašama, ko(ji ć)e (se u) danom času unovačiti i svrstati u ustaške postrojbe. U krajevima i mjestima gdje ustaški prodorni odjeli još nisu st(igli) imadu ustaše sami postrojiti odjele pučkih ustaša, te ih držati u prip(ravnosti) da mogu, čim nastane povoljan čas zaposjesti sve urede, sve javne zgrade, sva skladišta i sva prometna sredstva kao željeznice, autobuse, brzojave, telephone i slično. Imadu smjesta u tom času preuzeti mjesnu vlast u sv(oje) ruke, uspostaviti potpuni red i sigurnost. Imadu postaviti straže i osigurati sve važne točke, razoružavati srpske oružnike i možebitne srpske vojne bjegunce ili skupine srpskih vojnika, koji bi na bijegu kroz ta mjesta prolazili.

Nadalje neka smjesta poduzmu sve potrebne mjere, da se spriječi svaka mogućnost bilo kakvog oštećivanja ili pljačke, sa strane bilo kakovo(g) mračnjaka, javnoga narodnog i državnog hrvatskog dobra, zaliha živežnih namirnica. Napose imadu zaštititi seljačka dobra i seljačku imovinu od bilo kakove pljačke i bilo kakovog nasilja.

Ustaške tvorbe ili pučki ustaše moraju se smjesta staviti u dotic i vezu sa obližnjim ustaškim, odnosno pučkoustaškim postrojbama i odjelima te sa najbližim ustaškim vojnim zapovjednikom.“

Kako su njemačke snage izvršile lavovski dio posla u borbi s jugoslavenskim snagama u razdoblju od 6. do 10. travnja, vojna osnova za ulazak talijanskih snaga u rat bila je znatno olakšana. Dana 10. travnja u Zagrebu je proglašene Nezavisna Država Hrvatska, a predvečer su u grad ušle i njemačke oklopne snage. Nijemci su već sutradan, 11. travnja produžili napredovanje, a toga dana talijanske su se snage pokrenule preko talijansko-jugoslavenske granice prodirući prema Ljubljani i iz Rijeke na istok prema Karlovcu, a drugim dijelom prema Dalmaciji. Ustaška skupina iz Pistoie prebacila se 11. travnja u Trst, gdje je 12. travnja stigao i Pavelić. Sljedeće noći ova je grupa s poglavnikom dr. Antom Pavelićem na čelu prešla granicu i već 13. travnja stigla u Karlovac. Poglavnik se tu susreo s predstavnicima novoproglašene Nezavisne Države Hrvatske i predstavnicima domovinskih ustaša. U pratnji odjela iz emigracije on je ujutro 15. travnja stigao u Zagreb. Uspostavom NDH i povratkom ustaša iz emigracije s Poglavnikom na čelu u travnju 1941. završio je proces ilegalnog djelovanja ustaške organizacije u emigraciji i domovini.

Kako je oružana borba promovirana kao osnovno sredstvo za postizanje cilja stvaranja samostalne hrvatske države, jasno je da se ustaška organizacija u razdoblju do 1941. „djelomično i ustrojila kao paravojna organizacija čiji su pripadnici pripremani za sudjelovanje u oružanoj borbi“. Kako piše Mario Jareb „nasilje kao važno sredstvo političke borbe i militarizam bili su istaknutim karakteristikama ustaške organizacije. Te su dvije karakteristike bile svojstvene i nizu autoritarnih stranaka i pokreta u Europi u tom razdoblju“. Međutim, ono što je uočljivo je da Ustaški pokret, odnosno organizacija nije do 1941. razvila ideologiju ni formirala jedinstveni ili jednoznačni program svog djelovanja, „nego je bila riječ o određenom broju šturih i razmjerno općenitih dokumenata koji su sadržavali određene programske i idejne postavke“. Za razumijevanje ovog nedostatka može poslužiti objašnjenje samoga Pavelića 1937.: „Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskog naroda…