Za četrnaest godina koliko je Michael Jordan igrao u NBA-u, nitko drugi, osim nekoliko igrača, nije imao veće koristi od sve većeg bogatstva lige i prelaska moći iz ruku vlasnika momčadi u ruke igrača nego David Falk. Relativno neiskusan sportski agent na početku epohe, Falk je do 1998. postao ne samo najimućniji agent koji je ikada zastupao košarkaše već i jedan od dvojice ili trojice najutjecajnijih ljudi u svijetu košarke, čovjek za čiju se moć govorilo da je ravna moći Davida Sterna. Ako su pravne, ekonomske i tehnološke promjene koje su se zbivale tijekom osamdesetih i devedesetih godina bile dobre za igrače, nesumnjivo su bile još bolje za agente. Otkako se prvi put pojavio kao sportski agent, dvaput se razišao s partnerima: na početku, još prije nego što je postao dio Jordanove svite, on i Donald Dell razišli su se s Frankom Craighillom i Leejem Fentressom, a Falk se naposljetku razišao i s Dellom u onome što se smatralo prilično gorkim profesionalnim razvodom. Svoju kompaniju prodao je 1988. većoj tvrtki, specijaliziranoj za produkciju zabavnih nastupa u sportskim dvoranama diljem zemlje. Njezina procijenjena vrijednost iznosila je sto milijuna dolara, a kao dio ugovora, Falk je ostao upravljati svojim dijelom kompanije. Priopćenje za medije koje je obznanilo tu prodaju istaknulo je da je Falkova stara kompanija FAME (Falk Associates Management Enterprises) „zastupala dotad nezabilježenih šest pikova u prvoj rundi drafta, ispregovarala više od 400 milijuna dolara u ugovorima za svoje klijente i sklopila četiri od pet najvećih ugovora u povijesti ekipnih sportova“.

Nitko nije sumnjao u sposobnost i inteligenciju Davida Falka, ali ako je postojalo nešto što je smetalo ljudima kojima je bilo stalo do lige i košarke u najširem smislu, onda je to bilo pitanje je li on imao ikakvu svijest o općem dobru, da su opće dobro i zdravlje košarke kao sporta i dalje donekle problematični. Neki ljudi smatrali su da postoji opasnost da izdašni ugovori pojedinih igrača iskorištavaju ranjivost različitih franšiza i prijete dugoročnoj stabilnosti lige. Falk je uživao u svojoj moći podjednako koliko i u bogatstvu, sposobnosti da se ne javlja na telefonske pozive i da čini da se drugi ljudi, osobito vlasnici klubova, osjećaju ranjivo.

„Pazite se Davida i budite vrlo pažljivi kad vam počne govoriti o tome koliko vas poštuje“, rekao je jednom vlasnik jedne franšize. „Tada ćete izgubiti svoj novac ili svog najboljeg igrača – to je njegov način da vam kaže da je moćniji od vas.“ U ljeto 1998., dok su se NBA liga i sindikat igrača pripremali za veliku bitku oko regulacije ugovornih pravila a vlasnici za štrajk igrača, mnogi Falkovi klijenti, među kojima su bili Patrick Ewing, Dikembe Mutombo i Alonzo Mourning, uzdigli su se (teško da je to bila puka slučajnost) do moćnih pozicija u sindikatu. To nije značilo da je to, jednostavno, bila borba između Falka i vlasnika, jer je mnogo drugih sportskih agenata bio podjednako aktivno na strani igrača, ali činilo se da se problemi, a osobito pitanje blagog ili strogog ograničenja plaća više tiče ugovornih sloboda u kojima je uživala elita lige nego mogućnosti zarade većine igrača. Mnogi ljudi upućeni u događanja u NBA ligi svakako su vidjeli taj štrajk kao neku vrstu borbe između Sterna i Falka, a kad je Falk te jeseni razgovarao s novinarima, nagovijestio je da bi Michael Jordan možda bio voljan vratiti se i odigrati još jednu sezonu – ako mu David Stern ne blokira put. Dok se štrajk igrača nastavljao, postajalo je sve jasnije da je Falk najvažnija osoba na strani sindikata i da se sporna pitanja zbog kojih je došlo do štrajka više tiču nekolicine njegovih elitnih klijenata nego većine ostalih igrača. U neuobičajeno oštrom tekstu Mike Lupica, utjecajni kolumnist New York Daily Newsa, napisao je: „U sportu vjerojatno ima gorih dvoličnjaka od Davida Falka, ali mi trenutačno ni jedan drugi ne pada na pamet.“ Falk je, napisao je Lupica, „Rasputin koji ulazi s klupe“ u tim pregovorima, rijetka osoba koja sportskog novinara može natjerati da navija za vlasnika nekog sportskog kluba.

Jordan je četrnaesterostruki NBA All-Star, u Kući slavnih je od 2009., a s reprezentacijom SAD-a osvojio je dva olimpijska zlata

Što se tiče Davida Sterna, krajem ljeta 1998., dok su tenzije eskalirale a štrajk igrača postajao sve izvjesniji, nekim prijateljima izgledao je tužno, ako ne i melankolično. To je bilo kao da tuguje zbog gubitka nekad vitalne ljudske povezanosti s igračima, onoga o čemu je razmišljao kao o posebnom partnerstvu s njima. Pustio je bradu, zaklevši se da je neće obrijati sve dok ne bude postignut novi sporazum o radu. Istodobno, kao prvoklasni svjetski trgovac, otvorio je golemu novu NBA trgovinu u Petoj aveniji u New Yorku, prepunu gotovo svih vrsta odjeće i drangulija koje mogu nositi znak NBA lige. Uskoro će uslijediti i NBA restorani u velikom broju gradova.

Stern je bio itekako svjestan da su njegovi dugogodišnji kritičari, ljudi koji su mrzili način na koji se NBA liga u zadnje vrijeme razvijala – trijumf njezina Dream Teama nad običnim smrtnicima na olimpijskim igrama, njezina bogata korporativna sponzorstva, unosni televizijski ugovori, moderne nove dvorane s VIP ložama i obveznom zaglušujućom bukom, sve veća odvojenost igrača od medija – smatrali da se on sam raznio svojom bombom. Vjerovali su da je NBA liga, s njim kao glavnim tvorcem imidža, postala previše tržišno orijentirana u nastojanjima da ostvari ravnopravnost s ostalim popularnim sportovima. Najgore od svega, tijekom ostvarivanja takvog zaprepašćujućeg uspjeha, neizbježno je pomogla da se kod prevelikog broja mlađih igrača stvori stav da za njih ne vrijede tradicionalne norme odgovornosti, da su ekonomski i socijalno izvan dosega i kontrole društva te da izvanredan (i neočekivan) rast lige osamdesetih i devedesetih godina nije bio nekakva benigna tehnološka i društvena slučajnost, već ništa manje nego ono što po pravu zaslužuju. Dok su njihove plaće tijekom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća rasle tako nevjerojatnom brzinom, isto se događalo i s njihovim odvajanjem od stvarnosti.

Stern se katkad nasamo šalio s prijateljima da bi mogao biti uhićen zbog poslovne prevare, jer je toliko dugo umanjivao ružnu stranu košarke i uvećavao vještinu igrača i ljepotu igre, a prije svega zato što se trudio ne spominjati da su moderni sportaši, pa… pohlepni. Volio je s nostalgijom govoriti o počecima svoje karijere, kada je surađivao s ranijom generacijom igrača i sindikalnih vođa, ljudima koji su imali sluha za partnerstvo i zajedničke ciljeve. Svi su na teži način spoznali da je zajedničko partnerstvo mnogo teže u vremenu izobilja nego u teškim vremenima. Ono što mu je sada smetalo, rekao je nekim suradnicima, bilo je to što je pamćenje igrača i sportskih agenata toliko kratko – izgleda da se gotovo nitko nije sjećao da liga ne tako davno nije mogla dobiti udarne termine na televiziji ni za doigravanja.

Nike je upravo počeo gubiti korak s Reebokom kad je 1984. godine potpisao ugovor s Michaelom Jordanom, a njegova linija tenisica dramatično je izmijenila tu jednadžbu

Ono što je njegovu tugu činilo osobito potresnom, bila je činjenica da on nikada nije bio obična marioneta vlasnika klubova, kao što je toliko često slučaj u popularnim sportovima. Volio je igrače i samu košarku i bio posvećen i njima i njoj, i uvijek je imao smisao za zdravlje tog sporta, za koje je vjerovao da počinje i završava s poštovanjem javnosti i emotivnom povezanošću s igračima. Prema riječima Boba Ryana: „U tom kritičnom razdoblju, kad je NBA liga tek počinjala bivati uspješna a kritični sastojak tog uspjeha bili su sporazumi o radu koje je liga ugovorila sa sindikatom, lako sam mogao zamisliti Davida Sterna na čelu sindikata i Larryja Fleishera [predsjednika sindikata] kao povjerenika – zato što nije bilo nikakve stvarne razlike u njihovoj ljubavi prema košarci i viziji koju su obojica imali za ono što su željeli da se dogodi.“ To svakako više nije bio slučaj. Sve se promijenilo pod težinom tolikog napretka i blagostanja. U zadnjih nekoliko godina prihodi i plaće vrtoglavo su porasli i pokidali sve oblike partnerstava. Kad je Stern 1978. došao u ligu kao relativno neiskusan operativac, ukupna plaća svih igrača iznosila je oko četrdeset milijuna dolara; samo dvadeset godina kasnije, Michael Jordan zarađivao je godišnje skoro isto toliko, platna lista njegove momčadi bila je otprilike duplo veća od toga, a ukupan zbroj plaća svih igrača u ligi iznosio je oko milijardu dolara godišnje. To je značilo da su u tom dvadesetogodišnjem razdoblju plaće igrača porasle za 2500 %. Međutim, novu generaciju igrača, koje je zastupala nova generacija sportskih agenata, malo su zanimale otrcane priče iz nečega što im je sličilo nekom drugom stoljeću, o tome koliko su dalek put prešli u tako kratkom razdoblju. Bilo je velike ironije u činjenici da je agent koji je uspio isposlovati ugovor Kevina Garnetta, koji je više od svega ostalog ujedinio vlasnike klubova da izazovu štrajk igrača, bio Eric Fleisher, sin pokojnog Larryja Fleishera, prvog predsjednika sindikata i svojevrsnog agenta, čovjeka kojega su nekoć prezirali vlasnici klubova iz njegova vremena, ali kojega je sad nova generacija vlasnika i dužnosnika lige smatrala oličenjem pristojnosti i poštenja.

Pregovori između dužnosnika lige i vlasnika klubova s jedne strane i igrača s druge sporo su napredovali u jesen 1998. To je bio najneobičniji radni spor: s jedne strane velik broj milijardera, a s druge nebrojeni multimilijunaši. Tony Kornheiser iz The Washington Posta rekao je da je to štrajk visokih milijunaša protiv niskih milijunaša. Sam Smith iz Chicago Tribunea napisao je da je promatranje tog štrajka nalik na promatranje sudara dviju limuzina. „Jedan tip izlazi sa zadnjeg sjedišta svoje limuzine, žaleći se da je u sudaru prosuo čašu vina Château Lafite Rothschild, a tip iz druge limuzine izlazi užasnut zato što je izgrebao svoj zlatni Roleks.“ Do 1998. prosječna plaća igrača iznosila je dva i pol milijuna dolara. David Stern zarađivao je oko sedam milijuna godišnje, što je bio kamen spoticanja za mnoge igrače i agente. Patrick Ewing, predsjednik sindikata igrača, te je godine zarađivao 18,5 milijuna dolara, kao dio lukrativnog četverogodišnjeg ugovora, što je bio kamen spoticanja za vlasnike. Čini se da je bilo manje važno koliko novca se zarađuje trenutačno, a više hoće li plaće nastaviti nesputano rasti u budućnosti. Hoće li postojati ikakva gornja granica sposobnosti nekog kluba da zadrži svoje najbolje igrače? Može li se smisliti neka formula koja bi pravedno nagradila vrlo vrijedne igrače nakon određenog razdoblja službe, ali istodobno ne bi prijetila samoj stabilnosti i ravnoteži lige? Utječe li to sporno pitanje na 80 % igrača ili samo na nekolicinu elitnih igrača koji bi mogli biti vrijedni tako golemih plaća?

Istina je da su igrači s toliko velikim plaćama, koje su postajale sve veće, neizbježno bili gubitnici u takvom obračunu. Izgubili su nešto iznimno bitno iz svojih ranijih javnih borbi s vlasnicima klubova: podršku javnosti. Na kraju krajeva, vrlo malo američkih zaljubljenika u sport je ikada navijalo za vlasnike ili od njih činilo idole, i vrlo malo američkih mladića je u pubertetu gajilo nadu da će jednog dana postati vlasnici neke sportske franšize. Vlasnici nisu mogli izgubiti popularnost zato što je nikada nisu ni imali. A igrači jesu. Bez dodira sa svijetom oko sebe, nedostupni čak i za bolje sportske novinare koji su pisali o njima, ohrabrivani od strane agenata, koji su istodobno imali osobni interes za njihov uspjeh, ali se i bojali biti iskreni s njima, igrači su rijetko uživali u onoj vrsti iznimke od pravila koje je dopušteno superzvijezdi kao što je Michael Jordan. Njihov cilj teško da je bio popularan čak i među onima koji su obično bili na strani radnika u radnim sporovima.

Vlasnici su htjeli postaviti neka znatna ograničenja na „Birdov presedan“, kako bi ga zadržali u ugovorenim granicama ograničenja plaća. Oni ne pokušavaju, rekli su, vratiti sat unatrag ili sniziti postojeću visinu plaća, pa ni ograničiti igrače da uživaju veliku slobodu kretanja. Umjesto toga, u razdoblju nakon potpisivanja ugovora Kevina Garnetta, pokušavali su ograničiti rastuće ludilo – ne samo igrača već i vlastito. Ako bi bila prihvaćena, njihova ponuda podigla bi ukupnu platnu listu igrača na 1,2 milijarde dolara za četiri godine, što je približno iznosilo godišnju stopu rasta od 5 %. Prema starom sporazumu o raspodjeli prihoda, igrači su dobivali 52 % bruto prihoda, ali je godišnje povećanje plaća bilo toliko veliko – približno 15-16 % godišnje – da je liga sada tvrdila da je taj iznos dostigao 57 % i da još raste. Kao što je Kevin McHale rekao nakon što je završio pregovore o plaći Kevina Garneta: „Koka koja nosi zlatna jaja u našim je rukama, ali mi je već previše čvrsto stišćemo.“

Činilo se kao da su ideje da je Michael Jordan poseban zato što je pomogao u promjeni ekonomije NBA lige, i da su njegove velike isplate stigle prilično kasno u njegovoj karijeri, izvan moći poimanja većine igrača. Igrač Jerry Stackhouse dobar je primjer, iako je bilo mnogo drugih sličnih njemu. Stackhouse je napustio Sjevernu Karolinu nakon samo dvije godine u programu Deana Smitha i ispočetka se činilo kao da ima potencijal za istinsku veličinu – bio je pravi ubojica čije je ulaze na koš bilo teško zaustaviti zbog njegove snage i brzine. Ušao je u ligu s unosnim novim ugovorom za reklamiranje tenisica i svih ostalih odjevnih predmeta suvremenog slavnog sportaša. Međutim, i dalje je bio nedovršen igrač i nije se znatnije poboljšao u prve tri profesionalne sezone.

Dijelom zato što je njegov šut s distance ostao neuvjerljiv, obrana bi se povlačila i ostavljala ga sama na šutu, što mu je smanjivalo sposobnost ulaza na koš. Osim toga, njegova svita – to jest, njegova grupa sljedbenika – nije se dobro slagala sa svitom Allena Iversona, njegova suigrača, pa je s vremenom, u svojoj trećoj sezoni, prodan Detroitu. Bili su ga čuli kako govori da razmišlja o velikom ugovoru, najmanje deset milijuna dolara godišnje: jer ako Michael Jordan vrijedi trideset milijuna, rekao je, on u najmanju ruku ima trećinu Michaelove kvalitete. Tko bi znao je li to bila istina ili ne.

Vjerojatno se događalo to da su nakon razdoblja zaista fenomenalnog rasta, u kojem su sve umiješane strane profitirale iznad svačijih očekivanja, a liga doživjela porast popularnosti i sveopćeg rasta bez premca u povijesti sporta – velikim dijelom zbog korjenitih tehnoloških promjena, a jedan fenomenalan igrač postao je zaštitno lice cijelog sporta – vlasnici, povjerenici, igrači i sportski agenti pokušavali utvrditi što je postjordanovska stvarnost: stvarnost u svijetu koji nema nikakvu stvarnost zato što ga na kraju, na sve načine, pokreće fantazija.

Jordan na fotografiji iz 1982. kada je igrao za ekipu Sveučilišta Sjeverna Karolina. U Chicago Bullse stigao je 1984. godine

Ni jedna kompanija nije obogatila Michaela Jordana više od Nikea ili više profitirala od njegove karijere. Jordan je do 1998. od Nikea zaradio oko 130 milijuna dolara. S obzirom na njegov izlet u bejzbol, to je u prosjeku iznosilo oko deset milijuna dolara godišnje samo od jedne kompanije. Zauzvrat, on ne samo što je toj kompaniji zaradio doslovno milijarde dolara već joj je, također, na vrhuncu velikih globalnih ratova na tržištu tenisica, pomogao pobijediti u nizu epskih bitaka na život ili smrt protiv Reeboka. Nike je upravo počeo gubiti korak s Reebokom kad su potpisali ugovor s njim, a njegova linija tenisica dramatično je izmijenila tu jednadžbu.

Tenisice Air Jordan su u prvih godinu dana zaradile dotad nevjerojatnih 130 milijuna dolara, i Nikeov uspon je počeo. Zbog velikog broja ranijih prilično ozbiljnih pogrešnih procjena Nikea, Reebokov udio na domaćem tržištu tenisica bio je 1986. mnogo veći od Nikeova: 31,3 % naprema 20,7 %. Četiri godine kasnije, velikim dijelom zahvaljujući Jordanovoj prisutnosti, Nike je vratio vodstvo i postojano ga uvećavao. Reebok je bio među prvim kompanijama koje su shvatile da je karizma Michaela Jordana posebna i da je jako teško pronaći još jednu takvu osobu.

Reebok je uložio velik novac u Shaquillea O’Neala, ali nije prosperirao. Shaq je, na kraju izgubivši petogodišnji ugovor vrijedan petnaest milijuna dolara, do 1998. postao nešto relativno novo u američkom sportu, slobodan agent u svijetu tenisica. Nije svaki sportaš, to je bilo jasno kao dan, bez obzira na stupanj svog šarma ili sposobnosti, mogao zamijeniti Jordana, bilo na terenu, bilo na ekranu.

Naravno, ne može se sav rast Nikea pripisati ugovoru s Jordanom, ali 1984. ta kompanija imala je prihod od 919 milijuna dolara i profit od oko 40 milijuna, a do kraja 1997. Nikeovi prihodi iznosili su više od devet milijardi dolara, s profitom od oko 800 milijuna, što su bile zapanjujuće godišnje stope rasta.

Michael Jordan nikada nije postao osobito blizak s Philom Knightom, najbuntovnijem i najnepredvidivijim od svih američkih izvršnih direktora. Knight je očito bio vizionar, ali je nerijetko izgledao ekstremno društveno neprilagođeno i nipošto nije bio osoba u čijem se društvu Jordan osjećao ugodno. Njihovi razgovori su tijekom godina bili prilično šturi.

Michael Jordan je u jednom trenutku bio vrlo blizu da napusti Nike i postane punopravni partner u novoj kompaniji za proizvodnju tenisica, koju su osnivali Rob Strasser i Peter Moore, bivši zaposlenici Nikea prema kojima je osjećao kudikamo veću bliskost. Jordanov i Knightov sastanak nije bio nimalo ugodan: Jordan je pustio Knighta da čeka nekoliko sati, sjeća se netko tko je nazočio tom sastanku, i stigao je u neprijateljskom i bijesnom raspoloženju. Odmetnici iz Nikea očito su ga pripremili za bitku, očito mu davši do znanja koliko je, zapravo, mali njegov dio golemog kolača u čijem je stvaranju pomogao. Ali na kraju, rizik je naprosto bio prevelik, osobito za nekoga čija je karijera svakog trena mogla završiti zbog neke ozljede, a ni Jordan ni Falk nisu željeli riskirati mogućnost da razjareni Phil Knight upotrijebi svu nimalo zanemarivu moć Nikea da zadrži novoosnovanu kompaniju dalje od najvećih trgovina tenisica na svijetu. Ti pregovori su, međutim, urodili kudikamo boljim postocima od prodaje za Jordana i, do početka devedesetih, bez dizanja prevelike pompe u javnosti, zarađivao je oko dvadeset milijuna dolara godišnje samo od Nikea.

Ideje da je Jordan poseban zato što je pomogao u promjeni ekonomije NBA lige i da su mu velike isplate stigle dosta kasno, činile su se izvan moći poimanja većine igrača

I kompanija Nike ubrzo je uvidjela da se njezin uspjeh s Jordanom ne može tako lako prenijeti na druge sportaše. Nesumnjivo, reklamna kampanja zasnovana na Charlesu Barkleyju bila je šarmantna, duhovita i inteligentna, velikim dijelom zbog toga što je sam Barkley, bez obzira na neke šokantne aspekte svoga ponašanja, bio šarmantan, duhovit i inteligentan. (Danny Ainge, njegov nekadašnji suigrač, jednom je rekao da je poznavao mnogo igrača koji su bili loši momci koji se pokušavaju pretvarati da su dobri, ali da je Charles jedina osoba koju je upoznao a da je bila dobar momak koji se pokušava pretvarati da je loš.) Ali mnogo drugih reklamnih kampanja bilo je podbacilo, a osobito kampanja da se igrač američkog nogometa i bejzbola Deion Sanders promovira kao neka vrsta usporedivog kulturnog heroja. Sanders je nepobitno bio darovit sportaš, ali nipošto nije bio kulturna ikona, a isto tako ni osobito omiljen među širim gledateljstvom. Ono za što se vjerovalo da je njegova karizma previše je precizno reflektiralo ekscentrično svojstvo velikog broja modernih slavnih osoba: činilo se kao da uglavnom proizlazi iz njegove spremnosti da svako polaganje, odnosno pogodak, proslavi razuzdanim plesom, kao da mu je svaki ulazak u završnu zonu s loptom ujedno i prvi. Jedan dio problema u Nikeovim širim odnosima s javnošću, u reklamama Deiona Sandersa i drugih sportaša, bilo je to što su te reklame imale tendenciju odražavati važan dio kulture te kompanije, onaj da se bude nekonvencionalan i drugačiji od drugih, i spreman boriti se sam protiv cijelog svijeta. Na kraju krajeva, Knight je osnovao kompaniju u svojoj kući, koristeći pekač za vafle kako bi izrađivao tenisice koje je dizajnirao njegov stari trener trčanja, te posjećivao je sva moguća atletska natjecanja prodajući tenisice iz prtljažnika svog automobila. I dalje je tako razmišljao o sebi – kao o malom čovjeku koji se hvata u koštac s divovima. Zaposlenici Nikea voljeli su razmišljati o sebi kao o „odmetnicima s moralnim načelima“, kao što je rekao jedan konzultant koji je radio za tu kompaniju. Zato se, kad je Deion Sanders prolio kantu ledene vode na naizgled zatečenog bejzbol komentatora Tima McCarvera – jer je McCarver doveo u pitanje Sandersovu sportsku etiku zbog vrludanja između američkog nogometa i bejzbola usred utakmica doigravanja u bejzbolu (izgleda da su ga u tome ohrabrivali ljudi iz Nikea, koji su također plaćali helikoptere koji su ga dovozili na utakmice) – nitko u Nikeu nije izgledao previše uznemireno. Prema njihovu mišljenju, Sanders je bio samo Nikeov čovjek koji radi Nikeovu stvar.

Ali do kraja devedesetih kompanija Nike više nije bila mali igrač koji se bori protiv velikih; bila je iznimno velik igrač, čiji su doseg i znak izgledali sveprisutni, ne samo multinacionalni div već više nalik na golemu hobotnicu s pipcima koji se protežu svuda u svijetu sporta. Činilo se kao da je njezin znak sveprisutan, a njezina moć – goleme svote koje je plaćala sveučilišnim trenerima da im bude službeni dobavljač sportske opreme – izazivala je veliku nelagodu među tradicionalistima u sportu. Neizbježno, zbog vlastite vidljivosti i jedinstvene vidljivosti svojih sportaša, postala je idealna meta za kritičare zabrinute zbog širih spornih pitanja o radnim uvjetima američkih multinacionalnih kompanija u siromašnim zemljama Trećeg svijeta. Optužbe za neprihvatljivo niske plaće, nehumane uvjete rada i eksploataciju djece bile su općenito usmjerene na tu kompaniju, a osobito na Jordana kao na zaštitno lice Nikea. Nikeove tvornice u Vijetnamu, gdje su plaće bile manje od dva dolara dnevno, našle su se na udaru posebnih kritika.

Činilo se da taj gnjev javnosti zbunjuje Jordana, koji, poput drugih slavnih osoba uhvaćenih u igru brendirane odjeće, nikada nije pomislio da bi lako stečeno izobilje, koje su mu donijeli sponzorski ugovori, moglo ili trebalo imati takvu negativnu stranu, niti da će postati meta dežurnih dušobrižnika zbog navodne eksploatacije djece u nekoj dalekoj zemlji. Uskoro se u novinskom stripu Doonesbury pojavio niz epizoda koje su se rugale Jordanu i Nikeu. U proljeće 1998. bilo je nekih priča o tome da bi Jordan na ljeto mogao posjetiti vijetnamske tvornice uz probranu medijsku pratnju, putovanje koje bi proizvelo sjajan televizijski materijal i promidžbu u korist kompanije. Do početka jeseni činilo se kao da je to putovanje odloženo za neku neodređenu budućnost. Ako je postojala jedna osoba još više zbunjena od Jordana tim gnjevom javnosti, onda je to bio sam Knight. Azija ga je odavno fascinirala. Odavno je predosjetio sve veću važnost tog kontinenta, ne samo kao tržišta već, još važnije, kao izazivača tradicionalne zapadnjačke ekonomske hegemonije. Vidio je sebe kao pionira i

vizionara u novom svjetskom poretku, u kojem je važnost Zapadne Europe bila u opadanju, a ona Azije i država Pacifičkog obruča u usponu, kao nekoga tko je vidio budućnost prije svih ostalih, ili u najmanju ruku mnogo prije ostalih američkih izvršnih direktora.

Nije reagirao dobro na optužbe da je manje vizionar budućnosti, a više izrabljivač sadašnjosti. Njegovi rani odgovori na te optužbe bili su iznimno bezosjećajni, velikim dijelom zato što je bio toliko siguran da je kompanija Nike dobra za te zemlje. S vremenom je napravio pogrešku i pristao na intervju s Michaelom Mooreom, odvažnim redateljem. Možda je mislio da su kolege odmetnici, srodne duše koje žele isto. Taj segment filma Veliki (The Big One) bio je prava katastrofa za Knighta i Nike. Među ostalim detaljima, sadrži trenutak u kojem Moore poziva Knighta da otvori tvornicu u Flintu u Michiganu, jednoj od najdepresivnijih bivših industrijskih područja u Americi, umjesto da otvori još jednu tvornicu u nekom selu u Aziji. U svibnju 1998., kad je napokon shvatio da velik dio svijeta ne vidi njegovu kompaniju ili njegovu ekonomsku praksu onako kako ih on vidi, najavio je velike promjene u Nikeovoj inozemnoj proizvodnji. Njihove azijske tvornice ispunjavat će američke zdravstvene i sigurnosne standarde, a minimalna dob novih radnika bit će pomaknuta sa šesnaest na osamnaest godina. Nije spomenuo nikakvo povećanje plaća, što će biti kamen spoticanja u budućnosti.

Kada je Michael Jordan u lipnju pogodio onaj posljednji skok-šut protiv Utaha, mnogi njemu najbliži ljudi, kao što je Roy Williams, vjerovali su da je to završni čin jedne sjajne karijere. Pretpostavili su da se napokon spustila zavjesa na njegov izvanredni mandat u Chicago Bullsima, unatoč činjenici da je na neki način igrao dobro kao i uvijek, i da se njegova ljubav prema košarci uopće nije smanjila. Ostao je gladan uspjeha, kao i uvijek.

Priču o jednom od najpopularnijih sportaša svih vremena objavila je u Hrvatskoj Stilus knjiga

Međutim, Phil Jackson je odlazio i jedva je čekao raščistiti radni stol u Centru Berto. Jordan se zakleo da neće igrati za nekog drugog trenera, iako je bilo dokaza da bi mogao nadvladati taj konkretni zavjet; još važnije, bilo je malo vjerojatno da će se vratiti Scottie Pippen, najvažnija karika. Ogorčen na upravu Bullsa, očito izgarajući od želje da nastavi karijeru negdje drugdje, Pippen je bio čvrsto odlučan u namjeri da napusti klub i tako ostavi Jordana neuobičajeno ranjivog na napade pretendenata na šampionsku titulu. Sezona 1997./98. bila je dovoljno teška i prepuna dokaza da su Bullsi kao momčad istrošeni. Međutim, cijela sezona bez Pippena kao Jordanova alter ega, čak i sa sposobnošću Bullsa da pridodaju neke druge slobodne igrače, mogla bi razotkriti Jordana kao ostarjelu zvijezdu koja više nije svemoguća na terenu.

Štrajk igrača promijenio je sve jednadžbe. Odjednom, ne samo da je kretanje igrača bilo ograničeno već nisu mogli čak ni razgovarati s upravama. Početkom prosinca 1998., nitko nije znao kad bi sezona mogla početi i hoće li je uopće biti. Pippen je ostao ukopan u mjestu, kipteći od bijesa zbog nepravde u svijetu koja mu je, kad je konačno došao red na njega da dobije unosan ugovor, stavila još jednu prepreku na put. Mogućnost kratke sezone mogla bi, međutim, vjerovali su neki ljudi bliski Jordanu, utjecati na Jordanovo mišljenje i učiniti ga sklonijim da se vrati.

Možda bi, prema takvom razmišljanju, Michael i neki skrpani tim mogli ući u doigravanje, gdje bi, zahvaljujući snazi njegove volje, ponovno mogao dominirati.

Iako do prosinca nije bilo odgovora na pitanje hoće li ili neće ponovno zaigrati, bilo je mnogo dokaza na temelju kojih se mogla donijeti procjena o posebnoj ulozi koju je odigrao u američkom sportu. On nije bio u bilo kojem klasičnom smislu povijesna ličnost, kao što su to na neki način bili Jack Johnson, Paul Robeson, Jackie Robinson, Muhammad Ali ili Arthur Ashe, čiji su privatni komplicirani životi i tegobne borbe protiv duboko ukorijenjenih predrasuda i rasnih barijera otkrile mnogo toga, i to ne samo o sportu već i o rasnoj povijesti Amerike. On nije bio prvi, kao što su to bili Robinson, Ashe ili Johnson, niti je uputio širi i povremeno mučniji politički izazov bjelačkom establišmentu, kao što su to učinili Robeson i Ali.

Trenutak njegova ulaska na američku obrazovnu, sportsku i komercijalnu scenu bio je besprijekoran i vrlo malo toga mu je bilo uskraćeno zbog njegove rase. U onoj mjeri u kojoj je njegova karijera odražavala bilo što šire od sporta u smislu rasne povijesti, to je bila spremnost korporativne Amerikeda shvati, koliko god nevoljno, da zapanjujuće nadaren i privlačan crni sportaš može biti uvjerljiv prodavač širokog spektra prilično svakidašnjih proizvoda. No krivo bi bilo misliti da se Jordan ispočetka nije suočavao s predrasudama u toj području. Kad je tek uplivao u komercijalne vode i David Falk ga nudio brojnim velikim američkim korporacijama, predstavnik jedne multinacionalne kompanije sugerirao je da bi Jordan možda bio savršen da reklamira Beanie Weanies, grah s kobasicom u konzervi, popularan među siromašnim crncima na jugu Sjedinjenih Država, ponuda koja se u komercijalnom smislu nije mnogo razlikovala od pokušaja Harlem Globetrottersa da potpišu ugovor s njim kad je napustio Sjevernu Karolinu nakon što je dobio nagradu za najboljeg igrača na koledžu. Falk i Jordan to su uljudno odbili, i te prve godine, na svačije iznenađenje, tenisice Air Jordan srušile su sve postojeće rekorde za neki reklamirani proizvod. Nakon toga led je bio probijen i on je nadišao sve rasne granice u svijetu marketinga. S vremenom

je postao vlasnik rekorda i u tom području, jer bilo je gotovo sigurno da ni jedan američki prodavač bilo koje boje kože nije ušao u više domova, u Americi i u inozemstvu, niti je uspješno prodao više proizvoda; časopis Forbes je u ljeto 1998. objavio detaljnu studiju o Jordanu kao o figuri modernog kapitalizma, procijenivši da je pomogao u stvaranju deset milijardi dolara prihoda za NBA ligu, televizijske mreže i njegove korporativne partnere.

Reebok je bio među prvim kompanijama koje su shvatile da je Jordanova karizma posebna i da je jako teško pronaći takvu osobu.

Ako i nije bio osoba iz panteona sportaša koji su bili takve povijesne ličnosti kao što su Ali, Robinson i Johnson, ljudi čiji su rasni napori bili u najmanju ruku isto toliko efektni kao i njihovi sportski podvizi, onda je prosječan ljubitelj košarke ostao s nečim manje od niza izvanrednih slika njega kao sportaša: ljudske komete koja, na čudesan način, ponavlja veličanstveni učinak na terenu, i koju smo imali privilegij gledati kako bliješti kroz noć iznova, i iznova, i iznova, najkarizmatičniji igrač u povijesti u svom sportu – genijalan, graciozan i, naravno, borben kao lav. Posjedovao je u najvećim razmjerima sve osobine nužne za veličanstvenost; osim toga, kao da je neki genetičar ubrizgao čarobnu otopinu za super-

natjecateljski duh u njegov DNK, pa je postao simbol, više nego ijedan drugi sportaš u posljednje vrijeme, nepobjedivog čovjeka, nekoga tko, jednostavno, odbija biti poražen.