Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Seljačka buna Matije Gupca 1573.’ u kojem Zvonimir Despot i Danijel Tatić pišu o jednom od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti i analiziraju kako je vođa ustanka Gubec prerastao u kult totalitarnih režima

Kada danas spomenemo ime Matije Gupca, prva asocijacija jest da je on bio vođa seljačke bune u Hrvatskoj i Sloveniji 1573. godine. A i do danas je ostao najveći narodni junak u Hrvata. Po njemu nazive nose ulice, trgovi, kulturno-umjetnička društva, škole, podizani su spomenici, biste, jedan od najpoznatijih romana Augusta Šenoe jest „Seljačka buna“ s Matijom Gupcem u glavnoj ulozi, Ivo Lothka-Kalinski skladao je operu „Matija Gubec“, i prva hrvatska rock opera jest o njemu („Gubec-beg“), sliku o njemu napravio je veliki hrvatski slikar Oton Iveković, izdavane su poštanske marke s njegovim likom… Uglavnom, Gubec je jedan od najpoznatijih hrvatskih povijesnih likova, lik koji je simbol borbe protiv potlačenosti, izrabljivanja, borac za bolje sutra, seljački tribun davno prije Stjepana Radića, gotovo lik koji je živio ispred svog vremena. Je li to sve bio Gubec? U ovoj knjizi nastojali smo dati odgovore na ovo pitanje. Građa o ovom razdoblju i tadašnjim događajima izuzetno je oskudna. Nešto je od građe objavljeno, a dosta je radova na tu temu, knjiga i članaka, u čemu su prednjačili hrvatski povjesničari Josip Adamček i Nada Klaić. No dosad nema ni jedne knjige koja je na jednom mjestu sučelila različita historiografska tumačenja, koja je na jednom mjestu uzela u obzir sve izvore, autore, tvrdnje, teze, koja je išla ogoliti povijesne činjenice od legendi i mitova. Stoga, bez lažne skromnosti, možemo ustvrditi kako je ovo prva jedinstvena knjiga na ovu temu. To ne znači da smo njome stavili pečat na istraživanje i da ne postoji prostor za nešto više, drukčije. Posebice ako se negdje u nekom arhivu nađu neki novi dokumenti. Ali mi smo u radu na ovoj knjizi nastojali uzeti u obzir sve relevantne radove objavljene na ovu temu i sučelili ih, a onda i sami izvlačili zaključke. Zašto je Gubec toliko popularan u narodu? U prvom redu zato što je postao politički simbol, zato što je uzet za politički simbol u različitim vremenima, sustavima, koristile su ga različite ideologije, politički pokreti za svoje svrhe, za svoje političke interese. Tako je u doba hrvatskog narodnog preporoda Gupčev lik poslužio za dizanje hrvatske narodne svijesti. To je bilo doba preporoda, stvaranja suvremene hrvatske nacije, doba i kad je historiografija poslužila tome, pa su u radovima tadašnjih povjesničara česti romantičarski pogledi na hrvatsku povijest, kada su iznošena tumačenja na vrijednosti jer postaje povijesnom strukturom koju kroz njezine odjeke možemo pratiti sve do današnjih dana. Time je jedan povijesni događaj lokalnog karaktera nadišao okvire lokalne povijesti, prešao na nacionalnu razinu te od povijesne strukture kratkog, postao strukturom dugog trajanja. Paradoksalno, taj događaj je ostvario puno širi i dublji učinak na hrvatsko društvo 20. stoljeća nego na ono s kraja 16. stoljeća, na vrijeme u kojemu se dogodio. Zbog toga slobodno možemo zaključiti da je riječ o svojevrsnom povijesnom fenomenu koji je i te kako vrijedan daljnjeg istraživanja; kako samog događaja, tako i njegovih utjecaja na društvo 20. i 21. stoljeća.

Danijel Tatić koja baš i nisu bila u dosluhu sa stvarnim povijesnim činjenicama. Priča o Gupcu među seljaštvom u sjevernoj Hrvatskoj u 19. stoljeću poprimila je mitske razmjere, sve u cilju ukidanja kmetstva. Tada je i nastao Šenoin roman, a sjetimo se i djela Ivana Kukuljevića, Rudolfa Horvata… To je bilo tada takvo vrijeme, dok današnja historiografija hladno i objektivno treba ocjenjivati svaki povijesni događaj i svaki povijesni lik, bez obzira kako je nešto od toga uvriježeno u narodu. Danas povijesne legende, povijesni mitovi ponajprije mogu dobro poslužiti u turističke svrhe, lijepo se na simboličkoj razini poistovjećivati s Gupcem kao borcem za pravdu, ali isto tako treba znati i prave povijesne činjenice. No nisu hrvatski preporoditelji bili ti koji su Gupca uzdignuli na takav pijedestal. Bile su to političke ideologije, politički pokreti 20. stoljeća. Tako je HSS s razlogom koristio Gupca u mobilizaciji tadašnjeg hrvatskog seljaštva protiv represija jugoslavenskih žandara i uopće beogradske represije koja je vladala u prvoj Jugoslaviji. I ustaše su Gupca prihvatile u NDH, i to zato da u prvom redu razbiju monopol HSS-a. Pa je Gubec prikazivan kao borac za hrvatska nacionalna prava, zamalo i za nacionalnu državu. Ali najviše su Gupca politički koristili i iskoristili  jugoslavenski komunisti potpomognuti jugoslavenskom marksističkom historiografijom. Dovoljno je samo sjetiti se kabineta jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita u Beogradu, u kojemu je uvijek dominiralo monumentalno platno Krste Hegedušića „Bitka kod Stubice“.

HSS je koristio Gupca, a i ustaše su ga prihvatile u NDH, i to zato da u prvom redu razbiju monopol HSS-a. Pa je Gubec prikazivan kao borac za hrvatska nacionalna prava, zamalo i za nacionalnu državu

Zašto je tome tako? Komunistička partija uporište za svoju politiku, za svoju ideologiju, tražila je i u povijesti. Kako je bivša Njemačka Demokratska Republika u Njemačkom seljačkom ratu (1524.-1525.) gledala najradikalniju činjenicu njemačke povijesti, što je konstatacija Karla Marxa, tako je i jugoslavenska partija dijelom svoje revolucionarne baštine držala seljačke bune, kako onu Matije Ivanića na Hvaru (1510.-1514.), tako i seljačku bunu u Hrvatskoj i Sloveniji s Matijom Gupcem na čelu. Govorilo se i pisalo o seljačkoj klasnoj borbi, baš kao i o klasnoj borbi proletarijata. Komunisti su Gupca još krajem 30-ih počeli koristiti, a eksplicitno za Španjolskog građanskog rata, kada je Gubec poslužio za mobilizaciju dragovoljaca. Zatim u Narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji, kada su partizanske postrojbe nazivane po njemu i opet da se masovno privuku ljudi u partizane. A onda je postao i jedan od kultova komunističke pobjede. U bivšoj Jugoslaviji masovno se prevodilo i tiskalo djelo Friedricha Engelsa „Seljački ratovi“, prevođeni su i objavljivani članci istočnoeuropskih autora koji su potkrepljivali tezu o vezi onodobnih seljačkih ratova sa suvremenom borbom proletarijata. Stoga i ne čudi da je za Jugoslavije u Gornjoj Stubici podignut veliki spomenik Matije Gupca, rad Antuna Augustinčića. Komunistička historiografija Gupcu je pripisala lik revolucionara koji je seljake poveo prema nasilnom rušenju starog i stvaranju novog poretka, baš kao što su komunisti revolucijom rušili kapitalizam i stvarali novo, komunističko, socijalističko društveno uređenje. Tako se i filmovi o Gupcu za Jugoslavije nisu razlikovali od partizanskih  filmova. U njima je Gubec lik s velikim revolucionarnim programom, a buna hrvatskih i slovenskih seljaka bila je dokaz „bratstva i jedinstva“.

Gubec je nakon komunističke pobjede postao jedan od komunističkih simbola, što je i Tito osobno potvrdio 1973., kada je otkrio spomenik Gupcu u Gornjoj Stubici i tamošnji muzejski kompleks. On je u govoru izravno povezao seljačku bunu i partizanski pokret, kako bi dodatno pojačao legitimitet komunističkog režima. Tada je Tito zaključio kako su upravo u jugoslavenskom socijalističkom društvu ostvareni ideali za koje se borio Gubec, kao i mnogi drugi u povijesti. Koliko su ti ideali bili ostvareni, uvjerili smo se vrlo brzo nakon Titove smrti. Izlazak ove knjige pada upravo na obljetnicu početka bune 1573., prije 450 godina.

Tijek Seljačke bune

Ustanak je buknuo na ugovoreni znak u noći između 28. i 29. siječnja 1573. godine. Na Cesargradskom vlastelinstvu ustanici su u četvrtak 29. siječnja prvi ustali, a njima su se odmah pridružili ustanički odredi sa Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Napadnuta je strateška utvrda Cesargrad s ciljem otimanja tamo pohranjenog oružja. U svojim planovima vezanima za vojni pohod, Gregorić je računao na cesargradske banične podložnike, možda zato jer su lakše mogli doći do oružja nego li Gregorić i ostale vođe sa susedgradskog imanja. O tome nam govori i podatak da je Gregorić odmah nakon odluke o pokretanju oružanog ustanka zatražio 60 pušaka od cesargradskih podložnika. Ali oni su sami uz pomoć bizeljskih kmetova već pokrenuli napad na cesargradsku utvrdu, ubili upravitelja i oteli oružje, a u Klanjcu rušili i pljačkali baničinu kuriju.

Prve vijesti o buni dolaze od Tahyjevog neprijatelja, Stjepana Gregorijanca, koji je godinama Tahyjeve podložnike huškao protiv njega. On barunu Josipu Thurnu i kranjskim staležima 1. veljače javlja vijest da su se 29. siječnja podignuli baničini cesargradski podložnici te da idu od vlastelinstva do vlastelinstva i da za sobom vuku kmetove. Tada su se već na bunu podignuli susedgradsko-stubički, cesargradski, bizeljski i dijelom brežički kmetovi. Nakon dva dana, odnosno 3. veljače, Gregorijanec piše da su ustali i seljaci oko Klanjca, odakle prodiru prema Zaboku, gdje i njegovi podložnici otkazuju poslušnost. Na putu su i prema Rattkayevim posjedima, Velikom i Malom Taboru. Izašli su i na područje Slavonije, gdje su se kretali u smjeru baničinih imanja Okića i Jastrebarskog. Bizeljske pobunjenike prema Krškom vodi Krištof Pustak koji uskoro obolijeva, pa zapovjedništvo nad bizeljskim i pišeckim pobunjenicima preuzimaju Filip Fišerić i Petar Župan. Adamček smatra kako sinkroniziranost pobune na velikom broju vlastelinstava upućuje na zaključak o vrlo dobroj organizaciji. To potvrđuju i prilike na terenu. Tijekom 29. i 30. siječnja ustanak se proširio i na područje između Save i Kupe. Tamo su ustali kmetovi na vlastelinstvima Mokrice, Samobor, Okić i Jastrebarsko. U samom početku buna se razvila i izvan granica Hrvatske, na štajerskim vlastelinstvima.

Ilija Gregorić izjavljuje da je pobunjenike podijelio u šest grupa. Ali prema drugoj izjavi, na cesargradskom imanju stvorene su tri pobunjeničke grupe, od kojih jednu, koja ide preko Pišeca do Dobove, predvodi sam Ilija Gregorić. Stjepan Gregorijanec pobunjenicima šalje Ivana Svrača s porukom da se povuku i prijetnjom kako će ih u suprotnom „žive peći“. No, oni mu odgovaraju da je za uzmak prekasno. Gregorićev pohod na slovenske zemlje započeo je 2. veljače 1573. kada su se ustanički odredi s Cesargrada, Bizeljskog i Pišeca okupili pod Cesargradom. Ova je ustanička skupina krenula preko Sutle s ciljem podizanja seljaka u Donjoj Štajerskoj i Donjoj Kranjskoj te privlačenja žumberačkih Uskoka u bunu. Nakon što su u noći 2./3. veljače prenoćili kod mjesta Dobove, pobunjenici su zauzeli Gregorijančev savski prijelaz kod Jesenica. Uz Savu su u jutarnjim satima stigli do Brežica. Kako se ustaničke družine približavala mjestu, plemstvo je iz straha napustilo grad i pobjeglo.

Bivša Njemačka DR u seljačkom ratu gledala je najradikalniju činjenicu povijesti, što je konstatacija Karla Marxa pa je i jugoslavenska partija dijelom revolucionarne baštine držala seljačke bune

Ustaničkoj vojsci pridružila se i većina kmetova s tog vlastelinstva. Ustanici su opustošili kuće i imanja i volove poklali onima koji su ostali vjerni svom vlastelinu te odbili prijeći na ustaničku stranu. Napali su i vlastelinskog mitničara kojemu su oteli oko 100 vedara vina, a napad na Brežice obustavljen je nakon što je upravitelj vlastelinstva ispalio tri topovska hitca. Ozbiljnijih sukoba nije ni bilo jer su uslijedili pregovori s građanima Brežica u kojima su im obećali da im neće ništa nažao učiniti ako im predaju grad. Čak su im ponudili i ugovor o bratimstvu, na koji su građani nakon kratkog razmišljanja i pristali. Tako su Brežice u ruke ustanika bile već do kraja dana. Ova događanja djelomice su u skladu s Gušetićevom izjavom prema kojoj su građani dobrovoljno predali mjesto pobunjenicima. Napominjemo, djelomice, jer se ipak možemo zapitati koliko se može smatrati predaja mjesta bez obrane dobrovoljnom, ako je cijela vojska ustanika pred vratima?

Ustanici su istoga dana zaposjeli i obližnji vlastelinski zamak u Reihenburgu. Ali kako im vlastelin Weltzer nije pružio otpor, već im je darovao dvije bačve vina i vola, ustanici su ga pustili na miru. Gregorić je iz Brežica nastavio uz rijeku Savu dalje prema Videmu. Adamček navodi kako ga je pratilo 2600 ljudi, ali Nada Klaić taj broj smatra pretjeranim te pretpostavlja kako je broj njegove pratnje mogao biti tek oko 1500 ustanika. Uspješni pregovori s građanima Krškog, vođeni u Videmu, omogućili su Gregoriću prijelaz na lijevu obalu Save i ulazak u Krško. „Blagoslov“ pregovorima dali su gradski sudac i upravitelj vlastelinskog zamka. Ustaničke vođe djelomice su i uspjele pridobiti građane na svoju stranu. Ustanicima su predali skele za prijelaz preko Save i obećali im prodati hranu te ostale potrepštine.

Ilija Gregorić je iz Videma uputio pismo žumberačkim Uskocima preko Marka Nožine, koji ga je i nagovorio na njegovo pisanje. U Svračevoj izjavi nalazimo da je Nožina nagovorio Iliju da mu napiše „svjedočanstvo“ o tome kako su ga prisilili da uđe u njihov savez. To je isto ono pismo za koje se vjeruje da je sadržavalo i Ilijinu prijetnju Uskocima, da će ih oni sami potražiti kod kuće ukoliko se dobrovoljno ne predaju ustanicima. Ako ovu izjavu uzmemo kao istinitu, onda se moramo zapitati u kojoj je mjeri Gregorić bio svjestan stvarne snage žumberačkih Uskoka. On je u svakom slučaju morao znati da se seljačka pješačka vojska, bez obzira na svoju brojčanu nadmoć, nikako ne može mjeriti s konjaništvom žumberačkih Uskoka. Nada Klaić zaključuje da je Gregorić u zanosu „izgubio mjerilo“ o stvarnim mogućnostima i snazi svojih postrojbi.

Pretjerivanje s brojem ustanika

Pobunjenici su se u Videmu podijelili u dvije skupine. Prvu skupinu od 500 do 600 ljudi poveo je Gregorić na lijevu obalu Save. Ostatak ljudi, pod vodstvom Nikole Kupinića, nastavio je napredovati desnom obalom u drugom pravcu. Cilj im je bio da preko Kostajnice dospiju do Novog Mesta. Prelazak Save započeo je 4. veljače i trajao je do jutarnjih sati sljedećeg dana. Odmah po ulasku u Krško ustanici su napali tamošnje mitničare i pričinili značajnu štetu na zgradi mitnice. Kupinićevom odredu odmah po prelasku Save priključila se veća skupina seljaka s vlastelinstva Leskovec, koji su se pobunili i prije Kupinićeva prelaska rijeke. Pobunjenicima se u Kranjskoj priključuju ustanici s tamošnjih vlastelinstava. Prema nekim podacima, tamo je bunom zahvaćeno preko 19 vlastelinstava. U pojedinim izvještajima dolazi do pretjerivanja kada se navodi da je bilo preko 40 tisuća ustanika koji su u pohodu rušili sve pred sobom i prisiljavali na pokoravanje jer bi u suprotnom zapalili svaki grad, mjesto ili selo koje bi im se odbilo priključiti. Premda je i bilo određene prisile, teško je povjerovati navodima u kojima se kaže da svaka kuća morala dati po jednog čovjeka, a da su na kolac nabijali one koji to odbiju. Ovakve navode smatramo pretjerivanjem, kako u pogledu broja ustanika, tako i u pogledu okrutnosti njihovih postupaka, te se priklanjamo mišljenju da to nije bila opća pojava već,nego izdvojeni slučajevi, ukoliko ih je uopće bilo.

Kupinićev odred nastavio je put Kostanjevice, mjesta s kojeg je trebao napasti Novo Mesto. Uskočki kapetan, barun Josip Thurn, 4. veljače 1573. piše kako su kranjski seljaci uzbuđeni te da se iz straha predaju i priključuju ustanicima.