Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Banditi’ u kojem veliki povjesničar 20. stoljeća Eric Hobsbawm piše o jednom od rijetkih popularnih heroja bandita koji su se uzdigli do statusa revolucionara

Najbolji uvod u složenu temu „socijalnog banditizma“, jest karijera samog socijalnog bandita. Evo primjera. Sastavio ga je nepoznati student sa Sveučilišta u Addis Abebi u Etiopiji čiji mi je članak ustupio njegov profesor. Kada sam dobio taj rad, utemeljen u lokalnim kazivanjima i periodičnim izvorima na engleskom i tigrinjskom jeziku, nisam znao ime autora s obzirom na neizvjesnu političku situaciju u kojoj su se tada nalazile Etiopija i Eritreja. Ako autor kojim slučajem vidi ovo izdanje i poželi se predstaviti, bit će mi iznimno zadovoljstvo pripisati mu zasluge.

Dakle, u donekle sažetu obliku slijedi priča o Weldegabrielu, najstarijem među braćom Mesazgi (1902./1903. – 1964.). Neka govori sama za sebe.

U vrijeme dok je Eritreja bila talijanska kolonija Weldegabrielov otac, seljak iz mjesta Beraquit u okrugu Mereta Sebene, umro je u zatvoru gdje je završio kao jedan od seoskih glavešina koji su se usprotivili postavljanju novog okružnog guvernera koji nije bio iz tog kraja. Udovica je okrivila omraženog guvernera te je pozvala na krvnu osvetu, no njezini su sinovi bili premladi, mjesno mišljenje podijeljeno u vezi s guvernerovom krivnjom, a i Talijani su zabranili krvnu osvetu. Njezina su četiri sina odrasla te se mirno skrasila kao zemljoradnici. Weldegabriel se pridružio kolonijalnim trupama kao askari, služeći Talijanima s dvojicom braće u Libiji tijekom Talijansko-etiopskog rata 1935. – 1936. kao i u okupaciji Etiopije (1936. – 1941.). Nakon britanske pobjede vratili su se kući kako bi ponovno obrađivali zemlju uz nešto ušteđevine u gotovini, malo talijanskog i dobrog poznavanja oružja i vojnih vještina. Weldegabriel je bio dobar vojnik, promaknut u dočasnika.

Talijanska se kolonijalna vlast urušila i Britanci su preuzeli privremeno upravljanje teritorijem. Banditizam je cvjetao u teškim poratnim uvjetima, a golemi broj raspuštenih askarija predstavljao je prirodni rezervoar potencijalnih regruta. Posla gotovo da i nije bilo i Eritrejci su nastavili trpjeti diskriminaciju koju su trpjeli i pod Talijanima. Doseljeni Etiopljani imali su još manje mogućnosti. Na visoravnima etničke su se grupe međusobno borile za zemlju i stoku. Krvna osveta je oživjela budući da talijanska administracija više nije sprečavala ovu svetu dužnost. Također, u takvim se uvjetima činilo kako banditizam pruža razumne mogućnosti za karijeru, barem na neko vrijeme. Braća Mesazgi okrenula su mu se zbog obiteljske zavade iako su ih na novo upuštanje u sukob vjerojatno potaknule tegobe civilnog života.

Ispostavilo se da je okružni guverner, sin čovjeka smatranog odgovornim za smrt oca braće Mesazgi, postao omražen iz istog razloga kao i njegov otac jer je na mjesto seoskog upravitelja postavio člana manjinskog klana. Iako su pripadnici ovog klana bili nastanjeni u selu Beraquit, podrijetlom su bili stranci. Weldegabriel je pritvoren jer se suprotstavio guverneru kao predstavnik svog sela, a s prijetnjama je nastavio i nakon puštanja iz zatvora godinu dana kasnije. Braća su odlučila ubiti novog guvernera, što je bilo opravdano zakonom krvne osvete. Kako ih policija ne bi kaznila, razveli su se od svojih supruga, čime su zadobili mogućnost pokretljivosti bez koje odmetnici ne mogu djelovati. Ustrijelili su guvernera i pobjegli u obližnju šumu oslanjajući se na prijatelje i rođake u vezi s opskrbom. Većina seljana ih je podržavala kao borce za seoska prava, no braća Meszagi nipošto nisu smjela pljačkati svoje nekadašnje susjede te im se tako zamjeriti.

Maderovi su ljudi pridobili slavnog Pancha Villu za Meksičku revoluciju te je on postao veliki general revolucionarne vojske. Madero je bio bogat i lukav čovjek koji je iskoristio Villu

Manjinski klan kao i guvernerova rodbina očekivano su im se suprotstavili pomažući britanskim vlastima. Mesazgiji ih nisu pobili, no prilično su im uspješno zagorčavali život u zajednici. Većina pripadnika manjinskog klana je otišla, a braća su zadobila još veću popularnost među lokalnim stanovništvom budući da je zemlja koju su doseljenici napustili postala slobodna za korištenje ostalim seljanima. Ipak, ostatak ih je okruga smatrao običnim banditima, s obzirom na to da je postojala dvojba vezana uz opravdanost krvne osvete. Tolerirani su jer su vodili računa o tome da ne naude lokalnom stanovništvu koje ih je puštalo na miru.

Budući da su trebali širu podršku, prvenstveno kako bi uznemiravali guvernerovu obitelj, braća su počela obilaziti sela tražeći od seljaka da ne obrađuju zemlju koju im je dodijelio guverner te da je međusobno podijele. Kombinacijom nagovaranja i dobro procijenjene taktike nasilja uvjerili su različita sela da odbace polufeudalne odnose privodeći kraju veleposjednička prava na zemlju i besplatnu radnu snagu u okrugu Mereta Sebene. Tada više nisu doživljavani kao obični, već „posebni“ ili socijalni banditi. Drugim riječima, na trošak seljaka uživali su zaštitu od policije koja je onamo poslana protiv njih.

Nakon što ih je policija odvojila od izvora opskrbe, braća su počela pljačkati duž glavne regionalne ceste. Priključili su im se i drugi banditi. Budući da je pljačkanje eritrejskih sunarodnjaka moglo odvesti u nove sukobe, preferirali su orobljavanje Talijana. Jedan je od braće ubijen, a preostala su dvojica odlučila ubijati Talijane iz osvete zadobivši reputaciju eritrejskih zaštitnika. Iako ih vjerojatno nisu ubili više od jedanaest, lokalno je mnijenje preuveličavalo njihove pothvate pripisujući im uobičajene junačke odlike i neranjivost socijalnog bandita. Postali su mit. Štoviše, kako su ceste bile nesigurne za talijanske vozače, Eritrejcima, kojima talijanska ili britanska vlast prethodno nisu dopuštale vožnju, sada je to omogućeno. Uz pojavu novih poslova, ovo je doživljeno kao poboljšanje položaja domaćeg stanovništva. Mnogi su govorili: „Živjeli sinovi Mesazgi. Omogućili su nam da vozimo aute.“ Braća su zakoračila u politiku.

U tom trenutku (1948.) eritrejska je politika bila zakomplicirana neizvjesnom budućnošću bivše kolonije. Prvaci jedinstva s Etiopijom suprotstavljali su se zagovornicima različitih oblika eventualne eritrejske neovisnosti. Istaknuti unionisti okrenuli su se banditima za podršku. Gotovo su je svi kršćani prihvatili jer im je to pružalo osjećaj identiteta i sigurnosti nasuprot prevladavajućem muslimanskom stanovništvu koje je tražilo neovisnost. Ipak, iako su braća podržavala ujedinjenje, iz političkih razloga te kako bi izbjegli sukobe, kao razumni ljudi nisu ubijali Eritrejce niti je Weldegabriel palio kuće i usjeve. Podrška iz Etiopije pružila je banditima ne samo oružje i novac već i utočište preko granice. Iako je Weldegabriel dao vlastiti obol sukobima s muslimanima i teroriziranju Eritreje usmjeravajući je prema federaciji s Etiopijom, pazio je da se ni njegov okrug Mereta Sebene ni on sam ne uključe u borbe koje ih se nisu izravno ticale.

Meksička revolucija sadržavala je dvije velike seljačke komponente: tipični banditski pokret Pancha Ville na sjeveru te većinski nebanditsku agrarnu agitaciju Zapate u Morelosu

Kada je UN konačno izglasao federaciju, banditi su izgubili potporu unionista i etiopske vlade. Većina je pomilovana 1951., no Weldegabriel je izdržao do 1952. godine kao jedan od četrnaest bandita koje su Britanci smatrali suviše ozloglašenima da bi im bio dopušten ostanak u Eritreji. Britanci su se pobrinuli da im se pruži azil u Etiopiji, gdje su u provinciji Tigraj dobili zemlju od cara kao i mjesečnu novčanu potporu. Na njihovu nesreću, sami su postali stranci, a lokalni su seljaci bili neprijateljski nastrojeni. Careva se obećanja o manje problematičnoj zemlji, boljim primanjima i besplatnom obrazovanju za njihovu djecu nikada nisu ostvarila. Svi su se banditi, osim Weldegabriela, vratili u Eritreju.

Mogao se vratiti u Beraquit jer je, napustivši odmetništvo, postao uvaženi član zajednice. Ponovno se oženio suprugom jer više nije bila u opasnosti niti je on bio prisiljen lutati. Rodbina mrtvog guvernera, njegovi neprijatelji, i dalje je bila moćna u Mereta Sebeneu, dok su Weldegabriel i njegova obitelj ostali s njima u zavadi s njima. Zbog toga je ostatak života radije proveo u Tigraju. Umro je u dobi od šezdeset i jedne godine u bolnici u Addis Abebi. Komemoracija je održana u Beraquitu. Kako su eritrejske novine izvještavale, nazočili su brojni eritrejski uglednici, a pogrebni su pjevači pjevali pjesme koje su hvalile njegova postignuća. Eritrejski su domoljubi podvojeni u vezi s Weldegabrielovom karijerom: on je bio narodni bandit, ali i netko uz čiju je pomoć njihova zemlja postala dijelom Etiopije. Njegova politika nije pripadala 20. stoljeću. Bila je to politika Robina Hooda suprotstavljenog šerifu od Nottinghama.

Zapadni čitatelji trećeg milenija mogli bi karijere ljudi poput sinova Mesazgija doživjeti neobičnima teško ih shvaćajući. Nadam se da će poglavlja koja slijede doprinijeti njihovom razumijevanju.

Banditi i revolucije

Banditima je teže postati dijelom modernih pokreta društvene i političke revolucije koji nisu prije svega okrenuti protiv stranaca. Ne zato što, barem u načelu, imaju problema sa shvaćanjem krilatica o slobodi, jednakosti i bratstvu, zemlji, demokraciji i komunizmu, ako su one izrečene na njima poznatom jeziku. Naprotiv, to su za njih očite istine, čudesna stanja za koja su ljudi pronašli prave riječi. „Istina golica svačije nosnice“, kaže Surovkov, surovi kozak, slušajući Isaka Babelja, koji je čitao Lenjinov govor iz Pravde. „Pitanje je kako ju izdvojiti iz gomile. No on joj prilazi i izravno je udara, poput kokoši koja kljuca zrno.“ Upravo su ove očite istine povezivane s gradskim ljudima, obrazovanima, gospodom, s opozicijom Bogu i caru, tj. sa silama za koje je uobičajeno da su neprijateljske ili neshvatljive nazadnim seljacima.

Makedonski su banditi u ranom 20. stoljeću postali borci komitskog pokreta VMRO, kada su seoski učitelji koji su ih organizirali preslikali tradicionalni obrazac hajdučke gerile u pogledu vojne strukture

Ipak, spoj je moguć. Maderovi su ljudi pridobili slavnog Pancha Villu za Meksičku revoluciju te je on postao veliki general revolucionarne vojske. Među svim profesionalnim banditima zapadnog svijeta možda je upravo on imao najistaknutiju revolucionarnu karijeru. Brzo je uvjeren nakon posjeta Maderovih izaslanika, naročito jer je bio jedini lokalni bandit kojeg su željeli regrutirati za svoju borbu iako prethodno nije iskazao nikakav interes za politiku. Madero je bio bogat i obrazovan čovjek. Kada bi se Villa našao na strani naroda, to bi potvrdilo njegovu nesebičnost i neokaljanost cilja. Kako bi častan narodni čovjek, čijem je banditskom položaju iskazano poštovanje takvim pozivom, mogao dvojiti hoće li staviti svoje ljude i oružje na raspolaganje revoluciji?

Iz sličnih su se razloga revoluciji pridružili i manje znameniti banditi. Ne zato što su razumjeli složenosti demokratske, socijalističke ili čak anarhističke teorije (iako potonja nije toliko kompleksna), već zato što je cilj naroda i siromaha bio pravedan sam po sebi. Drugim riječima, revolucionari su vlastitim ponašanjem demonstrirali pouzdanost, požrtvovnost i posvećenost. Iz navedenog su razloga tijekom vojnih službi i u zatvorima, ondje gdje su bili vrlo izgledni susreti bandita i modernih revolucionara u uvjetima egalitarizma i obostranog povjerenja, zabilježena brojna politička preobraćenja. Anali modernog sardinijskog banditizma pružaju nekoliko primjera. Zbog toga su i burbonski razbojnički vođe iz 1861. nerijetko bili isti ljudi koji su se okupili pod Garibaldijevim barjakom, koji su izgledali, govorili i ponašali se poput „istinskih osloboditelja naroda“.

Stoga, kada su bio mogući ideološki ili osobni spojevi između njih i militanata moderne revolucije, banditi bi im se, baš kao i u slučaju arhaičnih pokreta, pridružili kao razbojnici ili individualno kao seljaci. Makedonski su banditi u ranom dvadesetom stoljeću postali borci komitskog pokreta (Vnatrešna makedonska revolucionerna organizacija ili VMRO), pri čemu su seoski učitelji koji su ih organizirali preslikali tradicionalni obrazac hajdučke gerile u pogledu vojne strukture. Baš kao što su se razbojnici s Bantama pridružili komunističkom ustanku iz 1926., većina Javanaca prihvatila je Sukarnov sekularni nacionalizam ili sekularni socijalizam Komunističke partije, dok su kineski razbojnici prihvatili Mao Zedonga, koji je, s druge strane, bio pod snažnim utjecajem mjesne tradicije narodnog otpora.

Kako spasiti Kinu? Odgovor mladog Maoa glasio je: „Imitirajući junake iz Liang Shan P’oa“, odnosno slobodne banditske gerilce iz romana Na rubovima vode. Štoviše, takve je sustavno novačio. Nisu li oni bili borci koji su, na sebi svojstven način, bili društveno osviješteni? Nisu li „Crvene brade“, strašna skupina konjokradica koja je cvjetala u Mandžuriji 1920-ih, zabranile svojim članovima da napadaju žene, starce i djecu? Obvezali su ih da napadaju sve državne činovnike i službena lica, no „ako je čovjek na dobrom glasu, ostavit ćemo mu pola imetka; ako je pokvaren, oduzet ćemo mu prtljagu i sve što posjeduje“. Čini se da su većinu Maove Crvene armije 1929. činili takvi „deklasirani elementi“ (poslužit ćemo se njegovom klasifikacijom, „vojnici, banditi, pljačkaši, prosjaci i prostitutke“). Tko bi li se tada uopće usudio pridružiti odmetničkom odredu osim samih odmetnika? „Ovi se ljudi bore najhrabrije“, izjavio je Mao nekoliko godina ranije. „Vođeni na pravi način, mogu postati revolucionarna sila.“ Jesu li to postali? Mladoj Crvenoj armiji zasigurno su dali „mentalitet lutajućih ustanika“ iako se Mao nadao da bi „intenzivna edukacija“ mogla to otkloniti.

Danas znamo da je situacija ipak bila složenija. Banditi i revolucionari gajili su obostrano poštovanje kao odmetnici koji su imali zajedničke neprijatelje. Usto, lutajuća Crvena armija većinu vremena nije bila u mogućnosti učiniti nešto više od onoga što se inače očekivalo od klasičnih socijalnih bandita. Međutim, nisu vjerovali jedni drugima. Banditi su bili nepouzdani. Sve dok se He Long, banditski vođa koji je postao general, nije učlanio u Komunističku partiju, ona je njegove ljude i njega doživljavala kao „bandite“ koji bi mogli dezertirati u bilo kojem trenutku. Razlog je djelomično mogla biti i činjenica da se životni stil uspješnog banditskog vođe teško uklapao u puritanska očekivanja komunističkih drugova. No, iako su pojedini banditi i njihovi vođe mogli biti preobraćeni, institucionalni je banditizam, za razliku od revolucionarnog pokreta, s jednakom lakoćom mogao surađivati s vladajućim strukturama moći ili ih odbaciti. „Tradicionalni (kineski) banditizam oblikovao je osnovnu fazu u procesu koji je, u pravim uvjetima, mogao voditi prema formiranju pobunjeničkog pokreta čiji je cilj Nebeski mandat. Premda sam po sebi nije predstavljao pobunu, a zasigurno ni revoluciju.“ Banditi i komunisti susreli su se, no njihovi su se putevi razišli.

Politička osviještenost nedvojbeno može puno značiti za promjenu naravi bandita. Unutar kolumbijske komunističke seljačke gerile ima boraca (no gotovo sigurno u manjini) koji su prebačeni u njezine redove iz razbojničkih gerilskih skupina iz vremena violencije. Izraz Cuando bandoleaba („Kada sam bio bandit“) moguće je čuti u razgovorima i prisjećanjima koja ispunjavaju dobar dio vremena gerilaca. Sam izraz ukazuje na svijest o razlici između nečije prošlosti i sadašnjosti. Međutim, Mao je vjerojatno bio suviše optimističan. Pojedini banditi lako mogu biti integrirani u političke jedinice, no kolektivno su se, barem u Kolumbiji, pokazali prilično nespojivima s lijevo orijentiranim gerilskim skupinama.

U svakom slučaju, dok je vojni potencijal bandita ograničen, njihov politički potencijal još je limitiraniji, što nam i pokazuju razbojnički ratovi u južnoj Italiji. Njihovu je idealnu jedinicu činilo manje od dvadeset ljudi. Hajdučki vojvode koji su predvodili više boraca posebno su izdvajani u pjesmama i pričama. Također, za vrijeme kolumbijske violencije nakon 1948. velike ustaničke jedinice gotovo su u pravilu činili komunisti, a ne pučki pobunjenici. Panajot Hitov izvještava da je vojvoda Ilio, suočen s dvjesto do tristo potencijalnih regruta, rekao kako ih je previše za jednu bandu te je predložio da bolje formiraju njih nekoliko. Pritom, osobno je odabrao petnaest ljudi. Kao i u slučaju Lampiãa, goleme su snage razbijane na slične podjedinice ili privremene koalicije odvojenih formacija. To je imalo smisla u taktičkom pogledu, no ukazivalo je na elementarnu nesposobnost pučkih vođa da opreme i opskrbe velike jedinice te da upravljaju skupinama izvan izravne kontrole snažne ličnosti. Osim toga, svaki je vođa ljubomorno čuvao vlastiti suverenitet. Čak se i Lampiãov najvjerniji poručnik, „plavi vrag“ Corsico, iako ostajući sentimentalno privržen starom gazdi, prepirao s njim te je odveo svoje prijatelje i sljedbenike kako bi stvorio vlastitu bandu. Različiti burbonski izaslanici i tajni agenti koji su pokušavali uvesti učinkovitu disciplinu i koordinaciju unutar razbojničkog pokreta 1860-ih bili su jednako frustrirani kao i svi ostali koji su pokušali ostvariti slične pothvate.

U političkom smislu banditi, kao što smo i vidjeli, seljacima nisu mogli ponuditi stvarnu alternativu. Štoviše, njihova tradicionalno dvojaka pozicija između moćnika i siromaha, kao narodnih ljudi prezrivih prema slabima i pasivnima, kao snage koja je u normalnim vremenima djelovala unutar postojeće društvene i političke strukture ili na njezinim marginama, a ne protiv nje, ograničavala je njihov revolucionarni potencijal. Možda su i sanjarili o slobodnom društvu bratstva, no za uspješnog bandita revolucionara najizglednije je bilo da će, poput gospode, postati zemljoposjednik. Pancho Villa je završio kao hacendado, što je bila očekivana nagrada za ambicioznog latinoameričkog caudilla iako su ga njegova pozadina i ponašanje nedvojbeno učinili popularnijim od kreolskih aristokrata svjetlije puti. Kako god bilo, junački i nedisciplinirani razbojnički život ne bi pripremio čovjeka za sivo obojeni organizacijski svijet revolucionarnih boraca ni za zakonitost postrevolucionarnog života. Čini se da je u balkanskim zemljama nekoliko uspješnih banditskih ustanika odigralo važnu ulogu u njihovu oslobođenju. Često su junačka sjećanja na predrevolucionarnu slobodu u planinama i nacionalni ustanak pružala ironični sjaj snažnim bandama koje su u novoj državi bile na raspolaganju suparničkim političkim glavešinama, osim onda kada su samostalno otimale i pljačkale za svoje potrebe. U Grčkoj, u kojoj je njegovana kleftska mistika, u devetnaestom je stoljeću razvijen golemi sustav pljački za čiji se plijen nadmetalo.