Nacional donosi ulomak iz nedavno objavljene biografije Stjepana Mesića, predsjednika Hrvatske u dvama mandatima (2000. – 2010.), koju je nazvao ‘Progon i nacionalno buđenje: Borba za demokratsku Hrvatsku’

Uhićenje studentskog rukovodstva uslijedilo je desetak dana nakon sjednice održane u Karađorđevu. Njih trinaestorica postali su prve žrtve represije nakon XXIII. sjednice CK SKH. Osvježujući sjećanja na te dane pri pripremi ovih zapisa, koristio sam se zapisima sudionika tih događanja, dokumentima u HDA-u i svojom osobnom arhivom. No, najviše sjećanja vezano je za dugo razdoblje druženja i prijateljevanja s nekima od sudionika „novog puta”. Mnoge od njih spominjem jer su mi bili poticaj i u ovom pisanju. Jedno je druženje novijeg datuma. Naime, krajem 2021. posjetio sam Ivana Miškovića Brka i s njim jedno jutro razgovarao, pokušavajući mojim sjećanjima dodati i onu drugu stranu i drugo gledanje na događaje, iz prizme tada Titova, rekao bih, „osobnog” obavještajca. Razgovor me potaknuo na brojna preispitivanja onog što sam znao ili vjerovao da znam. Uspoređujući vlastita saznanja i ona koja mi je postupno otkrivao Mišković, zaključio sam bolnom konstatacijom: da su neke sumnje potvrđene od strane čovjeka koji je u događajima neposredno sudjelovao i čije namjere, djelovanje te sedamdeset i prve nisu bili dobronamjerni prema nama nositeljima maspoka, već je to djelovanje bilo usmjereno na našu eutanaziju − političku ili pak sudsku.

U procesu maspoka i naših nada da se mijenja stanje u Jugoslaviji te davne 1971., ključnu ulogu imali su i pojedinci i službe koji se prema Ustavu i zakonima tada nisu smjeli baviti obavještajnim nadzorom nad maspokom. Riječ je, dakako, o KOS-u, ulozi vojnih obavještajnih struktura. Mišković me informirao i kako je doista teklo uključivanje KOS-a u događaje 1971., kako ga je Tito ovlastio da krši ustavne i zakonske odredbe o ulozi KOS-a, i kako se u tom sustavu oblikovao politički stav što se događa u Hrvatskoj. Zapravo je indirektno potvrdio navode Savke Dabčević-Kučar kako je cijeli proces smjene hrvatskoga političkog establishmenta šira vojno obavještajna operacija.

Savka je u svojim memoarima kazala da je insceniranje optužba i procesa uobičajeno, … gotovo bih rekla zakonito u državama u kojima su komunističke partije na vlasti… Već je spomenuto da je u hrvatskoj partiji svatko tko je pokušao braniti demokratsku liniju, posebice hrvatsku bio proganjan, uklonjen ili proglašen neprijateljem. Ili špijunom.

Ivan Mišković Brk (1920.) vodio je operaciju KOS-a kojom je ugušeno Hrvatsko proljeće 1971., a na fotografiji je s vršnjakom Josipom Manolićem. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Savka je tako događaje iz 1971., objede na njezin račun, argumentirala tek 1997., a zapravo kazala kako je postojao sustav unutar vrha zemlje koji je hrvatsku partijsku politiku nastojao kompromitirati, povezati s terorističkim aktivnostima hrvatske političke emigracije, jednako je tako ustvrdila da je na djelu bila „zavjera” emigracije i dijela hrvatskoga političkog vodstva. Kada se ujesen 1971. u hotelu Esplanade Tito obraćao političkom vodstvu Hrvatske, njegov govor bio je dodatni poticaj i potvrda kako je hrvatsko rukovodstvo, državno i partijsko, na pravom putu, a sve ono čime je snažen naš pokret dobiti potpunu potporu. Sljedeća dva mjeseca isti će postupci u Karađorđevu od strane istog „sudca” dobit će drukčiju ocjenu. Tada mi taj manevar nije bio jasan, vjerovao sam i tada da tajni policijski aparat, kojim su se Partija pa i SKH tih dana uvijek obilato služili, prati događanja, da su se javni istupi pratili, procjenjivali u skladu s vodećom politikom, kursom te iste politike i da tu nema zastranjivanja ni zadiranja u vrijednosti i ustavna rješenja jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. Poslije ću spoznati da je hrvatska partijska policija, poduprta KOS-om, zapravo šijunirala vlastito rukovodstvo već negdje od 1968., od njihova dolaska na vlast. Razgovor s Miškovićem bio je u tom pogledu svrhovit, edukativan i otrežnjujući.

Tajna policija, ona partijska Udba, ali i više KOS, sve aktivnosti političkog rukovodstva Hrvatske prate i o tome izvješćuju vrh države (zaobilaze CK SKH). Još preciznije − izvješćuje se samo Tita. Nakon te grube spoznaje bit će mi mnogo jasnije kako je Tito mogao dva mjeseca nakon Esplanade, 1. prosinca 1971., na sjednici Predsjedništva CK SKJ dati potpuno drukčije ocjene od onih prvotnih. Tvrdio je kako je u Hrvatskoj na djelu nacionalistička kontrarevolucija koja želi uspostaviti državu nalik Pavelićevoj NDH te dodao da je u središtu te revolucije Matica hrvatska (MH) i time odredio i smjer buduće represije. Izreći tvrdnju da se u Hrvatskoj teži uspostavi NDH bilo bi moguće da se u stvarnosti na skupovima javnim i tajnim o tome razgovaralo. Bio sam svjedokom brojnih upravo tih i takvih razgovora, ni studenti ni mi matičari ni primisli nismo imali ideju o nekoj uspostavi NDH. Štoviše, dio nas pripadao je lijevom pokretu i zalagao se za očuvanje jugoslavenske zajednice. No, Titova tvrdnja o kontrarevoluciji, s dodatkom da je u njezinu središtu Matica hrvatska, da se tu stvara paralelna partija, bila je politička i medijska bomba koju je netko morao oblikovati prije nego se Tito tako odredio prema događanju u Hrvatskoj. Morao je netko načiniti rezimee, analize, verificirati, provjeriti stanje na terenu, u cijeloj SRH. Tko je to učinio, tko je bio „duboko grlo”? To je pitanje koje me dugo zaokupljalo jer kao javni djelatnik i partijski aktivist, ali i osobno blizak Savki Dabčević i Miki Tripalu, blizak više nego je moja mala funkcija omogućivala, mogao sam otrpjeti sve objede osim onih da smo se zalagali za uspostavu NDH i novu komunističku partiju.

Savka je događaje iz 1971., objede na svoj račun, argumentirala tek 1997., a zapravo je kazala da je postojao sustav unutar vrha zemlje koji je nastojao kompromitirati hrvatsku partijsku politiku

Izbacivši tako tezu o neofašizmu u Hrvatskoj, koja je ionako stalno bila pod stigmom ustaštva, i nametanja kolektivne krivnje bilo je doslovno ulijevanje straha u kosti, jer jedno je individualni čin simpatiziranja ili zagovaranja neofašizma, a drugo je kada se jednoj politici koja djeluje organizirano prišije takva ocjena. Nismo bili neofašisti, nismo veličali ideologiju poraženog ustaštva, fašizma, niti smo se koristili njezinim simbolima, nismo se pozdravljali „Sieg! Heil”, „A noi”, ni „Za dom! Spremni”. Autoritarna ideologija bila je nešto o čemu nije bilo ni primisli u našem pokretu. Stoga je još kontroverznije zazvučala Titova rečenica da smo raspirivali nacionalizam i šovinizam, što je prevedeno značilo da smo se koristili nasiljem, negirali ustavna prava ostalih nacija i manjina.

Sve to nije bilo istina, ali je ipak nakon 1. prosinca i Karađorđeva to postalo istina. Mnogo godina kasnije postat će mi jasno da je Tito govorom u Karađorđevu u obranu „svoje Jugoslavije” zapravo pozvao unitariste u represivnom aparatu, snažeći ih svime, da se žestoko svim sredstvima obračunaju s najstarijom hrvatskom kulturnom institucijom − Maticom hrvatskom, jer „dvije paralelne” partije ne mogu postojati, nema višestranačja, ono je bauk koji ruši temelje socijalizma. Titove ocjene o rastu šovinizma kroz djelovanje Matice hrvatske bile su grubo blaćenje institucije u čijim je temeljima bilo očuvanje hrvatske kulture, ali i hrvatskog identiteta. Tito nije zabranio MH, taj manevar je teško razumjeti, ali će njezino djelovanje prestati sljedećih godina zbog grubih neistina o njoj.

U obrani „svoje Jugoslavije” Tito je najavio u Karađorđevu i mogući državni udar uz pomoć JNA. Razgovor u Puli krajem studenog 2021. s Ivanom Miškovićem-Brkom, general-pukovnikom JNA i Titovim specijalnim obavještajcem tijekom maspoka, razotkrit će djelić istine o onome što se stvarno dogodilo davne 1971., kažem djelić jer i danas, pedeset godina od događaja, Mišković ne otkriva mnogo više nego je zapisao u svojim memoarima. Rekao bih da više skriva nego otkriva. Potaknut jednom raspravom imao sam dojam da želi kazati kako se nije baš sve dogodilo kako je zapisano i kako još nije vrijeme o svemu govoriti javno. Dio istine sadržavaju njegovi netom objavljeni memoarski zapisi u kojima se prvi put pojavljuje u javnosti analiza KOS-a o događajima 1971. Ona nas vodi u obavještajno, ali i političko, sagledavanje stanja.

I ništa ne bi bilo sporno da ta analiza ne pokazuje kako je osnovne teze o događajima u Hrvatskoj prva zapisala JNA, KOS, preko Miškovićeve ruke. Poziv da se hrvatsko partijsko vodstvo obračuna s onima koji su najglasniji, koji najviše štete, i koji su već odavna trebali biti izolirani i već potpuno onemogućeni (zatvoreni) uputit će Tito, no i njemu je netko morao podastrijeti temeljne ocjene i podatke za takve tvrdnje. Da je taj netko bio general Ivan Mišković-Brk, saznajemo iz dokumenata objavljenih u njegovoj knjizi. Tito je u Karađorđevu naveo da postoji „Revolucionarni komitet pedesetorice” koji upravlja akcijama i procesom kontrarevolucionarnog djelovanja. Je li on postojao, nikad nije sa sigurnošću utvrđeno. Komitet pedesetorice spominje i vojna analiza. Iako sudionik tih zbivanja, za komitet sam prvi put čuo na sastanku u Crnoj Mlaki gdje smo se susreli Franjo Mikulić, Marko Veselica i ja zbog Savkine molbe. Razgovarajući o štrajku, jednog je trenutka Mikulić spomenuo i komitet pedesetorice. Tih dana kolali su različiti popisi o tome tko čini „revolucionarni komitet”. Jedan takav bio je dostupan i Mikuliću koji je zbog njega bio vidljivo uzrujan, dijelom jer ga se kao čelnika općine stavlja na listu, a da s njim nitko nije razgovarao, no on bi to i prihvatio da se nije dogodilo nešto drugo. Popis je, naime, ime Franje Mikulića imao zabilježeno na pedesetomu mjestu. Bio je to povod za prigovor i napad na Marka jer je Mikulić smatrao da zaslužuje da se njegovo ime nalazi pri samom vrhu popisa članova takvoga komiteta. Mikulić je bio uvjeren da je Marko autor popisa te mu je to ozbiljnim tonom počeo predbacivati. Je li postojao neki „komitet”, ni danas ne mogu sa sigurnošću potvrditi ni opovrći. Sklon sam vjerovati zapisu koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu − da su „studentski lideri” možda u nekim prilikama spomenuli mogućnost da se štrajkaško vodstvo zove revolucionarni komitet. Ne isključujem da je to i podmetaljka Udbe i KOS-a kako bi sam štrajk dobio još jedan atribut protudržavnog djelovanja. Da je naš pokret „novog puta” i pribjegao takvoj formi organiziranja, da je postojalo tajno tijelo koje upravlja kontrarevolucijom, vjerojatno bih i ja ponešto o tome znao, jer ipak sam bio u neposrednu kontaktu s Tripalom, Savkom, Koprtlom.

I danas nije nebitno spomenuti ponešto o tome tko je tada, osim Mikulića i Marka, zborio o „revolucionarnom komitetu pedesetorice”. Jednu takvu spoznaju nalazimo u Udbinu zapisu koji je nastao 11. prosinca 1971., u čiju vjerodostojnost ne bi trebalo sumnjati. Naime, sudionik razgovora Ivo (Ile) Mihovilović − „Spektator” povjerio se i kazao agentu Udbe kodnog imena „Putnik” kako znade neke osobe koje čine tzv. „Komitet pedesetorice”. Tvrdi kako znade da je predsjednik „revolucionarnog komiteta pedesetorice” nitko drugi doli dr. Franjo Tuđman, a članovi su Ivan Šibl, Pero Kriste, Marko Veselica i drugi. To nije bila bezazlena informacija, ni po sadržaju ni zbog osobe koja ju je izrekla. Ustvrditi da je netko skriveni vođa opće političke pobune na sveučilištu značilo je da će sutra taj inkriminirani pojedinac postati najmanje predmetom obrade tajne policije, a vjerojatno biti i uhićen. Mihovilović nije bilo tko. U to je vrijeme jedan od najutjecajnijih, ali i najinformiranijih, novinara, pa se postavlja pitanje kakve veze on ima sa spomenutim „komitetom”, odakle mu informacija da takvo tijelo uopće postoji. U dodiru sa spomenutim dokumentom i tvrdnjom ostao sam zatečen.

Nikako mi se u priču nije uklapala tvrdnja da je predsjednik tajnoga komiteta Franjo Tuđman. Ako je Tuđman i bio njegov predsjednik, kada je komitet nastao? Tko su mu eventualno članovi, kakav je to stupanj konspiracije koji je sačuvao jedno takvo tijelo od javnosti i tajne policije? Je li uopće moguće sačuvati takvu tajnu? samo su neka od pitanja s tim u vezi. Zanimljivosti radi, Ivan Mišković-Brk bio je jedan od „zaštitnika” Ive Mihovilovića, osobno ga je doveo Titu na Brijune i predstavio kao hrvatskog istarskog revolucionara i novinara koji je neko vrijeme bio nepravedno zapostavljen, šikaniran. Svrha je toga susreta bila rehabilitirati na izvjestan način Mihovilovića nakon bijega iz Hrvatske 1945. u koloni ustaških časnika, kasnije zatvaranog od strane Udbe, a riječ je bila o istinskom lijevo orijentiranu intelektualcu i pripadniku pokreta otpora koji se u koloni prema Bleiburgu nalazio kao zatvorenik ustaškog logora, kojeg ustaše nisu ubili; sumnjajući da ima veze s engleskom službom, poveli su ga sa sobom kao taoca.

‘Znao sam da mi se ne može kao u slučaju Franje Tuđmana pripisati suradnja s ekstremnom emigracijom, jer zaista ni s kim od njih nisam komunicirao kao što je činio Tuđman’, piše Mesić u svojim memoarima. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U noći 11. siječnja 1972. uhićeno je 189 članova Matice hrvatske i osoba povezanih s Maticom. Savka Dabčević-Kučar gotovo ih je sve pobrojila i zapisala njihova imena. Stoga ja to sada ne činim, premda osobno mislim da uvijek treba podsjećati upravo na te prve žrtve hrvatskog buđenja. Uhićenja su bila nastojanje Titova režima da se ušutkaju, sklone s javne pozornice pojedinci koji su nositelji navodne kontrarevolucije u Hrvatskoj. Strah koji se tih dana pojavio nije me mimoišao. Uhićeni su brojni znanci i prijatelji. Čekao sam svakog dana da na moja vrata pokucaju milicajci orahovičke Stanice milicije s istim namjerama. To se nije dogodilo, mimoišao me taj prvi val. Val u kojemu je među inima uhićen i Franjo Tuđman, pratio sam s posebnom pozornošću, a osobito vijesti što se kao inkriminacija navodi za Tuđmana, koliko zapravo progonitelj, Udba, zna o pojedincima koje uhićuje i progoni. Vijest o njegovu uhićenju, kao i ostalih čelnika Matice hrvatske, upućivala je da bi policija mogla tako postupiti i u mojemu slučaju. Istupi matičara koji su bili javni na brojnim zborovima, bili su mi poznati, slično sam istupao i ja, branio politiku Savke i Mike i jednako tako strepio jesu li moji istupi koji su u Slavoniji okvalificirani kao kontrarevolucionarni, „snažniji ili slabiji” napad verbalnim putem na tekovine socijalističke revolucije zapisane u Ustavu SFRJ.

Znao sam da mi se ne može kao u slučaju Franje Tuđmana pripisati suradnja s ekstremnom emigracijom jer zaista ni sa kim od njih nisam komunicirao kao što je činio Franjo Tuđman − njemu će se pripisati kontinuirana suradnja s hrvatskim emigrantskim političkim liderima. Politički karakter tih veza nisam znao sve do izricanja njegove osuđujuće presude. Ona je bila svojevrsni naputak i u konstrukciji moje obrane, jer je upućivala kako režim shvaća naša nastojanja da se društvo demokratizira. Priznanje za njegovu knjigu „Velike ideje i mali narodi” koje mu je dodijelio emigrantski krug (Hrvatska revija), i sama popularizacija te knjige od strane emigracije, u sudskom procesu okarakterizirani su činom „zajedničkoga neprijateljskog djelovanja” snaga u zemlji i svijetu. Nagrada za djelo tako je postala inkriminacija jer je ocijenjena kao Tuđmanov doprinos u zajedničkom neprijateljskom djelovanju protiv samoupravnoga socijalističkoga demokratskog uređenja u SRH i federativnog ustroja SFRJ s dodatkom kako je ekstremna emigracija najviše pridonijela podrivanju bratstva i jedinstva između naroda Jugoslavije. Kao pojedine emigrantske lidere optužnica je apostrofirala: Antuna Kadića, Matu Meštrovića, Stephena Vuglena, Stanka Vujicu, Karla Mirtha, Jeru Jareba, Bogdana Radicu, Branka Yirka, Georgea Prpića, Antuna Miletića i Antuna Pavelić Smitha. Dio je njih označen kao pripadnici američke obavještajne službe, a dio kao ustaški dužnosnici u NDH.

O Tuđmanovu uhićenju general Mišković-Brk zabilježio je kako se Tito za to interesirao tek u kolovozu 1972., sedam mjeseci nakon što se dogodilo; kako je Tito tada kazao već poznatu rečenicu „Tuđmanu ne pakirati”, a pripadnici strane obavještajne službe, agenti, s kojima komunicira Franjo Tuđman su Antun Kadić, Stephen Vuglen. Kasniji zapisi SDS-a pokazuju kako je sigurnosni sustav SFRJ agentima smatrao i Matu Meštrovića i Antuna Pavelić Smitha, Ivana Matočeka.

No, važnije je zabilježiti da su ministar unutrašnjih poslova Valent Huzjak te načelnik državne sigurnosti Jovo Ugrčić uputili dosje Franje Tuđmana Ivanu Miškoviću po Titovu zahtjevu, na jednoj i pol kartici, s ocjenom da hrvatsko rukovodstvo ne valja, i na kojoj nije bilo osnova da se Tuđmana procesuira. Sadržaj tog dosjea Mišković je navodno Titu prokomentirao: Druže predsjedniče, ovo što sam ja dobio, prije bi uhapsili mene i Vas na bazi onog što mi razgovaramo, nego što se može nekoga hapsiti na bazi onoga što tu piše.

Obračun s najstarijom kulturnom institucijom u Hrvatskoj, „paralelnom partijom”, čije je članstvo za dvije godine poraslo s tri tisuće na pedeset tisuća, pretežno visokoobrazovanih osoba, bilo je nešto što je SKJ najteže mogao prihvatiti. SKJ je svoje redove snažio radništvom, a teško intelektualnom elitom, posebice onom koja dolazi iz područja kulture. Upravo je ta spoznaja bila za Partiju najbolnija. „Kulturnjaci” Hrvatske, kako su ih popularno nazivali u komitetima Partije Hrvatske, nisu bili uz Partiju. U progonu se Partija ponovno oslonila na stare kadrove, tako na Josipa Hrnčevića, čovjeka koji je uživao posebno povjerenje. Njemu su Maks Baće, Aleksandar Ranković i Tito povjerili izradu prve optužnice za Alojzija Stepinca. Tu su i Vlado Ranogajec, predsjednik vojnog suda komande grada Zagreba i Jure Ivezić, osobe znane iz najznačajnijih sudskih procesa protiv državnih neprijatelja FNRJ. Neki od spomenutih zaslužni su i za stotinjak smrtnih presuda u svojoj praksi suđenja pripadnicima ustaškog režima ili njihovim simpatizerima i pomagačima. Ime koje je nezaobilazno u priči o 1971. i uhićenjima je, dakako, Vladimir Bakarić. Razgovor u Puli s generalom Miškovićem dotaknuo se Bakarića i jednog detalja koji je možda nebitan, ali javnosti uvijek interesantan. Je li Vladimir Bakarić, koji se nije javno izjašnjavao za politiku „novog puta”, bio umiješan u organizaciju studentskog štrajka i je li tko iz vodstva štrajka bio u dodiru s njim i dijelom partijskog vodstva koje nije bilo za „novi put”? Svjestan sam odgovornosti za iznošenje ovog pitanja u javnost i koliko mi je znano, nikad dosad nije u ovom kontekstu spominjano.

Moja saznanja o mogućemu „trećem čovjeku” prijelomnih godina dolaze iz izvora koji su provjerljivi. Poznavao sam dobro Marka Veselicu, jednako tako i „studenta” Šimu Đodana, i rekao bih da je priča koju znam iz svjedočenja samog Šime Đodana, a ima i još živih svjedoka tomu, itekako važna za nacionalnu povijest. „Treći čovjek” pripada pojedincima koji su poput Franje Tuđmana bili negdje blizu centra događanja, imali kontakt s brojnim osobama na sveučilištu i iz znanstvene zajednice, sve je znao, ali uvijek djelovao povučeno, ali ne i kao nezainteresirani pojedinac za meritum problema. „Treći čovjek” stanovao je nedaleko Bakarićeve vile i redovito pohodio Vladimira Bakarića u njegovu domu. Je li on bio karika koja nedostaje u rasvjetljavanju i kasnijem Bakarićevu izmicanju u podršci Savki i Miki? Je li on izvještavao o tome što se zbiva u krugu ljudi koji su upravljali štrajkom i povratno, dakako, prenosio što najvažniji Titov čovjek u Hrvatskoj očekuje od štrajkaša, ali i od matičara. Ne bih želio nagađati o čemu su razgovarali glavni Titov povjerenik u Hrvatskoj i „treći čovjek”, pa će to vjerojatno još neko vrijeme ostati tajna. Nakon uhićenja Marka Veselice, Šime Đodana i ostalih, „treći čovjek”, to navodno „duboko grlo” našega „novog puta”, postao je 1971. predmetom interesa Ljerke Mintas, danas Hodak. Nikad prije nije spominjan u partijskim i Udbinim papirima. Nema ga na listama potjernica, u dosjeima, a svakodnevno je bio u kontaktu s Markom Veselicom i Šimom Đodanom, Draženom Budišom, Koprtlom, Franjom Kuharićem.

Otvarajući temu, svjestan sam da poneka nova spoznaja o slomu hrvatskog proljeća budi i u meni sjećanje na dane koji su nesumnjivo odredili moj životni put. Nastojim svjedočiti o događaju u kojemu sam bio aktivni sudionik, istina na lokalnoj razini, koji me je trajno obilježio i učinio žrtvom, a to nosi i iskušenje objektivnosti u prosudbama. Pedesetak godina od događanja stavljam na papir neke spoznaje o tome. I danas oko studentskog štrajka i sloma hrvatskog proljeća izrastaju novi heroji ili pak stari obnavljaju svoju slavu. Godišnjice i znanstveni skupovi o 1971. prigode su za analizu što je bilo hrvatsko proljeće, zašto „pokret” nije uspio u ostvarenju svojih ciljeva i, naravno, zašto su žrtve podnijele proteklih pedeset godina tako teški teret. Poslije Karađorđeva bilo nam je svima jasno da dolaze nova vremena, mogući progon, nismo mogli prihvatiti da je reformatorsko krilo SKH − Tripalo i Savka − vodilo SKH suprotno Statutu SKJ. Nismo, dakako, mogli prihvatiti poraz, prihvatiti krivnju jer to bi ipak značilo izdati vlastite ideale. Istražni postupak bio je suočavanje koje smo svi prošli s manjim ili većim ožiljcima, to je prigoda da se prisjetite svake rečenice, susreta, događaja. I na brojna nepoznata pitanja tražite vlastiti odgovor. Početkom devedesetih u stvaranje HDZ-a priključio se velik broj stradalnika hrvatskog proljeća. Među prvima Šime Đodan. Znao sam ga još iz studentskih dana, nastavio je nakon fakulteta znanstvenu karijeru. Uključujući se u HDZ, uskoro je prepoznat kao naš „jastreb”, na kojeg pucaju mnogi. Slobodni trenutci prilika su obnavljanju sjećanja.

Prisjećam se tako da je Šime Đodan na jednom putovanju otvorio temu kako ga je Matko Bradarić neposredno prije odlaska u zatvor posjetio u domu i ispričao vrlo zanimljivu osobnu priču. Matko je svjedočio kako je bio veza studentskih lidera Budiše i Zvonimira Čička s Vladimirom Bakarićem. Svjedočio je u domu Đodanovih kako je Bakarića svakodnevno informirao o onom što su mu prenosili Budiša i drugi, ali i kako je on i njima prenosio Bakarićeve poruke, ne govoreći, dakako, da to misli ili predlaže Bakarić. Činio je to u uvjerenju da time pomaže studentskim liderima, Hrvatskoj. Bradarić je teško primio uhićenja i kasnije osude studenata, bio je to motiv da napusti zemlju i završi kao emigrant u Belgiji. Tako je to prepričao Šime. Ovih dana i ja sam u jednom razgovoru saznao još jedan detalj koji daje novu sliku u priči o sudbini studentskih lidera. Goran Dodig bit će zapamćen kao osoba koja je proglasila studentski štrajk. Dakako da je taj korak bio korak hrabrosti. No, neke spoznaje govore kako to nije bilo samo hrabar korak, kako nad njim visi ipak jedna sjena. Goran Dodig osuđen je na najkraću kaznu među vođama studentskog štrajka. Njegov je otac tada bio oficir JNA. Postoje zapisi da je Dodig bio u kontaktu s Udbom i KOS-om, da su ga predstavnici tih službi posjetili u stanu što ne znači da je prihvatio ponude koje su mu podstrli. Događaji poslije sudskog postupka pomalo unose sumnje da njegova uloga 1971. nije bila potpuno čista.

Nakon izdržavanja jednogodišnje zatvorske kazne, Dodig odlazi u školu rezervnih oficira JNA u Novi Sad. Nakon toga je upućen na stažiranje u Ljubljanu. I tu kao slučajno započinje prijateljstvo sa zetom glavnog inspektora SDS-a SRH Mate Grubića koji je također na stažiranju u Ljubljani. Grubić je u dogovoru s KOS-om i vjerojatno svojim nadređenim slao u Ljubljanu službeni automobil kojim su na vikend dolazili njegov zet i Goran Dodig, i nedjeljom ih je službeni automobil vraćao u kasarnu. O kakvim je zaslugama Grubićeva zeta i Dodiga riječ, teško je danas suditi, valjalo bi dalje istraživati, no zasluge očito nisu male.

Dvotomne memoare Stjepana Mesića objavio je Golden marketing – Tehnička knjiga. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL