Objavljeno u Nacionalu br. 1212, 18. srpanj 2021.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kako Zagreb izranja iz sna’ u kojem Tomislav Pletenac piše o isprepletenosti pojedinih građevina u glavnom gradu Hrvatske s društvenim kontekstom u kojemu su nastajale

Davno, 2011. godine, kolegica Sanja Potkonjak i ja objavili smo tekst pod naslovom Kad spomenici ožive u časopisu Studia Ethnologica. U njemu smo istraživali tri umjetnička rada ne bismo li pokazali na koji se način sjećanje upisuje u prostor. Tada smo napisali: „U njemu se kontestiraju, sukobljavaju, natječu, pregovaraju svijesti ili zazvane uspomene, kolektivno sjećanje i osobne prakse prisjećanja.“ Drugim riječima u umjetničkim postupcima trojice autora: Siniše Labrovića u Sinju, Marijana Crtalića u Sisku i Igora Grubića u Zagrebu pokušali smo pokazati do koje su mjere potisnuta i društveno nepoželjna ili barem kontroverzna sjećanja još uvijek upisana u spomeničku plastiku. Odnosno, moglo bi se reći kako svaki spomenik, pa čak i ako ga se makne s neke pozicije kao što je to i bio slučaj sa mnogim spomenicima u Zagrebu, uvijek iza sebe ostavlja neku vrst sjećanja koju nije moguće u potpunosti izbrisati. Razloge za to pronašli smo u intervjuu kojeg je Helen Cixous vodila sa Michelom Foucaultom u kojem su zajedno iznjedrili pojam memory without recollection kojeg smo uz obilatu pomoć raznih prevoditelja na kraju preveli kao sjećanje bez uspomena. Naime, da bi proces prisjećanja (recollection) mogao uopće biti moguć mora postojati neki prostor u kojem će se to ponovno sabiranje uspomena dogoditi. I ono je nužno prazno i bez sadržaja. Dakle, sjećanje je samo praznina koja je uvijek tu i koju nije moguće u potpunosti ispuniti uspomenama, uvijek će otvarati prostor za drugačije uspomene. Stoga je svaki javni prostor u kojem se pojavljuje spomenik mjesto za pritajeno, pa možda i ne sasvim svjesno dopisivanje interpretacije. To je vrijedilo i u socijalizmu. Postojala su mjesta koja se nisu smjela obilježavati, ali sjećanje na njih nije stoga nestalo. Čak i ona službena mjesta kolektivnog sjećanja često su više bila mjesta dopisivanja memorije. Aleksej Jurčak u svom tekstu Sovjetska hegemonija forme – Sve je bilo zauvijek dok nije nestalo (Soviet Hegemony of Form: Everything was Forever until it was no More), koji je kasnije proširio i u knjigu koja je etnografski opis zadnje sovjetske generacije, upravo će ponuditi sličnu interpretaciju za razumijevanje razloga zašto je propao Sovjetski savez. Po Jurčaku u zadnjim desetljećima Sovjetskog saveza došlo je do promjene diskursa i pozicioniranja subjekta unutar njega. Taj novi odnos prema stvarnosti „… je prije implicirao nešto složeniji i promjenjiviji odnos spram sovjetske ideološke forme, forme koja je smatrana i nekad se činilo da predstavlja te ideale i vrijednosti, međutim tijekom kasnoga socijalizma razdvojila se od njih. Tijekom tog razdvajanja uvjeti mogućnosti za kolaps socijalizma, kao socijalnog sustava a ne kao skupa vrijednosti, neprimjetno su se pojavili.“ Zavladala je heteronimnost forme, svi oblici su se naprosto replicirali i počeli konstruirati nova značenja, značenja koja su ostala na razinama svakodnevnih praksi. Danas, tako, u dokumentarnim scenama na Youtubeu možemo gledati posjete nekim važnim spomenicima u vrijeme socijalizma, međutim sav značenjski sklop ostaje nevidljiv. Često puta su to obavezni, institucionalno organizirani posjeti u kojima se malo ili gotovo ništa ne govori o samom službenom razlogu dolaska, osim što se izlaže načelno znanje o događaju.

Ti posjeti i „komemoracije“ nekih događaja počeli su se puniti sasvim novim značenjima koja su polako počela rastakati ona službena. I, kao što utvrđuje Jurčak, ti novi tipovi interpretacija nisu svi nužno bili ni kontrakulturni niti nepoželjni, pa ipak su spomenici s vremenom sve manje ukazivali na službeno sjećanje, a sve više na zbivanja koja su se odvijala tijekom puta na destinaciju ili nakon njega. Govor na komemoraciji polako se pretvarao u nužno zlo, prešavši u formu u potpunosti oslobođenu sadržaja – upravo ono na čemu Jurčak i temelji svoje teze. Takva forma, koja je naprosto cirkulirala svim društvenim prostorima i koja je mogla biti ista, počela je označavati sasvim nepovezane stvari, a to je upravo ono što stoji za pojam heteronim – ista riječ u pisanoj formi koja označava sasvim različite pojmove. Takva hegemonija forme pretvorila se u socijalizmu u politički diskurs oslobođen bilo kakvog značenja. Tako su i sami pisci takvih govora i tekstova bili nemoćni prepričati što su zapravo napisali. Pretpostavljalo se kako određene formulacije prenose ideološko značenje pa se u tu strukturu upisivalo i lokalne događaje. Slično je vrijedilo i za ponašanje tijekom političkih rituala, pa i spomenutih izleta na važna mjesta za socijalističku vlast. No takav odnos prema diskursu nije značio da su ljudi u socijalizmu naprosto bili prijetvorni ili privatno imali jedan stav, a javno drugi. Odnosno, Jurčak se protivi tezi kako je život u socijalizmu bio život u laži. Za njega je pristanak na određeni oblik formalnog ponašanja mogao postojati samo ako su subjekti socijalizma pristajali uz njegove temeljne ideje i vrijednosti. Oni su upravo za volju „socijalističke pobjede“ bili spremni pisati tekstove koje ne razumiju ili se ponašati na sastancima u skladu s ritualnim normama bez obzira na sadržaj. To su smatrali opravdanom žrtvom za socijalizam. Drugim riječima, svijet komsomolskih funkcionera dijelio se na ideološku ljusku i smisleni rad. Ideološka ljuska bilo je nešto što se mora uraditi kako bi se onda mogli posvetiti ozbiljnom radu u zajednici (pripremi raznovrsnih doškolovanja, organizaciji kulturno-umjetničkog rada i sl.): „Prisjećajući se tog aspekta komsomolskog rada, Igor glasno izjavljuje: ‘Oh, kako sam mrzio komsomolske sastanke zbog njihovih beskrajnih formalnosti i dosade!’ Ta ga antipatija ni u kom slučaju nije sprečavala da se moralno angažira u ostalim aspektima komsomolskog rada kao što je organiziranje programa pomoći starijima, informiranja o političkoj situaciji u drugim dijelovima svijeta ili u debatama o književnosti.“ No, takav stav istovremeno je značio i nove oblike intertekstualnosti koji su počeli cirkulirati upravo među omladinom kasnog socijalizma. Službena zabrana zapadne rock-glazbe, koje su se komsomolci vjerno držali u svojim tekstovima, ipak ih nije sprečavala ne samo da slušaju tu vrstu glazbe, koja je ulazila u SSSR uglavnom posredstvom mornara, već i da organiziraju plesnjake s tom glazbom. Zbog odnosa ideološka ljuštura – smisleni rad, rock-glazba je zadobila sasvim novi smisao unutar tog smislenog rada. Taj osebujan sklop Jurčak pokazuje na primjeru iz vlastitog etnografskog istraživanja. Riječ je o izvatku iz pisma pisanog 1977. godine koje jedan komsomolski sekretar šalje drugom, objašnjavajući mu na koji se način mora komunistički sukobiti sa stavovima profesorice iz estetike: „Reci joj da ja volim Bacha, Vivaldija, Čajkovskog, Rahmanjinova, Ščedrina. A ipak, bez ikakve zadrške, odmah uz njih mogu navesti Paula McCartneya. Ako ona to ne razumije, ona nije profesorica živuće progresivne estetike, već propovjednica dogmatične estetike koja je ista kao i religiozna… estetika“ (Jurčak, 2003). Na taj je način stvaran prostor novog tumačenja komunizma koji je postao raznovrstan i počeo rastakati hegemoniju i moć nad interpretacijom. Paradoksalno, upravo je potraga za komunizmom i odanost sovjetskih građana toj ideji srušilo komunistički sustav.

Ovaj primjer odlično pokazuje kako forme u sebi sadrže uvijek dodatak koji Cixous i Foucault nazivaju memory, mjesto prijepora, hibridnosti i intertekstualnosti. To je također i ono mjesto koje svaki politički poredak pokušava regulirati, pridati mu zgotovljeno značenje. Problem je naravno što se u taj proces uvijek uključuje i osobno iskustvo. Za razliku od teksta Kad spomenici ožive, ovdje će biti riječi o novim spomenicima koji su nastali kako bi imali istu ulogu stvaranja kolektivne memorije u prostoru. Ako smo u prvom tekstu koristili tri primjera koji pokazuju na koji način spomenici i rituali mogu uz pomoć umjetničke intervencije emanirati potisnuta značenja ili tek nastaviti emitirati poruku iako su naizgled socijalno potrošeni, onda ću i ovdje dati tri monumentalna zagrebačka primjera koji svaki za sebe govore o prijeporima postsocijalizma i teškoćama njegovog etabliranja.

S druge strane, navedeni primjeri govore o postavljanju, a ne rušenju ili zanemarivanju spomenika. Sama tranzicija iz socijalizma izgleda da je simbolički započela upravo postavljanjem spomenika. Na glavni je zagrebački trg nakon peticije vraćen spomenik banu Jelačiću. O tome je opširno pisala Dunja Rihtman Auguštin, etnologinja i antropologinja koja je otvorila niz novih istraživačkih puteva u hrvatskoj humanistici i od koje smo svi u nekom trenutku svog profesionalnog života mnogo toga naučili. Povijest postavljanja tog spomenika i dalje je u sjećanju stanovnika pa on ne zahtijeva neku analizu, stoga ni neće biti jedan od tri primjera. Kažimo samo kako taj spomenik otvara upravo onu ambivalentnost o kojoj je bilo riječi na početku ovog poglavlja. Na primjeru spomenika banu Jelačiću lako se očitavaju te ambivalentnosti. Možda danas ostaje upitno samo to zašto je uopće maknut, kao i zašto je pjesma Ustani bane bila zabranjena za javno izvođenje. Naime, u općeprihvaćenoj domaćoj popularnoj interpretaciji ban Jelačić se razumije kao borac protiv mađarizacije i branitelj od imperijalnih težnji mađarske vlasti prema Hrvatskoj. No, istovremeno, ban Jelačić je i predstavnik monarhističkih snaga koje guše mađarsku građansku revoluciju. Ako izuzmemo lokalni kontekst, ban Jelačić bi se shvatio kao dio reakcionarnih političkih snaga. I na tom se mjestu neprestano očitava neodlučnost bilo kojeg spomenika. Samo postavljanje istovremeno stvara reinterpretaciju, društveno sjećanje u prostoru tako neminovno stvara protu-sjećanje. I danas ne postoji konsenzus oko razloga uklanjanja spomenika banu Jelačiću s glavnog gradskog trga. Dapače njegov se lik (kao uostalom i Matije Ambroza Gubca) mogao iskoristiti u ideološkoj konstrukciji borbe naroda protiv tuđina (što je bio jedan od glavnih ideoloških motiva SFRJ) ili pak bratstva i jedinstva (većina Jelačićeve vojske bili su Srbi). Zbog toga nije sigurno da je uklonjen samo zbog toga što mu je Karl Marx uputio kritiku u jednom ipak novinskom članku koji je i inače prštao netrpeljivošću prema slavenskim narodima u monarhiji. Bit će da je točnije da je maknut jer nova politička nomenklatura nije bila u stanju regulirati prostor individualne interpretacije koji se skrivao u pozadini spomenika. Pa ipak je njegovo vraćanje bio relativni simbolički uspjeh. Unatoč novoj poziciji sa sabljom okrenutom na suprotnu stranu nego prije (na koju je na kraju krajeva okrenut i kralj Tomislav u istoj liniji nešto južnije) i svim implikacijama koje su se mogle iščitati iz toga (nekad prema Mađarima, u povratku prema pobunjenom srpskom stanovništvu), postao je neprimjetna i ideološki neprijeporna figura. Možda je svoju potpunu inkorporaciju doživio nakon što su mu navijači stavili plašt u obliku šahovnice. Oni su ga na neki način povukli u suvremenost, poruku koju bismo najlakše mogli izgovoriti kao: „Ajde i ti bane s nama.“ Time je zaustavljen pritisak prošlosti prema sadašnjosti, neke navodne autentičnosti kojoj bi morali ostati „uvijek vjerni“, već je spomenik resemantiziran i uvučen u sadašnjost. Plašt tako nije bio iščitan, čak ni od radikalno desnih pojedinaca, kao narušavanje svetosti „lika i djela“ bana Jelačića. Takva intervencija na spomeniku pokazala je kako se spomenici mogu doživjeti kao svjedoci sadašnjosti, a ne prošlosti.

No vratimo se obećanim primjerima. Mala rasprava o banu Jelačiću može poslužiti tek kao uvod u mnogo ozbiljnije zahvate u tkivo grada od kojih se prvog možda više i ne sjećamo, spomenika koji je nestao bez traga, koji je doslovno zakopan ne samo u sjećanjima pojedinaca, već i fizički. Radi se o „zidu boli“, spontanoj strukturi nastaloj u Selskoj ulici ispred vojarne koju su tijekom rata koristili međunarodni promatrači i snage SFOR-a.

Slično kao i ban Jelačić, i ovaj je spomenik nestao gotovo preko noći. Bez najave i medija, ujutro su došli kamioni i počeli tovariti cigle koje su odvozili u nepoznatom smjeru. Igrom slučaja našao sam se to jutro ispred vojarne. Kako je sve organizirano potajno nitko se nije stigao suprotstaviti, pa su pojedine žene samo pokušavala zapodjenuti razgovor s radnicima koji su odnosili cigle. Ništa nije pomagalo. Uz pratnju policije cigle su natovarene na kamione koji su ih odveli na tada meni još nepoznato mjesto. No iako je nestao vrlo brzo, nastajao je bitno duže. Taj je zid nastajao kao reakcija stanovništva na bespomoćnost međunarodne zajednice da zaustavi rat u bivšoj SFRJ. Ali imao je i dublju komponentu.

Prilikom prvih sukoba u Hrvatskoj sve je izgledalo kao pobuna koja je mogla biti ograničena unutarnjim političkim sredstvima i pregovorima. No trenutak u kojem se umiješala JNA to više nije bio slučaj. Više ili manje otvoreno, JNA je stala na stranu pobunjenika i vrlo brzo krenula u otvorenu agresiju prema Republici Hrvatskoj. I premda se, jezikom međunarodnog prava, s obzirom na to da Hrvatska još uvijek nije izborila status međunarodno priznatog subjekta, još uvijek navodno radilo o unutar njem državnom sukobu, na legitimnoj razini sve je bilo i više nego očigledno. S jedne je strane bio narod koji se referendumom izjasnio za samostalnu državu, a s druge de facto neprijateljska vojska. Nije prošlo dugo i počele su padati žrtve, od kojih mnoge civilne, kao posljedica granatiranja ili etničkog čišćenja. Međunarodni promatrači utjecali su na naglu promjenu načina na koji je većina ljudi do tada doživljavala zapadnu demokraciju. Radi se o stvaranju imaginarnog Zapada. Taj imaginarni Zapad nastajao je jako dugo i uvlačio se postepeno u svakodnevicu stanovnika SFRJ.
Nekoliko je izvora bilo ključnih za njegovu diseminaciju. Na prvom je mjestu bila popularna kultura. Ako je SFRJ kao ključni koncept postavila modernizaciju, vrlo je brzo shvatila kako rad u tvornici i administraciji ima za posljedicu i promjenu subjekta, njegovih očekivanja, nadanja, želja i društvenih odnosa. Igor Duda u svojoj knjizi U potrazi za blagostanjem pokazat će kako je radnike trebalo ponekad doslovce tjerati na ljetni odmor na more, sve dok to nije postala ne samo opća praksa, već i poželjna vrst potrošnje slobodnog vremena. Stvaranjem novog industrijskog subjekta razvijala se i popularna kultura. Posebno to vrijedi za one koji su počeli dolaziti u industrijska središta gdje su nanovo trebali organizirati život. Za razliku od naučenih obrazaca njihovih roditelja, mahom sitnih poljoprivrednika, koji koncept slobodnog vremena nisu poznavali, morali su zamisliti sebe i organizirati vlastitu svakodnevicu i život kako su najbolje znali i mogli. Osmosatno radno vrijeme ostavljalo im je vremensku dimenziju koju je na bilo koji način trebalo ispuniti. Kao i na Zapadu, tako se i u SFRJ taj prostor pokušao regulirati na različite načine, ali je obično svaka direktna ideološka regulacija bila osuđena na propast. No pojavilo se kino, a s njim i filmovi koji, posebno nakon raskida sa Staljinom, nisu više bili samo sovjetski i revolucionarne tematike. Hollywood je ušao na velika vrata u socijalizam. Kao i kod Jurčaka, ne treba odviše hitro zaključiti kako su filmovi srušili socijalizam, daleko od toga. Oni su kao prvo bili cenzurirani, a kao drugo postali su tek dijelom zabave u kojoj nitko nije iščitavao neke ideološke poruke. Sa filmovima je došla i glazba, a od kraja pedesetih već svjedočimo i nastanku mladenačkih i adolescentskih kultura. To su bila djeca koja su odrastala u novom industrijaliziranom svijetu i stvarala neke nove imaginacije i potrebe koje su njihovim roditeljima izgledale skandalozne. Samo deset godina kasnije pojavili su se prvi sastavi (nezgrapno nazvani VIS – vokalno instrumentalni sastav) koji su svoje glazbeno znanje prilagođavali trendovima kojima su bili izloženi. Uloga Radio Luxembourga bila je nemjerljiva.

S druge strane, od šezdesetih godina SFRJ otvara granice i stvara se nova klasa ljudi, tada poznatih kao „jugošvabe“. Većina njih prošla je kroz vrlo teške uvjete uz niz odricanja radeći u tada Saveznoj Republici Njemačkoj. Ipak sav svoj teško stečeni novac iskoristili su za pokazivanje blagostanja. Najčešće su to bile kuće i automobili. Zajedno s njima i poklonima koje su donosili bližoj i daljoj rodbini dolazile su i priče o Njemačkoj. Kao što su svoj grubi život u Njemačkoj prekrivali kućama i automobilima, tako su i u pričama oslikavali Zapad kao mjesto neizrecivog blagostanja i bogatstva za one koji žele raditi. Osobna iskustva i primjeri koje su „jugošvabe“ ili „gastarbajteri“ donosili sa sobom dodatno su učvršćivali ideju kako je Zapad, pa posljedično i kapitalizam, visoko moralno stanje društva u kojem je zadovoljena pravda za svakog. U visoko korumpiranoj i partitokratskoj državi mit o boljem Zapadu, o nekoj obećanoj zemlji, u daljnjim je prepričavanjima poprimio gotovo mitske dimenzije.

Ipak, ni jedan ni drugi oblik tog imaginarnog Zapada nije donio pad socijalizma, već konstrukciju ideala kojem treba težiti. Kao i Jurčakovi primjeri, tako su, posebno sedamdesetih godina, pripadnici novog srednjeg sloja (najšire bi ih se moglo opisati kao visoko obrazovane osobe s obiteljima) tražile načina da se i ovdje primjene „pouke“ iz Njemačke. Pritom se stvorila ideja nekog drugačijeg socijalizma. Rituali i prakse koje su podrazumijevale repetitivnost bez razumijevanja bile su i dalje smatrane „nužnim zlom“, ali ipak i potrebne kako bi se društvo moderniziralo i dospjelo na položaj u kojem je bila mitska Njemačka.

Zavladala je heteronimnost forme, svi oblici su se replicirali. Danas u dokumentarnim scenama na YouTubeu gledamo posjete nekim važnim spomenicima u vrijeme socijalizma, međutim, sav značenjski sklop ostaje nevidljiv

Ipak, osamdesete su dovele do polaganog gubitka vjere u mogućnost socijalizma da uspostavi blagostanje. Ako su kraj SSSR-a označile perestrojka i glasnost, kraj socijalizma u Jugoslaviji bio je označen simboličkom smrću Josipa Broza Tita. Zašto simboličkom? U svojoj knjizi Sublimni objekt ideologije (2002.), Slavoj Žižek pokazuje kako život postoji u dva registra, Smboličkom i Realnom. Prema Žižeku, u zadnjoj fazi svojih istraživanja Lacan uspostavlja Simboličko (jezik, društvene norme, zapravo kulturu shvaćenu u najširem mogućem značenju) kao nedovršeno stanje kojem se neprekidno opire neka unutarnja traumatska jezgra koja ne dopušta simbolizaciju. U tom smislu Lacanova ideja fantazije jest osobni (ali i društveni) scenarij koji popunjava tu nemoć simboličkog. Onoliko dugo dok pristajemo zamišljati sami sebeunutar određenog poretka, ta se praznina ne vidi. U tom smislu Jurčakovo je čitanje kraja socijalizma jednako kao i lacanovsko. Nakon smrti Josipa Broza Tita, fantazma koja je popunjavala nedostatak socijalizma i dalje je neko vrijeme bila prezentna. Drugim riječima, Tito je i dalje bio živ dok je Josip Broz fizički bio mrtav. Trebalo je proći neko vrijeme dok i Tito nije umro, a socijalizam i Jugoslavija se pokazali kao nedovršiva stvarnost. Na mjesto nove simboličke stvarnosti, međutim, nije se pozicionirao novi poredak, već samo fantazme. Naime, fantazme i scenariji o socijalizmu nisu bili vidljivi na površini. Glasnost Mikhaila Gorbačova otvorila je put raznovrsnim fantazmama da se pokušaju uspostaviti kao pravilo, međutim kako za njih nije bio simboličkog, one su postale tek mjesto sukoba. Pokazalo se kako je taj pozadinski socijalizam heterogen i ne može osigurati društveni konsenzus (fantazma sama po sebi to ionako ne može). Opredijeljenje stanovnika za kapitalizam bilo je utemeljeno na folkloru stvorenom oko SR Njemačke.

Teško bi bilo tumačiti krvavi raspad Jugoslavije isključivo kroz fantazme koje su pojedini narodi u njoj stvarali uokolo tog političko-ekonomskog projekta, ali su svakako imale svoju ulogu. To se moglo primijetiti na simboličkoj razini početka rata i poruka koje su dolazile iz popularne kulture ranih ratnih dana. Stop the War in Croatia ciljala je na ideju pripadnosti zapadnoj civilizaciji.