Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Uspon autoritarnih režima na Zapadnom Balkanu’ u kojem luksemburški povjesničar Florian Bieber na primjerima Hrvatske i Bosne i Hercegovine objašnjava različitosti razvoja demokracije u državama Zapadnog Balkana

Bosna i Hercegovina ima jedan od najkompleksnijih i najnezgrapnijih političkih sustava ne samo na zapadnom Balkanu, nego i u cijeloj Europi, pa i izvan nje, ustavom propisanu raspršenu strukturu vlasti i brojne političke stranke. U BiH su se izredale razne političke koalicije i malo je članova tročlanog državnog predsjedništva, ekvivalenta institucije predsjednika, ili predsjedatelja vijeća ministara, ekvivalenta institucije premijera, koji su izdržali duže od jednog mandata. Stoga ni jedna stranka nije mogla dominirati, za razliku od drugih zemalja u regiji.

Iako bi mogla ukazivati na razvijeni pluralizam, ta fragmentiranost odraz je dominacije etnonacionalističkih stranaka. S biračkim tijelom podijeljenim po načelu etniciteta, po teritorijalnim i elektoralnim granicama, Bošnjaci, Srbi i Hrvati žive odvojeni jedni od drugih, nagovarani da u različitim izbornim jedinicama glasaju za različite stranke. Gdje god se glasa nadetnički, rezultate je lako osporiti. Zato većina izbornih nadmetanja nije između najvećih stranaka, nego između stranaka koje se bore za glasače iz pojedine etnonacionalne zajednice. Sve to ipak nije spriječilo pluralizam unutar triju većinom homogenih biračkih tijela.

Srpski glasači u Republici Srpskoj mogu birati između brojnih stranaka. Najjača je Srpska demokratska stranka (SDS), koja je dominirala političkim životom Srba u Bosni od svog osnutka 1990. do sredine 2000-ih. Isprva joj je umjerena konkurencija bio Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) na čelu s Miloradom Dodikom. Do 2006. za sebe su govorili da nisu nacionalisti niti su korumpirani i da su voljni surađivati s međunarodnim predstavnicima u zemlji. Otada oponašaju nacionalističku platformu SDS-a, manje izloženi pritisku međunarodnih aktera zbog ratnih zločina. Među bošnjačkim biračima još od 1990-ih dominira Stranka demokratske akcije (SDA). Kombinacija religijskog konzervativizma i bošnjačkog nacionalizma stranci je omogućila prevagu unutar bošnjačkog biračkog tijela, a uglavnom se mogla osloniti na podršku Islamske vjerske zajednice. Pokušale su ju ugroziti sekularne svebosanske stranke, posebice postkomunistički SDP, koji je, zajedno s drugim multietničkim strankama, tragao za programom prihvatljivom svim građanima BiH, dok je svoju izbornu potporu crpio pretežno iz većinski bošnjačkih područja. U najmanjoj etnonacionalnoj zajednici dominira HDZ, izdanak hrvatske sestrinske stranke. Iako su se pojavile i umjerene hrvatske stranke, one nisu imale šansi ozbiljno ugroziti HDZ. Još manji izdanak HDZ 1990 pojavio se 2005./2006, neznatno se razlikovao, ali slagao se s glavnim programskim točkama: zaštitom hrvatskih interesa i zagovaranjem hrvatske teritorijalne jedinice unutar BiH.

Sustav etničkih stranaka uvriježio se za vrijeme rata, kad su stranke postale zaraćene strane i uspostavile de facto autoritarne režime na područjima pod svojom kontrolom, posebno u dijelovima BiH pod kontrolom SDS-a i HDZ-a. Nakon Daytonskog sporazuma i prvih međunarodno organiziranih izbora 1996. taj je monopol vlasti bio konsolidiran i legitimiziran. Ipak, prevaga triju nacionalističkih stranaka nikad nije bila sigurna. SDS je 1998. izgubio vlast nakon međunarodne intervencije i podrška umjerenijim strankama, uključujući i Dodikov SNSD. SDA i HDZ izgubili su 2000. potporu u Federaciji, što je omogućilo stvaranje nešto građanskije koalicije koju je predvodio SDP.

U bosanskohercegovačkom političkom sustavu prevladava etnonacionalizam, i osporavana priroda države glavno je obilježje politike, pa su na cijeni bili oni lideri koji su u prvi plan stavljali teme etniciteta tako opravdavajući vlastite metode vladanja. Što se njegove proklamirane strukture tiče, sustav je podsjećao na pluralizam i politiku razlike, dok se u praksi formirao po načelu hegemonijske kontrole pojedinih stranaka nad njihovim monoetničkim biračkim tijelom. To je usporedivo sa situacijom u Libanonu, gdje postoji slična skala političkog pluralizma, koji fascinantno ovisi o regionalnom kontekstu autoritarnih režima. Što se pak tiče grupa podijeljenih po vjeroispovijesti, tu je pluralizam kudikamo manji. Većina kandidata i stranaka svoju dominaciju ne traže u sferi državnog uređenja, nego se rukovode razlikama u vjeroispovijesti birača. Taj je obrazac institucionalno ugrađen u Daytonski sporazum. To ne znači da je dominacija etnonacionalističkih stranaka rezultat poslijeratnog sustava: naposljetku, većina aktualnih entonacionalističkih stranaka pojavila se prije rata 1990., ali aktualni ustavni sustav nagrađuje etničke stranke, a stvara prepreke građanskim strankama.

Kao što je već rečeno, to ne znači da nije bilo nadmetanja i promjene vlasti. U tom kontekstu, uspon i trajna premoć Milorada Dodika i SNSD-a ugniježđeni su oblik kompetitivnog autoritarizma. Stranka je nastala iz umjerene i multietničke reformističke stranke na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. Nakon što je SDS napustio institucije BiH zbog razmirica i neslaganja oko toga treba li BiH postati neovisna ili bi joj bilo bolje da se priključi krnjoj Jugoslaviji kojom dominira Srbija, Dodik se pridružio SDS-u u stvaranju Republike Srpske. U tom entitetu, koji je ubrzo zahtijevao odcjepljenje od BiH, njegova politička grupa bila je jedina i mala opozicija. U toj ulozi njegova stranka formalno je podržavala RS, ali nije imala veze sa zločinima počinjenima u ratu. To mu je nakon rata osiguralo dobru poziciju. Iako isprva nije bio osobito popularan, bio je prihvatljiviji međunarodnim akterima kao čelnik srpske stranke koja je prihvatila mirovni sporazum i nije bila ukaljana ratnim zlodjelima. Zajedno s Biljanom Plavšić, koja je pragmatično napustila SDS i upustila se u izbornu utrku kao protukandidatkinja stranačkim čvrstorukašima, zahvaljujući međunarodnoj intervenciji Dodik je naprečac zauzeo poziciju moći. Iako je ta epizoda trajala manje od dvije godine, a podrška iz naroda za pragmatike poput njega bila je ograničena, konstelacija u kojoj se zatekao Dodiku je osigurala povlašten položaj. Budući da je vladajući SDS zbog duboke uvučenosti u ratne zločine bio itekako ranjiv i osjetljiv na međunarodni pritisak, pogotovo za vrijeme vladavine intervencionističkog visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, bio je prinuđen ovlasti ustupiti bosanskohercegovačkoj državi. SNSD, koji je od 2000. bio u opoziciji, uz pomoć izvana izgradio je političku strukturu koja mu je osigurala prostor za političko djelovanje (2002. – 2006.). Dodik se vratio na vlast 2006., nekoliko mjeseci prije petih poslijeratnih parlamentarnih izbora. Visoki predstavnik izrekao je SDS-u niz sankcija i ta je stranka izgubila vjerodostojnost. Njen čelnik Dragan Čavić nastojao je stranku reformirati i i pomaknuti ju prema centru, uključujući priznanje ratnih zločina počinjenih u Srebrenici. SNSD je učinkovitije odolijevao pritiscima izvana, jer su vanjski akteri favorizirali Dodika. Paradoksalno, nacionalistička kampanja koja je potvrdila Dodikovu vladajuću poziciju 2006. bila je proizvod inozemne demokratske asistencije i savjeta iz američkih i zapadnoeuropskih stranačkih zaklada. Otkad je pobijedio na izborima 2006., Dodik se čvrsto uzdao u nacionalističke teme i njima dobivao sve sljedeće izbore. Njegove kampanje zasnivale su se na odbijanju nastojanja međunarodne zajednice da se ojača bosanskohercegovačkaa država na račun entiteta, obećavanju referenduma o odcjepljenju i simboličkom jačanju Republike Srpske. U antagonističkom političkom sustavu BiH među bošnjačkim strankama i kandidatima našao je sparing partnere poput Harisa Silajdžića iz njegove rane faze, i međunarodne zajednice, koju je kontinuirano prozivao kao prijetnju entitetu.

Za svoje vladavina strogo je kontrolirao Republiku Srpsku, uključujući i medije, i njegovao bliske veze sa Srbijom i Rusijom kao pokroviteljima njegova legitimiteta. Glavno obilježje Dodikova načina vladanja bilo je da svaku kritiku upućenu izravno njemu prikaže kao prijetnju RS-u, pritom se oslanjajući na uobičajene i učinkovite nacionalističke strategije legitimiranja. Katkad odlučne intervencije međunarodne zajednice, kao i odbijanje vodećih bošnjačkih političara da prihvate postojanje Republike Srpske, Dodik je upotrebljavao da istakne stalnu prijetnju entitetu. To je omogućavala i sama složenost političkog sustava s kompliciranim razinama kompetencija, olakšavajući političkim elitama da svaljuju krivnju na druge razine odlučivanja i druge aktere. Tako su za ekonomsku krizu, neuspjehe u integraciji u EU i druge socijalne, političke i ekonomske probleme stalno bili okrivljavani drugi. Istovremeno osporavana priroda bosanskohercegovačke države olakšava da se govori o nacionalnim prijetnjama, ustavnim amandmanima i drugim velikim temama, koje marginaliziraju one banalnije, koje se tiču svakodnevnog života i o kojima je puno teže javno govoriti. Iako njegova stranka od 2006. dominira u vladi RS-a, nije u stanju vladati sama. I kad je 2006. bio na vrhuncu popularnosti, SNSD je dobio 43,31% glasova, odnosno 41 od ukupnih 83 mjesta u parlamentu RS-a, nedovoljno da vlada sam. Sklapao je koalicije sa sve manjim udjelom glasova, 38 posto 2014., 32,28 posto iste godine i 31,87 posto 2018. Dodikova popularnost i relativna slabost SDS-a i drugih opozicijskih grupa, kao i sposobnost SNSD-a da podijeli opoziciju i uključi neke druge stranke u vladu, omogućile su SNSD-u da dominira unatoč izostanku većine.

Dodik, naravno, nije jedini bosanski političar koji se hrani polarizacijom etnonacionalističkog diskursa. Zapravo, nije on ni prvi ni posljednji takav u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Od drugih ga razlikuje stupanj autoritarne kontrole koju je uspio prigrabiti pomoću etnonacionalističke retorike. Ni jedan bošnjački ni hrvatski političar nije uspio dosegnuti takvu razinu političke kontrole. Dio toga Dodik duguje institucionalnom naslijeđu RS-a, koja je za vrijeme rata bio uglavnom jednopartijska država, a odmah nakon rata njime je zavladao SDS. Iako su Dodikovi pandani na područjima pod bošnjačkim i hrvatskom nadzorom pokušavali ostvariti sličan monopol, u tome nisu uspjeli. Razlog je šarolikija struktura Federacije, koja uključuje Bošnjake i Hrvate, ali i druge građane koji prihvaćaju državnost BiH i s njom se identificiraju. Nadalje, mediji su u Federaciji u velikoj su mjeri zadržali pluralnost, pogotovo na teritorijima koji su za vrijeme rata bili pod kontrolom Armije BiH i na najnaseljenijim područjima. Pluralizam medija i stranačko nadmetanje otežali su diktat jedne stranke. Samo u dijelovima BiH gdje su Hrvati u većini HDZ može imati čvrstu kontrolu, pogotovo u Zapadnohercegovačkom kantonu, gdje ta stranka redovito dobiva natpolovičnu većinu. Drugdje je i dalje najjača stranka, ali ne bez konkurencije.

Kombinacija rigidnih etnonacionalnih struktura podjele vlasti i autoritarnih obrazaca stvorila je posebno okoštali sustav. Iako ima multietničkih stranaka, one su fragmentirane i teško mogu artikulirati koherentan program koji bi privukao glasače bez obzira na to kojem entitetu i kojoj etničkoj zajednici pripadaju. Tijekom godina pojavljivali su se društveni pokreti koji su nastojali uzdrmati vlade, ali su bili kratkoga daha i efemerni. Neposredan povod za prosvjede u Sarajevu 2013. bile su čarke oko izdavanja identifikacijskih brojeva novorođenčadi. Godinu prije na demonstracijama u Banjaluci prosvjedovalo se protiv devastacije parka, a u veljači 2014. u masovnim okupljanjima diljem države, građani su se izravno obrušili na korupciju i loše obavljenu privatizaciju poduzeća, što je rezultiralo paljenjem vladinih zgrada u Tuzli i Sarajevu. Novi val protesta sa sloganom “Pravda za Davida” nakon smrti Davida Dragičevića 2018. zahvatio je Banjaluku. Davidovi roditelji nisu vjerovali u službenu verziju izvještaja o nesretnom slučaju u kojem je 22-godišnji mladić izgubio život. Podrška građana koju su prosvjednici tada zadobili bila je odraz duboko ukorijenjenog nepovjerenja u entitetske (i državne) vlasti. Protest je odjeknuo i preko granice entiteta, pogotovo nakon što je smrt Dženana Memića u Sarajevu izazvala slične sumnje. Slogan je sada bio “Pravda za Davida i Dženana”.

Budući da stranački pluralizam u većini slučajeva nije kompetitivan po naravi, a etnonacionalističke stranke ne obraćaju drugim glasačkim tijelima, etnonacionalistički politički dizajn BiH strukturno favorizira autoritarnu kontrolu. A i relativna rigidnost sustava oduzima pravo glasa glasačima koji odbijaju etničko etiketiranje. Budući da su i predstavnički sustav i zajedničko odlučivanje utemeljeni na etnicitetu duboko ukorijenjeni u sam ustavni sustav, većinu lako mogu uzdrmati ključni igrači s pravom veta. Iako nadpredstavljenost pojedinih etničkih skupina i pravo na veto nisu nedemokratski per se niti nužno opstruiraju donošenje odluka, komplicirani mehanizam podjele vlasti u BiH de facto stvara etničke veto igrače koji strukturno potkopavaju demokratski proces. Nadalje, osporavana narav same države, s višestrukim nadmetanjem i isključivim vizijama kako ona treba biti strukturirana – malo je stranaka koje u ladicama svojih ureda nemaju nacrt ustava ili barem ideju kako zemlju treba organizirati – olakšava snažnu polarizaciju i prijepore o fundamentalnoj prirodi države.

HRVATSKA

Hrvatska je, slično Srbiji, 1990-ih iskusila desetljeće poluautokratske vladavine. HDZ-ova vlada ograničila je slobodu medija, odbila uvažiti izborne rezultate i iskoristila državne resurse da zadrži vlast. Širila je nacionalističku atmosferu u kojoj je opozicija sustavno bila optuživana za nelojalnost. Režim je prošao dvije faze. Do završetka rata 1995. izgrađivao je svoju legitimnost na nacionalizmu i ratu. Kad obrana domovine više nije mogla donositi podršku glasača, okrenula se više sultanističkom, visoko personaliziranom obliku vladavine na čelu s Tuđmanom, koji se oslanjao na malu koteriju lojalnih pristaša. Sve vidljivija korupcija potkopala je vladin legitimitet. Budući da je HDZ-ova vlada bila jako personaliziran režim, Tuđmanova smrt 1999. i izbori koji su uslijedili omogućili su relativno miran prijenos vlasti na demokratsku koaliciju kojom je dominirao SDP.

Prva kratkotrajna vlada HDZ-a i Mosta 2016. imala je neka revizionistička i autoritarna obilježja, uključujući nacionalističku kulturnu politiku koju je promovirao ministar kulture Zlatko Hasanbegović

Ponovna pobjeda HDZ-a na prijevremenim izborima 2003. bila je ključan test je li ga isključenost iz vlasti promijenila. Dok je bio u opoziciji, HDZ je podrivao posttuđmanovsku koaliciju masovnim skupovima protiv suradnje s Haaškim sudom (ICTY), a njegova transformacija u proeuropsku mainstream konzervativnu stranku tada nipošto nije bila na vidiku. Nakon izborne pobjede pragmatični lider HDZ-a Ivo Sanader svoju je vladu formirao radije uz podršku stranke srpske manjine nego da se oslanja na podršku ekstremno desne nacionalističke stranke. Također se zauzeo za integraciju u EU, što mu je donijelo inozemnu podršku. Na ključnoj prekretnici ta je stranka odabrala eurointegraciju i reforme. No ta se odluka nije nužno temeljila na potpunoj posvećenosti normama što ih je taj proces iziskivao.

Sanader je 2009. iznenada podnio ostavku na položaj premijera. Jedino objašnjenje koje je dao za svoju ostavku bilo je da “u životu uvijek postoji vrijeme za novi početak… Takav trenutak je stigao i sad je vrijeme da drugi preuzmu moj posao.“ Njegova je odluka sve zaprepastila, pogotovo nakon izbornog uspjeha 2007. i napretka u približavanju zemlje EU-u. Nakon samo šest mjeseci na opće se iznenađenje pokušao vratiti u politički život i nakon toga je izbačen iz stranke. U prosincu 2010. misterij iznenadne ostavke bio je riješen: Sanader je pobjegao u Austriju – svojedobno je godinama živio u Innsbrucku – bojeći se zatvora zbog sumnji na korupciju. Austrijska ga je policija uhitila i ekspresno izručila Hrvatskoj. Njegova sljednica Jadranka Kosor nastavila je njegovu politiku integracije u EU, ali se istovremeno nastojala riješiti optužbi za korupciju, koje su se sve više usmjeravale na Sanadera.

Na sudu je utvrđeno da Sanader posjeduje impresivnu zbirku skupih satova, vrijednih više od 150.000 eura, luksuznu vilu i skupocjenu zbirku umjetnina. Ništa od toga nije se moglo steći legalno, uzmu li se u obzir umjerene plaće u javnom sektoru: u većem dijelu 1990-ih obnašao je razne dužnosti u Tuđmanovu kabinetu, a prije nego što je postao premijer bio je predsjednik stranke. U studenome 2012., na pragu hrvatskog ulaska u EU, za koji je bio uvelike zaslužan, Sanader je osuđen na deset godina zatvora. Presuda je poslije preinačena i zatvorska je kazna skraćena na osam i pol godina, a 2015. poništena zbog proceduralnih propusta. Dok je čekao ponovno suđenje, bio je zbog jednog drugog slučaja osuđen na četiri i pol godine.

Paradoksalno je to što je razdoblje premijera Sanadera i premijerke Kosor bilo najliberalnije razdoblje HDZ-ove vladavine kad se ta stranka najviše približila tome da bude tradicionalna europska konzervativna stranka

Na kraju su reforme koje je Sanader inicirao i njegova posvećenost integraciji u EU stvorile upravo one institucije koje su omogućile istragu protiv njega, podigle optužnicu i osudile ga, poput antikorupcijske agencije USKOK, nazvane po gusarima iz XVI. stoljeća, koja je pod Sanaderovom vladom dobila na značenju. Promatrači su taj fenomen, biti uhvaćen učincima vlastite reforme, nazvali „Sanaderovim efektom“. Ostalim autoritarnim vladarima zapadnog Balkana poslana je jasna poruka: bilo kakvo angažiranje oko i najpovršnijih reformi, a kamoli njihova provedba, može povećati rizik da sami upadnete u njihovu zamku. To što je stranka na vlasti mogla istraživati bivšeg premijera i svog predsjednika donekle je otkrilo transformacijsku moć pridruživanja EU-u i dokazalo da premijeri i predsjednici moraju paziti da izbjegnu takvu sudbinu. Paradoksalno je to što je, unatoč korupcijskim skandalima za Sanaderova mandata, razdoblje premijera Sanadera i premijerke Kosor bilo najliberalnije razdoblje HDZ-ove vladavine i vrijeme kad se ta stranka najviše približila tome da bude tradicionalna europska konzervativna stranka.

Ključni razlog hrvatskog uspjeha u tranziciji prema konsolidiranijoj demokraciji bila je retorički proeuropska orijentacija autokratskog HDZ-a 1990-ih. Iako se HDZ nije previše trudio da zemlja uđe u EU, tvrdio je da Hrvatsku vodi u “Europu”, što je, uz stranački zaokret, stranci olakšalo povratak na vlast. Međutim, to još uvijek ne objašnjava kasniji povratak stranke autoritarnijim praksama. Kao što nam zorno pokazuju primjeri Mađarske i Poljske, članstvo u EU samo po sebi ne jamči da se u nekoj od članica demokracija neće urušiti.

Nakon parlamentarnih izbora 2011. Jadranka Kosor izgubila je vlast, a većinu je dobio SDP predvođen Zoranom Milanovićem. HDZ se na vlast vratio 2016. nakon što je na njegovo čelo 2012. došao konzervativac Tomislav Karamarko. Članstvo u EU-u već je bilo sigurno tako da Hrvatsku više nisu sputavali nikakvi uvjeti. Nadalje, s Viktorom Orbánom u Mađarskoj i poljskom vladom Pravo i pravda pod neformalnom kontrolom Jarosława Kaczyńskoga dinamika unutar EU-a počela se mijenjati.