Objavljeno u Nacionalu br. 1232, 05. prosinac 2021.

Nacional donosi ulomak iz biografije ‘Mirjana Bohanec Vidović’ u kojem Hrvojka Mihanović-Salopek opisuje njezinu opernu i diplomatsku karijeru, a Nenad Polimac analizira filmski put te svestrane umjetnice

Mirjana Bohanec Vidović rođena je 1939. godine u Zagrebu. S petnaest godina počela je učiti solo pjevanje na Muzičkoj školi „Pavao Markovac“ u Zagrebu kod prof. Nade Pirnat s kojom je i nakon diplome nastavila surađivati, a pored toga pohađala je satove pjevanja kod prof. Marije Borčić i Zlate Đurđenac Gavela. Nakon završene gimnazije vrlo rano počinje raditi kao urednica ozbiljne glazbe na Hrvatskom radiju gdje je osmislila emisiju „Operni solisti“, koja prema njezinoj koncepciji traje još i danas. Već 1963. primljena je za članicu Opernog studija HNK u Zagrebu kojeg je osnovao maestro Milan Sachs. Uz posao je studirala i diplomirala solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Ive Lhotke Kalinskog. Još kao studentica debitirala je 1966. na sceni Opere HNK u Zagrebu u operi Carla Orffa Carmina Burana u režiji Vladimira Ruždjaka i pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze. Nakon zapaženog uspjeha na ljetnom glazbenom tečaju u Salzburgu dobila je angažman u Bečkoj komornoj operi (Wiener Kammeroper) 1968. godine. U Beču je upisala magisterij na Visokoj školi za glazbu kod istaknutih pedagoga Emmy Loose i Ericha Werbe. Na poziv Zagrebačke opere vraća se krajem 1969. godine u Zagreb i postaje stalnom članicom i solisticom opernog ansambla HNK u Zagrebu, u kojem je njena solistička operna karijera trajala punih 27 godina. Uz repertoar u Zagrebačkoj operi gostovala je u opernim kućama u Rijeci, Splitu, Osijeku, Ljubljani, Mariboru, Sarajevu, Beogradu i Skopju te ostvarila više od 40 opernih uloga. U svom opsežnom repertoaru osobito se istaknula interpretacijama uloga u Mozartovim operama: Figarov pir – uloga Sussane, Čarobna frula – uloga Papagene, Cosi fan tutte – uloga Despine, Don Giovanni – uloga Zerline, Otmica iz saraja – uloga Blondine. Zapažene uloge realizirala je i u brojnim drugim operama: Rosina u operi Seviljski brijač, Oscar u operi Krabuljni ples, Zdenka u Arabelli, Polly u Prosjačkoj operi, Clarissa u operi Život na Mjesecu, Cloris u operi Erindo, Antonija i Olympia u Hoffmanovim pričama, Musetta u La Boheme, Violeta u Traviati, Neda u operi Pagliacci, Echo u Arijadni na Naksosu, Sreća u operi Postolar od Delfta, Marženka u Prodanoj nevjesti, Danica u operi Stanac, Antonida u operi Ivan Susanjin, Micaela i Frasquita u Carmen, Marcellina u operi Fidelio, Amor i potom Euridika u operi Orfej i Euridika, Dorica u operi Dorica pleše, Jelena u operi Nikola Šubić Zrinski, Norina u operi Don Pasquale, Adina u operi Ljubavni napitak i dr. Izraziti pjevačko-scenski afinitet iskazala je Mirjana Bohanec Vidović i prema izvedbama operetnih rola, među kojima se ističu njezina ostvarenja uloge Valencien u Veseloj udovici Franza Lehara, uloge Adele u opereti Šišmiš Johanna Straussa i uloge Lidije u opereti Barun Trenk Srećka Albinija. Posebno se isticala i u domaćem opernom i koncertnom repertoaru u sljedećim izvedbama: rola Iride u operi Stjepana Šuleka Oluja, 1969.; Pela u operi Jakova Gotovca Morana, 1975.; uloga Sreće u operi Blagoja Berse Postolar iz Delfta, 1980.; uloga Sultanije u Hasanaginici Miroslava Miletića, 1982.; uloga Danice u operi Jakova Gotovca Stanac, 1983.; uloga Tajnice i Kostimografa u Požar u operi Borisa Papandopula, 1983.; uloga Dorice u operi Krste Odaka Dorica pleše, 1988. te sopranska rola u glazbenoj igri Božićna priča Rudolfa Matza, 1991.

Zapaženo je njezino sudjelovanje na brojnim koncertnim izvedbama Muzičkog biennala u Zagrebu, na kojima je izvela niz djela hrvatskih i stranih skladatelja, te nekoliko praizvedbi (Papandopulo, Kuljerić, Fribec, Miletić).

Pored operne djelatnosti Mirjana Bohanec Vidović je ostvarila i bogatu solističku koncertnu karijeru nastupajući s brojnim orkestrima i komornim ansamblima kao što su: Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT, Zagrebački solisti, Zagrebački kvartet, „Collegium musicum“. Surađivala je s nizom dirigenata, među kojima su: Lovro pl. Matačić, Milan Horvat, Mladen Bašić, Nikša Bareza, Pavle Dešpalj, Bruno Martinotti, Igor Kuljerić, Igor Gjadrov, Miro Belamarić, Davorin Hauptfeld, Samo Hubad i drugi. Vrlo učestalo je nastupala na solističkim recitalima uz klavirsku pratnju Ranka Filjaka, Stjepana Radića, Jakše Zlatara te posebice Mladena Raukara s kojim je vrlo često solistički koncertirala u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je niz godina na Dubrovačkim ljetnim igrama u operama: Figarov pir pod dirigentskim vodstvom Milana Horvata i Orfej i Euridika pod dirigentskim vodstvom Lovre pl. Matačića, potom u praizvedbi Leute moj Igora Kuljerića, te na brojnim koncertima s ansamblom „Collegium musicum“, kao i solističkim nastupom s pijanistom Svjatoslavom Richterom i Dubrovačkim gradskim orkestrom. Koncertirala je na brojnim inozemnim gostovanjima u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj, Španjolskoj, Portugalu, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Francuskoj, Rusiji, Litvi, Latviji, Estoniji, Ukrajini, Australiji, Kanadi i SAD-u (Festival „Due mondi“ u Charlestonu). Učestalo je nastupala na glazbenim manifestacijama, kao što su npr. Glazbene večeri u Donatu, Glazbene večeri u Budvi, Osorske glazbene večeri, Varaždinske barokne večeri i „Praško proljeće“, a od osnutka je pjevala i na festivalima u Krapini, Požegi te glazbenoj manifestaciji „Božić u Ciboni“. Sveukupan koncertni repertoar Mirjane Bohanec Vidović vrlo je opsežan. On se kreće u rasponu od baroknih oratorijskih djela Bacha, Händela, Monteverdija, Pergolesija, Cherubinija, Vivaldija, preko klasika Mozarta i Haydna, do brojnih autora s područja Lieda (Schumanna, Schuberta, Brahmsa, Griega, Debussyja, Musorgskog, Dvořaka, Rahmanjinova, Richarda Straussa), ali se ističe i brojnim izvedbama i praizvedbama skladbi domaćih autora: Antuna Sorkočevića, Vinka Jelića, Ivana Lukačića, Ferde Livadića, Vatroslava Lisinskog, Krešimira Baranovića, Blagoja Berse, Jakova Gotovca, Franje Lučića, Božidara Širole, Mile Cipre, Božidara Kunca, Ive Brkanovića, Josipa Štolcera Slavenskog, Miroslava Miletića, Ive Tijardovića, Igora Kuljerića, Adalberta Markovića, Krešimira Fribeca. Za Hrvatski radio snimila je više od 50 koncertnih pjesama i opernih arija te je nastupila u brojnim emisijama Hrvatske televizije. Pored kazeta i LP ploča snimila je dvostruki CD – Od opere do filma s 18 odabranih pjesama. Mirjana Bohanec Vidović sudjelovala je u nekoliko hrvatskih filmova, ostvarivši najveći uspjeh u filmu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli, koji je proglašen najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Tijekom 2020. godine glumila je i u nastavku navedenog filma u redateljskoj realizaciji Vinka Brešana.

Zbog zalaganja za kulturnu suradnju između Austrije i Republike Hrvatske, Mirjana Bohanec Vidović je 1998. dobila visoko odlikovanje predsjednika Republike Austrije

Početkom Domovinskog rata Mirjana Bohanec Vidović organizirala je brojne humanitarne i dobrotvorne priredbe u Hrvatskoj i svijetu. Govori njemački, engleski i talijanski jezik, što joj je kao umjetnici i aktivnoj humanitarnoj djelatnici pomoglo u njezinim brojnim organizacijskim i potom diplomatskim aktivnostima. Tijekom Domovinskog rata istaknula se kao osnivačica i predsjednica Zaklade za djecu poginulih branitelja „Ivana Brlić Mažuranić“ pri Ministarstvu socijalne skrbi. Članica je Zaklade „Kardinal Stepinac“ za obnovu Zagrebačke katedrale. Bila je predsjednica te stalno djeluje kao istaknuta članica Lions kluba „Kontesa Nera“ koji pomaže i stipendira mlade glazbenike. Godine 1993., sa željom da što uspješnije prezentira kulturno bogatstvo Republike Hrvatske, započela je svoj diplomatski rad u Ministarstvu vanjskih poslova, te kao savjetnik za kulturu 1994. odlazi u Veleposlanstvo RH u Beč. U Austriji je organizirala više od stotinu priredbi i kulturnih programa, te je realizirala iznimno dobru suradnju s brojnim austrijskim kulturnim i znanstvenim institucijama koja se ostvaruje još i danas. Upravo zbog velikog zalaganja za kulturnu suradnju između Austrije i Republike Hrvatske Mirjana Bohanec Vidović je 1998. dobila odlikovanje Predsjednika Republike Austrije „Veliki srebrni križ sa zvijezdom“. Nakon povratka iz Beča radi u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske kao načelnica Odjela za kulturu, a zatim kao savjetnica za kulturu i Hrvate izvan Hrvatske. Godine 1999. i 2000. obavlja dužnost generalne konzulice RH u Hamburgu. Godine 2003. postavljena je za glavnog koordinatora projekta Vlade RH „Božićno drvce Svetom Ocu“ u Vatikanu. Od 2006. do 2008. bila je pomoćnica ministra vanjskih poslova i europskih integracija u Upravi za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo. U suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu 2014. godine je utemeljila nagradu „Mirjana Bohanec“ za mlade pjevače. Ovom stipendijom pomaže talentiranim pjevačima u specijalizaciji i izgradnji njihove karijere. Mirjana Bohanec Vidović je dobitnica brojnih nagrada.

Evo najvažnijih: 1969. Nagrada „Pavao Markovac“ – Hrvatskog glazbenog zavoda; 1981. „Milka Trnina“ – nagrada Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske za osobita umjetnička postignuća; 1995. Odličje „Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića“ za zasluge u kulturi; 1997. Spomenica Domovinske zahvalnosti; 1998. Odličje Predsjednika Republike Austrije „Veliki srebrni križ sa zvijezdom“ za izuzetne zasluge na unapređenju kulturne suradnje Republike Austrije i Republike Hrvatske; 2004. Nagrada Grada Zagreba; 2018. Nagrada „Zagrepčanka godine“.

Krešo Golik je u ulozi Ane Šafranek prvo vidio tada najpopularniju jugoslavensku glumicu Milenu Dravić, no nju bi trebalo sinkronizirati, jednako kao i Ružicu Sokić, koja je bila drugi odabir

GLUMAČKI OPUS MIRJANE BOHANEC VIDOVIĆ

Mirjana Bohanec ušla je u hrvatsku kinematografiju diskretno, ali ipak tako da je zapamtite. U filmu Fadila Hadžića „Tri sata za ljubav“ iz 1968. godine, o kućnim pomoćnicama i malo vremena koje im je na raspolaganju za njihovu intimu, pojavila se samo u jednoj sceni, i to kao operna pjevačica na pozornici zagrebačkog HNK. Tada je već znala da će joj to biti životni poziv, jer vratila se sa studija u Beču i Salzburgu, pa iako je mogla nastaviti karijeru u inozemstvu, presudio je poziv maestra Mire Belamarića koji joj je ponudio angažman u zagrebačkom HNK. Upravo tada je Hadžić snimao svoj film u kojem gazdarica (Tatjana Salaj – tako se tada potpisivala Tatjana Beljakova) s prijateljicom odlazi u HNK, dok joj suprug (Predrag Tasovac) kod kuće zavodi kućnu pomoćnicu (Stanislava Pešić). Te dvije scene riješene su paralelnom montažom – u jednoj obožavateljice opere uživaju u glasu Vladimira Ruždjaka, a u drugoj domaćin razodijeva objekt svoje požude. Između njih čujemo da se na pozornici pojavio još netko, lijepog ženskog glasa, i kad nam pokažu pozornicu – da, tamo je Mirjana Bohanec, ali iz razdoblja dok je još bila brineta. Opera završava efektnim duetom dvoje pjevača u raskošnim kostimima, a za to vrijeme je gazda već obavio svoj posao i ostavio omamljenu sluškinju. Kad mu se supruga vrati kući, naizgled se ništa nije dogodilo, samo je djevojka iz nekog razloga uplakana… Bio bi to možda jedini dodir s filmom Mirjane Bohanec, da već iduće godine Krešo Golik nije počeo pripremati film „Tko pjeva zlo ne misli“ (naslov je sugerirao Ivo Škrabalo, dramaturg i savjetnik za uvoz stranih filmova Croatia filma) po kraćoj noveli „Iz dnevnika malog Perice“ Vjekoslava Majera, prvi put objavljenoj 1942. Predložak je bio štur, povremeno čak i neveseo, napisan iz vizure 10-godišnjeg dječaka, a Golik ga je prometnuo u „ljubavnu komediju s pjevanjem“, kako piše na špici. Od samog početka znao je da mu trebaju četiri karizmatična glumca, a najviše muka imao je s izborom glavne glumice koja je pritom trebala znati pjevati. Razmišljao je o tada najpopularnijoj jugoslavenskoj glumici Mileni Dravić, no nju bi trebalo sinkronizirati, jednako kao i Ružicu Sokić, s kojom je Golik radio kao pomoćnik režije na komediji Antuna Vrdoljaka „Ljubav i poneka psovka“. To mu baš nije odgovaralo, ispalo bi kao da je uveo još jedno važno lice, no skladatelj filmske glazbe Živan Cvitković sugerirao mu je da za tu „problematičnu“ ulogu uzme profesionalnu pjevačicu, i to Mirjanu Bohanec. Nimalo slučajno, jer on je bio „muzički suradnik“ na filmu „Tri sata za ljubav“. Golik se s Mirjanom našao u kavani, dugo su razgovarali i na kraju joj je rekao: „Što se mene tiče, uloga je vaša, ali moramo još probati kako se ponašate pred kamerom, znate to katkad zna biti nepredvidljivo“. Ispalo je da kamera nije bila problem i tako se Mirjana Bohanec našla u društvu s troje profesionalnih glumaca, od kojih samo jedan nikad nije nastupio na filmu (odnosno, jednom davno, 1949. u bunkeriranom filmu Nikole Popovića „Majka Katina“); bio je to Franjo Majetić, Zagrepčanin koji je nakon partizanskih dana usavršavao glumačku vještinu od Varaždina do Zadra, ali je bio prirodni kajkavac. On je glumio Franju Šafraneka, supruga Mirjane Bohanec, u filmu Ane Šafranek. Oni su dakle bili na neki način filmski početnici, dok je Mia Oremović – u filmu Anina sestra Mina – imala dvije pulske nagrade (za filmove „H-8“ Nikole Tanhofera i Golikov „Imam 2 mame i 2 tate“), a Relja Bašić – gospodin Fulir, šarmer i gotovan – jednu (za Berkovićev „Rondo“). Mirjana je isprva imala izvjesnu tremu, no spasonosno je bilo to što im je redatelj osigurao mjesec dana za čitaće probe koje su se pokazale itekako zahvalnima. Ne samo da su uspostavili međusobne odnose što ih je jako relaksiralo, nego su i scenarij pisan na štokavskom obogatili kajkavskim dijalektom, onako kako su inače govorili. Što joj je u filmu bilo najteže? Pa onaj dio u kojem joj Relja tako strasno udvara da se ona potpuno ukočila. U operi nije imala takvih iskustava, tamo je sve počivalo na stilizaciji ljudskih odnosa, a ovo je bilo prilično realistično, na što nije bila navikla. Scenu u kojoj Relja pjeva, a Mirjana se uvija ne želeći mu pasti u zagrljaj, morali su ponavljati 13 puta, kako se Mirjana prisjeća, dok se na kraju njezin partner nije izderao na nju i poslije je sve bilo u redu. Još jedan problem je morala riješiti: Golik je insistirao na tome da Ana Šafranek bude plavuša pa je Mirjana prije snimanja morala odvojiti sat vremena kako bi joj namjestili periku, no s vremenom joj je to počelo ići na živce, pa je radije promijenila boju kose, a zahvaljujući tome mogla je dolaziti kasnije na filmski set. Već po prvoj sceni filma, onoj prije najavne špice, u kojoj dva ulična glazbenika dolaze u dvorište na zagrebačkom Gornjem gradu (to se snimalo u Basaričekovoj ulici) i počnu pjevati „Marijanu“ Vlahe Paljetka i Svetozara Šišića, jasno vam je zašto se novopečena filmska glumica tako dobro uklopila u ulogu Ane Šafranek.

Obitelj Šafranek je očito najbolje stojeća u tom dvorištu, imaju najljepši stan i krasnu veliku terasu, u prizemlju živi njihova susjeda Marijana (Vida Jerman) koja glača rublje a povremeno se bavi i „najstarijim zanatom“, no dok je njezin seksipil pomalo vulgaran, sličan onome zavodnica iz talijanskih pučkih komedija, Ana Šafranek zrači rafiniranom erotikom koja je nenametljiva. Kad se ona pojavi na terasi zainteresirana pjesmom uličnih glazbenika, očito je tko je kraljica dvorišta, žena koja se izdvaja od svoje okoline, a ne čini to deklarativno. U početku nam je nejasno kako je završila u braku s Franjom Šafranekom, činovnikom u tko zna kakvom poduzeću, ali s druge strane ni on nije bez ambicija, pravi je sanjar kojemu je alkohol pogonsko gorivo da bi mogao fantazirati o svjetskoj politici: tvrdi da je pustolov zarobljen u tijelu opterećenom neželjenom profesijom.